NASLOVNA » ATEIZAM » Šta odgovoriti ateisti? – Sveštenik Georgije Maksimov

Šta odgovoriti ateisti? – Sveštenik Georgije Maksimov

 

*

Kako da ateista stekne veru?

Poznato je da se ateistima nazivaju ljudi koji smatraju sebe neverujućim u Boga i uopšte u religiozni sistem pogleda na svet. Oni se mogu podeliti na dve grupe – na mirne ateiste i na militantne ateiste. U prve se ubrajaju oni koji sebe nazivaju neverujućim prosto zato što u njihovom životu nije bilo susreta sa duhovnim svetom i religiozna oblast ih prosto ne interesuje, odnos prema Crkvi kod njih može da se kreće od ravnodušnog do pozitivnog. U drugu grupu se ubrajaju ateisti koji se izrazito negativno odnose prema Crkvi, smatraju religiju zlom i trude se da se bore sa njom.

Među prvom grupom susreću se ljudi koji govore: ‘Želeo bih da postanem verujući čovek, ali ne znam na koji način da steknem veru u Boga’. Takvim ljudima se može posavetovati da obrate pažnju na sledeće reči Prepodobnog Siluana Atonskog: „Gordost ne daje duši da stupi na put vere. Neverujućem čoveku dajem sledeći savet: neka izgovori: ‘Gospode, ako postojiš, prosvetli me i ja ću Ti služiti svim srcem i dušom’. Za takvu smirenu misao i spremnost da se posluži Bogu, Gospod će neizostavno prosvetiti… I tada će tvoja duša osetiti Gospoda; osetiti da joj je Gospod oprostio, da je voli, i iz iskustva ćeš poznati i blagodat Duha Svetoga će svedočiti o spasenju u tvojoj duši“.

Poznato mi je nekoliko priča ljudi koji su upravo na taj način od ateista postali verujući ljudi. Navešću povest jednog od njih:

‘Pridržavao sam se strogo ateističkih pgoleda i često sporio sa hrišćanima. Svo to vreme su mi govorili: ‘Pa, šta ti smeta – zamoli sam od Boga da se sretneš sa Njim’. Ja im govorim: ‘Kako to da radim, kada u Njega iskreno ne verujem?’ Odgovarali su mi: ‘Pa šta gubiš? Ako Boga ima, On će ti sigurno odgovoriti. A ako Ga nema, onda se ništa neće dogoditi’. Ja sam onda pomislio: ‘Zaista, ništa ne gubim.’ Obratio sam se Bogu svojim rečima: ‘Bože, ako Tebe stvarno ima, onda uđi u moj život i pokaži Se’. I u tom trenutku, kako mi se činilo, ništa se nije dogodilo. Kakav sam bio, takav sam i ostao. Ali to mi se onda činilo. Bukvalno za nedelju dana moj život i moj pogled na svet su se promenili suštinski. Već nedelju dana nakon moje molitve, ja nisam mogao ni da zamislim šta znači da Boga nema i da u Njega ne veruješ’.[1]

Ateisti često verujućim ljudima govore: ‘Ako Boga ima, onda mi Ga pokaži!’ ili ‘Eto, neka mi se Bog javi da da bih verovao u Njega!’ Zanimljivo je šta bi oni sami rekli čoveku koji govori da ne veruje u postojanje predsednika Rusije Putina i govori: ‘Ako Putin postoji, neka se on sa mnom lično sretne’? Uopšte, Putin kao slobodna ličnost može i da ne poželi da se sretne sa tobom. Iako je Putin prosto smrtni čovek. A mi ovde govorimo o Tvorcu svega. Zar nije glupo smatrati da On mora da se javi na prvi mig ljudima koji sebe pozicioniraju kao Njegove protivnike?

Jedino čovek koji je spreman da se izmeni i počne da živi po volji Božijoj ako Boga ima – dostojan je susreta sa Njim.

Sa ovim je povezana još jedna važna okolnost. Sam Bog je rekao kome se otkriva, ko je dostojan da Ga vidi: „čisti srcem će Boga videti“ (Jevanđelje po Mateju 5:8). Sledi da ako neko iskreno želi da stekne veru ili da se ubedi da li zaista Bog postoji, treba da se odrekne od vršenja onoga što Bog naziva grehom. Kako je pisao Sveti Nikolaj Srpski: „Bog i greh se nalaze na dva različita pola. Niko ne može da se okrene licem Bogu, ako se prvo leđima ne okrene grehu… Kada se čovek okreće licem k Bogu, svi njegovi putevi vode Bogu. Kada se čovek okreće od Boga, svi njegovi putevi vode u propast“.

Sa svoje strane Prepodobni Amvrosije Optinski je govorio da ako bi pošlo za rukom da se ateista ubedi da makar mesec dana proživi bez grehova, on bi i neprimetno za sebe za to vreme postao verujući čovek. Na žalost, ni u jednom od meni poznatih slučajeva kada bi ateisti to predlagali, on nije pristajao. Iako bi se reklo – a šta gubiš?

Zanimljivo je da se čak i iz ugla psihoanalize, te ‘tvrđave ateizma’ potvrđuje postojanje slične veze između ateizma i odsustva želje da se čovek odrekne od greha: ‘Ana Frojd je otkrila da želja za udaljavanjem od zapovesti i kazne… predstavlja verovatni psihološki uzrok odricanja Boga’.[2]

 

O militantnim ateistima

Za razliku od mirnih ateista, militantni ateisti vole da spore sa verujućim ljudima. Pritom često, govoreći o Bogu, kod njih počinju da se javljaju prekomerne emocije za nekoga ko rasuđuje o nečemu u čije postojanje ne veruje.

Kako je ispravno primetio Sergej Hudiev ‘ateizam koji gnevno ratuje sa Onima Koga objavljuje nepostojećim stavlja određenu zagonetku, koja je sećam se, preda mnom nicala još za vreme komunističkih godina: ako Boga nema, zašto Ga mrzeti toliko? Ateisti često govore da Bog Biblije nije realniji od Zevsa ili Ozirisa, ali njihova potpuna ravnodušnost prema Zevsu ili Ozirisu pokazuje da nije tako. Oni vole da porede veru u Boga sa verovanjem u Deda Mraza, međutim, istupaju protiv božićnih vertepa, dok se prema fotografijama Deda Mraza odnose bez ikakvog neprijateljstva’.

Zaista, oseća se da tu postoji nešto lično. Kod nekih militantnih ateista duboko u duši leži ljutnja na Boga zbog nečega (na primer, umro je bliski rođak ili je nekada molio Boga za nešto i nije dobio), a kod nekoga u duši postoji rascep zbog toga što živi u grehu, ali ne želi da ga se odrekne i pokušava da obori sam pojam o grehu i o Bogu. Možda neko ima još neke druge uzroke. Međutim, sama srž koja podstiče ateistu da postane ‘militantan’ ne objašnjava se sadržajem njegovih stavova. Isuviše je snažna antipatija prema onome što se naziva nepostojećim. Ali nećemo se dalje udubljivati u motive militantnih ateista, razgovaraćemo o njihovim idejama.

Za njih je tipičan zanos: ‘Mi smo naučni ateisti! Ateizam je strogo naučan, a religije su raznorazne nenaučne bajke’. Eto o tome treba porazgovarati detaljnije.

Nauka se bavi izučavanjem materijalnog sveta koji može da se pozna. Međutim, Bog je po samoj definiciji nematerijalno Biće koje suštinski prevazilazi čovekove sposobnosti poznanja. Zato ako budemo govorili da nauka ništa ne zna o nematerijalnom Biću koje se ne može poznati, onda je to tačno – ona to i ne može da zna, pošto to nije oblast njenog izučavanja. Zato što Bog nije deo materijalnog sveta koji se može poznati. Zato, iako ima mnogo verujućih naučnika, međutim, u svojoj profesionalnoj delatnosti, u naučnim publikacijama oni ne navode nikakva pozivanja na Boga. I ne zato što je ‘nauka dokazala da Bog ne postoji’, već zato što samo pitanje o postojanju Boga leži van kompetencije nauke.

Ipak, nauka nam je u nečemu od velike koristi u razgovoru upravo sa ateistima. Dalje ću navesti dva razloga. Prvi lišava ateizam pretenzija na naučnost, dok drugi pokazuje kako nauka istupa protiv ateista, slikovito rečeno, zabija im nož u leđa.

 

Nenaučnost ateizma

Dakle, prvo. Zašto je ateizam u principu nenaučan i zašto ne može biti naučan? U filosofiji postoji nešto što se zove princip falsifikacije. U pitanju je način raspoznavanja naučnog znanja saglasno kome kriterijum naučnosti teorije predstavlja mogućnost njene falsifikacije ili opovrgavanja. To jest, ima se u vidu da u principu može da se postavi eksperiment koji bi mogao da opovrgne tu konkretnu teoriju. Na primer, ako se govori o gravitaciji, onda bi predmeti koji bi leteli u nebo govorili o njenoj netačnosti. Znači, ako je neko učenje izgrađeno tako da je u stanju da rastumači bilo koje činjenice, to jest ako je učenje u principu neoborivo, onda ono i ne može da pretenduje na status naučnog.

Iskustvo izučavanja stavova savremenih ateista nedvosmisleno svedoči da je pred nama upravo takvo učenje. I kada sledeći ateista u nizu bude govorio: ‘Dokažite mi da Bog postoji!’, javlja se pitanje: ‘A šta upravo treba da bude priznato za 100% dokaz koji bi opovrgao tvoj ateizam? Da li tako nešto postoji?’

Postoje filosofski dokazi postojanja Božijeg i njih je prilično mnogo. Na primer, teleološki dokaz koji govori da se iz samog uređenja sveta i nas samih – sa svom neverovatnom složenošću i harmonijom koja se vidi u prirodi – prirodno izvodi zaključak o razumnom Tvorcu. To je logično. Ako je apsurdno smatrati da se laptop na kome pišem ovu knjigu javio sam od sebe, igrom slučaja, onda je još apsurdnije govoriti da se ceo svet koji je uređen neuporedivo složenije od laptopa, javio sam od sebe.

Naveo bih jedan citat radi primera: ‘Posmatrajući bakteriju Escherichia coli, doktor Sagan je primetio da ovaj ‘najprostiji’ organizam sadrži hiljadu milijardi bitova informacije koja se čuva u njenim genima i hromozomima: i zatim izvodi zaključak da ako bi brojali svako slovo u svakom redu svake knjige u najvećoj biblioteci sveta (10 miliona knjiga), dobili bismo otprilike hiljadu miliona slova. Drugim rečima, broj podataka (informacija) koje se nalaze otpilike u 10 miliona knjiga, nalazi se u genetskom kodu ‘najjednostavnije’ bakterije Escherichia coli! Ipak nas mole da poverujemo da je ovaj predivni organizam sa njegovim očiglednom složenim uređenjem nastao kao rezultat potpuno slučajnih procesa’.[3]

A tu onda još i matematičari sa svojim računanjem statističkih verovatnoća dodaju argumente. Na primer, Marselj Gole je izračunao da je verovatnoća pojave najjednostavnijeg replikacionog sistema koji je neophodan svakom živom organizmu jednaka . A Karl Sagan je izračunao da je šansa slučajne pojave života na planeti kao što je Zemlja jednaka . Sličnih primera ima mnogo.

Mene na primer, sve ovo ubeđuje. Ali ateista može da kaže – i govori! – da to njega ne ubeđuje. Da on može da poveruje u slučajno nastajanje sveta. I eto, ništa strašno, što je verovatnoća tome praktično ravna nuli. Tako ateista može da kaže za svaki argument, zar nije tako? Evo na primer, postoji još i ontološki argument koji su razradili filosofi Dekart, Lajbnic, Hegel, matematičar Hedel, postoji i moralni argument koji je podržavao Kant – njih je to ubeđivalo u postojanje Boga i svi oni uopšte nisu bili glupi ljudi, svojim intelektom u mnogome prevazilaze prosečnog ateistu. Ali, za ovo on može da kaže  – i govori! – ‘mene to ne ubeđuje!’

Dakle, ako ne ubeđuju teoretski argumenti, onda, može biti, čudo predstavlja argument koji neumoljivo opovrgava ateizam? Na žalost, ne. Sećam se, imao sam priliku da čitam knjigu Genadija Troševa, njegove memoare o čečenskom ratu. U pitanju je istaknuti general iz rata koji mi je kao čovek vrlo simpatičan. Genadij Nikolajevič pozicionira sebe u knjizi kao ateistu. Pritom, on naglašava, da nije militantan, prosto je tako vaspitan. Zanimljivo je da on opisuje čuda, navešću citat. ‘U čečenskom ratu sam slušao takve priče koje se ničim ne mogu objasniti osim natprirodnim delovanjem. Porazio me je slučaj sa starijim poručnikom Olegom Palusovim. U borbi je izgubio svest, kada se probudio video je da je neprijateljski metak udario u naprsnu ikonicu Majke Božije, probio je, zaustavio se i nije ušao u grudi. Ikonu mu je tokom odsustva stavila na njega njegova mama. Materijal od koga je ova ikona napravljena, naravno, nikakve osobine za zaustavljanje metaka nije posedovao. Govore da je takvih primera bilo mnogo’.

To jest, sam general svedoči da tako mali komad metala nikako nije mogao da zaustavi metak, ali tako nešto dogodilo. I šta dalje piše uvaženi general? On govori: ‘Žao mi je što Anđela čuvara u Čečeniji nije bilo dovoljno za sve naše vojnike. Nije razumljivo samo jedno: zar su se majke poginulih manje molile ili stradale za svoje sinove od majki onih koji su preživeli?’[4]

Naravno, i sam argument je čudan ovde – kao prvo, nisu se sve majke molile, postoje ateisti i među ženama; kao drugo, Bog nigde nije obećao da će sve Svoje verne čuvati od smrti u ratu. Ali suština čak nije ni u tome, već u tome da se eto, ateista susreo sa čudom, priznao da ne može na drugi način da ga objasni, ali je ipak našao intelektualni način da odmahne rukom na to čudo – da bi ostao ateista.

Postoje i snažniji primeri. 2001 godine u Teodosiji je desetogodišnji Nazar Stadničenko zbog preloma u potpunosti izgubio dva prsta na levoj ruci. Evo kako sam on o tome govori danas: ‘Operisali su me. Mnogi pišu da je bila amputacija, da su prišili prste. Ne, o tome se upravo i radi, da nisu ušili. Metalna vrata su potpuno smrskala prste, njih čak nigde nismo mogli da nađemo. Postojali su samo delići kože koje su ušili. Mama je neprestano pitala lekara kako će njen sin da svira klavir bez prstiju. Možda su potrebne neke proteze. Lekar joj je odgovorio: ‘Ja sam uradio ono što se od mene tražilo, ušio sam. Dođite na previjanje’. Pošto sviram klavir i ceo život sam želeo da se bavim time, ovo je za mene bilo užasno… Međutim, moja porodica je bila verujuća. Mama je išla u hram i tamo joj je jedna žena rekla da se može moliti Sveti Luka za pomoć, da bola bude manje, da zarastanje brže napreduje. Njegove mošti se nalaze u Simferopolju i mi smo krenuli tamo. Ja sam celivao mošti, a mama je na moju ruku stavila ikonu Svetog Luku da bi mi smanjila stradanje, kupila je sveto ulje i mazala moje prste. Ja sam se molio svojom dečijom molitvom… Proces zarastanja je brzo napredovao. Otprilike na trećem previjanju lekar je mojoj mami rekao: ‘Ne znam zašto, ali mu se pojavljuje kost, pojavljuju se nokti. Ne mogu da shvatim šta je u pitanju. Da je ostao vrh prsta, nokat bi mogao da raste, međutim, kost nikako ne može da raste’. Kakvo je njegovo zaprepašćenje bilo kada su mi se tokom tri nedelje potpuno obnovili prsti! Porasli su ponovo, i pritom bez bilo kakvog nedostatka! Mama je lekaru pričala o Svetom Luki, ali je lekar bio u nedoumici, jer je bio neverujući… On sam je više puta govorio da vrlo dobro shvata da tako nešto ne može da se dogodi. Ipak, kost je porasla’.[5]

Eto još jednog primera očiglednog čuda koje se dogodilo pred očima neverujućeg čoveka što mu nije smetalo da ostane u svom neverovanju, iako je i on, kao i Trošev, priznavao da je tako nešto nemoguće. Znači da ni čudo za ateistu ne može biti 100% opovrgavanje njegove ideologije.

Možda kao dovoljan argument mogu da posluže posebna mistička osećanja ili religiozni doživljaji koje oseća čovek? Naravno da ne, to ateisti pre svega odbacuju, govoreći da tobož pod dejstvom psihotropnih suptstanci mogu da se dožive ista takva osećanja i doživljaji. Istina, nije jasno kako su oni to ustanovili nemajući iskustvo religioznih doživljaja, jer da bi se nešto uporedilo treba znati ono što porediš. Ali dobro, glavno je da smo shvatili da za ateiste tako nešto uopšte nije argument. Sećam se, jedna moja dobra poznanica ateistkinja me je jednom začudila, priznavši mi da je u trenucima vrlo velike opasnosti čitala molitvu – stihove iz psalma i da joj je to pomoglo. Postalo je lakše, opasnost je prošla. Međutim, istog trena je dodala da je u pitanju prosto dobar sticaj okolnosti, a osećanje posledica autosugestije, da ničeg natprirodnog tu nema. Nije onda razumljivo čemu onda čitanje upravo molitve, a ne neke brzalice na primer: ‘Riba ribi grize rep?’ To je još jedan primer kako ateisti mogu sve što žele da tumače sa tačke gledišta svojih ubeđenja.

Šta onda ostaje? Možda direktno viđenje Boga? Kao što neki govore: ‘Eto, neka mi se Bog javi, da Ga vidim očima’. Sećam se kako sam pre mnogo godina čitao priču američkog pisca Harija Harisona koji je takđe bio ubeđeni ateista. I eto, u predgovoru za njegovu priču ‘Kod vodopada’ on govori da je ovu priču napisao pod utiskom od viđenja koje jednom prilikom imao na javi. Međutim, Harison tu pravi izgovor da je, naravno, to viđenje bilo prosto rezultat različitih fizičkih faktora koji su doveli do takvog delovanja na njegovu svest. Javlja se pitanje: a zar ne može ateista tako da kaže za svako viđenje koje vidi? Da su eto, u pitanju bile halucinacije i to je to. Naravno da može. I takvi primeri su mi takođe poznati.

Čak dokumentovani primeri masovnih viđenja nekog čudesnog fenomena ne predstavlja argument za ateiste. U julu 1917. godine u Portugaliji, troje dece je, pozivajući se na neku ‘damu’ koja im se javila, reklo da će 13. oktobra u polju kod sela Fatima da se pokaže čudo. Zahvaljujući novinarima ovo je postalo jako rašireno i u određenom datumu oko 50 hiljada ljudi se okupilo na ukazanom mestu, između ostalog i novinari najvećih novinarskih agencija. I oni su videli neobične nebeske pojave. Sunce je počelo slabije da sija, promenilo svoju boju i počelo brzo da se kreće po nebu. U masi su bili i ateisti. Navešćemo reči jednog od njih, Avelina Almeide, novinara časopisa ‘O Seculo’ koji se pridržava otvoreno anticrkvenih stavova: ‘pred izbezumljenim poggledima mase… sunce se pokrenulo i učinilo oštre neverovatne pokrete, koji izlaze van granica kosmičkih zakona… sunce je ‘plesalo’ po izrazu naroda’.[6] Sve ovo je trajalo oko deset minuta pred očima hiljada svedoka. O tome se sačuvalo mnoštvo njihovih svedočenja.

Rimokatolici smatraju ovo čudom od Boga, a ja na primer, smatram da je u pitanju čudo od zlih sila, ali se može reći da se slažemo u tome da je u pitanju čudo, projava natprirodnog duhovnog sveta. Za ateistu je u svakom slučaju udarac njegovom pogledu na svet. Tu je očigledno da ni tri deteta, ni uopšte svi crkvenjaci zajedno nisu mogli tako nešto da urade. Ali ne, čak dokumentovani fenomen koji je imao hiljade svedoka ne predstavlja 100% opovrgavajući argument sa tačke gledišta ateista. I oni takođe i njega pokušavaju da objasne polazeći iz svoje ideologije. Na primer, neki ateisti govore da je u pitanju bila masovna halucinacija, izazvana religioznim zanosom mase – istina, nije jasno zašto su joj se predali i svedoci-ateisti koji su došli specijalno da bi ‘razobličili čudo’? Neki opet objašnjavaju da su u pitanju vanzemaljci, pokazujući samim tim spremnost da poveruju u šta god bilo, sve do ‘zelenih čovečuljaka’, samo da ne priznaju da je u pitanju nešto natprirodno.

Tako da ateizam predstavlja nenaučnu ideologiju, jer ne odgovara kriterijumu falsifikacije, pošto je za svoje sledbenike ona neoboriva u principu.

Sem toga, postoji još i kriterijum verifikacije koji govori o eksperimentima koji potvrđuju teoriju. Na primer, u slučaju gravitacije, u pitanju su predmeti koji padaju na dole. Međutim, u ateizmu ne postoji ništa što bi moglo eksperimentalno da se proveri, jer u njemu nema ni jedne pozitivne tvrdnje. Tako da ni tom kriterijumu naučnog znanja ateizam ne odgovara.

Ateizam ima probleme i sa tačke gledišta logike. Pošto je čovekovo znanje o svetu nepotpuno, onda tvrdnja da ‘Boga nema’ podrazumeva Njegovo odsustvo u celom svetu, pretpostavlja da autor takve tvrdnje poseduje sveznanje, to jest, upravo božansku osobinu. Međutim, o problemima ateizma sa logikom ćemo zasebno govoriti.

Da pređemo sada na drugu tačku. Na onaj isti ‘nož u leđa’ koji poverljivi ateisti dobijaju od nauke koju su smatrali svojim najboljim saveznikom.

 

Nauka protiv ateista

Ne, ne radi se o tome da je nauka dokazala da Bog postoji. Kao što smo već govorili, nauka ne može da izučava Samoga Boga, ali ateiste zato nauka može da izučava. I kada je nauka počela da izučava ateiste, pokazale su se zanimljive činjenice. Posebno je 2009. godine grupa naučnika sa univerziteta u Torontu sprovela veliki eksperiment čiji su učesnici bili podeljeni na dve grupe: verujuće ljude i ateiste. Davali su im testove, merili aktivnost njihovog mozga za vreme testova i zatim proedili rezultate. Rezultati su pokazali da se ateisti mnogo više brinu za vreme testova i zadataka od verujućih ljudi i da čine više grešaka.

Rukovodilac grupe koja je vršio eksperiment Majkl Incliht je očigledno, da bi utešio ateiste, primetio da osećanje nespokojstva koje se javlja prilikom grešaka može da ima i pozitivni efekat, to jest, da bude korisno za čoveka. Međutim, razumno je prećutao da li ima mnogo koristi i pozitivnog efekta u tome da češće grešiš od drugih.

I to još nije sve. Čitav niz eksperimenata u različitim zemljama je potvrdio da je tokom bolesti bolje biti verujući čovek nego ateista. Tako su, na primer, naučnici sa univerziteta u Ajovi (SAD) ustanovili da kod verujućih pacijenata sa kardiovaskularnim problemima ima 20% manje komplikacija u odnosu na neverujuće. A italijanski naučnici sa univerziteta Padui su izučavajući ljude koji su stradali od Alchajmerove bolesti, otkrili da je kod verujućih pacijenata tempo razvoja bolesti 10% manji u odnosu na neverujuće. ‘Očigledno je da vera pomaže da se uspori razvoj bolesti’, izjavio je o tome profesor Enco Mancato.[7]

A doktor Franko Bonaguidi sa državnog univerziteta Pena je kao rezultat trogodišnjeg posmatranja razjasnio da nakon operacije transplantacije jetre verujući pacijenti lakše izdrže operaciju i postoperativni tok, da je preživljavanje za 26% veće u odnosu na ateiste.[8]

O ovome govore i ruski lekari. Doktor medicinskih nauka Igor Popov govorio je o rezultatima dugogodišnjih istraživanja: ‘120 pacijenata sa osteohondrozom kičme lečilo se na složenom lečenju. Pozitivni rezultati kod ateista postignuti su od 9 do 11 dana, dok je kod verujućih ljudi bol nestajao praktično nakon 4 do 7 dana… Posebno su nas zaprepastile razlike u rezultatima lečenja ateista i verujućih sa artrozama velikih zglobova. Kod ateista su  se dobri rezultati u lečenju postizali u proseku tek od 18 do 22 dana od početka lečenja, dok je odličan rezultat kod verujućih bio već od 9 do 12 dana. Ustanovljeno je da kod ateista oboljenja traju duže, pleuritisi i međurebarne neuralgije nakon fraktura se susreću češće, a operacije imaju veći broj komplikacija i čak i kod rekonvalescenata se nailazi na više neuspeha i nezadovoljavajućih ishoda. Od 300 ateista komplikacije smo imali kod 51 osoba (17%). Od 300 verujućih, komplikacija je bilo kod 12 pacijenata (4%).[9]

Ispostavilo se da upravo vera pomaže ozdravljenju i preživljavanju čak i ozbiljno bolesnim ljudima. Rezultati ankete sprovedene među nekoliko stotina ljudi koji su preživeli teška oboljenja pokazali su da pri drugim jednakim podacima, verujući u proseku bolje izdrže različita oboljenja. I čak dužina života iskreno verujućih ljudi je unekoliko duža od dužine života ateista[10].

Zašto ateizam pokazuje tako negativno dejstvo na ljudski organizam tokom bolesti i ozdravljenja? Padaju na um rezultati drugog zanimljivog istraživanja predstavljenog na 120-godišnjici konferencije Američke psihološke asocijacije. U poređenju dve grupe ljude od koji su jedni lagali, a drugi se potpuno uzdržavali od laži bilo je utvrđeno da su se ljudi iz druge grupe četiri puta manje žalili da se loše osećaju u vezi sa svojim sopstvenim psihološkim stanjem i tri puta manje u odnosu na sopstveno fizičko zdravlje. To jest, bilo je ustanovljeno da laž negativno utiče na čovekovo zdravlje.[11] Zar nije zanimljivo, zanimljiva paralela? Zar to nije razlog zašto ateizam pokazuje negativan uticaj na ozdravljenje pacijenata jer je on protivan ljudskoj prirodi, koja čak na podsvesnom nivou oseća da je u pitanju – laž?

 

Ateizam i društvo

Međutim, ni to još nije sve. Jedno od socioloških istraživanja koje je sprovedeno u Velikoj Britaniji, na unverzitetu Kembridž pokazalo je da kod verujućih ljudi po pravilu ima više dece nego kod ateista. To jest, i sa te tačke gledišta za društvo je više korisnije da čovek bude verujući čovek nego ateista. Zato što društvo kod nas u zemlji preživljava demografsku krizu.

Mi sada svesno ne odlazimo u neke metafizičke oblasti i govorimo o oblastima koje nauka može da proveri. Ona je proverila i uporedila verujuće i neverujuće. I, kao što vidimo, zaključci nisu u korist ateizma.

Sećam se kako sam pre nekoliko godina imao priliku da se dopisujem sa jednim militantnim ateistom, aktivistom ateističkog pokreta Moskve. Pitao sam ga: ‘Vaša organizacija organizuje ateističke skupove koje održavate. Šta radite na njima kada se okupite?’ On mi odgovara: ‘Razmatramo na koji način da se borimo sa religijom’. Ja govorim: ‘Možda radite još nešto?’, a on na to: ‘Ne, ništa, samo to’.

A šta rade verujući religiozni ljudi? Oni posećuju bolesne u bolnicama, neguju prestarele ljude, pri čemu kako verujuće tako i neverujuće, pomažu unesrećenim ljudima – dovoljno je recimo da se pogleda na spisak projekata sa sajta ‘Miloserdie.ru’. I eto, sa tačke gledišta interesa društva, šta je korisnije: verujući koji pomažu svima, a ne samo svojima – ili ateisti, čija se celokupna delatnost svodi na to da verujućih ljudi koji pomažu društvu bude manje? Jer oni nemaju svoje ateističke bolnice koje bi držali aktivisti isključivo ateističkih organizacija.  Nemaju ni službu ateističkih milosrdnih sestara koje bi sedele pored umirućih. Zanimljivo je, na koji način bi one mogle da uteše i isprate umiruće? Nijedno ateističko društvo ne drži dečiji dom ili dom za stare, dok pri našim manastirima postoji i jedno i drugo.

Naravno, ateisti postoje i među radnicima u oblasti očuvanja zdravlja i socijalnih službi. Ali oni tamo prosto rade u državnim strukturama, kao i verujući. Mi ipak ne znamo za primere da bi ateisti, upravo kao ateističko društvo činili nešto slično onome što radi verujući ljudi upravo kao verujući, kojima religija daje motivaciju da se bave svim gorenavedenim, stvarajući nešto svoje, različito od državnih struktura. Nijedno ateističko društvo nije istupilo sa inicijativom: ‘naš ateizam nas je pobudio da organizujemo humanitarnu kuhinju za beskućnike ili dom za nezbrinutu decu’.

Odavde sledi prosti zaključak: za društvo su ateisti u poređenju sa verujućim ljudima beskorisni, u najgorem slučaju – štetni. Zato što verujući vode svoju sopstvenu društvenu delatnosti, a ateisti ne samo da samo ne vode, već i žele da se broj verujućih smanjuje.

 

‘Mirni’ ateizam?

Treba reći sada i par reči o jednom popularnom argumentu koji je našim ateistima došao sa zapada. Oni govore: ‘ne, religija je štetna za društvo jer izaziva religiozne ratove i teorizam, a ateisti su takvi mirni, dobri ljudi, od nas nikada štete nije bilo, nikakvog nasilja’.

Navešću karakterističan primer. U knjigama poznatog savremenog propovednika ateizma Dokinsa ocrtava se ružičasti svet ateizma, svet bez religije: ‘Zamislite: ne bi bilo terorista-samoubica, napada 11 septembra u Njujorku, napada 7 jula u Londonu, krstaških pohoda, lova na veštice, podele Indije, izraelsko-palestinskih ratova’, itd.

Lepa slika, međutim činjenice je ne štede. Ako pogledamo na izveštaj Nacionalnog protivterorističkog centra SAD koji vodi monitoring situacije po celom svetu, videćemo, na primer, da po statistici iz svih terorističkih napada 57% su religiozno motivisani (od njih 98% izvršeno od strane muslimana), a 43% izvršeno je iz nereligioznih motiva.[12] Dakle, nereligiozni terorizam nije mnogo niži.

Ateisti-teroristi su dobro poznati u istoriji. Na primer, u ruskom carstvu samo u periodu od 1905. do 1907. godine kao posledica terorističkih napada koje su organizovali ateisti (boljševici i eseri) poginulo je i ranjeno više od 9000 ljudi.[13]

Međutim, to su sitnice kada se uporedi sa onim što se dogodilo kada su ateisti osvojili vlast. Na primer, baza podataka ‘Novomučenici, Ispovednici za Hrista postradali u godinama progona Ruske Pravoslavne Crkve u 20. v.’[14] uključuje 35 000 biografija ljudi koji su bili ubijeni ili bačeni u zatvor od strane ateista Sovjetskog Saveza samo zbog toga što su imali druga ubeđenja. I to su oni za koje su uspeli da pronađu dokumentovane podatke. I to su samo verujući Ruske Pravoslavne Crkve dok su se progonima i istrebljivanjima podvrgavali i sledbenici drugih religija.

A u republikanskoj Francuskoj koju su osvojili ateisti 1794. godine, ateista general Tjuro je organizovao strašni pokolj prilikom gušenja ustanka u Vandeju, kada je bez suđenja ubijeno više od 10 000 ljudi oba pola, između ostalog i rođaci ljudi koji su učestvovali u ustanku, sveštenici, monasi i monahinje.

A u Meksiku je nakon dolaska na vlast ateista samo u 1915. godini ubijeno više od 160 sveštenika. Ateistički progoni religije koji su se nastavili 1926. godine su izazvali dugoročni građanski rat koji je odneo živote 90 000 ljudi.

A u Kambodži je ateistički lider Pol Pot za svega nekoliko godina svoje vladavine uspeo da istebi skoro trećinu sopstvenog stanovništva, između ostalog i 25 168 budističkih monaga, a takođe i hiljade muslimana i hrišćana.

Možemo nastaviti jako dugo, sećajući se Kine, Albanije i drugih zemalja koje su na svojoj koži osetile ‘radost’ ateističkog raja ‘života bez religije’. Gde god bi se ideologija ateizma objavila za državnu, bila to Evropa, Amerika ili Azija, rezultat je isti: reke krvi i progoni protiv onih koji drugačije misle.

Dokins dalje piše: ‘Ne mislim da u svetu postoje ateisti koji su spremni da pokrenu buldožere na Meku, na katedralu u Jorku, hram Notr-dam, pagodu Švedagon, hram Kjoto ili recimo bamijanske Bude’. Zanimljivo je da slične stvari mogu da ponavljaju ateisti u našoj zemlji u kojoj su do 1939. godine ostalo samo 100 aktivna pravoslavna hrama od 60 000 koji su bili 1917. godine. Ateisti su u našoj zemlji uništili desetine hiljada hramova i stotine manastira od kojih su mnogi predstavljali bescene spomenike arhitekture. Čak su i pagode i džamije trpele.

Tako da pravde radi treba predstaviti i ‘svet bez ateizma’ u kome ne bi bilo tih užasnih zverstava i besmislenih krvoprolića koja su se vršila pod predlogom nametanja ateističkog pogleda na svet. I ako se ateistima dopada da na verujuće ljude prebacuju odgovornost za sve zločine koje su nekada učinili verujući, elementarno poštenje zahteva da oni na sebe uzmu odgovornost za sve zločine izvršene pod zastavom ateizma.

Kao što vidima, istorijska nauka takođe nije drug ateista. Kako primećuje S. Hudiev, ‘ateista 21 veka zna da je eksperiment sa ateizmom već bio isproban, dimenzije tog eksperimenta ne mogu da ne poraze: nakon Drugog svetskog rata bukvalno trećina stanovništva planete živela je pod vlašću ateističkih režima – u Kini, SSSR-u, zemljama Varšavskog ugovora. I u svima njima ateizam je doneo plodove koje je doneo. Carstvo razuma se nije dogodilo.

Religija koja se smatrala izvorom svih zala i nesreća, ugnjetavanja, mržnje, progona u odnosu na one koji drugačije misle bila je uspešno savladana u ovim zemljama. A mržnja, represije i druge nesreće nigde nisu nestale, već su se samo pojačale. Da bismo se držali te mitologije – da je svo zlo od religije, hajde da je otresemo sa sebe i proslavimo – neophodno je namerno ignorisati (ili kriviti) celokupnu istoriju 20. veka.

Kada ljudima ukazuješ na to oni govore da ili a) komunisti nisu bili ateisti ili b) oni su bili ateisti, ali njihov bezobrazluk nema veze sa ateizmom.

I jedno i drugo predstavlja odricanje očiglednog. Komesari u prašnjavim šlemovima su ispovedali upravo ateizam o čemu su gordo i govorili i iskorenjivali religiju upravo sa ciljem nasađivanja ateističke ideologije.’

 

Zašto Bog nije proizvod fantazije

Ateisti vole da govore da je za verujuće ljude Bog tobože isto što i ‘zamišljeni drug’ kod neke dece. I pitaju: po čemu se to razlikuje?

Mogu da objasnim na primeru iz sopstvenog života. To se dogodilo leta 2009. godine, tada još nisam bio u sveštenom činu. Iznenada se ispostavilo da je moja porodica iznenada morala da napusti stan u kome smo živeli. Imao sam samo jedan dan da pronađem novi stan i nisam mogao da pronađem jeftinije od 26 hiljada rublji mesečno. A moja plata u to vreme je bila 30 hiljada. Razume se, porodica od četvoro nikako nije mogla da preživi sa preostalih 4 hiljade. Bio sam u očajnoj situaciji. Naravno, potrudio sam se da nađem neke dodatne prihode ali oni čak ni blizu nisu mogli da pokriju celu sumu. Počeo sam da se molim i govorim: ‘Gospode, ti vidiš moju situaciju, šta mogu ja činim, ali je ovo iznad mojih mogućnosti, pomozi mi!’

Kada sam nakon toga došao na posao, prvog dana su mi rekli: ‘Idi, uzmi novac.’ Ispostavilo se da su nam isplatili posao koji smo odradili još dve godine pre, na koji smo već i zaboravili. Dobio sam priznanicu da potpišem i iznenada vidim sumu. Tačno 26 hiljada rublji!

Sledećeg meseca sam takođe neočekivano, nenadano dobio istu tu sumu već na drugom mestu. I tako pet meseci zaredom sam preko mojih običnih prihoda dobijao po 26 hiljada iz različitih izvora, od kojih nijedan nije bio povezan sa drugim i niko nije znao za moje finansijske probleme. A pet meseci nakon toga se ponovo pojavila mogućnost da živimo u svom stanu, prestali smo da iznajmljujemo stan, prestala je velika potreba za dodatnim prihodima i oni su prestali da dolaze – ostala je samo obična plata.

Recite mi, da li je ‘umišljeni drug’ u stanju da tako nešto učini? Poznato je da jedan put može da bude slučajnost, dva – podudaranje, ali tri već nisu slučajnost. Meni se to desilo pet puta zaredom i upravo onda kada mi je bila potrebna upravo onoliko koliko mi je bilo potrebno. Meni je ovde sve jasno – molio sam Boga i On mi je pomogao. I ova pomoć nije bila prosto u tome što mi je bilo lakše na duši, što bi ateisti mogli da objasne autosugestijom. Ona se izrazila u vrlo materijalnim stvarima.

Kakvo može ateističko objašnjenje biti ovde? Ili će ateisti reći da sam sve slagao i na taj način pribeći onom istom odricanju činjenica radi ideologije za šta vole da optuže verujuće, ili će to da objave za vrlo retki sticaj okolnosti. U poslednjem slučaju to će biti, blago rečeno, malo ubedljivo i prosto iracionalno, pošto se ‘racionalnost sastoji… u izboru najpouzdanije ili najmanje lažne varijante. U tom smislu, u nekim situacijama se dopustivost natprirodnog objašnjenja fenomena kao najboljeg u tom trenutku može smatrati racionalnim – racionalnijim od smišljanja izmišljenih i neosnovanih hipoteza po principu ‘šta god, samo da nije čudo’.’[15]

Važno je naglasiti da ono što se sa mnom dogodilo nije nešto jedinstveno. Verujući ljudi osećaju odziv sa strane gde usmeravaju svoju molitvu. Da nema tog odziva niko se ne bi ni molio. Ljudi su vrlo praktični, eto zašto u odraslim godinama niko ne veruje u ‘umišljenog druga’. A u Boga veruju. Zato što to nije prosto ideja u mojoj glavi, u pitanju je Ličnost Koja se nalazi van mene, ali sa Kojom se može stupiti u potpuno realno opštenje. Ako je telefon slomljen i ne spaja, njime se neće koristiti. Religija prosto ne bi mogla da postoji toliko hiljada godina kada ljudi ne bi dobijali odgovor. Ateisti će reći: zašto onda Bog ne odgovara na sve molitve? Pa upravo zato što je Bog Ličnost, a ne neki bezlični princip. Vi, kao slobodne ličnosti takođe birate sa kim ćete razgovarati sada, a sa kime nećete, kome ćete odgovoriti, a kome nećete, čije ćete molbe ispuniti, a čije nećete. Bog ništa nije manje slobodan u tome od vas.

 

Čudo ovde i sada

Navešću odlomak iz prepiske arhimandrita Epifanija Teodoropulosa sa ateistom. U pitanju je odgovor na pitanje da li hrišćani mogu da pokažu takvo čudo koje bi potvrdilo njihovu veru, a koje može da vidi svako: „Kada je Hristos rekao za Svoju Crkvu da je „vrata pakla neće nadvladati“ (Mt. 16:18) Njegovih sledbenika je bilo vrlo malo. Skoro 2000 godina je prošlo od tog trenutka. Nestajala su carstva, zaboravljali se filosofski sistemi, a Hristova Crkva ostaje nerazrušiva, bez obzira na stalne i surove progone koje je ona pretrpela. Zar to nije čudo?

U Jevanđelju po Luki napisano je da je Bogorodica posetila Jelisavetu, tada je rekla: „Veliča duša Moja Gospoda… jer od sada će Me zvati blaženom svi naraštaji“ (Lk. 1:46, 48). Ko je bila Bogorodica u to vreme? Samo nepoznata kći Nazareta. Da li su mnogi znali za Nju? Za vreme koje je proteklo od toga dana koliko je zaboravljeno imena istaknutih žena? Ko pamti majku Napoleona ili Aleksandra Velikog? Skoro niko. Međutim, miliona usta su kroz sve vekove poštovali tu kći Nazareta. Zar mi ljudi 20. veka ne potvrđujemo istinitost ovih reči Božije Majke?

To isto se odnosi i na jedno od ‘drugostepenih’ Hristovih proroštava: kada je On ostao u domu Simona gubavog, došla je žena i izlila Mu na glavu skupoceni miris. I Hristos je rekao: „Zaista vam kažem: Gdje se god uspropovijeda ovo Jevanđelje po svemu svijetu, kazaće se za spomen njen i ovo što ona učini“ (Mt. 26:13). A sada razmislimo da li je krug Njegovih učenika bio dovoljno veliki da bi neko mogao da kaže da su oni sami obezbedili ispunjenje tog proroštva? Posebno takvog proroštva koje, po standardima savremenog sveta, nema značaj za većinu ljudi.

Da li su ovo čuda ili ne? Ako možeš, objasni ih. A ako ne možeš, onda ih priznaj kao takve“.

Ovi tekstovi se nalaze u drevnim rukopisima koji se odnose na vreme kada su hrišćana progonjena manjina u neznabožačkom svetu. Lk 1:48 postoji u papirusu iz trećeg veka , a Mt. 26:13 u papirusu  iz istog veka. Ovo isključuje mogućnost ‘naknadnog proroštva’.

 

Logika protiv ateista

Ateisti imaju problem i sa logikom. Pritom, što je zabavno, to se pokazuje čak i tamo gde ateisti žele da pokažu svoju veliku ‘logičnost’ u poređenju sa verujućima. Uzmimo kao primer ironičnu sličicu popularnu kod ateista:

 

 

 

Na taj način ateisti pokušavaju da izbegnu odgovor na jedno od najbolnijih pitanja za sebe. Pitanje je sledeće: ‘Ako vi smatrate da verujući ljudi treba da se odreknu svog religioznog pogleda na svet zato što na prirodno-naučni način nije dokazano Božije postojanje, zašto vi sami ne smatrate da ste dužni da se odreknete svog ateizma iz razloga što na prirodno-naučni način nije dokazano nepostojanje Boga?’ Umesto poštenog odgovora, ateisti počinju sa: ‘A ne, mi nastavljamo od vas da zahtevamo: dokažite naučno svoju glavnu tvrdnju! – i nemojte se usuditi da to od nas tražite!’ Takav stav je teško nazvati logičnim.

U navedenoj sličici se nalazi jedan suštinski falsifikat. Kada verujući postavlja ateisti pitanje: ‘Na koji način ti možeš da dokažeš odsustvo Boga?’, on ne smatra nesposobnost ateiste da odgovori na pitanje dokazom Božijeg postojanja. Pitanje se postavlja sa drugim ciljem – da bi se pokazao ateisti pravi status njegovog pogleda na svet. Jer sami verujući ljudi pošteno nazivaju svoj pogled na svet verom i ne predstavljaju ga za ‘jedinstveno autentično naučno znanje’. A eto, ateisti svoj pogled na svet pokušavaju da predstave kao takav i protive se da ga priznaju za veru što on zapravo i jeste u realnosti.

Međutim, sa tačke gledišta logike, ljudi koji veruju u Boga se u sporu sa ateistima nalaze u boljoj poziciji. Jer postojanje Boga se dokazuje čak i prilikom potvrde delimično potvrdne izjave, tipa: ‘neki fenomeni predstavljaju po sebi rezultat delovanja Boga na svet’. Ateizam pretpostavlja opšte odrične izjave – ‘ni jedan fenomen ne predstavlja po sebi rezultat delovanja Boga na ovaj svet’. ‘Očigledno je da se takva izjava smatra nedokazivom već makar zbog nemogućnosti potpune indukcije, to jest, ispitivanja svih događaja koji su se nekada odigrali, koji se dešavaju i koji će se tek dogoditi u budućnosti u univerzumu. Na taj način… ateizam prinosi… kao polaznu tačku dogmat ili aksiomu koja je mnogo teže dokaziva od suprotne izjave. Zapravo, istinitost delimično potvrdne izjave se dokazuje postojanjem makar jednog primera njene saglasnosti sa realnošću, istinitost opšte odrične izjave postaje pouzdana jedino pri potpunoj indukciji’.[16]

Ateisti se vređaju kada se njihovi pogledi nazivaju verom, ali kako još nazvati ubeđenost u ideju koja ne odgovara kriterijumima naučnog znanja i ne može imati naučnu potvrdu u principu? Dakle, spor ne ide između vere i naučnog znanja, već između vere da Bog postoji i vere da Bog ne postoji, pritom što prva može imati potvrdu u iskustvu, a druga – ne.

Kako je pisao A. F. Losev ‘Ateizam lako rešava ‘svetske tajne’ i zaboravlja na ograničenost ljudskog razuma. On stremi da iz nauke progna sve neshvatljivo, zaboravljajući da je njegovo učenje takođe, u suštini, metafizičko. Jednu tajnu ateisti objašnjavaju drugom i dok hrišćanstvo pretpostavlja potpuno razumljivu i u nekom smislu prirodnu ideje vere u jedan Uzrok za druge uzroke, ateisti stvaraju nerazumljivi začarani krug međusobnih delovanja uzroka gde jedan uzrok predstavlja posledicu jednog fenomena i osnovu drugog… poput barona Minhauzena koji sebe čupa iz vode držeći se za kosu’.

Logička nedoslednost ateista postaje očigledna i prilikom razmatarnja njihovih najrasprostranjenijih anti-religioznih argumenata. Na primer, vrlo često vole da ukazuju na primere pravih ili umišljenih prestupa koje su izvršili verujući ljudi. Sa tačke gledišta ateista, to dokazuje štetnost religije kao takve i za ‘mislećeg čoveka’ to treba da bude dovoljna osnova da bi odbacio veru.

Međutim, u tom slučaju oni su dužni da odbace i medicinu pozivajući se na činjenicu mnogobrojnih prestupa koje su učinili lekari; treba da odbace i nauku jer su naučnici zločinci iz istorije vrlo dobro poznati, najsmrtonosnija vrsta oružja bila je razvijena od strane naučnika.

Ovde se može ubrojati i ateistima toliko omiljene spekulacije na temu finansiranja troškova za izgradnju hramova. Eto, koliko bi dečijih života moglo da se spasi umesto izgradnje jednog hrama. Međutim, ateisti iz nekog razloga ne postavljaju to pitanje kada naiđu na stadion ili spejs-šatl. Sličnih primera nelogičnosti i predrasuda od strane ateista ima jako puno.

 

Ateisti i pakao

Sećam se, imao sam prilike jednom davno da istupam na jednom od fakulteta. Pored studenata, sedelo je i nekoliko predavača. Jedan od njih je nakon mog istupanja rekao. ‘Želim da vam postavim pitanje. Vi sigurno ne možete da odgovorite na njega, ali ipak. Eto, ja sam ateista. Ako budem živeo ceo svoj život pristojno i budem činio dobre postupke, da li ću nakon smrti otići u raj saglasno sa hrišćanskim predstavama? Čak i pritom što nastavljam da odričem Boga?’

Odgovorio sam da u njegovom pitanju ne vidim ništa komplikovano – u raj on neće otići.

Kako se uvredio ovaj ateista! I kasnije sam nailazio na sličnu situaciju i u drugim razgovorima – iz nekog razloga ateiste interesuje gde će oni otići nakon smrti i vređaju se kada saznaju da u raj neće doći. Sigurno je da se to ne tiče svih ateista, ali je sama tendencija zanimljiva.

Mene, na primer, nimalo ne uznemirava što ću se saglasno islamu naći u paklu i što ću se saglasno budizmu rađati u svetu stradanja ponovo i ponovo. Ja prosto ne verujem u to i mene nimalo ne dotiču predstave u koje ne verujem.

Zašto to uznemirava ateiste? Mnogi od njih pokušavaju da to predstave kao protivrečnost hrišćanstva – ‘eto, ako budete poverovali da je vaš Bog tako dobar i sve voli, zašto onda On šalje na muke u pakao one koji ne žele da veruju u Njega?’

Međutim, raj i pakao saglasno sa hrišćanstvom ne predstavljaju dobar i loš smeštaj. Raj predstavlja život sa Bogom. Samo za one koji ljube Boga, život sa Njim će predstavljati večnu radost. Navedimo primer: ako budete zagrlili čoveka koji vas voli i želi vaše zagrljaje, to će za njega biti trenutak sreće. A ako budete zagrlili čoveka koji vas ne voli i ne želi da ga grlite, to će za njega biti muka.

Raj ne predstavlja platu za dobre postupke, već susret sa Onim Koga si zavoleo. Dobri postupci pomažu ovom susretu samo onda kada predstavljaju izraz svesne ljubavi ka Bogu.

Ljudima koji ne vole Boga, On Svoje društvo neće početi da nameće. Oni će ostati u „tami najkrajnjoj“ sa svojim gresima i mukom koju rađaju ovi gresi. Gresi koje čini čovek već ovde pokazuju razarajuće dejstvo na njega – na primer, u zemljama Skandinavije gde je jako veliki procenat ateista, jako je veliki i procenat oboljevanja od depresije. Sit i uređen život bez Boga iz nekog razloga ne donosi radost.

Nakon smrti čovek žanje ono što je sejao – posledice svog izbora. I to je pravedno.

 

Zaključak

Zamislimo da plovi brod u kome mnogi od putnika nisu videli kapetana. I eto, pojavljuje se čovek koji smatra da kapetana uopšte nema, iznosi različite argumente u korist svoje tvrdnje. Ljude koji mu govore da postoji kapetan, on doživljava kao ljude koji su prosto izmislili neku ‘ideju postojanja kapetana’ jer im je tako lakše. Sada probajte da na tu situaciju pogledate očima čoveka koji se lično sreo i razgovarao sa kapetanom – i onda ćete moći da shvatite verujuće. Osnovu vere u Boga predstavlja iskustvo ličnog susreta sa Njim.

Kod ateiste se taj susret prosto nije dogodio i, po pravilu, zato što oni sami i ne streme puno ka tom susretu.

Značajno je to da u razgovoru sa psihoanalitičarima sami ateisti jasno priznaju to: ‘Dešava se da neverujući u mirnim trenucima ponekada pitaju sebe da li je njihovo neverovanje greška koja se javlja zbog stremljenja da željeno predstave za realno, zahvaljujući čemu mogu lako da izbegnu stroge zahteve od strane Boga čije postojanje oni odriču i umesto toga se drže udobnosti, svojevoljnosti i tvrdoglavosti’.[17]

Ateista koji zahteva da mu se ‘pokaže Bog’ na početku treba da odgovori pošteno sebi samom na tri jednostavna pitanja:

1) Šta upravo ja smatram potpunim i nesumnjivim dokazom postojanja Boga?

2) Da li se slažem da ću, ako mi takav dokaz bude pokazan, izmeniti svoj život u saglasnosti sa zakonom koji je objavio Bog i odreći se od svega što u mom životu protivreči Njegovim zapovestima?

3) Da li slažem sa tim da ću, dobivši takav dokaz, morati da saopštim svojim drugovima-ateistima, a takođe i verujućim ljudima sa kojima sam sporio da nisam bio u pravu i da sam sada postao verujući čovek?

 

Ako su odgovori pozitivni – može se koristiti savetom Prepodobnog Siluana Atonskog.

 

 

[1] http://www.pravoslavie.ru/put/79753.htm

[2] Gerres A . Vera i neverie s točki zreniя psihoanaliza // Čelovek, No 2 , 1997. S. 108.

[3] Tompson B. Naučnыe dokazatelьstva sotvoreniя // Hristianskiй spravočnik po apologetike..

[4] Trošev G. N. Moя voйna. M., 2001.

[5] www.pravmir.ru/svyatitel-luka-krymskij-chudo-s-malenkim-pianistom

[6] DeMarchi Jh. Immaculate Heart. NY., 1952. P. 144.

[7] http://www.cnlnews.tv/2010/02/ll/alzheimer/

[8] http://www.msdoctor.ru/Novosti/Novosti/Istinnaya-vera-pomogaetludyam-vyzhit-posle-tyazhelyx-operatsciyi.html

[9] http://www.interfax-religion.ru/?act=print&div=1042

[10] http://www.med.israelinfo.ru/articles/7/3830/

[11] http://naturalsociety.com/honesty-is-the-best-policy-betterhealth.

[12] http://www.fas.org/irp/threat/nctc2011.pdf

[13] Geйfman A. Revolюcionnый terror v Rossii. M., 1997.

[14] http://martyrs.pstbi.ni/bin/code.exe/frames/m/ind_oem.html/ans

[15] Šahov M. Naučen li «metodologičeskiй ateizm»? // http:// www.pravoslavie.ru/jurnal/64 .htm

[16] Šahov M. Tam že.

[17] Gerres A. Ukaz. soč.