NASLOVNA » PROTESTANTIZAM » Učenje Adventista sedmog dana o suboti (kratki priručnik za polemiku)- Andrej Solodkov

Učenje Adventista sedmog dana o suboti (kratki priručnik za polemiku)- Andrej Solodkov

 



Uvod

„Sekta“ je latinska reč, a u prevodu na ruski jezik znači „pravilo“ ili „metod“. Tom rečju drevni rimski pisci su označavali filosofsku školu ili političku partiju čiji su pogledi bili različiti od vladajućih u to vreme. Nešto kasnije reč „sekta“ počela je da primenjuju za religiozne zajednice čije se učenje razlikovalo od verovanja većine i priznavalo od strane većine za lažna ili štetna.

Karakterističnost religioznih sekti je:

– suprotstavljanje sebe drugim, tradicionalnim religijama

– pretenzija na isključivost svoje uloge, idejnih principa i stavova

– raspoloženje izabranosti i tendencija ka aktivnom misionarenju

– stremljenje ka strogom čuvanju određenog moralnog kodeksa i obrednih formi

– na prvo mesto se postavlja jednakost svih članova i dobrovoljnost njihovog objedinjenja, pri čemu se akcenat stavlja na obnovu (ili obraćenje) koje prethodi članstvu

– institucija sveštenstva se, kao po pravilu, odbacuje; pastirstvo unutar zajednice smatra se harizmatskim[1]. Pozivajući se na Sveto Pismo (Dela Ap. 1:26; Otk. 1:6,5:10) tvrdi se da je izabrani lider dobio, kao milost Božiju, posebnu sposobnost i mudrost za rukovođenje zajednicom.

Sa širenjem sektanstva, reč „sekta“ je počela da se primenjuje i na hrišćanske zajednice koje su želele da žive same po sebi, odvojivši se od Jedine Crkve Hristove, odvajajući se od Nje u učenju, poretku upravljanja ili disciplini. Već u Novom Zavetu postoje mesta o odstupanjima koja su se dogodila već tada kao i o odstupanjima u budućnosti. U knjizi „Otkrovenja“ apostol Jovan Bogoslov pominje nikolaite, sledbenike Jezavelje; u Poslanici Korinćanima (1 Kor. 1:11-12) apostol Pavle ubeđuje verne da odstupe od podela i ne govore: „Ja sam Pavlov, ja Kifin„…

Danas se pod sektom podrazumeva religiozna zajednica, odvojena od jedinstva Pravoslavne Crkve koja ima posebno, od Crkve različito učenje, bogosluženje, uređenje i živi odvojenim samostalnim životom, stremeći da ostvari religiozne ideale u svojoj zatvorenoj sredini.

U naše vreme procvetale su različite sekte i lažne religije. Jedna od takvih sekti su „Adventisti sedmog dana“.[2] U našem ogledu razmotrićemo učenje Adventista sedmog dana o poštovanju subote.


Istorija pojave adventizma

Adventizam se pojavio u Sjedinjenim Američkim Državama početkom 19. veka. Osnivač adventizma je bio baptistički propovednik Vilijem Miler (1772-1849) koji je pripadao baptističkoj zajednici u Njujorku. Bio je Amerikanac iz siromašne porodice, malo obrazovana osoba. On je ipak, vrlo voleo da čita i mnogo postigao samoobrazovanjem. Do 35 godine Miler je bio skeptik-agnostik, a zatim se obratio, počeo aktivno da izučava Pismo i postao baptistički propovednik. Nije imao određeni sistem, zanimao se knjigom proroka Danila i počeo da stvara primitivne teorije.

Pažljivo izučavanje Biblije i matematički proračuni knjige proroka Danila doveli su ga 1818. godine do ubeđenja o blizini kraja sveta, drugog Dolaska Hristovog i Njegovog hiljadugodišnjeg Carstva. Nastupanje Strašnog Suda je bilo tačno označeno – 1843. godina. Kada su Milera podsećali na Spasiteljeve reči o tome da niko ne može znati ni dana, ni časa Njegovog Drugog dolaska, Miler je odgovarao da on ne predskazuje dan, niti čas, već godinu.[3]

Miler je počeo da propoveda, izdao je brošuru i Drugom Dolasku u kojoj je razvio svoje eshatološke stavove. Miler je sticao sve više sledbenika. Sledbenici njegovog učenja su dobili naziv „adventisti“.

Eto, došla je 1843. godina, narod je u histeriji čekao Drugi Dolazak, ali se ništa nije dogodilo. Miler je počeo sa nadom da traži grešku i odložio datum dolaska na 21. mart 1844. godine. Ali ni tada se ništa nije dogodilo. Miler je upao u depresiju. Tada je Čarls Snou – Milerov sledbenik – izračunao i ukazao na tačno vreme Dolaska Isusa Hristovog – 21. oktobar 1844. godine. (on je dodao priču o deset devojaka gde je Ženik okasnio do ponoći (Mt. 25:6), tako da je celu polovinu dana, tj. pola godine Sebe primorao da čeka). Miler je poverovao da je upravo taj datum tačan. Njegova uverenost je prešla na ljude, svi su prestali da seju i rade, okupili su se u belim odeždama na planini u državi Njujork u očekivanju vaznesenja na nebo. Označeni dan je prošao, a ništa se nije dogodilo. „Taj dan je postao dan Velikog razočarenja (zvanični termin koji se koristi u udžbenicima posvećenim religiji).[4]

Nade su ponovo bile izneverene. Nakon toga su mnogi ostavili adventizam. Oni koji su ostali počeli su da se nazivaju „Crkva vernog ostatka“ i grozničavo pokušavali da pronađu uzrok koji dokazuje da sve u stvarnosti bilo pravilno (teško je odreći se onoga u šta je mnogo uloženo: „Jer gdje je blago vaše, ondje će biti i srce vaše„. (Mt. 6:21)). Verni Milerov sledbenik, Hajram Edson, šetajući se dan nakon Velikog razočarenja po pšeničnom polju, dobio je „otkrovenje od Boga“ da se dolazak Gospodnji dogodio, ali da je u pitanju bio nebeski dolazak – Hristos je ušao u Svetinju Svetih Nebeskog hrama gde ranije nije mogao ući. Tamo je počeo „sud ispitivanja“, to jest razmatra život svakog hrišćanina i sudi ko je dostojan vaskrsenja, a ko nije. Taj sud će trajati od 80 do 100 godina, a zatim će nastupiti Drugi dolazak.

Tek danas su adventisti odustali od bilo kakvih „računanja“, po reči Gospoda: „Nije vaše znati vremena i rokove koje Otac zadrža u svojoj vlasti“ (Dela Ap. 1:7)

1844-45. godine kod adventista se pojavilo učenje koje je odricalo besmrtnost duše. Adventisti su tvrdili da se mrtvi do sveopšteg vaskrsenja nalaze u besvesnom stanju i da se večne muke grešnika sastoje u lišavanju postojanja nakon Strašnog Suda (to jest, smatraju da će duše grešnika jednostavno biti uništene).

1845-46. godine deo adventista je počela da se pridržava učenja o praznovanju subote umesto nedelje. Ovo učenje je postalo jedno od najvažnijih dogmatskih učenja.

Nakon 1846. godine pokret adventista raspao se na šest osnovnih grana:[5]

1. Evanđelski adventisti su rodonačelnici adventizma koji se pridržavaju opšte hrišćanskih pogleda na večne muke.

2. „Crkva adventističkih hrišćana“ javila se 1855. godine. Oni uče da se duša nakon smrti nalazi u stanju nepostojanja. Spasenje se zadobija ličnom verom. U vreme hiljadugodišnjeg Hristovog Carstva na zemlji grešnici i bogoborci će biti vaskrsnuti za svedočenje istine adventizma, a zatim će ih Bog istrebiti konačno i nepovratno.

3. „Društvo života“ se odlikuje time što, po njihovom mišljenju, ljudi umrli u zlu i nepravdi čak neće ni vaskrsnuti. Oni umiru tako da se nikada više ne probude iz praha.

4. „Adventistička Crkva Božija“ očekuje vek „ispunjenja proroštva i uspostavljanja svih stvari“. Na zemlji će se uspostaviti hiljadugodišnje Hristovo Carstvo gde će Svetitelji vladati svetom. Centar svetske države biće Jerusalim. Duša nakon smrti ne postoji i zato svoje novo postojanje povezuju samo sa Dolaskom Hristovim.

5. „Crkva Božija“ formirala se 1864. godine. Kao povod za odvajanje poslužilo je nepriznavanje Elene Vajt za blagoslovenu proročicu, a takođe i njihova istupanja za sanitarnu reformu i upotrebu svinjetine, kafe, čaja ribe, itd. kao hrane.

6. „Adventisti sedmog dana“. Ovim imenom su počeli 1860. godine da se nazivaju sledbenici učenja o suboti. Ova grana adventizma je najbrojnija. Kod njih je 1858. godine bila uvedena obavezna desetina (deseti deo prihoda kao prilog) koji je omogućio tom religioznom pokretu čvrstu materijalnu osnovu. Mnogi istraživači smatraju 1860. godinu kao godinu stvaranja jedinstvene organizacione strukture i smatraju da je njihova snaga u odličnoj organizaciji i uređenju zajednica.

Odlučujući uticaj na formiranje najveće adventističke sekte „Adventista sedmog dana“ imala je „proročica“ Elena Vajt (1827-1915). Ona je bila prosečna devojka kojoj je međutim kada je imala 15 godina neko bacio u lice ogroman kamen. Ona je dugo bila u teškom stanju i nalazila se između života i smrti. Međutim, spasili su je, nakon čega su kod nje počeli čudni napadi, koje je ona nazivala „nebeskim otkrivenjima“. Ova otkrovenja su objavljena, jako se poštuju, i adventisti ih smatraju po veroučiteljnoj vrednosti odmah pored Biblije. Istina, još su savremenici ukazivali na to da su mnoga od tih „otkrovenja“ bila očigledni falsifikat između ostalog i popularnih časopisa o „zdravom načinu života“. Međutim, adventiste to nije zbunjivalo. Veliki deo karakteristika adventizma sedmog dana koje su pod uticajem judaizma (kao što su čuvanje subote, pravila ishrane, itd.) kao i odbacivanje upotrebe alkohola potiču upravo od nasleđa gospođe Vajt i njenog „otkrovenja“.

Danas „Adventisti sedmog dana“ (ASD) imaju dobro uređenu organizaciju, njihovi sledbenici su rasejani po celom planeti. Pored Svetog Pisma izučavaju se i dela E. Vajt. Njena dela broje nekoliko hiljada stranica.

ASD imaju štamparije, bogoslovske koledže, misionarske organizacije po celom svetu koje se bave dobrotvornim radom. Uočava se posebna težnja ASD prema medicinskim ustanovama, domovima za stare, bolnicama, dečijim domovima gde se paralelno sa aktivnim dobrotvornim radom i brigom o ljudima vrši i misionarski rad. Međunarodni organ koji rukovodi adventistima je Generalna konferencija adventista sedmoga dana, koji se nalazi u Bejtl-Kriku (SAD).

U Rusiji je adventističko učenje uvezeno od strane Nemaca kolonista. U novembru 1883. godine prvi propovednik Johan Pern došao je u Rusiju, u Tavričku guberniju. 1886 godine u toj guberniji je bilo već 300 sledbenika tog učenja. Lokalne vlasti su adventističko učenje nazivali „jeres judejstvujućih“, ali su u celini bili snishodljivi prema njemu. Propovednici sa Zapadne Evrope nisu ostavljali bez pažnje Rusiju: uvozila se odgovarajuća literatura, mnogo pažnje se poklanjalo usmenim propovedima i razgovorima sa seljacima i zanatlijama, a takođe i sa baptistima u različitim delovima carstva. 1901. godine u Rusiji je već bilo 37 zajednica ASD.

Danas u Generalnu konferenciju ASD ulaze sve oblasti oblasti (teritorijalne podele po geografskom principu) između ostalog i Ruska federacija sa bivšim sovjetskim državama. Generalni skup ASD se održava svake četiri godine, gde učesnici otkrivaju nove oblasti, primajući ih u sastav konfederacije i određuju predsednika. Adventisti takođe poseduju štamparije: gazete, časopise, a u Tulskoj oblasti od 1989. godine deluje duhovna seminarija ASD, gde budući propovednici i pastori dobijaju celovito bogoslovsko obrazovanje.

Veroučenje „Adventista sedmog dana“

Dogmatsko učenje adventista je u mnogome istovetno sa učenjem baptista. Razlika je u tri osnovne tačke:

1. Učenje o skorom Dolasku Spasitelja.

2. Učenje o duši koja umire zajedno sa telom.

3. Obavezno praznovanje subote saglasno sa Četvrtom zapovesti Zakona.

Bogosluženje adventista sedmog dana odlikuje se jednostavnošću. Molitveni skupovi se sastoje iz čitanja Svetog Pisma, propovedi, molitvi i pevanja pesmi. Nekih obaveznih molitvi kod njih nema. Od spoljašnjih molitvenih dejstava dopušta se samo kolenopreklonjenje na zvuk sa katedre. Sami sebe zovu „Crkva vernog ostatka“.

Iz bogoslužbenih obreda ASD vrši se krštenje vodom u otvorenim jezerima kroz jedno pogruženje krštavanog u vodu; lomljenje hleba koje se sastoji iz lomljenja hleba nakon zahvalne molitve sa uzimanjem vinogradnog soka (adventisti uopšte ne upotrebljavaju vino). Lomljenju hleba prethodi pranje nogu. Nikakve praznike ne priznaju osim subote. Svaki član je obavezan da od svojih prihoda daje deseti deo u zajedničku kasu. Zato je organizacija materijalno nezavisna, kupuje domove za stanovanje iz sredstava zajednice za svoje sledbenike i zanima se drugom dobrotvornom delatnošću.

Učenje o praznovanju subote je jedan od osnovnih dogmata u veroučenju ASD.

ASD revnosno ispunjava starozavetnu zapovest o poštovanju sedmog dana nedelje, prateći tu tvrdnju od 1 Mojs. 2:3 do Is. 66:23. Praznovanje nedelje u njihovoj predstavi je ljudska fantazija, bez temelja u biblijskom tekstu; uvedeno je 331. godine od strane cara Konstantina da bi progutao, rastvorio neznabožački praznik sunca.

„Adventisti sedmog dana“ su promenili Gospodara Subote za samu subotu. Poštovanje subote u Starom Zavetu se izražavalo kroz obredne forme. Ti rituali („bremena teška“) su neraskidivo povezani sa subotom i nisu imali moralne zahteve pod sobom. To je pokazivao i Sam Hristos u čudima koja je činio u subotu (isceljenje čoveka sa suvom rukom, sleporođenog kod Ovčijih vrata, u Vitezdi).

Adventisti svode pitanje subote na pitanje o Zakonu.

Na gori Sinaj su bila data dva zakona: obredni i moralni. Obredni zakon je narodu objavio Mojsej (3 Mojs. 1, 1;7,28,38). Moralni zakon je objavio Sam Bog (5 Mojs. 4,12,13).

Zakon predviđa bez izuzetka sve strane života kako pojedinca, tako i celog jevrejskog društva. Osim poretka molitve, izučavanja Tore, držanja subote i praznika, vaspitanja dece, imovinskih i radnih odnosa, ovaj zakon određuje ponašanje Jevreja u oblastima kao što su ishrana, higijena, odeća, bračni odnosi, pravna pitanja i mnogo drugog.

Galaha (od jevre. Galahat – zakon) svedoči o tome: „Držanje subote je osnova naše religije; subota je znak saveza, koji je Svevišnji sklopio sa narodom Izrailja koji nam napominje da je Svevišnji stvorio svet za šest dana i da je prekinuo to delo u dan sedmi, zauvek ga osvetivši i učinivši blagoslovenim. Mudraci tvrde (što čine i adventisti – prim.aut.) da držanje subote podrazumeva ispunjavanje svih zapovesti Tore: čovek koji je ispunio zapovest o subote – kao da je ispunio celu Toru. Ko naruši subotu – kao da se odrekao Tore. I mudraci još govore da čoveku koji čuva držanje subote sa svim detaljima, Svevišnji prašta sve grehe“.[6]

Za objašnjenje revnosnog čuvanja četvrte starozavetne zapovesti ASD vešto komponuju neophodna mesta iz Svetog Pisma, stvaraju iluziju pravilnosti tumačenja teksta i grade prilično uređen sistem:

Isus Spasitelj govori na osnovu čega On prima ljude u Svoje Carstvo: „Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, ući u Carstvo nebesko; no koji tvori volju Oca mojega… I tada ću im javno kazati: Nikad vas nisam znao; idite od mene vi koji činite bezakonje.“ (Mt. 7:21,23). Apostol Pavle pita: „Ukidamo li, dakle, zakon vjerom? Nikako! Nego zakon utvrđujemo“ (Rim.3:31).

„I ako vera“, govore Adventisti sedmog dana, „utvrđuje Zakon, ona ne može da ga zameni ili uništi. Zato je Isus Hristos rekao: „Jer zaista vam kažem: Dok ne prođe nebo i zemlja, neće nestati ni najmanjega slovca ili jedne crte iz Zakona dok se sve ne zbude“ (Mt. 5:18). „Jer kao što će nova nebesa i nova zemlja, što ću ja načiniti, stajati preda mnom, veli Gospod… I od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziće svako telo da se pokloni preda mnom, veli Gospod“ (Is. 66:22-23). Pritom sledi pozivanje da narušavajući samo jednu zapovest, postajemo krivci pred celim Zakonom (Jak. 2:10). Zato ne držeći subotu (tj. Četvrtu zapovest) nema smisla ispunjavati ostalih devet, jer smo već bezbožnici“.


Subota u biblijskom shvatanju

„Jevrejski glagol „šavat“ znači „prekinuti bilo koje delo“, „odmoriti od bilo čega“, „držati subotu“. Suštinski šabat označava dan odmora ili praznični dan – subotu. Međutim taj pojam se raširio ne samo na sedmi dan nedelje, već i na praznične, slobodne dane, nezavisno u koji dan nedelje bi bio praznik, naprimer, na Dan očišćenja (3 Mojs. 16:31;23:32). Takav dan, za razliku od subotnjeg dana nedelje, Izrailjci su takođe nazivali prazničnom subotom“.[7]

Subota je, kao dan odmora na kraju svake sedmodnevne nedelje, na početku bila uspostavljena za narod Izrailja u vezi sa manom koja mu je poslata (2 Mojs. 16:5, 22-30). Kasnije je posebni status tog dana bio utemeljen i utvrđen u Zakonu (2 Mojs. 20:8-11;31:12-17).

Međutim, osnovni smisao subote ostvarivao se u tome što je to bio dan odmora (2 Mojs. 58:13) u koji bi se Izrailjci okupljali zajedno (3 Mojs. 32:3; Sam. 4:23), za uznošenje hvale Gospodu i za bogosluženja (Ps. 91). Svakodnevna žrtva se udvostručavala (4 Mojs. 28:9-10), a u svetinju su se polagali novi hlebovi predloženja (3 Mojs. 24:8).

Subotnji odmor je za Izrailjce značio udeo u Božijem pokoju. Pošto je sedmi dan nakon stvaranja sveta Bog odmarao od dela, On je osvetio i blagoslovio svaki sedmi dan (1 Mojs.2:2) i zapovedio Izrailju da čuva njegovu svetost (2 Mojs. 20:11;31:17), to jest da ga izdvoji iz niza ostalih dana kao poseban dan, posvećen Gospodu. Za Izrailjce, koje je Bog izbavio od neprekidnog, celodnevnog rada (2 Mojs. 5:4-9) u egipatskom ropstvu (5 Mojs. 3:20; Nav. 1:13-15) subota je postala znak da ih je Gospod osvetio (2 Mojs. 31:13; Jez. 20:12) izdvojivši ga između ostalih naroda i da je narod zaveta Božijeg živ samo blagoslovom Gospodnjim. To postaje posebno jasno iz toga da je subotnja zapovest (2 Mojs. 23:10-13) bila rasprostranjena na subotnju godinu (godinu otpuštenja). Čuvanje ili narušavanje subote izjednačava se sa čuvanjem ili narušavanjem zaveta sa Bogom (Is. 56:2-7)

Isus je imao sopstveno shvatanje subote, različito od shvatanja rabina i to nije moglo da ne izazove konflikt (Mt. 12:1-14; Mk. 2:23-3:6; Lk. 13:10-17; Jn. 5:1-18).

Ceo Isusov život bio je ispunjenje volje Božije (Jn. 4:34) i On je bio „veći od hrama“ (Mt. 12:6), a zajedno sa tim i „gospodar subote“ (Mk. 2:28). On je znao da je subota stvorena radi čoveka, zato je u subotu i činio dobro (Mt. 12:12; Mk. 3:4) i delovao isto kao Njegov Otac (Jn. 5:17), oslobađajući ljude od sataninog ropstva (Lk. 13:16) i isceljujući ih (Jn. 7:23; 9:14). Samim tim Isus je pokazao da je On Onaj Koji ljudima donosi istinski pokoj Božiji (Mt. 11:29).

Hrišćani su u Novom Zavetu, nalik na svog Gospoda, doživljavali sebe slobodnim od ispunjavanja spoljašnjih zapovesti o suboti, pošto su ispunjavanju Božije volje ispunjavali ne samo jedan dan nedeljno već ceo svoj život. To je dozvoljavalo nekima da pridaju poseban značaj određenima danima, a drugima da smatraju sve dane jednakima (Rim. 14:5-9). Međutim, apostol Pavle je smatrao zahtev da se drži subota kao povratak Zakonu i sledstveno, otpadanje od blagodati. (Gal. 4:9-11; 5:1-4). Iste takve stavove iznosili su i hrišćanski pisci prvih vekova (sveti Ignjatije Bogonosac, sveti Justin Mučenik, Tertulijan).

Dan hrišćanskog bogosluženja je umesto subote postao prvi dan nedelje, dan Vaskrsenja i javljanja vaskrslog Gospoda (Jn. 20:1,19,26). On se pominje u Novom Zavetu kao dan lomljenja hlebova, propovedi (Dela Ap. 20:7,11) i sakupljanja priloga (1 Kor. 16:2). U prvim vekovima postojao je naziv za prvi dan nedelje kao „dan Gospodnji“.

Međutim dan Gospodnji se kod hrišćana razlikuje od subote kod Jevreja ne samo prenošenjem sa poslednjeg dana nedelje na prvi. Veoma je važno da u hrišćanskom prazniku odsustvuje najvažniji priznak judejskog prazničnog dana – odmor od posla. Sa izuzetkom vremena za bogosluženjee koje se obezbeđivalo i robovima, hrišćani su se, kao i njihovo neznabožačko okruženje, na dan Gospodnji bavili celodnevnim trudom. U vreme rađanja monaštva to se odnosilo čak i na najstrožije manastire. Tek je 321. godine car Konstantin objavio za državni praznik dan koji su hrišćani smatrali Gospodnjim, a neznabošci – svetim danom sunca. U taj dan, kao i u druge državne praznike, nisu radile državne ustanove. Kasnije su carevi Teodosije i Justinijan značajno ograničili i lični vid delatnosti.


Vaskrsenje u biblijskom shvatanju

Vaskrsenje je osnovni pojam u Bibliji. Ako su neznabošci imali samo neke predstave o besmrtnosti duše, Sveto Pismo govori o posmrtnoj obnovi ljudskog života u trijedinstvu duha, duše i tela. U Starom zavetu nade na Vaskrsenje se postepeno pojavljuju samo u kasnijim knjigama. Biblijsko svedočanstvo o Vaskrsenju nalazi svoj najviši izražaj u rečima Isusa Hrista: „Ja sam vaskrsenje i život“ (Jn. 11:25). Zato govoreći o biblijskom shvatanju Vaskrsenja treba podrazumevati pre svega Hrista.

U starozavetnoj predstavi o Bogu već postoji začetak nade na Vaskrsenje. Izvori vere u Vaskrsenje leže u osvešćivanju istine da Gospod ima vlast nad životom i smrću: „Gospod ubija, i oživljuje; spušta u grob, i izvlači“ (1 Sam. 2:6); „Jer nećeš ostaviti dušu moju u paklu, niti ćeš dati da Svetac Tvoj vidi trulost“ (Ps. 16:10). Ove i slične reči govore o nadi na vraćanje utrošenog života i o tome da veza sa Bogom nakon smrti ne može da se prekine (Ps. 73:23,26). U nizu biblijskih svedočanstava stoje i 5 Mojs. 32:39; Jov. 19:25-27; Is. 26:19; Jez. 37:1-14 i kao najsnažniji primer vere u Vaskrsenje u čitavom Starom Zavetu – Dan. 12:2-3. ovde, kao i u Jn. 5:29 već se govori o dvostrukom Vaskrsenju (za život i za Sud), iako još nije rečeno o sveopštem Vaskrsenju, već se govori samo o Vaskrsenju mnogih. Ideja Vaskrsenja mrtvih se jako širi u periodu kasnijeg judaizma. U knjigama Makavejskim mučenici nalaze utehu u nadi na Vaskrsenje (2 Mak. 7:9, 11,14).

U Starom zavetu se o vaskrsenju mrtvih govori u: 1 Car. 17:17-24 (Ilija), 2 Car. 4:31-37 (Jelisej) i 2 Car. 13:21 (neki čovek). Takva vaskrsenja su pomagala jačanju vere u buduće Vaskrsenje. Na taj način, ozbiljan odnos prema smrti i iskrena vera u svemoguću silu Boga, Koji ima vlast nad smrću činili su Izrailjce dovoljno pripremljenim za javljanje Onoga, Koji je Sebe nazvao Vaskrsenjem.

Glavno u biblijskoj nadi na Vaskrsenje sastoji se u nadi da se ona povezuje sa Hristom. Kao osnov za shvatanje toga služi rečeno u Jn. 11:23-26. Martina nada ispunjena verom: „znam da će vaskrsnuti o vaskrsenju u posljednji dan“ istinita je, ali se odnosi na udaljenu budućnost. Kao takvo ono ne teši dovoljno u tom trenutku. U Isusu se ta nada iz budućnosti prenosi u sadašnjost: „Ja sam vaskrsenje i život„. Budući Slovo, Koje „postade tijelo“ (Jn. 1:14), Isus Hristos Svojim postojanjem ostvaruje u sadašnjosti ono čemu su se ljudi nadali da će dostići u udaljenoj budućnosti. „U njemu bješe život“ (Jn. 1:4). Tamo gde se nalazi Isus, deluju preobrazujuće i oživljavajuće sile budućeg sveta: Mt.9:18-26 (Jairova kći), Lk. 7:11-17 (mladić iz Naina) i Jn. 11:17-45 (Lazar). Tako je vaskrsao i On Sam, kada je ispunio Svoj zadatak, Svojom smrću oduzevši vlast od onoga ko je vladao kroz smrt – đavola (Jevr. 2:14).[8]

Hrišćanska vera u Vaskrsenje nije samo nada na udaljenu budućnost. „Blagosloven Bog i Otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas po velikoj milosti svojoj preporodi za živu nadu vaskrsenjem Isusa Hrista iz mrtvih“ (1 Pet. 1:3).

Isusovo Vaskrsenje je postavilo početak Njegovom uzdizanju i ujedno sa tim otkrilo novu epohu svetske istorije. Hristovo Vaskrsenje označava nešto principijelno novo u celom svetskom poretku, ono je imalo grandiozne posledice za budućnost čitavog sveta.


Pravoslavno shvatanje subote

Pitanje subote upire se u pitanje o Zakonu. Nakon grehovnog pada čovek već nije mogao imati opštenje sa Bogom i stremio je da bolesno stanje izleči sam. U predverju greha daje se zapovest: „A kad ne činiš dobro, greh je na vratima“ (1 Mojs.4). Zapovest je bila narušena, tada je Bog iz ljubavi čoveku dao Zakon. „Zakon je došao posle“, a kada se umnožio greh, još više se umnožila blagodat (Rim. 5:20). Apostol Pavle pita: „Hoćemo li ostati u grijehu da se blagodat umnoži?“ Čim je Bog dao Zakon, ljudi su počeli da vide kako ga neprestano narušavaju. Počeli su da vide koliko su grešni. To je bio osnovni cilj Gospoda: pokazati ljudima kroz Zakon njihovo stanje kao u ogledalu, da bi im pomogao da se kroz blagodat spasu od večne propasti.

Pravoslavni hrišćani priznaju i potvrđuju da su zahtevi zakona apsolutno pravilni i svesni su takođe da su kroz Gospoda Isusa Hrista Koji je ispunio taj zakon, pričasni tom ispunjenju – zbog vere u Njega.

Po 2 Mojs. 12:16 prvi dan je izdvojen kao svešteni dan odmora do jevrejske subote. Ovo je bilo dato Mojseju i Izrailju pre nego što je bilo koji zakon otkriven na gori Sinaj.

Hrišćani Novog Zaveta se ne okupljaju u vreme jevrejske subote. Oni se okupljaju u prvi dan nedelje (Dela Ap. 20), i sakupljaju priloge u prvi dan nedelje (1 Kor 16:1-4), propovedaju u prvi dan nedelje (Dela Ap. 20:7), jer je njihov Spasitelj vaskrsao u prvi dan nedelje (Lk. 24; Mt. 28). Duh Sveti je sišao u prvi dan nedelje (Dela ap. 2:1-6).

V. M. Černišov[9] ukazuje da adventisti gledaju na jevrejsku subotu kao na „moralni zakon“, a ne kao na „obredni“ (ili „ceremonijalni“), jer se subota pominje u deset zapovesti na Sinaju.

Subota je u pravoslavnoj svesti, u pravoslavnom Bogosluženju i bogoslovlju do sada praznični dan. U pravoslavnom bogosluženju do sada dani počinju od večeri do jutra. U pravoslavnom kalendaru subota je do danas sedmi dan nedelje. U subotu se nedelja završava, a od nedelje počinje.

Na nedeljnoj službi (to jest upravo u subotu uveče, na početku nedeljnog dana), menja se nedeljni „glas“.[10]


Polemika sa adventistom sedmog dana o opravdanju praznovanja nedelje

Ako je pred vama sledbenik „Adventista sedmog dana“ i razgovor počinje o suboti, V.M. Černišov[11] savetuje da mu se postavi sledeće pitanje: „Recite mi molim vas, zašto vi, adventisti sedmog dana narušavate subotu?“ Ovo će izazvati određenu nedoumicu i komešanje:

– Izvinite, šta znači to „narušavamo“? Mi smo jedina hrišćanska denominacija koja čuva subotnji odmor.

– Ja o tome i govorim…

Nakon male pauze, objasnite:

– Recite mi, slažete se da Hristos ne samo da nije ispunio ceo Zakon već ga je i uzveličao?

Dobićete odgovor:

– Bez sumnje, uzveličao je.

– I ne samo uzveličao, već i proslavio?

– Upravo tako.

– Znači, uzveličao je i proslavio i Četvrtu zapovest u Zakonu?

– Naravno!

– Pravoslavni hrišćani kroz Zakon primaju subotu, tj. postojani pokoj – u Hristu. Pošto se Sam Hristos za njih učinio subotom, tj. pokojem (Rim. 10:4, Lk. 6:5), prebivajući u Hristu i Njegovom učenju, Pravoslavni prebivaju u stalnom pokoju ili u Suboti. Vi, „Adventisti sedmog dana“, primajući i čuvajući subotu koju Hristos nije proslavio, lišavate Četvrtu zapovest one slave koju joj je darovao Gospodar subote.

Zato je i rečeno u Novom Zavetu: „…da vas, dakle, niko ne osuđuje za jelo ili piće, ili za kakav praznik, ili za mladine, ili za subote…“ (Kol. 2:16).

Apostol, učeći neznabošce, koji su primili učenje i poverovali u Gospoda, govori: „Nego da im se napiše da se čuvaju od nečistota idolskih i od bluda i od udavljenoga i od krvi; i ono što njima nije milo drugima da ne čine“ (Dela ap. 15:20). Pritom, nema ni reči o neproslavljenoj suboti. Zato: „Koji razlikuje dane, Gospodu razlikuje, a koji ne razlikuje dane, Gospodu ne razlikuje…“ (Rim. 14:6).

Dakle, valja subotom dobro činiti“ (Mt. 12:12). Zlo, saglasno Svetom Pismu, nije dozvoljeno nikada činiti. Znači, dobra dela su progutala Četvrtu zapovest, a ljubav – pokretač svih dobrih dela – guta i sve ostalo, o čemu svedoči Spasitelj: „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Ovo je prva i najveća zapovijest. A druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Mt: 22:37-38). Zato ljubav, koja je „sveza svih savršenstava“ i koja „…ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se, ne čini što ne pristoji, ne razdražuje se…“ (1 Kor. 13:4-5) guta sobom zapovest. To je moguće jer Sam „Bog je ljubav“ (1 Jn. 4:8) i „ljubav je, dakle, punoća zakona.“ (Rim. 13:10)

Nastavljajući polemiku sa „Advenstistima sedmog dana“ neophodno je objasniti im da mi, verujući iz neznabožaca, nikada nismo bili pod zakonom, i zato ne treba da kod nas postoji pitanje: da li zakon još ima sile kod nas, jer nikada nije ni imao u vezi sa nama, čak i ako put duhovnog iskustva za nas glasi: od zakona ka slobodi dece Božije (Rim. 3:30; 4:9-12). Zato apostol Pavle svedoči: „Ne odbacujem blagodat Božiju; jer ako pravednost kroz zakon biva, onda Hristos uzalud umrije“ (Gal. 2:20).

U poslanici Galatima (4:21-31) pokazano je šta se događa sa onima koji se stavljaju pod zakon i sa onima koji su stali pod blagodat. Put zakona je put tela, samopomoći. On predstavlja samo vodič ka Hristu. Dalje se može suprotstaviti, saglasno apostolu: Isaak – Ismailu; Nebeski Jerusalim – zemaljskom; besplodni (malom stadu Lk. 12) – plodnom (svet); sin slobodne – sinu sluškinje; sin obećanja – sinu tela (sopstvenih dela); Novi Zavet – Starom i tako dalje. Vidimo da je sin sluškinje rođen putem telesnih planova, nasuprot volji Božijoj. Isaak je rođen natprirodnim putem (duboka starost roditelja) na osnovu Božijeg obećanja (Rim. 4:18-25). Ove se vidi razlika između Starog i Novog Zaveta. Zemaljski Jerusalim sa zakonom, žrtvama i hramom doveo je Jevreje kao predstavnike Starog Zaveta do odbacivanja Isusa (1 Kor. 2:8).

Nebeski Jerusalim (Jevr. 9:11-17) je majka sve novozavetne dece Božije, zato je tako divan i željeni grad, čiji stanovnici oni mogu postati (Otkr. 21:9-27). Deca Božija su slobodna i nalaze se ne pod zakonom sa Sinaja, već pod zakonom duha života (Rim. 8:2).[12]

Ko staje na tlo zakonitosti, staje na tlo prokletstva zakona. Adventist će vam u tom slučaju odmah otvoriti Rim. 7:1: „…zakon vlada nad čovjekom samo dokle on živi.

Može mu se postaviti pitanje: zar nismo umrli sa Hristom? U šta smo se krstili: ti kao adventista, ja kao pravoslavni? U smrt Njegovu! Znači da treba da umremo za greh sa Hristom. U Galatima 2:19-20 se i govori: „Jer ja zakonom zakonu umrijeh, da Bogu živim. Sa Hristom se razapeh; A živim – ne više ja, nego živi u meni Hristos; a što sad živim u tijelu, živim vjerom Sina Božijega, koji me zavoli i predade sebe za mene„.

Dakle ti opet, znajući Hrista, postaješ „zakonik“? Šta još želiš da zaradiš kod Gospoda tim delima? Mešajući zakon i blagodat, uništavamo i jedno i drugo. Krademo od zakona strah pred njim i njegovu osudu, a od blagodati, slobodu, radost i život.

Kada verom prihvatamo Isusa, prihvatamo činjenicu da je On potpuno platio za greh i prihvatamo Njegov život i tada je naša ličnost – ličnost ne prljavog, zlog grešnika, već nove tvari.

Zaključak

Adventisti se od ostalih protestanata razlikuju time što po njihovom učenju praznični dan nije nedelja, već subota.

Zapovest „poštuj subotu“ po njihovoj tvrdnji nije ukinuta i mora da se čuva i u novozavetnoj epohi. Poštovanje subote je ustanovio Gospod. A poštovanje nedeljnog dana ustanovio je rimski papa. Autoritet ovih ličnosti se ne može porediti. Čovek ni sam, niti saborno ne može ukinuti zapovest Božiju, što znači da je potrebno postati svestan istorijskog greha hrišćanstva i vratiti se na praznovanje subote.[13] Adventisti svode pitanje subote na pitanje o Zakonu, revnosno ispunjavaju starozapovetnu zapovest o poštovanju sedmog dana nedelje, pokazujući na tu odluku od 1 Mojs. 2:3 do Is. 66:23.

Zakon nam pokazuje našu grehovnost u svetlosti pravednih zahteva Svetoga Boga. Kada je Zakon završio svoju ulogu, tj. priveo nas Hristu, to znači da je ispunio funkciju, dostigao svoj cilj i već nemamo potrebe da „gledamo u ogledalo“. Sada smo vođeni Duhom Svetim koji u nama prebiva.

Hristos je postao naša subota; prebivajući u Njemu, mi nastavljamo da prebivamo u Četvrtoj zapovesti. Adventisti narušavaju Četvrtu zapovest (i u lančanoj zavisnosti od nje mnoštvo propisa ne ispunjavaju). Na taj način „Adventisti sedmog dana“ su krivi pred celokupnim moralnim Zakonom i sami sebe stavljaju pod prokletstvo. Formalno se držeći subote, adventista misli da će dobiti dodatni blagoslov od Gospoda koji je obećan Jevrejima u Starom Zavetu. Ali „znajući da celokupan zakon čija obredna strana predodređuje ispunjavanje Četvrte zapovesti moralnog Zakona ne može da se očuva, adventista veruje u Isusa Hrista i pokušava da Ga postavi kao dopunu tamo gde punoća zakona ne može da se dostigne ili se narušava. Odatle se, voljno ili nevoljno, događa i narušavanje Zakona i obescenjivanje dela Iskupljenja Hristovog na Golgoti“.[14]

Ono što je dragoceno adventistima postoji u svoj punoći i u Pravoslavlju. Subota se i danas u bogoslužbenom kalendaru smatra za poslednji dan nedelje. Nedelja počinje od nedeljnog dana kao prvog dana nedelje. Subote nisu uključene u dane Velikog Posta – telesno se post tog dana oslabljuje. U subotu se ne čita pokajna molitva prepodobnog Jefrema Sirina i služi se praznična liturgija, čije služenje nije dopušteno Ustavom u drugim danima Velikog posta (osim naravno nedelje – prim.prev.).

U vezi sa „sanitarnom reformom“ (kod adventista je zabranjeno pušenje, uzimanje mesa, ptica, jaja, čaja, kafe, kategorički je zabranjen alkohol, između ostalog i prilikom lomljenja hlebova, jer se smatra da svim ovim proizvodima „oskrvnjeno“ telo oskvrnjuje i prefinjenu svest i čovek gubi duhovnost). Novi Zavet govori: „Da vas, dakle, niko ne osuđuje za jelo ili piće, ili za kakav praznik…“ (Kol. 2:16); „A jelo nas ne postavlja pred Boga: jer niti dobijamo ako jedemo. niti gubimo ako ne jedemo“ (1 Kor. 8:8); „Niko da vas ne obmanjuje tobožnjom poniznošću…“ (Kol. 2:18). „Ako, dakle, umrijeste sa Hristom za stihije svijeta, zašto se držite propisa kao da živite u svijetu? Ne dodirni, ne okusi, ne opipaj! Ovo je samo na izgled mudrost u samovoljnom služenju i poniznosti i mučenju tijela, a nije od nekog značaja za zadovoljenje tijela“ (Kol 2:20, 21,23).

Pri susretu sa članovima sekte „Adventista sedmog dana“ važno je da upamtimo da im nije svojstven bogoslovski genije i talenat sistematizatora. Mnogo stvari u njihovom učenju postoji ili da bi se opravdala neispunjena proročanstva ili u cilju polemike sa rimokatolicima.


NAPOMENE:

  1. Podrazumeva neposredno vođstvo od strane Duha Svetoga.
  2. U našem narodu poznati pod imenom“Subotari“ – prim. prevodioca
  3. Po proroštvu Danila (Dan. 8:14) svetinja Božija će biti oskvrnjena tokom 2300 dana (on je smatrao godina). Pošto su tih 2300 godina počeli 457. g. pre Hristovog Rođenja, od trenutka naređenja cara Artakserksa o obnovi Jerusalima, oduzimajući 457 od 2300 dobijamo 1843. godinu.
  4. Dvorkin A., Sektologija. Totalitarne sekte. „Hrišćanska biblioteka“, Nižnji Novgorod. 2006. s.167.
  5. Černišev V.M., Sektologija. – izd-vo im. svt. Lava, pape Rimskog. – Kijev, 2006 g., s.263.
  6. Kicur Šulhan Aruh. Izd. „Šamir“, Jerusalim, 1994, s. 395
  7. Rineker F., Majer G., Biblijska Brokhausova Enciklopedija, s. 300.
  8. Rineker F., Majer G., Biblijska Brokhausova Enciklopedija, s. 166.
  9. Černišev V.M., Sektologija. – izd-vo im. svt. Lava, pape Rimskog. – Kijev, 2006 g., s.233.
  10. Drevni Paterik, s. 336.
  11. Černišev V.M., Sektologija. – izd-vo im. svt. Lava, pape Rimskog. – Kijev, 2006 g., s.228.
  12. Černišev V.M., Sektologija. – izd-vo im. svt. Lava, pape Rimskog. – Kijev, 2006 g., s.250.
  13. Đakon Kuraev Andrej, Protestantima o Pravoslavlju. M. 1999,s.196.
  14. Černišev V.M., Sektologija. – izd-vo im. svt. Lava, pape Rimskog. – Kijev, 2006g.,s.257