NASLOVNA » JUDAIZAM » Šta je kabala? – Jeromonah Jov Gumerov

Šta je kabala? – Jeromonah Jov Gumerov

Dobar dan! Ako budete mogli, molim Vas napišite nešto o kabali. Želeo bih da čujem Vaše mišljenje o ovom učenju. Čini mi se da bi čovek bio pismen pravoslavni hrišćanin, treba da zna mnogo toga, između ostalog, da ima predstave o različitim učenjima, čak i jeretičkim. Već isuviše često se čuje reč ‘kabala’. Neka Vas spasi Gospod.

 

Odgovara jeromonah Jov Gumerov:

Kabala (evr. qabbalah – primanje, predanje) predstavlja mističko učenje i mističku praksu u judaizmu. U pitanju je ezoterijsko teosofsko učenje koje je po duhu potpuno strano Svetom Pismu, jer Božija istina koja se nalazi u Svetom Pismu ima za cilj spasenje čitavog roda ljudskog. Zato o nekom tajnom znanju ne može da se govori. „Nisam govorio tajno ni na mračnom mestu na zemlji, nisam rekao semenu Jakovljevom: Tražite me uzalud. Ja Gospod govorim pravdu, javljam šta je pravo.” (Is. 45:19). Slovo Božije je Otkrivenje o putevima našeg spasenja. Sveto Pismo ostaje za nas sakriveno u meri u kojoj pristupamo čitanju, ne očistivši savest od grehova, ne oslobodivši se od predrasuda, lažnih ideja i predubeđenja. Samo po meri duhovnog usavršavanja čovek postaje sposoban da u sebe smesti visoki duhovni sadržaj Pisma. „Tajna je Gospodnja u onih koji Ga se boje, i zavet Svoj javlja im“ (Ps. 25:14).

Izlaganju kabale posvećene su dve knjige: Sefer Jecira (Knjiga Stvaranja) i Zohar (Bljesak). Prva je napisana verovatno u 6-7. veku nakon Hristovog Rođenja. Tvrdnja samih kabalista o postojanju Sefer Jecira već u vremena Patrijarha Avraama je potpuna izmišljotina i nema nikakve dokaze kao potvrdu. Naprotiv, prisustvo filosofskih ideja kasne antičnosti u ovim knjigama (gnosticizam, neoplatonizam i dr.) potpuno opovrgava ovo mišljenje. Za autora Zohara smatra se španski kabalista Moše (Mojsej) de Leon. Vreme pisanja je oko 1300 godine. Želja savremenih kabalista (M. Lajtman, Knjiga Zohar, M. 2003, str. 185) da kao autora Zohara predstave učenika rabi Akibe, Šimona bar Johaja koji je živeo u drugom veku nakon Hristovog Rođenja, protivreči mišljenju stručnjaka:

„Aramejski jezik je u svih osamnaest delova jedan i isti i u svima njima se vide jedne i iste individualne osobenosti. To je tim pre važno jer to ni u kom smislu nije onaj živi jezik na kome su mogli da govore Šimon bar Johaj i njegovi prijatelji u prvoj polovini drugog veka naše ere u Izrailju. Aramejski jezik Zohara je potpuno veštačka tvorevina. U pitanju je literaturni jezik autora koji je sakupio poznavanje ovog jezika isključivo iz dokumenata jevrejske literature i koji je stvorio svoj sopstveni stil, rukovodeći se određenim subjektivnim kriterijumima. Iznošenje pretpostavki od strane nekih učenja o tome da je lingvistička analiza otkrila u Zoharu rane slojeve, nisu bile potvrđene od strane savremenih istraživanja. U svim ovim delima duh srednjevekovnog ivrita (i to upravo ivrita 13. Veka) izbija kroz aramejsku fasadu“ (G.Šolem. Osnovnыe tečeniя v evreйskoй mistike. M.-Ierusalim, 2004, s. 216).

Kabala se deli na sagledavajuću (kabala ijunit) i praktičnu (kabala maasit). Centralna kategorija kabale ijunit je En Sof (Ne-nešto ili Beskonačno). Za razliku od Boga Svetog Pisma, En Sof nema ime jer je bezličan, ne može se poznati niti predstaviti. Njemu se ne može pribrojati nikakva osobina. En Sof se otkriva u nekim svojim projavama (ne svima, već samo jevrejskim misticima). Osnovni znak En Sofa je prvočovek Adam Kadmon. Kroz njega putem emanacije proističe 10 sefirota koji predstavljaju osobine Boga. Deset sefirota predstavlja mističko telo Adama Kadmona (nebeskog Adama). On se pojavljuje kao rezultat emanacije i nema obraz i podobije. Zemni Adam se stvara po slici nebeskog Adama. Deseta sefirota se naziva Carstvo (Malhut). Ona objedinjuje svih devet sefirota. „Malhut (Carstvo) je u Zoharu označena kao mistički prototip zajednice Izrailja – Šhina. A. F. Losev u Dijalektici mita piše:

„Dakle, suština celokupne Kabale, kako mi je rekao jedan učeni Jevrejin, veliki poznavalac kabalističke i talmudske literature (kod koga sam ja, po nečistoj navici evropskog posmatrača pokušavao da tačno saznam za neoplatonističke uticaje u Kabali) uopšte se ne sastoji u panteizmu, kako to misle liberalni naučnici, koji porede učenje o En Sofu i Sefitorima neoplatonizmu, već pre – panizraleizmu: kabalističkom Bogu je Izrailj neophodan radi spasenja, ovaploćuje se u Izrailja i postaje on, zato i mit o vladavini oboženog Izrailja koji se od večnosti nalazi u samom Bogu“. (XIV.3).

Kabalisti su ustanovili saglasnost pojedinih sefirota sa delovima ljudskog tela. Upoznajući se sa ovom primitivnom mitološkom shemom strukture kosmosa, teško je odvojiti se od pitanja koje sami kabalisti ne postavljaju: ko je izvor ovog ‘znanja’? Kako je pošlo za rukom da saznaju da sefirot Kruna (Keter) predstavlja čelo, Tiferet – grudi, Slavlje (Necah) i Veličina (Hod) – čovekovo bedro?

Ezoterijsko učenje Sefir Jecira i Zohar su principijelno nesmestivi sa biblijskim učenjem o Bogu, svetu, čoveku i putevima spasenja ljudskog roda. Sagledavajuća kabala predstavlja skup elemenata gnosticizma 2-3. veka nakon Hristovog Rođenja i neoplatonizma. Od gnostika je pozajmljeno učenje o 10 eona koji čine pleromu (vaseljensku punotu). Gnostike i kabaliste povezuje dualizam, ideja večnog neprijateljstva dobra (svetlosti) i  zla (tame). Dualistički pogled na svet u kabali ima direktan izraz u Sefir Jeciri: „Mišna 4: Jedno nasuprot drugome je načinio Stvoritelj: Dobro nasuprot zlu, zlo nasuprot dobru, dobro iz dobra, zlo iz zla. Dobro prepoznaje zlo, i zlo prepoznaje dobro. Dobro je sačuvano dobrih radi, a zlo je sačuvano radi iskvarenih.“ Očigledno da učenje koje zlu pripisuje ontološki status vodi ka opravdanju zla. Naprotiv ovome, po Svetom Pismu, zlo nije stvoreno Bogom, već se pojavilo kao rezultat zloupotrebe dara slobode koju je Bog dao Svojim stvorenjima – anđelima i ljudima.

Stručnjaci ukazuju na još jedan neznabožački izvor kabale. Po mišljenju V.S. Solovjeva, koji je specijalno izučavao srednjevekovnu kabalu 1875. godine u Britanskom muzeju: „Angelologija kabale pozajmljena je pre svega od Persijanaca, sastoji se iz formalnih klasifikacija; značajna je samo ideja sunčanog anđela Mitatrona (verovatno jelinizacija persijskog Mitre), najvišeg posrednika između Boga i vaseljene; ponekada se on poistovećuje sa Arhangelom Mihailom, a ponekada sa Mesijom. Naš materijalni svet još nije najniži stepen u emanaciji božanske svetlosti; u krajnjoj granici, ova svetlost se gubi u krajnjem mraku, formira se takozvana ljuska života (klipot) – u pitanju su nečisti duhovi ili demoni, isto tako mnogobrojni kao anđeli i ljudi, jer svako jezgro mora imati ljusku. Ova nečista ljuska nema sopstvenu suštinu, ona može da nestane, ali može i da se očisti. Ljudske duše su, nasuprot tome, prizvane očišćenju i savršenstvu. Glavno sredstvo za to je reinkarnacija; ona postoji u dva vida: ‘okretanje u krug’ (gilgul) i ‘inkubacija’ (ibbur). Prvi se sastoji u postepenom prolaženju svih sfera postojanja u novim telima do potpunog očišćenja; ibur predstavlja posebno sjedinjenje ostarele duše sa živim čovekom u 7. ili čak i 14. godini starosti.“ (Kabbala. – Sobr. soč., Brюsselь, 1966, t. X, s. 342-43).

Kabalističko učenje predstavlja snažno izraženi panteizam: Bog i svet se shvataju kao jedna celina. Svet je samo otkrivanje, pokazivanje Boga. Panteizam u sebi krije unutrašnju protivrečnost. Njegova logička posledica je neizbežno na početku umanjenje Boga, a zatim i odricanje jer se Njemu pripisuju sva nesavršenstva ovog sveta. „Sudeći po francuskim i nemačkim prevodima kabale koji su se tokom vekova pojavili iz pojedinih traktata koji su kodifikovani u 13. veku, može se sa sigurnošću tvrditi da je u pitanju istinski neoplatonizam, ali ne samo antički gde se problem čoveka nije postavljao, već i srednjevekovni judejski u kome su zaista svi stepeni emanacije proniknuti idejom čoveka… U kabali se oseća vrlo napregnuta seksualna atmosfera, tako da je u pitanju nekakav mističko-seksualni socijalizam“ (A.Losev. Vladimir Solovьev i ego vremя, M.,1990, s.251-52).

Vaseljenu kabalisti dele na muška i ženska načela. Desne i leve sfere predstavljaju muške i ženske. Vaseljena se predstavlja kao ljubavni savez, kao jedinstvo muškog i ženskog načela. Odnosi između sfera se tumače uz pomoć simbolike pola. „Priroda ove mističke simbolike predstavlja jednu od glavnih prepreka za pravilno shvatanje takvog dela mističke egzegeze kao što je Zohar; i opet, ova pažljivo razrađena i ponekada čudna simbolika služi kao ključ za njegov osobeni religiozni svet. Čak takav istaknuti kao R. Herford, koji je dokazao svoje shvatanje suštine judaizma, piše o „simbolici koja se često čini potpuno bezumnom, a ponekada gruba i odbijajuća“ (G.Šolem. Osnovnыe tečeniя… s. 270).

Praktična kabala (kabala maasit) predstavlja samo jedan od vidova magije. Ona veoma široko koristi amajlije i meditaciju. Za gatanje koriste tarot karte. Kabalisti pripisuju mističko značenje slovima i brojevima. Simbolički kabalistički jezik se sastoji iz 10 brojeva i 22 slova jevrejskog pisma. Po mišljenju samih kabalista, uz pomoć 10 brojeva se može sve izbrojati, a pomoću 22 slova napisati sve moguće knjige. Kabalistička numerologija pokušava da izračuna sakralno značenje svake reči, sabirajući brojevna značenja slova jevrejskog pisma. Putem premeštanja slova u određenom poretku kabalisti dobijaju iz jedne reči drugu sa potpuno drugim smislom (temura). Koristeći još jednu metodu u dve varijante (notarikon): A. Slovo se prihvata kao početak drugog slova. Iz jednog slova se dobija celi predlog. B. Iz prvih, poslednjih ili srednjih reči sastavlja se nova reč ili predlog. Ova okultna brojevna i slovna magija nema ništa zajedničko sa smislom Svetog Pisma. Biblijski tekstovi ne sadrže nikakav kod ili šifru. Priče, simboli i slike su samo sredstva kojima se otkrivaju bogoslovske istine našeg spasenja koje se teško izražavaju ljudskim jezikom.

Bavljenje bilo kojom vrstom okultizma (između ostalog i kabalom) uvodi čoveka u oštenje sa palim duhovima. Zaražen bolešću sujete i bez duhovnog vida da se vidi zjapeći bezdan ispred, takav čovek biva porobljen od demona. Svako bavljenje magijom i okultizmom završavaju duhovnom smrću. Dovoljno je setiti se strašne istorije smrti maga i vračara Johanesa Fausta (ok. 1480- ok. 1540). On je stupio u dogovor sa đavolom koji mu je pružio sva ‘blaga’ ovog sveta. Faust se složio da za to preda đavolu svoju dušu. Kada je rok dogovora istekao, đavo je tačno u ukazanu noć uzeo njegovu dušu u pakao. Do nas su došla svedočanstva savremenika o njemu.

Evo svedočanstva jednoga od delatnika Reformacije, Filipa Melanhtona (1497-1560): „Poznavao sam čoveka po imenu Faust, iz Kundlinga, malog gradića u susedstvu sa mojim mestom rođenja. Kao student u Krakovu, on je izučavao magiju kojom su se tamo ranije usrdno bavili i o kojoj su javno držali predavanja. On je mnogo putovao po svetu i svuda se raspitivao o tajnim naukama. Došavši u Veneciju i želeći da zaprepasti ljude nečuvenim prizorom, on je objavio da će uzleteti na nebo. Trudom đavola se podigao u vazduh, ali se toliko naglo spustio na zemlju da samo što nije ispustio duh, međutim, ostao je živ. Poslednji dan svog života, a to je bilo pre nekoliko godina, ovaj Johanes Faust je proveo u jednom seocu Vjurtemberške kneževine, udubljen u mračna razmišljanja. Domaćin ga je pitao za uzrok takve tuge, toliko protivne njegovom karakteru i navikama… Odgovorio je ovim rečima: „Nemoj se uplašiti ove noći“. Tačno u ponoć, dom se zaljuljao. Primetivši sledećeg jutra da Faust ne izlazi iz njegove sobe i sačekavši do podneva, domaćin je okupio ljude i odvažio se da uđe. Našao ga je kako leži na podu oko postelje; tako ga je umrtvio đavo“. (Legenda o doktore Fauste. Red. V.M. Žirmunskiй. M., izd. «Nauka», 1978).

Tragedija je počela pre dve hiljade godina zbog okamenjenog neprihvatanja novozavetne blagodati od strane fariseja i književnika, o kojoj su objavljivali Bogom nadahnuti proroci. Otpadanje od živog izvora Istine neizbežno vodi ka umrtvljivanju i besplodnosti.

 

Suvo lišće oktobra,

Gluvi pitomci mraka,

Gde letite vi?

Zašto ste od drveta života otpali?  

Vama je tuđ i stran  Vitlejem,

I jasle niste videli.

 

O.Mandeljštam.

‘Gde noć baca sidro’. 1920

 

Kabala predstavlja fantastičku mešavinu ezoterijskog okultizma pomešanu sa neznabožačkim religiozno-filosofskim idejama. Ona svedoči o potpunom otpadanju od velikog i spasavajućeg biblijskog učenja. Ljudi koji u svom slepilu počinju da se bave kabalom, ne bivajući svesni toga, prave dogovor sa paklom.

 

 

http://www.pravoslavie.ru/6905.html