NASLOVNA » JEHOVINI SVEDOCI » Priručnik za razgovor sa protestantima i Jehovinim svedocima (argumenti za odbranu i objašnjenje Pravoslavnog učenja) – Sveštenik Vjačeslav Rubski

Priručnik za razgovor sa protestantima i Jehovinim svedocima (argumenti za odbranu i objašnjenje Pravoslavnog učenja) – Sveštenik Vjačeslav Rubski


UVODNA NAPOMENA

 

U priručniku oca Vjačeslava ispod konkretnog poglavlja velikim slovima navedeni su argumenti iz Svetog Pisma koji govore i opisuju temu iz naslova. Iza svakog od argumenata Crkve slede i citati iz Svetog Pisma koji pokazuju tu istinu. Takođe, na dnu poglavlja nalazi se deo posvećen polemici sa argumentima protestanata i Jehovinih svedoka. Prvo se navodi argument pripadnika ovih sekti, a zatim se daje odgovor Crkve. Neka bude na duhovnu korist i spasenje čitanje ovog dela.

CRKVA

 

CRKVA – ISTINA: „Crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine“ (1 Tim. 3:15). „A kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svu istinu“ (Jn. 16:13; 14:26). „Ja sam put i istina i život“ (Jn. 14:6). „Ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka“ (Mt. 28:20).

JEDNA: „Jedno tijelo, jedan Duh, Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog i Otac sviju“ (Ef. 4:4-6). „Oče sveti, sačuvaj ih u ime tvoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao mi“ (Jn. 17:11). „Molim vas pak, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista da svi isto govorite, i da ne budu među vama razdori, nego da budete utvrđeni u istom razumu i istoj misli“ (1 Kor. 1:10)

NESAVLADIVA: Mudri čovek „sazida kuću svoju na kamenu; I udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vjetrovi, i navališe na kuću onu, i ne pade; jer bješe utemeljena na kamenu“ (Mt. 7:24-25). „Na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati“ (Mt. 16:18). „Ili kako može ko ući u kuću jakoga i pokućanstvo njegovo oteti, ako najprije ne sveže jakoga? – i onda će kuću njegovu oplijeniti“ (Mt. 12:29). Crkva je „dom Božiji“ (1 Tim. 3:15), a „Hristos kao Sin nad domom njegovim, a njegov dom smo mi“ (Jevr. 3:6).

NEPREKIDNA: „Ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka“ (Mt. 28:20). Bogu „slava u Crkvi u Hristu Isusu kroz sve naraštaje u vijekove vijekova“ (Ef. 3:21).

NESKRIVENA: Ne može se grad sakriti kad na gori stoji“ (Mt. 5:14). „Niti se užiže svjetiljka i meće pod sud nego na svijećnjak, te svijetli svima koji su u kući“ (Mt. 5:15).

SEĆAMO SE SVOJIH: „Pravednik će se spominjati uvek“ (Ps. 112:6). „Spomen pravednikov ostaje blagosloven“ (Prič. 10:7). „Sjećajte se svojih starješina, koji vam propovijedaše riječ Božiju; gledajući na svršetak njihova života, ugledajte se na vjeru njihovu“ (Jevr. 13:7).

SVEŠTENSTVO

 

PREJEMSTVO (NASLEDNOST): „Ne zanemaruj blagodatni dar u tebi koji ti je dat kroz proročanstvo polaganjem ruku starješina (Novozavetnih!) na tebe“ (1 Tim. 4:14). „Iz toga razloga ti napominjem da razgorijevaš blagodatni dar Božiji koji je u tebi kroz polaganje ruku mojih“ (2 Tim. 1:6). „I rukopoložiše im prezvitere za svaku Crkvu“ (Dela ap. 14:23; 6:6). „A kad vidje Simon da se polaganjem apostolskih ruku daje Duh Svijeti, donese im novaca“ (Dela ap. 8:18). „Pazite, dakle, na sebe i na sve stado u kome vas Duh Sveti postavi za episkope da napasate Crkvu Gospoda i Boga“ (Dela ap. 20:28). Naslednici apostola su takođe rukopolagali: „Zato te ostavih na Kritu da urediš što je nedovršeno, i da postaviš po svima gradovima starješine, kao što ti ja zapovjedih“ (Tit. 1:5). „Ne polaži ruke ni na koga brzo“ (1 Tim. 5:22).

NEDOSTOJNI SVEŠTENICI: „Sve, dakle, što vam kažu da držite, držite i tvorite; ali po djelima njihovim ne postupajte, jer govore a ne tvore“ (Mt. 23:3). „Ako rečemo da grijeha nemamo, sebe varamo, i istine nema u nama“ (1 Jn. 1:8) „Jer svi mnogo griješimo“ (Jak. 3:2).

BLAGOSILJANJE: Jakov je rukom blagoslovio sinove: „A Izrailj pruživši desnu ruku svoju metnu je na glavu Jefremu mlađem, a levu na glavu Manasiji“ (1 Mojs. 48:14). „Tada podiže Aron ruke svoje prema narodu, i blagoslovi ih“ (3 Mojs. 9:22). Takođe i Mojsej: „A Isus sin Navin beše pun duha mudrosti, jer Mojsije beše metnuo na nj ruke svoje“ (5 Mojs. 34:9). Hristos „podigavši ruke svoje blagoslovi ih“ (Apostole) (Lk. 24:50). „I zagrlivši ih, stavi ruke na njih te ih blagoslovi“ (decu) (Mk. 10:16).

UKAZIVANJE POŠTOVANJA: „Prezviteri koji su dobre starješine dostojni su dvostruke časti, osobito oni koji se trude u propovijedanju i učenju“ (1 Tim. 5:17). „Molimo vas pak, braćo, odajite priznanje onima koji se trude među vama, i vašim pretpostavljenim u Gospodu, i onima koji vas poučavaju, i da ih poštujete veoma mnogo sa ljubavlju zbog djela njihovoga“ (1 Sol- 5:12-13). „Slušajte starješine svoje i povinujte im se, jer oni bdiju nad dušama vašim“ (Jevr. 13:17)

IZDRŽAVANJE OD OLTARA: Apostolska vlast je ravna prvosvešteničkoj, a Aaronu je Gospod rekao: „Prvine od svega što rodi u zemlji njihovoj, koje donesu Gospodu, tvoje neka budu; ko je god čist u domu tvom neka jede“ (4 Mojs. 18:13). „Ako mi vama posijasmo ono što je duhovno, zar je mnogo ako mi od vas požnjemo ono što je tjelesno? Ako se drugi koriste vašim pravom, kako li ne bi mi?… Ne znate li da oni koji vrše svetu službu od svetinje se hrane, i koji žrtveniku služe sa žrtvenikom dijele? Tako i Gospod zapovjedi da oni koji jevanđelje propovijedaju od jevanđelja žive.“ (1 Kor. 9:11-14). „Ko ikad vojuje o svome trošku? Ko sadi vinograd i ne jede od roda njegova? Ili ko čuva stado i od mlijeka stada ne jede?“ (1 Kor. 9:7). „A u toj kući budite, i jedite i pijte što u njih ima, jer je poslenik dostojan plate svoje; ne prelazite iz kuće u kuću. I u koji god grad uđete i prime vas, jedite što vam se iznese“ (Lk. 10:7-8) „A koji se uči riječi, neka dijeli sva dobra sa onim koji ga uči.“ (Gal. 6:6). Žene su Hristu služile svojim imanjem (Lk. 8:3). „Od drugih Crkava oteh, uzevši platu za služenje vama, pa došavši k vama i budući u oskudici, ne dosadih nikome; Jer moju oskudicu popuniše braća što dođoše iz Makedonije“ (2 Kor. 11:8-9). „A obradovah se vrlo u Gospodu što se najzad opet sjetiste da se starate za mene, kao što se i staraste, ali nemadoste prilike“ (Fil 4:10). „Ipak, dobro učiniste što uzeste učešća u mojoj nevolji. A znate i vi, Filipljani, da u početku propovijedanja jevanđelja, kad iziđoh iz Makedonije, ni jedna mi Crkva nije učestvovala u davanju i primanju osim vi jedini; Jer mi i u Solun poslaste i prvi i drugi put za moju potrebu. Ne kao da tražim dara, nego tražim ploda koji se množi na korist vašu. A ja sam primio sve i imam izobilno. Podmiren sam primivši od Epafrodita što ste mi poslali, slatki miomir, žrtvu prijatnu. ugodnu Bogu“ (Fil. 4:14-18)

ODEŽDE SVEŠTENIKA: Postojanje Novozavetnog sveštenstva (1 Tim. 4:4) pretpostavlja postojanje i sveštenih odeždi.

Polemika:

„Jer gdje su dva ili tri sabrana u ime moje…“ (Mt. 18:20).

Recite, da li je ovim Hristos prizivao na jedinstvo ili podele? U svakom slučaju ovaj citat se ne može posmatrati kao blagoslov za podele. Nema puno crkava. „Molim vas pak, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista da svi isto govorite, i da ne budu među vama razdori, nego da budete utvrđeni u istom razumu i istoj misli“ (1 Kor. 1:10).

Naslednost je privremena pojava.

U privremenim služenjima nije bilo naslednosti. Naprimer proročko ili govorenje jezika. Kanon Novog Zaveta he zamenio dar proroštva i učiteljstva. Međutim, služenje sveštenstva je zidanje Tela Hristovog. Za to i danas postoji potreba.

Hristos je naš prvosveštenik (Jevr. 8:1).

Da, kao Iskupitelj: „Ne sa krvlju jarčijom ni junčijom, nego sa svojom krvlju uđe jednom za svagda u Svetinju izvršivši vječno iskupljenje“ (Jevr. 9:12). Sveštenici imaju drugo služenje. Oni su „upravitelji tajni Božijih“ (1 Kor. 4:1), tj. služitelji plodova iskupljenja.

Mi smo svi sveštenici (Otk. 1:6; 1 Petr. 2:9).

Tu se govori o našem unutrašnjem preobraženju, čijim smo plodovima pozvani da „objavimo vrline Onoga koji nas dozva iz tame na čudesnu svjetlost svoju“ (1 Petr. 2:9). To je bilo rečeno još u Starom Zavetu: „I bićete mi carstvo svešteničko i narod svet“ (2 Mojs. 19:6), ali su Korej, Datan i Aviron za vama slično tumačenje ovog stiha: „Dosta nek vam je; sav ovaj narod, svi su sveti, i među njima je Gospod; zašto se vi podižete nad zborom Gospodnjim?“ (4 Mojs. 16:3) platili životom: „I otvorivši zemlja usta svoja proždre ih, i domove njihove i sve ljude Korejeve i sve blago njihovo“ (4 Mojs. 16:32). Hristos nas „učini carstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svojemu“ (Otk. 1:6). U kom smislu smo carevi? U takvom istom smo i sveštenici.

OSVEĆENJE

 

VODE: Sveta voda se osvećivala od Gospoda i nazivala svetom: „I neka uzme sveštenik svete vode u sud zemljani“ (4 Mojs. 5:17), očišćujuća: „da se čuva zboru sinova Izrailjevih za vodu očišćenja“ (4 Mojs. 19:9), žive: „i neka naliju na nj vode žive u sud“ (4 Mojs. 19:17). Tom vodom su se čistili u mnoštvu slučajeva. Gospod u Novom Zavetu često daje blagodat preko vode: Krštenje, isceljenje sleporođenog pomoću vode i blata: „Rekavši ovo, pljunu na zemlju i načini blato od pljuvačke, i pomaza blatom oči slijepome. I reče mu: Idi umij se u banji Siloamskoj, što prevedeno znači: poslan. On ode, dakle, i umi se, i dođe gledajući“ (Jn. 9:6-7), u Jerusalimskoj banji je anđeo uzburkavao vodu i ona je isceljivala bolesne: „A u Jerusalimu kod Ovčijih vrata postoji banja, koja se jevrejski zove Vitezda, i ima pet trijemova. U njima ležaše veliko mnoštvo bolesnika, slijepih, hromih, suhih, koji čekahu da se voda zatalasa. Jer anđeo Gospodnji povremeno silažaše i uzburkavaše vodu; i koji bi prvi ušao pošto se uzburka voda, ozdravio bi, ma od kakve bolesti bolovao“ (Jn. 5:2-4). Zar su se Gospod i voda promenili?

MIROPOMAZANJE: U početku apostoli nisu pomazivali mirom, (svetim uljem) već su polagali ruke: „A kad vidje Simon da se polaganjem apostolskih ruku daje Duh Svijeti, donese im novaca, govoreći: Dajte i meni tu vlast da kad položim ruke na nekoga primi Duha Svetoga“ (Dela ap,. 8:18-19). Sa umnožaavnjem broja verujućih, apostoli su zamili polaganje ruku miropomazanjem: „A Bog je onaj koji nas utvrđuje s vama u Hristu, i koji nas pomaza, Koji nas i zapečati, i dade zalog Duha u srca naša“ (2 Kor. 1:21-22). Korinćanima (Grcima) nije bilo poznato duhovno pomazanje, jer su bili duhovna deca u veri. Apostol Pavle ne bi uvodio suvišni bogoslovski pojam za nemoćne. U Starom Zavetu je pomazivanje uljem „svetog pomazanja“ (Mojs. 30:25) označavalo predavanje posebnih darova Svetoga Duha: Aron (2 Mojs. 30:30), Saul (1 Sam. 10:1), David (1 Sam. 16:13).

Polemika

Neznabošci su dobijali Duha i bez ulja (Dela ap. 10:44).

Oni su ga dobili čudesno, da bi se time apostolima otkrilo da se i neznabošci mogu primati u Carstvo. Međutim, čak i nakon dobijanja Duha, Petar im „zapovjedi da se krste u ime Isusa Hrista“ (Dela ap. 10:48). Takvog slučaja više nije bilo. Ako ne bi bilo potrebno nikakvo sveštenodejstvo za dobijanje Duha, onda ne bi ni u Samariju slali apostole (Dela ap. 8:14-17)

ISPOVEST

 

U početku objasniti pravoslavno shvatanje greha, pokajanja, duhovnog života.

Apostolima je dato služenje da vezuju i opraštaju: „Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; i kojima zadržite, zadržani su“ (Jn. 20:23). „Što god svežete na zemlji biće svezano na nebu, i što god razdriješite na zemlji biće razdriješeno na nebu“ (Mt. 18:18). „I mnogi od onih koji su povjerovali, dolažahu te se ispovijedahu i kazivahu djela svoja“ (Dela ap. 19:18). Apostoli su primali ovo. Zašto mi treba to da odbacujemo?

Polemika

Grehe prašta samo Bog.

Da, tako je. Ali zar Bog nije taj Koji krsti? Međutim, tome služi i sveštenik. Tako je i za ispovest. Gospod je rekao učenicima: „Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas (i dalje)“ (Jn. 20:21).

Sećanje na greh je znak maloverja.

Razmišljanje o svom maloverju rađa pokajnu molitvu: „Operi me dobro od bezakonja mog, i od greha mog očisti me. Jer ja znam prestupe svoje, i greh je moj jednako preda mnom… Odvrati lice svoje od greha mojih, i sva bezakonja moja očisti. Učini mi, Bože, čisto srce, i duh prav obnovi u meni“ (Ps. 51:2-3; 9-10). Takva molitva pokreće Hristovu pomoć. Sledi da je isceljenje od greha bez razmišljanja o njemu“.

MONAŠTVO

 

Hajde da razmotrimo monaštvo u njegovim osnovnim principima. Da li monaštvo protivreči Pismu? Apostol o bezbračnosti (monaški zavet) govori: „A za ono što mi pisaste: dobro je čovjeku da se ne dohvata žene… Jer hoću da svi ljudi budu kao i ja, ali svaki ima sopstveni dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako“ (1 Kor. 7;1, 7). „Mislim, dakle, da je to dobro zbog sadašnje nevolje, da je dobro čovjeku ovako biti“ (1 Kor. 7:26), tj. devstven (vidi takođe 1 Kor. 7: 32-40). Apostol Jovan je čuvao devstvenost.

Prve hrišćanske zajednice su bile monaške: „A svi koji vjerovaše bijahu na okupu i imahu sve zajedničko. I tekovinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kako je kome bilo potrebno … nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bješe zajedničko“ (Dela ap. 2: 44-45; 4:32). Mladiću je za savršenstvo Spasitelj rekao da proda imanje (Mt. 19:21). „I svaki koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili djecu, ili zemlju, imena moga radi, primiće sto puta onoliko, i naslijediće život vječni“ (Mt. 19:29). „Njima ću dati u domu svom i među zidovima svojim mesto i ime bolje nego sinova i kćeri, ime večno daću svakome od njih, koje se neće zatrti… Njih ću dovesti na svetu goru svoju i razveseliću ih u domu svom molitvenom“ (Is. 56:5,7). „Ne mogu svi primiti tu riječ do oni kojima je dano. Jer ima uškopljenika koji su se tako rodili iz utrobe materine; a ima uškopljenika koje su ljudi uškopili; a ima uškopljenika koji su sami sebe uškopili Carstva radi nebeskoga.“ (Mt. 19:11-12).

ASKETIKA: „Nego iznuravam tijelo svoje i savlađujem ga„, ne prosto da bi više propovedao, nego „da propovijedajući drugima ne budem sam odbačen“ (1 Kor. 9:27). „Ko postrada tijelom, prestao je da griješi“ (1 Petr. 4:1). „A koji su Hristovi, raspeše tijelo sa strastima i željama“ (Gal. 5:24). „Carstvo nebesko s naporom se osvaja, i podvižnici ga zadobijaju“ (Mt. 11:12). „A svaki koji se bori od svega se uzdržava“ (1 Kor. 9:25). „Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i za mnom ide“ (Mt. 16:24).

Polemika

Monaštvo je smetnja za propoved.

Zar propoved obavezno mora da se čuje sa katedre ili stadiona? Sergeju Radonješkom, Serafimu Sarovskom dolazile su hiljade. Oni su razgorevali milione srca! I takvih monaha ima puno. Njima se slavi i umnožava Crkva! Kada je u istoriji Crkve bilo cvetanje monaštva? A kada je bilo cvetanje hrišćanske propovedi? (u isto vreme!)

DUHOVNA ZVANJA

 

OTAC: „I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan Otac, koji je na nebesima“ (Mt. 23:9). Stihovi u toj glavi (od 8. do 10.) govore o farisejima. Oni su, nazivajući se očevima, sebe smatrali višim od drugih. Takvo značenje reči „otac“ primenjivo je samo za Boga. Tu se govori o moralnoj zarazi tog naziva, a ne o samom nazivu.

Šta je važnije: telo ili duh? Zar nije otac duhovni veći od oca telesnog? Zašto onda onaj koji rađa veće ne može da se naziva ocem? „Jer ako imate i hiljade učitelja u Hristu, ali nemate mnogo otaca. Jer vas u Hristu Isusu ja rodih jevanđeljem“ (1 Kor. 4:15). „Avraam je postao „otac sviju koji vjeruju“ (Rim. 4:11). „Molim te za čedo moje Onisima, kojega rodih u okovima svojim“ (Filim. 10). „A Isus odgovarajući reče: Zaista vam kažem: nema nikoga koji je ostavio kuću, … ili oca … Mene radi i jevanđelja radi, a da neće primiti sad … sto puta onoliko … i oca“ (Mk. 10:29-30). „Pozdravlja vas Crkva u Vavilonu, izabrana kao i vi, i Marko sin moj“ (1 Pet. 5:13). „Dječice moja, koju opet s mukom rađam, dokle se Hristos ne uobliči u vama“ (Gal. 4:19) Apostol Jovan je verujuće nazivao svojom decom: „Od toga nemam veće radosti nego da čujem kako moja djeca žive u istini“ (3 Jn. 4; 1 Jn. 2:1, 18), a druge je nazivao i ocima: „Pišem vam, oci…“ (1 Jn. 2:13). „Sine Timoteje…“ (1 Tim. 1:18). Pavle je bio devstvenik. „Ti, dakle, čedo moje, jačaj u blagodati koja je u Hristu Isusu“ (2 Tim. 2:1). Pavle je nazivao Tita sinom po veri: „Titu, pravome sinu po zajedničkoj vjeri…“ (Tit. 1:4)

UČITELJ: „A vi se ne zovite učitelji; jer je u vas jedan Učitelj, Hristos, a vi ste svi braća“ (Mt. 23:8). Mi čoveka koji misli nazivamo misliocem, onoga ko služi – služiteljem, gradi – gradiocem. A kako nazvati onoga koji uči?! Apostol Pavle: „Za koje sam ja postavljen učitelj neznabožaca u vjeri i istini“ (1 Tim. 2:7; 2 Tim. 1:11). „I ove postavi Bog u Crkvi … učitelje … Jesu li svi apostoli? Jesu li svi proroci? Jesu li svi učitelji?“ (1 Kor. 12:28-29). „Ako je služba, neka je u služenju; učiteljstvo, neka je u učenju“ (Rim. 12:7). „Braćo moja, ne budite mnogi učitelji, znajući da ćemo (mi učitelji) većma biti osuđeni“ (Jak. 3:1).

NASTAVNIK: „Niti se zovite nastavnici; jer je u vas jedan Nastavnik, Hristos“ (Mt. 23:10). „Jer ako imate i hiljade učitelja u Hristu„(1 Tim. 4:15). „Slušajte starješine svoje“ (Jevr. 13:17). „Sjećajte se svojih starješina“ (Jevr. 13:7).

PREDANJE

 

Predanje ne predstavlja dodatni izvor informacija, već neizmenjivi način tumačenja Svetog Pisma i Hristovog dela. Predanje predstavlja smisao i sadržaj Svetog Pisma. Biblija nije samostalni učitelj, već knjiga Crkve. Pravilno shvatanje Biblije nije isto što i poznavanje teksta, jer bi sve sekte koje poseduju tekst posedovale i njegov smisao! Kriterijum istine u shvatanju Pisma je stepen pripadanja Predanju. „Neuki i neutvrđeni izvrću Pisma“ (2 Petr. 3:16). Zato, „braćo, stojte čvrsto i držite predanja, kojima ste naučeni, bilo našom riječju, bilo poslanicom“ (2 Sol. 2:15). „Vi, dakle, što čuste od početka, to u vama neka ostane; ako u vama ostane to što od početka čuste, i vi ćete ostati u Sinu i u Ocu“ (1 Jn. 2:24). „Hvalim vas pak, braćo, što sve moje pamtite, i držite predanja kao što vam predadoh“ (1 Kor. 11:2) „Zapovijedamo vam pak, braćo, u ime Gospoda našega Isusa Hrista, da se klonite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predanju koje primiše od nas“ (2 Sol. 3:6). „O Timoteje, sačuvaj povjeren ti zalog, kloneći se poganih i praznih razgovora i sporova lažno nazvanoga znanja“ (1 Tim. 6:20). „Kao obrazac zdrave nauke imaj ono što si čuo od mene u vjeri i ljubavi u Hristu Isusu“ (2 Tim. 1:13). „I što si čuo od mene pred mnogim svjedocima, to predaj vjernim ljudima“ (2 Tim. 2:2). „Što i naučiste, i primiste i čuste i vidjeste na meni, ono činite“ (Fil. 4:9).

Polemika

Predanje je bilo neophodno samo do kanona Novog Zaveta.

Pravilno shvatanje Pisma jeste deo Predanja. Ono je neodvojivo od teksta. Odsustvo Predanja, uz postojanje teksta i eto – hiljadu sekti koje su sve „u pravu“ jer princip „Sola Scriptura“ (samo Sveto Pismo) ne postavlja granice u tumačenju.

Držeći se Svetog Pisma moguće je spasiti se i bez Predanja.

Može, držeći se celog Svetog Pisma, tj. držeći se Predanja: „Tako dakle, braćo, stojte čvrsto i držite predanja, kojima ste naučeni, bilo našom riječju, bilo poslanicom“ (2 Sol. 2:15).

Crkva je samo konstatovala već formirani kanon.

Svi Vaseljenski Sabori su imali isti karakter. Međutim, jako važan značaj za hrišćanske dogmate i pripadaju Pravoslavnoj Crkvi i Kartaginski (397 g.; 419. g.), Iponski (393. g.) kao i poslanica Svetog Atanasija Aleksandrijskog (367. g.) koje su odredile kanon knjiga Novog Zaveta.

Ako je Pravoslavna Crkva (kao što govorite) imala mnogo (pravoslavnih) zabluda, onda je postupila apsurdno utvrdivši kanon koji protivreči njenoj praksi. Ispada da je Crkva utvrdila kanon Novog Zaveta samo zato što ga nije shvatala u potpunosti? Ili ipak u Svetom Pismu nema protivrečnosti praksi Crkve četvrtog veka!

„Ako ko dometne ovome, Bog će na njega nametnuti muke“ (Otk. 22:18).

Ako govorimo o Otkrovenju Jovanovom – knjiga je napisana 95. godine, a Jevanđelje i poslanice apostola Jovana su napisane od 98. do 105. godine. Šta da se kaže sada?

A poganih i babskih priča kloni se“ (1 Tim. 4:7).

Da bi se od njih klonio, kao i uvek, potrebno je „stajati čvrsto i držati predanja, kojima smo naučeni“ (2 Sol. 2:15); „pamtiti i držati predanja kao što vam predadoh“ (1 Kor. 11:2). Time se Sveto Pismo i čuva od proizvoljnih tumačenja. „Ne mudrovati više od onoga što je napisano“ (1 Kor. 4:6), jer su neki sporili o učiteljima: ko je Pavlov, ko Apolosov itd. (1 Kor. 1:12). U toj istoj poslanici: „Hvalim vas pak, braćo, što sve moje pamtite, i držite predanja kao što vam predadoh“ (1 Kor. 11:29).

„Da ne uče drukčije, niti da se bave bajkama i rodoslovima beskrajnim, koji više navode na prepirke negoli na služenje Bogu u vjeri“ (1 Tim. 3:4).

Ovde se ne govori o apostolskom Predanju, već o neznabožačkoj i gnostičkoj mitologiji. Gnostici su mešali neznaboštvo sa hrišćanstvom, govoreći o svojim bogovima (eonima) sa njihovim beskonačnim rodoslovima: „A ludih zapitkivanja i rodoslova i sporova i prepiranja o zakonu kloni se; jer je to nekorisno i sujetno“ (Tit. 3:9). Naprimer, „Imenej i Filit, koji zastraniše od istine, govoreći da je vaskrsenje već bilo“ (2 Tim. 2:17-18).

IKONA

 

Idolopoklonstvo predstavlja poklonjenje tvorevini umesto Tvorcu, koje je ponekada praćeno obogotvoravanjem dela sopstvenih ruku.

Naše pitanje: formulišite šta je idolopoklonstvo. Ako pravilno formulišu reći: Dakle, vaša definicija ne dozvoljava vam da nas optužite za idolopoklonstvo! Ako nepravilno formulišu pitati: da li su u tom slučaju Mojsej, David i drugi – idolopoklonici?!

POKLONJENJE LIKU: Zašto se pri molitvi okretati Jerusalimu i hramu? „I tako se obrate k Tebi svim srcem svojim i svom dušom svojom u zemlji neprijatelja svojih, koji ih zarobe, i pomole Ti se okrenuvši se k zemlji svojoj“ (1 Car. 8:48). „A Danilo … otide svojoj kući, gde behu otvoreni prozori u njegovoj sobi prema Jerusalimu, i padaše na kolena svoja tri puta na dan i moljaše se i hvalu davaše Bogu svom“ (Dan. 6:10). „Klanjam se u svetoj crkvi Tvojoj“ (Ps. 5:7). „Poklanjam se pred svetom crkvom Tvojom“ (Ps. 138:2). „Dižem ruke svoje k svetoj crkvi Tvojoj“ (Ps. 28:2). Isus Navin je padao ničice pred kovčegom: „A Isus razdre haljine svoje i pade licem na zemlju pred kovčegom Gospodnjim“ (Is. Nav. 7:6). Apostol Pavle se molio u hramu do istupljenja: „dok se moljah u hramu da dođoh u zanos“ (Dela. Ap. 22:17), išao u Jerusalim radi poklonjenja (Dela ap. 24:11). „Jakov se … pokloni preko vrha palice svoje“ (Jevr. 11:21). Hristos „je ikona Boga nevidljivoga“ (2 Kor. 4:4; Kol 1:15). „Obličje bića Njegovoga“ (Jevr. 1:3). „Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao“ (Jn. 5:23). Pismo zabranjuje izdaju Boga. (Ps. 106: 20-21; Dela ap. 7:39-41; Is. 44:17; Jer. 2:27-28). Kod nas nema dileme Kome se pokloniti!

ŠTA JE BIO KOVČEG ZA IZRAILJA?: Kovčeg je bio predmet poklonjenja: pred njim su prinosili paljenice: „Tada se probudi Solomun … dođe u Jerusalim, i stavši pred kovčeg zaveta Gospodnjeg prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalne“ (1 Car. 3:15), pevali: „Slavim Te, Gospode, od svega srca svog, pred bogovima pevam Tebi. Poklanjam se pred svetom crkvom Tvojom, i slavim ime Tvoje, za dobrotu Tvoju i za istinu Tvoju“ (Ps. 138:1-2), kadili: „I namesti oltar zlatni u šatoru od svedočanstva pred zavesom. I pokadi na njemu kadom mirisnim, kao što beše zapovedio Gospod Mojsiju“ (2 Mojs. 40:26-27), palili kandila: „I načini svećnjak od čistog zlata… I načini mu sedam žižaka i usekače i spremice za gar od čistog zlata“ (2 Mojs. 37:17,23). Žrtvenik je stajao pred zavesom: „I metni ga pred zaves koji visi pred kovčegom od svedočanstva prema zaklopcu koji je nad svedočanstvom, gde ću se s tobom sastajati“ (2 Mojs. 30:6). Kovčeg se nazivao čak i Gospodom: „I kad polažaše kovčeg, govoraše Mojsije: Ustani Gospode, i neka se razaspu neprijatelji Tvoji, i neka beže ispred Tebe koji mrze na Te. A kad se ustavljaše, govoraše: Uvrati se, Gospode, k mnoštvu hiljada Izrailjevih“ (4 Mojs. 10:35-36) „I kad oni koji nošahu kovčeg Gospodnji postupiše šest koraka, prinese na žrtvu vola i debela ovna. I David igraše iz sve snage pred Gospodom“ (2 Sam. 6:14).

ČUDESA: Kovčeg u hramu Dagona (1 Sam. 5.1:12); zmija od bronze; Kovčeg pri prelasku Jordana (Is. Nav. 3:5), nošenje oko Jerihon (Is. Nav. 6:5-7). Petrova senka koja j eiseljivala je takođe slika: „Tako da su na ulice iznosili bolesnike i polagali na posteljama i nosilima, da bi kad prođe Petar bar sjenka njegova osjenila koga od njih“ (Dela ap. 5:15).

SVEŠTENE SLIKE (IKONE) U STAROM ZAVETU: zmija od bronze (4 Mojs. 21:8-9); heruvimi sa licem čoveka i lava (Jez. 41:17-19); heruvimi na kovčegu (2 Mojs. 25: 8, 22) i na zidovima šatora (2 Mojs. 26:1, 31); u unutrašnjem delu hrama (1 Car. 6:23); na zidovima hrama (2 Dnev. 3:7); u Svetinji nad svetinjama i na zavesi (2 Dnev. 3:10,14); u drugom hramu (Jez. 41:17-25). Apostol Pavle: „znamo da idol nije ništa“ (1 Kor. 8:4), a na drugom mestu „heruvimi slave“ (Jevr. 9:5).

VEZA LIK – PRVOLIK: Odnos poštovanja prema fotografiji čoveka ne znači njeno obožavanje. Majka koja ljubi fotografiju sina ne izaziva odvratnost kod protestanata. Zašto je pravoslavni hrišćanin koji ljubi lik Spasitelja – idolopoklonik? „Načiniše lik zvijeri… I bi joj dano da liku zvijeri dade duh“ (Otk. 13:14-15). Ako će đavo delovati preko lika, zar Bog ne može? Pa i kako taj lik zveri može uticati na hrišćane, ako je veza „lik-prvolik“ izmišljotina? Naprimer, arheolozi su iskopali jako staru novčanicu. Tokom ekspertize su shvatili da je novčanica lažna. Da li to govori o tome da u tom razdoblju uopšte nije bilo novčanica? Ne, upravo suprotno: postojale su, čak su se i cenile (zato su se i falsifikovale). Sledi da ukazivanje na poklanjanje na kraju vremena liku zveri govori o tome da će ono zameniti, za hrišćanina prirodno, poklanjanje liku Istinitog Boga. Lik Zveri je „falsifikovana ikona“. Drevni su se spasavali gledajući na prasliku raspeća, a mi na njegov lik: „I kao što Mojsej podiže zmiju u pustinji, tako treba da se podigne Sin Čovječiji“ (Jn. 3:15).

Polemika

„I zamijeniše slavu besmrtnoga Boga podobijem“ (Rim. 1:23)

Neznabošci su obogotvorili ono što im je govorilo o Bogu. Mi razlikujemo Boga od ikone.

A gde je napisano da se poštuju ikone?

A gde je napisano da se klanja kovčegu, hramu, Jerusalimu? Gde je zapovest da se piše Jevanđelje, čita, štampaju brošure, itd? na kojoj osnovi su poslanice apostola Pavla uključene u Bibliju?

U prvom veku nije bilo ikona.

To nas ništa ne obavezuje. Jer u prvom veku nije bilo ni plakata, letaka, bi bogoslužbenih seminarija, itd. ako su u principu ikone moguće, onda se drži Pisma. Zar Sveto Pismo protestvuje protiv ikona? Eto, i ti protestvuj protiv idola, ali ćuti za ikone.

Zlatno tele je bilo ikona Jahvea (2 Mojs. 32:8).

Ne. Oni, „se okrenuše srcem svojim prema Egiptu, i prinesoše žrtvu idolu“ (Dela ap. 7:39,41). „Menjahu slavu svoju na priliku vola, koji jede travu. Zaboraviše Boga, Spasitelja svog, koji je učinio velika dela u Misiru“ (Ps. 106:20-21).

MAJKA BOŽIJA

 

ONA JE UZVELIČANA OD BOGA: „Što mi učini veličinu Silni“ (Lk. 1:49). Smisao reči „proslavljati“? „Gle, od sada će me zvati blaženom svi naraštaji“ (Lk. 1:48).

UVEKDEVSTVENOST: Kao odgovor Anđelu: „Kako će to biti kad ja ne znam za muža?“ (Lk. 1:34). Ona je već bila zaručena. Da joj je predstojao supružnički život, njen izraz bi bio neumesan. Ako nevesti kažu: „rodićeš sina i nazvaćeš ga Nikola“, onda bi njoj, koja još nije spavala sa mužem bilo glupo da se čudi i pita: „Kako će to biti?“. Marija je pitala anđela jer to sebi uopšte nije predstavljala mogućim! Ona je dala avet devstvenosti za ceo život!

Zato je i nakon napunjenih 15 godina zaručena za Josifa, jer nije mogla više ostati u hramu. Proroštvo o Djevi Mariji: „I reče mi Gospod: Ova vrata neka budu zatvorena i da se ne otvaraju, i niko da ne ulazi na njih, jer je Gospod Bog Izrailjev ušao na njih; zato neka budu zatvorena“ (Jez. 44:2).

Polemika

Presveta Bogorodice, spasi nas.

Slabima postadoh kao slab, da slabe pridobijem; svima sam bio sve, da kako god neke spasem“ (1 Kor. 9:22). „Pazi na sebe i na nauku, istraj u tome; jer čineći ovo, spasićeš i sebe i one koji te slušaju“ (1 Tim. 4:16). „Ne bih li kako … spasao neke od njih“ (Rim. 14:11). „Jer šta znaš, ženo, možda ćeš spasti muža?“ (1 Kor. 7:16).

Zašto Hristos nije proslavio Majku Božiju?

Hristos za vreme života na zemlji nikoga nije uzveličao od Svojih ugodnika. Čak apostol Pavle koji „se potrudi više od sviju“ (1 Kor. 15:10) nije bio pohvaljen od Gospoda: „Sad me čeka vijenac pravde, koji će mi u onaj Dan dati Gospod“ (2 Tim. 4:8), a ne za života. Za Svetog Jovana je rekao da „među rođenima od žena nije se pojavio veći od Jovana Krstitelja„, ali i dodao da „najmanji u Carstvu nebeskome veći je od njega„. (Mt. 11:11). Svoje poštovanje prema Majci Božijoj Gospod je pokazao na Krstu (Jn. 19:27) kada je u liku Svetog Jovana Bogoslova svim hrišćanima pokazao Kome da se sa dečijom ljubavlju i poverenjem obraćaju u molitvama.

Majka Božija je imala drugu decu – braću Gospodnju.

Da je to bilo tako, Gospod je ne bi preporučio Jovanu (Jn. 19:26-27). Jakov, brat Gospodnji je dugo bio episkop Jerusalima (Gal. 1:19). I druga „braća Gospodnja“ su bila u Jerusalimu (Mt. 13:55) i nisu se nazivali braćom, već slugama Isusa Hrista (Jak. 1:1; Jud. 1). Majka Božija se nigde ne naziva majkom Jakova, Josije, Jude i Simona, već samo majkom Isusa Hrista. Zar bi Marija, Koja je rodila kraj očekivanja – Mesiju, poželela da ima decu, kada druge žene, koje su želele da sebe posvete Bogu, nisu imale muževe?

Braća: Jakov, Josija, Simon, Juda?

Kod Krsta su stajale tri Marije: Njegova Majka, Marija Magdalina i Marija koju Jovan naziva Kleopova, „sestra matere njegove“ (Jn. 19:25). Matej i Marko su je nazivali majkom Jakova i Josije (Mt. 27:56; Mk. 15:40), Luka – majkom Jakova (Lk. 24:10). Sledi da su Jakov i Josija deca Marije Kleopove. A pošto su se i Simon i Juda nazivali Hristovom braću zajedno sa njima, onda su i oni njena deca.

„I ne znadijaše za nju dok ne rodi sina svojega prvenca“ (Mt. 1:25).

Ovde se govori o čistoti Marije do Rođenja. Odavde se ne može zaključiti o njenom braku sa Josifom i nadalje. „Ime će njegovo biti uvek; dokle teče sunca, ime će njegovo rasti“ (Ps.72:17). „Ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka“ (Mt. 28:20). Da li to znači da nakon Suda On neće biti sa nama? Ako sledimo vašu logiku, dobijamo ovakav apsurdni zaključak. Reč „Prvenac“ je takođe označavalo i „jedini“, „jedinorodni“. Iako nisu sve izrailjske porodice imale mnogo dece, svima je rečeno: „Posveti mi svakog prvenca, šta god otvara matericu u sinova Izrailjevih, i od ljudi i od stoke“ (2 Mojs. 13:2).

„Tuđin postadoh braći svojoj, i neznan sinovima matere svoje“ (Ps. 69:8)

Jovanu je Isus rekao: „Evo ti Majke„, a Mariji: „eto ti sina“ (Jn. 19:26-27). Da li je Jovan postao „sin Hristove Majke“? Jeste! Znači, Josifovi sinovi su nakon obručenja postali sinovi Marije. O njima se i govori. I uopšte, 69. psalam se ne može bukvalno primeniti na Hrista.

Hristos je odbacivao Božiju Majku: „Jer ko izvrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj je brat moj i sestra i mati“ (Mt. 12:50).

Čak na Krstu Gospod se brinuo o Njoj. U ovom stihu se govori o duhovnom srodstvu sa učenicima, a Ona se nije odvajala od učenika i apostola: „Ovi svi bijahu istrajno i jednodušno na molitvi i moljenju, sa ženama i sa Marijom materom Isusovom i sa braćom njegovom“ (Dela ap. 1:14).

POŠTOVANJE SVETIH

 

Pravednik će se spominjati uvek“ (Ps. 112:6). „Spomen pravednikov ostaje blagosloven“ (Prič. 10:7). „Sjećajte se svojih starješina … gledajući na svršetak njihova života, ugledajte se na vjeru njihovu“ (Jevr. 13:7).

MI SMO JEDNA CRKVA: Pristupili smo „Jerusalimu nebeskome, mirijadama anđela, svečanom saboru i Crkvi prvorodnih, zapisanih na nebesima, i Bogu Sudiji sviju, i duhovima savršenih pravednika„. (Jevr. 12:22-23). Jer Bog je odredio „da se sve sastavi u Hristu, ono što je na nebu i što je na zemlji, u Njemu“ (Ef. 1:10). „I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi; a ako li se jedan ud proslavlja, s njim se raduju svi udovi. A vi ste tijelo Hristovo, i udovi ponaosob“ (1 Kor. 12:26-27).

ONI NAS ČUJU: Sveti nas čuju jer su ravni Anđelima. „Biva radost pred anđelima Božijim zbog jednoga grješnika koji se kaje“ (Lk. 15:10). „Duše zaklanih za riječ Božiju“ su znale za situaciju na zemlji: „Dokle ćeš, Gospodaru Sveti i Istiniti, odlagati da sudiš i osvetiš krv našu na onima što žive na zemlji?“ (Otk. 6:9,10). „Gospod ne čini ništa ne otkrivši tajne svoje slugama svojim prorocima“ (Am. 3:7). „Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna šta radi gospodar njegov; nego sam vas nazvao prijateljima, jer sve što čuh od Oca svojega, objavih vam“ (Jn. 15;15). Avraam je znao za Mojseja i proroke (Lk. 16:29). Gospod je Svetima i za vreme života na zemlji otkrivao mnogo. Zar neće još više nakon njihovog odlaska?

ONI SE MOLE ZA NAS: Bogati grešnik u priči (Lk. 16:28) brinuo se o sudbini svoje žive braće. Zar se pravednici neće tim više nakon smrti moliti za nas? „A trudiću se da se poslije mojega odlaska (smrti) vi svagda sjećate ovoga“ (1 Petr. 1:15). „A meni ne dao Bog da zgrešim Gospodu i prestanem moliti se za vas“ (1 Sam. 12:23).

NIJE GREH OBRAĆATI SE SVETIMA: „Sluga moj Jov neka se pomoli za vas, jer ću doista pogledati na nj da ne učinim s vama po vašoj ludosti“ (Jov. 42:8). „Jer je (Avraam) prorok, i moliće se za te, te ćeš ostati živ“ (1 Mojs. 20:7). Simon mag: „Pomolite se vi za mene Gospodu da ne naiđe na mene ništa od onoga što ste rekli“ (Dela ap. 8:24).

ZAPOVEST O UZAJAMNOJ MOLITVI: „Molite se Bogu jedni za druge, da … Mnogo je moćna usrdna molitva pravednika“ (Jak. 5:16). „Ne prestajemo moliti se Bogu za vas“ (Kol.1:9). Uzajamna molitva je znak ljubavi, a „ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor. 13:8).

PRIMERI POKLANJANJA: Sinovi proroka poklonili su se Jeliseju do zemlje (2 Car. 2:15). Sinovi Jakova su se poklonili Josifu do zemlje (1 Mojs. 42:6). Jakov se „pokloni do zemlje sedam puta“ (Isavu) (1 Mojs. 33:3). Žene pred Jelisejem (2 Car. 4:37). Navuhodosor se poklonio Danilu (Dan. 2:6). Avdija Iliji (1 Car. 18:7). Tamničar „drhteći pade pred Pavla i Silu“ (Dela ap. 16:29).

Polemika

Hristos je jedini „posrednik između Boga i ljudi“ (1 Tim. 2:5).

Da, sjedinivši u Sebi sve „što je na nebu i što je na zemlji“ (Ef. 1:10) ukinuo je prepreku između čoveka i Boga. U tome je Njegovo posredništvo i zastupništvo. Ali molitvenih zastupnika imamo mnogo. „Uz pomoć i vaše molitve za nas, da od mnogih lica bude uzneta za nas izobilna blagodarnost Bogu“ (2 Kor. 1:11). 24 starca (slika spasenih pravednika) pali su pred Bogom sa molitvama Svetih (Otk. 5:8; 8:4).

Petar je zaustavio Kornilija kada mu se poklonio (Dela ap. 10:26).

Neznabožac je Petra smatrao za Boga. „Ustani, i ja sam samo čovjek“ (Dela ap. 10:27). Neznabošci su bili skloni tome, kao naprimer u Listri gde su apostole smatrali za bogove (Dela ap. 14:11-15).

ANĐELI

 

Hrišćani imaju Anđela čuvara: „jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima stalno gledaju lice Oca moga nebeskoga“ (Mt. 18:10). Kada je Petar izašao iz tamnice i kucao na vrata, hrišćani nisu verovali i govorili: „To je anđeo njegov“ (Dela ap. 12:15)

SLUŽE NAŠEM SPASENJU: „Anđeo, koji me je izbavljao od svakog zla“ (1 Mojs. 48:16). „Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božijim zbog jednoga grješnika koji se kaje“ (Lk. 15:10).

MOLE SE ZA NAS: Anđelu „bijaše mu dano mnogo tamjana da prinese sa molitvama svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestolom. I uznese se dim od tamjana sa molitvama svetih iz ruke anđelove pred Boga“ (Otk. 8:3-4). Anđeo se molio: „Gospode nad vojskama, kad ćeš se već smilovati Jerusalimu …? A Gospod odgovori anđelu koji govoraše sa mnom, dobrim rečima, milim rečima“ (Zah. 1:12-13).

PRIMERI POKLONA: Isus Navin se poklonio Mihailu (Is. Nav. 5:14). Manoj i njegova žena (Sud. 13:20). Lot (1 Mojs. 19:1). Valaam (4 Mojs. 22:31). Danilo (Dan. 10:9, 15; pred Gavrilom 8:17).

Polemika

Anđeo je zabranio Jovanu da mu se pokloni (Otk. 22:9).

Jovan je bio u duhu proročkom (Otk. 1:10), tj. ravan anđelima. Slušao je zapovest od Anđela: „Poklonite se Onome koji stvori nebo i zemlju“ (Otk. 14:7), a u tom trenutku nije hteo da se pokloni Tvorcu, već stvorenju. Treba primetiti da je Jovan (najstariji apostol!) u duši imao pobožni način poklonjenja Anđelu.

„Niko da vas ne obmanjuje služenjem anđelima“ (Kol. 2:18).

Ovde reći o jeresi gnostika. Oni su obogotvorili anđele i odbacili Glavu – Hrista.

Zabranjeno je služenje vojsci nebeskoj.

Govori se o zvezdama na nebu, kojima su se klanjali neznabošci. „Da ne bi podigavši oči svoje k nebu i videvši sunce i mesec i zvezde, svu vojsku nebesku, prevario se i klanjao im se i služio im“ (5 Mojs. 4:19).

SVETE MOŠTI

 

Poštovanje svetih moštiju je znak ljubavi prema Svetima. Jer i protestanti ljube i na svaki način ukrašavaju (poštuju) tela (mošti) svojih pokojnika na sahranama! Zašto ono što protestanti sebi dozvoljavaju svaki put za rveme sahrane, mi nemamo prava da činimo uvek?

Pitanje: da li Bog može da čini čuda preko materije? Da li mogu hrišćani da mole za to? Čak je odeća pravednika činila čuda: Tako da su ubruse znojave od tijela njegova (Pavlova) ili pojaseve nosili na bolesnike i oni se iscjeljivahu od bolesti, i zli duhovi izlažahu iz njih (Dela ap. 19:12); Hristova odeća: „I moljahu ga da se samo dotaknu skuta od haljine njegove; i koji se dotakoše ozdraviše“ (Mt. 14:36), plašt Ilijin (2 Car. 2:14), Petrova senka (Dela ap. 5:15). Od Jelisejevih moštiju je vaskrsao mrtvac (2 Car. 13:21).

Polemika

„Tijelo i krv ne mogu naslijediti Carstva Božijega“ (1 Kor. 15:50).

Tu se ne govori o poštovanju moštiju, već o prirodi ljudi u Carstvu Božijem: „mrtvi će vaskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se promijeniti“ (1 Kor. 15:52). Vidi 1 Kor. 15:53-54. Hristos će „preobraziti naše poniženo tijelo, tako da bude saobrazno tijelu slave njegove“ (Fil 3:21).

U to vreme, izvadiće se iz grobova kosti careva … knezova … svešteničke … proročke. I razmetnuće se prema suncu i mesecu i svoj vojsci nebeskoj“ (Jer. 8:1-2).

Treba čitati to mesto u potpunosti. Tamo se izobličuju zli ljudi koji se klanjaju Vaalu, Astarti i zvezdama (Jer. 7:18) i drugim bogovima (2 Car. 23:4,6). Proroštvo se ispunilo za vreme cara Josije (2 Car. 23 glava). Zapovedio je da se ne diraju kosti proroka Božijih (2 Car. 23:17-18).

Zašto se u Starom Zavetu nisu poklanjali?

Znanja o Bogu u Starom Zavetu pri odsustvu blagodati iskupljenja su bila teško shvatljiva. Sada, blagodaću Hristovom, čula vernih su „navikom izvježbana za razlikovanje i dobra i zla“ (Jevr. 5:14).

DUŠA

 

Reč „duša“ („duh“) u Svetom Pismu ima četiri značenja:

1. Čovek: „Kada se građaše kovčeg, u kome se malo, to jest, osam duša spasoše vodom“ (1 Petr. 3:20; „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju“ (Rim. 13-:1). „Dodade se u taj dan oko tri hiljade duša“ (Dela ap. 2:41).

2. Život: „Koji čuva život svoj, izgubiće ga, a koji izgubi život svoj mene radi, naći će ga“ (Mt. 10:39). „Život svoj položiću za tebe“ (Jn. 13:37).

3. Krv životinja: „Krv ni jednog tela ne jedite, jer je duša svakog tela krv njegova. Ko bi je god jeo, da se istrebi“ (3 Mojs. 17:14).

4. Duhovni deo čoveka: Gospod je „stvorio čoveku duh koji je u njemu“ (Zah. 12:1).

Starozavetne predstave o ljudskom duhu i zagrobnom životu su zamenjene Novozavetnim.

Čovek i životinja nisu stvoreni na isti način: telo iz zemlje, a duša je od Božijeg udaha: „A stvori Gospod Bog čoveka od praha zemaljskog, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovek duša živa“ (1 Mojs. 2:7). Kod životinja je duša od zemlje: „Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim, stoku i sitne životinje i zveri zemaljske po vrstama njihovim“ (1 Mojs. 1:24).

„Jehovini svedoci“ pišu: „Kada je Bog udahnuo u nos „duh životni“, čovekova pluća su se napunila vazduhom.“[1] A kako je kod životinja? Njihova pluća su se napunila i bez Boga?

DUŠA I TELO SU RAZLIČITA NAČELA: „jer duh je srčan ali je tijelo slabo“ (Mk. 14:38). Pavle telo suprotstavlja duhu: „Ali vidim drugi zakon u udima svojim … ko će me izbaviti od tijela smrti ove?“ („ja“ je bestelesno!) (Rim. 7:23-24). „Očistimo sebe od svake nečistote tijela i duha“ (2 Kor. 7:1).

DUH JE RAZUMAN: „Moj duh se moli, a um je moj bez ploda“ (1 Kor. 14:14). „I obradova se duh moj Bogu, Spasu mojemu“ (Lk. 1:47). „Prenemože duh moj u telu mom“ (Dan. 7:15). „Sad je duša moja uzbuđena“ (Jn. 12:27).

POSTOJI I BEZ TELA: „Znam čovjeka u Hristu koji prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bi odnesen do trećega neba“ (2 Kor. 12:2). Ilija se molio: „Gospode Bože moj, neka se povrati u dete duša njegova. I Gospod usliši glas Ilijin, te se povrati u dete duša njegova, i ožive“ (1 Car.17:21-22). „I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao“ (Prop. 12:7). „I duhovima savršenih pravednika“ (Jevr. 12:23).

SMRT NE UBIJA DUŠU: „Ako se naš spoljašnji čovjek i raspada, ipak se unutrašnji obnavlja iz dana u dan… jer je ovo što se vidi privremeno, a ono što se ne vidi, vječno“ (2 Kor. 4;16,18). Duh Samuila govori Saulu: „Gospod je učinio kako je kazao preko mene… I Gospod će predati i Izrailja s tobom u ruke Filistejima; te ćeš sutra ti i sinovi tvoji biti kod mene“ (1 Sam. 28:17,19). „I ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti“ (Mt. 10:28). „Jer je meni život Hristos i smrt dobitak. Ali ako je življenje u tijelu plodonosno za moje djelo, onda ne znam šta da izaberem. A obuzima me oboje: imam želju umrijeti i sa Hristom biti, što je mnogo bolje“ (Fil. 1:21-23). Kakav je dobitak čoveku da spava do vaskrsenja? „Više volimo otići iz tijela i nastaniti se kod Gospoda“ (2 Kor. 5:8).

SVEST NAKON SMRTI: „A Bog nije Bog mrtvih nego živih; jer su njemu svi živi“ (Lk. 20:38). Ako su umrli živi Bogu samo u sećanju, onda je On Bog mrtvih! „I gle, javiše im se Mojsej i Ilija koji s njim govorahu“ (Mt. 17:3 o odlasku u Jerusalim Lk. 9:31). Duše „povikaše glasom silnim govoreći… I svakome od njih dade se haljina bijela“ (Otk. 6:10-11).

TELO JE OBITALIŠTE DUŠE: Petar o svojoj smrti: „Znajući da ću uskoro ostaviti tijelo svoje“ (2 Petr. 1:14; Is. 38:12; 2 Kor. 5:1-2). Ljudi žive „u kućama zemljanim“ (Jov. 4:19).

PROPOVED DUHOVIMA: Hristos „siđe i propovijeda duhovima u tamnici“ (1 Petr. 3:19; 4:6; Ef. 4:9). Duša Hristova nije umrla, a On je po ljudskoj prirodi „postao istovjetan“ nama (Fl 2:6-7). „Kakav je zemljani, takvi su i zemljani; i kakav je nebeski, takvi su i nebeski“ (1 Kor. 15:48). Nebeski pravednici su trijumfalni sabor: „Nego ste pristupili Gori Sionskoj i Gradu Boga živoga, Jerusalimu nebeskome, mirijadama anđela, svečanom saboru i Crkvi prvorodnih, zapisanih na nebesima, i Bogu Sudiji sviju, i duhovima savršenih pravednika“ (Jevr. 12:22-23).

Polemika

„Mrtvi ne znaju ništa … jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu“ (Prop. 9:5,10).

Ovde se izlaže pogled sa tačke gledišta čoveka koji „živi pod suncem“. „Niti im ima plate“ (Prop. 9:5), tj. ove na zemlji. Govori se samo o zemaljskom pogledu na smrt. Sam Propvoednik veruje u sud: „Jer će svako delo Bog izneti na sud i svaku tajnu, bila dobra ili zla“ (Prop. 12:14). „Čini dok si živ“ – to je osnovna misao koju je ovde naglasio Propovednik. Međutim, uzvodeći misao od zemaljskog ka nebeskom, Propovednik govori: „čovek ide u kuću svoju večnu… I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao“ (12: 5,7).

„Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove“ (Ps.146:4).

Pogledajte prethodni stih: „Ne uzdajte se u knezove, u sina čovečijeg, u kog nema pomoći“ (stih 3), tj. ne treba se nadati na ljude, jer čovek umire i sve njegove nade i sila propadaju. Treba se nadati samo na Boga, jer su i moćnici ovog sveta smrtni: „Blago onome, kome je pomoćnik Bog Jakovljev, kome je nadanje u Gospodu, Bogu njegovom“ (stih. 5).

„Jer mrtvi ne spominju Tebe; u grobu ko će Te slaviti?“ (Ps.6:6).

Tipična starozavetna predstava o zagrobnom udelu grešnika: pakao je mesto (stanje) maksimalne udaljenosti od Boga, mesto gde Bog ne sluša grešne.

„Neće Te mrtvi hvaliti, Gospode, niti oni koji siđu onamo gde se ćuti“ (Ps.115:17).

Govori o duhovno i moralno umrlima. „Nego ćemo mi blagosiljati Gospoda odsad i doveka. Aliluja!“ (stih 18).

„Hoće li Te prah slaviti ili kazivati istinu Tvoju?“ (Ps. 30:9).

David se moli za izbavljenje od prevremene smrti, da bi javljao ljudima Boga, proslavlja Boga: „Gospode, Bože moj! Doveka ću Te hvaliti“ (Ps. 30:12).

„Živi, živi, oni će Te slaviti“ (Is. 38:19).

Tako su mislili u Starom Zavetu. Međutim, razdvajanje duša od tela Jezekija opisuje ovako: „Vek moj prođe i prenese se od mene kao šator pastirski; presekoh život svoj kao tkač, odseći će me od osnutka; od jutra do večera učinićeš mi kraj“ (Is. 38:12), tj. njegova duša neće umreti, već će se samo „preneti“.

„Jer si prah, i u prah ćeš se vratiti“ (1 Mojs. 3:19).

Setimo se da je samo telo Adama uzeto iz zemlje, a da je duh dan od Boga i zato će se „vratiti prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao“ (Prop. 12:7).

„Lazar zaspa“ (Jn. 11:11).

Reč „zaspa“ govori o nedelatnosti tela. Hristos je „probudio“ (Jn. 11:11) Lazara, tj. vaskrsnuo njegovo telo. Kod čoveka koji spava duša ostaje živa. U odnosu na duh reč „vaskrsnuti“ se primenjuje samo na žive (Kol. 2;12), a u odnosu na telu – oživiti ga.

VASKRSENJE U TELU

 

A oni se uplašiše, i budući ustrašeni, pomisliše da vide duha. I reče im: Što ste zbunjeni? I zašto takve pomisli ulaze u srca vaša? Vidite ruke moje i noge moje, da sam ja glavom; opipajte me i vidite; jer duh nema tijela i kostiju kao što vidite da ja imam“ (Lk. 24:37-39). Zar je Spasitelj obmanjivao?

Nakon smrti i do vaskrsenja Hristos je bio „usmrćen tijelom, a oživjevši duhom; Kojim i siđe i propovijeda duhovima u tamnici“ (1 Petr. 3:18-19). „Zato je i mrtvima propovijedano jevanđelje, da prime sud po čovjeku tijelom, a da žive po Bogu duhom“ (1 Petr. 4:6; Ef. 4:9).

Toma je dodirnuo Hrista. (Jn. 20:27). „Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego ustade“ (Lk. 24:5-6). Ako je vaskrsao duhom, čemu onda telo? Kažite nam, zašto se vaskrsenjem naziva nestajanje tela?

MOLITVA ZA UMRLE

 

Mi se ne molimo za umrle. Takvih nema. Nismo telo voleli, i ne molimo se za mrtvo telo. Konačno određivanje udela ne može biti jer nije bilo ni Suda. „A Bog nije Bog mrtvih nego živih; jer su njemu svi živi“ (Lk. 20:38. Rim. 14:8-9). „I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi“ (1 Kor. 12:26).

MOLITVA I LJUBAV NEMAJU GRANICA: „Ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor. 13:8). „Molite se Bogu jedni za druge … Mnogo je moćna usrdna molitva pravednika“ (Jak. 5:16). „I svakom molitvom i prozbom molite se … za sve svete“ (Ef. 6:18). „Što god hoćete ištite i biće vam“ (Jn. 15:7). „I sve što uzištete u molitvi vjerujući, dobićete“ (Mt. 21:22). Mogućnost promene nakon smrti: „koji reče protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni u ovome vijeku ni u budućem“ (Mt: 12:32). Ako iza groba ne bi postojala mogućnost izmene stanja (krštene) duše, ne bi bilo ni blagovesti: „Kojim i siđe i propovijeda duhovima u tamnici“ (1 Petr. 3:19). Zašto Hristos ima ključeve od pakla? (Otk. 1:18).

Polemika

Priča o bogatašu i Lazaru.

Odnosi se na Stari Zavet, kada je postojao samo „zakon i proroci“. U Novom Zavetu je Hristos, sišavši, razorio ad (Otk. 1:18):

„Jer ko umrije oslobodi se od grijeha.“ (Rim. 6:7)

Govori se o umrlima u Starom Zavetu i o prvorodnom grehu. „Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki ono što u tijelu učini, bilo dobro ili zlo“ (2 Kor. 5:10).

U večnosti su nemoguće promene.

Smrt do Suda još nije ulazak u večnost. Duše ubijenih su u prebivale u vremenu: „rečeno im bi da počinu još malo vremena“ (Otk. 6:11). Anđeli sada prebivaju u vremenu (Lk. 15:10; Dan. 10:12-14; Jov. 38:7). Ako je nakon smrti večnost (u potpunom smislu) onda je Sud nad mrtvima nemoguć.

HRISTOS – BOG

 

KAKO POŠTUJETE OCA? Tako poštujte i Sina, jer Bog želi: „Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko (tako) ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao“ (Jn. 5:23). O tome kako treba poštovati Boga: „Gospoda nad vojskama svetite; i On neka vam je strah i bojazan“ (Is. 8:13).

Primer jednakog poštovanja – jednako slavoslovlje Sinu i Ocu.

SINU: „Da se u svemu slavi Bog kroz Isusa Hrista, kome je slava i sila u vijekove vijekova“ (1 Petr. 4:11). „Njemu slava i sila u vijekove vijekova„. (1 Petr. 5:11). „Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova“ (Otk. 5:11).

OCU: „Jer je od Njega i kroz Njega i radi Njega sve. Njemu slava u vijekove“ (Rim. 11:36). „Po volji Boga i Oca našega, Kojemu slava u vijekove vijekova“ (Gal. 1:4-5). „A Caru vijekova, neprolaznome, nevidljivome, jedinome premudrome Bogu, čast i slava u vijekove vijekova“ (1 Tim. 1:17).

KOLIKO IMAMO GOSPODA: „Reče Gospod Gospodu mom“ (Ps. 110:1). „Mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega“ (1 Kor. 8:6). „Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje“ (Ef. 4:5). Ako reč „Jedan Bog“ isključuje Sina iz Božanstva, onda naziv Sina „Jedan Gospod“ isključuje Oca iz Gospodstva. „Gospod“ je Ime Božije. (Is.42:8; Ps.83:18; 68:4; Am.5:8; 9:6.)

DA LI STVORENJE MOŽE DA SE NAZIVA BOGOM?: A da li može istinitim? Značenje reči „Istiniti“? „A znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum da poznajemo Istinitoga; i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život vječni“ (1 Jn. 5:20). „Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, u ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam vzvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama„(Jevr. 1:1-3)

KO SE JAVIO U TELU?:I zaista velika je tajna pobožnosti: Bog se javi u tijelu“ (1 Tim. 3:6)

Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih?“ (Jevr. 1:5). Sin je Rođen: (Ps.2,7; Dela ap. 13,33; Jevr.5,5; Prič.8,24;25; 1Jn.5,1; Kol. 1,15).

Pitanje za „Jehovine svedoke“: da li može Anđeo da poseduje sopstvenu božansku silu? „Pošto nam je njegova božanska sila darovala sve što je potrebno za život i pobožnost“ (2 Petr. 1:3).

Da se Hristos vjerom useli u srca vaša… da biste se ispunili svakom punoćom Božijom“ (Ef. 3:17,19). Kako je to moguće ako Hristos nije Bog? Dakle ako se Anđeo useli u srce i ispuni ga svakom punoćom Božijom, šta onda Bog ima da dopuni tu?

Hristos je Bogočovek: „Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno“ (Kol. 2:9).

U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog“ (Jn. 1:1). Nije se pojavilo u početku u Boga, već „bješe„. Sin je Bog „niti mu dani imaju početka niti mu život ima svršetka“ (Jevr. 7:3). Bespočetan je, jer je rođen van vremena: „od večnih vremena“ (Mih. 5:2). On je i Tvorac same večnosti: „Otac večni“ (Is.9:6). Hristos je „Načelnik života“ (Dela ap. 3:15) i sam život (Jn. 14:6; 1 Jn 1:2).

Apostol Toma: „Gospod moj i Bog moj! Reče mu Isus: … blaženi koji ne vidješe a vjerovaše„. (Jn, 20:28-29).

PRED KIM JE IŠAO JOVAN KRSTITELJ?: Kome je pripravljao put? „I mnoge će sinove Izrailjeve obratiti Gospodu Bogu njihovome; I on će naprijed ići pred njim u duhu i sili Ilijinoj“ (Lk. 1:16-17; vidi Mal. 3:1).

Jovan Krstitelj citira Isaiju: „pripravite put Gospodnji; poravnite staze njegove“ (Lk. 3:4). Kod Isaije: „Pripravite u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našem“ (Isa. 40:3), tj. Hristu.

Odriču se jedinoga Vladike i Gospoda našega Isusa Hrista“ (Jud. 1:4). „Ja te, dakle, zaklinjem pred Bogom i Gospodom našim Isusom Hristom“ (2 Tim. 4:1). „Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista“ (Tit. 2:13).

Ovde reč „i“ ne odvaja, već dopunjuje, kao naprimer: „Boga i Oca (Rim.15,16;Kor.15,24; Kol.2,2).

„Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; … zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj … kome od anđela ikad reče: Sjedi meni sa desne strane“ (Jevr. 1:8, 9,13). „Bog silni, Otac večni“ (Is. 9:6).

Apostoli su neznabošcu rekli: „Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj… i radovaše se sa svim domom svojim što je povjerovao u Boga“ (Dela ap. 16:31,34).

„NIKO NIJE BLAG OSIM JEDNOGA BOGA“ (MT. 19:17). „Blagodat Gospoda Isusa Hrista … sa svima vama“ (2 Kor. 13:13). „I Logos postade tijelo i nastani se među nama, … pun blagodati i istine“ (Jn. 1:14).

Jer je napisano: Gospodu Bogu svome klanjaj se i njemu jedinome služi“ (Mt. 4:10). „Gospodu Hristu služite“ (Kol. 3:24). „I neka mu se (Hristu) poklone svi anđeli Božiji“ (Jevr. 1:6). „Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom“ (Fil. 2:10).

ZBOG ČEGA SU RASPELI HRISTA?: „Što i Boga nazivaše svojim Ocem gradeći se jednak Bogu“ (Jn. 5:18). „Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom“ (Fil. 2:6).

„Slavu svoju neću dati drugom“ (Is. 42:8; 48:11). A Hristos je slavu Oca imao oduvek: „I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade“ (Jn. 17:5). On je Gospod slave: „Imajte vjeru u našega Gospoda slave Isusa Hrista“ (Jak. 2:1). „Ne bi Gospoda slave razapeli“ (1 Kor. 2:1). Bog je dao slavu drugome?

SVUDAPRISUTAN JE JEDINO BOG: „Govori Gospod; ne ispunjam li ja nebo i zemlju?“ (Jer. 23:24). „Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve“ (Ef. 4:10). „Jer gdje su dva ili tri sabrana u Ime Moje, ondje sam i Ja među njima“ (Mt. 18:20). „I niko se nije popeo na nebo osim Onaj koji siđe s neba, Sin Čovječiji koji je na nebu“ (Jn. 3:13; 14:23).

STVORENJE NE MOŽE POZNATI TVORCA: „Jer ko poznade um Gospodnji? Ili ko mu bi savjetnik?“ (Rim. 11:34; Jov. 26:14; 37:23; Ps. 145: 3). „Tako i šta je u Bogu niko ne zna osim Duha Božijega“ (1 Kor. 2:11). „Niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin“ (Mt. 11:27). „Kao što Otac poznaje mene i ja Oca“ (Jn. 10: 15; 8:55).

KO I ŠTA MOŽE SAVETOVATI BOGA?: „Ili ko mu bi savjetnik?“ (Rim. 11:34; Is. 46:10). Međutim, upravo „namera je Gospodnja tvrda doveka“ (Ps.33:11; Is. 46:10; „Po određenom savjetu i promislu Božijem“ (Dela 2: 23; 4:28). „To su odredili stražari i izrekli sveti“ (Dan. 4:14). Međutim, stvorenje nije savetnik Bogu već je Sin „Divni Savetnik“ (Is.9:6).

DA LI JE PO LIKU BOŽIJEM STVOREN ČOVEK?: „Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo mi“ (1 Mojs. 1:26). „Jer sam ja Bog, i nema drugog Boga, i niko nije kao ja“ (Is. 46:9; 2 Mojs. 9:1). Čak ni u delima ne može biti sličnog Bogu „u velikim delima, koja si učinio, Bože, ko je kao Ti?“ (Ps. 71:19).

Tada mu govorahu: Ko si ti? I reče im Isus: Početak, što vam i kažem“ (Jn. 8:25; 2 Mojs. 3:14). Hristos je „slavnije Ime naslijedio“ (Jevr. 1:4).

Pitanje: kakvo Ime?

U ČIJEM IMENU IMAMO SPASENJE?Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti“ (Dela ap. 4:12). U kome je spasenje? Sem Hrista „nema ni u jednome drugome spasenja“ (Dela ap. 4:11). „Jer rasudih da ne znam među vama išta sem Isusa Hrista“ (1 Kor. 2:2).

Da li je Sin iznad svih, tj. da li je Svevišnji? O Hristu je napisano: „Koji odozgo dolazi nad svima je … a koji dolazi s neba nad svima je“ (Jn. 3:31).

Pitanje za „Jehovine svedoke„: Jahve govori: „Ja sam prvi i Ja sam poslednji, i osim Mene nema Boga“ (Is. 44:6). „Ja, Gospod, prvi i poslednji, Ja isti.“ (Is. 41:4). „Čuj me, Jakove i Izrailju, kog Ja pozvah: Ja sam prvi, Ja sam i poslednji“ (Is. 48:12).

Hristos govori: „Ja sam Prvi i Posljednji“ (Otk. 1:17). „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak“ (Otk. 22:13). „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak… i biću mu Bog“ (Otk. 21:6-7). „Ja sam Alfa i Omega, govori Gospod Bog, Koji jeste i Koji bješe i Koji dolazi, Svedržitelj“ (Otk. 1:8).

Šta znači reč „Svedržitelj“? Za Hrista je pisano: „Koji drži sve moćnom riječju svojom“ (Jevr. 1:3). „I On je prije svega, i sve u njemu postoji“ (Kol. 1:17). „jer si Ti stvorio sve, i voljom tvojom sve nastade i sazda se“ (Otk. 4:11).

I još: „u vlasti su Gospodu vrata smrtna“ (Ps. 68:20).

Hristos govori: „imam ključeve od smrti i od pakla“ (Otk. 1:18; 3:7;9:1; 20:1).

KO JE SUDIJA?: „I nebesa oglasiše pravdu Njegovu, jer je taj sudija Bog“ (Ps. 50:6). „Bojte se Boga, i podajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova (Božijeg)“ (Otk. 14:7). „Jer ćemo svi predstati sudu Hristovom… Dakle, svaki će od nas dati Bogu odgovor za sebe“ (Rim. 14:10,12; 2 Kor. 5:10). „Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu“ (Jn. 5:22).

Jahve: „Ja Gospod ispitujem srca i iskušavam bubrege, da bih dao svakome prema putevima njegovim i po plodu dela njegovih“ (Jer. 17:10; Ps. 7:11). Hristos: „Ja sam koji ispituje bubrege i srca, i daću svakome od vas po djelima vašim“ (Otk. 2:23).

KO DOLAZI DA SUDI?: „Evo, On dolazi sa oblacima, i ugledaće ga svako oko, i oni koji ga probodoše… Ja sam Alfa i Omega, govori Gospod Bog, Koji jeste i Koji bješe i Koji dolazi, Svedržitelj“ (Otk. 1:7-8). „Dolazim uskoro“ (Otk. 3:11; 22:6). „Da, doći ću skoro. Amin, da dođi, Gospode Isuse!“ (Otk. 22:20; 4:8). Mi čekamo: „pravednoga suda Boga, Koji će dati svakome po djelima njegovim“ (Rim. 2:5-6).

Hristove reči: „Evo dolazim uskoro, i plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim“ (Otk. 22:12).

O danu Suda: „dan gnjeva i otkrivanja pravednoga suda Boga“ (Rim. 2:5). „Jer dođe veliki Dan gnjeva njegova (Jagnjeta), i ko može opstati?“ (Otk. 6:17). „Dan onaj veliki Boga Svedržitelja“ (Otk. 16:14).

KO JE SPASITELJ?: O Hristu je pisano: „nema ni u jednome drugome spasenja“ (Dela ap. 4:11). Mi čekamo „javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista“ (Tit. 2:13; 1 Jn. 4:14).

Jahve: „Ja sam, Ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja“ (Is. 43:11; 45:21).

KO JE ISTINA?: „Ja sam put i istina i život“ (Jn. 14:6). „Duh je istina“ (1 Jn. 5:6).

KO JE SVETLOST?: „Bog je svjetlost“ (1Jn. 1:5). Hristos „svjetlost istinita“ (Jn. 1:9). „Ja u svijet dođoh kao svjetlost“ (Jn. 12:46; 12:35; 3:19). Koji će ti „Gospod biti videlo večno“ (Is. 60:20)? A „Isus Hristos je isti juče i danas i u vijekove“ (Jevr. 13:8). Apostoli su svetlost samo zbog svog služenja (Jn. 1:7-9).

KOLIKO JE NEBESKIH NASTAVNIKA?: „Bog je najviši svojom silom, ko je učitelj kao On“ (Jov. 36:22). „jer je u vas jedan Nastavnik, Hristos“ (Mt. 23:10).

KO JE STVORIO NEBO I ZEMLJU?. Poklanjati se stvorenom kao Tvorcu je zabranjeno: „više poštovaše i poslužiše tvari nego Tvorcu“ (Rim. 1:25). Sin je Tvorac: „Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo … sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji“ (Kol. 1:16-17). „Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo“ (Jn. 1:3). „I moja je ruka osnovala zemlju, i moja je desnica izmerila nebesa peđu“ (Is. 48:13). Ovaj stih je o Sinu: „a sada Gospod Gospod posla me i Duh Njegov“ (stih 16)). „Za Sina pak: Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih“ (Jevr. 1:8,10). Otac je Tvorac: „Ja sam načinio zemlju i čoveka na njoj stvorio, ja sam razapeo nebesa svojim rukama“ (Is. 45:12). „Ja Gospod načinih sve: razapeh nebo sam, rasprostreh zemlju sam sobom“ (Is. 44:24). „Onaj Koji je sve sazdao jeste Bog“ (Jevr. 3:4). Bog stvara mišlju: Jer. 51:15; 10:12).

KO JE NAŠ CAR NEBESKI?: Jehova „sedeće … kao Car uvek“ (Ps. 29:10; Jer. 10:10). O Hristu: „i carstvu Njegovu neće biti kraja“ (Lk. 1:33; Is. 9:7). Jehova „Car Izrailjev“ i Hristos „Car Izrailja“ (Zah. 9:9:; Mt. 21:5). „Car mira“ (Jevr. 7:2). A „Bog caruje nad narodima“ (Ps. 47:8). Sin vlada svime: „I sve Moje Tvoje je, i Tvoje Moje“ (Jn. 17:10). „Sve što ima Otac Moje je“ (Jn. 16:15; Mt.11:27). Ne postoje dva prestola već jedan: „sjedoh sa Ocem Mojim na prijestolu Njegovom“ (Otk.3:21), a Anđeli stoje (Dan. 7:10; Is.6:2; 3 Car. 33:19).

Jehova: „neće se poreći, da će Mi se pokloniti svako koleno“ (Is. 45:23). „Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom“ (Fil.2:10)

KO JE VASKRSAO ISUSA? „Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga podići… A On govoraše o hramu tijela Svojega“ (Jn.2:19,21).

KOGA JE VIDEO ISAIJA? Opisujući u šestoj glavi? Oca? (Is. 6:1) Sina? (Jn. 12:41) Ili Svetoga Duha? (2 Dela ap. 28:25-27). „sluga Moj koga izabrah, da biste znali i verovali Mi i razumeli da sam Ja“ (Is.43:10).

DA LI JE DUH HRISTOV DUH BOŽIJI ILI DUH ANĐELSKI?A vi niste po tijelu nego po Duhu, pošto Duh Božiji živi u vama. Ako pak neko nema Duha Hristova, on nije njegov“ (Rim. 8:9). Proroštva su „pokretani Duhom Svetim govoriše sveti Božiji ljudi“ (2 Pet. 1:21)., tj. Duhom Božijim? Taj isti Petar govori da prorocima „javljaše Duh Hristov koji bješe u njima“ (1 Pet. 1:11).

KO ĆE VASKRSNUTI MRTVE U DAN SUDA?Evo, ja ću otvoriti grobove vaše, i izvešću vas iz grobova vaših“ (Jez. 37:12, 4-5). „jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, i izići će“ (Jn. 5:28-29; 6:40;44).

Hristos je „Kamen spoticanja i Stijena sablazni“ (1 Pet. 2:7). O Jehovi: „I biće vam svetinja, a kamen za spoticanje i stena za sablazan“ (Is.8:14).

(Kamen, stena – na grčkom „kifa“).

Jehova: „dajte Mi Moju platu; ako li nije nemojte; i izmeriše Mi platu, trideset srebrnika“ (Zah.11:12). Sve to apostol Matej odnosi na Hrista (Mt. 27:9).

DA LI MOŽE TVAR DA IMA SAMOBITNU PUNOĆU ŽIVOTA?Jer kao što Otac ima život u Sebi, tako dade i Sinu da ima život u Sebi“ (Jn. 5:26). „jer što On čini, to isto čini i Sin“ (Jn. 5:19). „Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava“ (Jn.5:21). „Otac Moj do sada djela, i ja djelam“ (Jn. 5:17). Ovo nije opravdanje, već izjednačavanje. Analogija „carske odežde“: sluga je odenuo carske odežde. Pitali su ga: kako si se usudio da to uradiš? On je odgovorio: car oblači, pa oblačim i ja. Da li opravdao sluga? Na šta on pretenduje? Na ono što pripada isključivo caru. Tako može da se opravda samo onaj ko sebe smatra ravnim caru. Spasitelj, govoreći o delima Oca i o delima Svojim, činio je Sebe ravnim Ocu, zbog čega su Judejci i hteli da Ga ubiju.

Apostole koji su narušili subotu Spasitelj je opravdao poređenjem sa stvorenjem (Davidom), a Sopstveno narušavanje subote – poređenjem sa Tvorcem.

DA LI JE OSIM BOGA JOŠ NEKO SVEZNAJUĆ?Bog… zna sve“ (1 Jn. 3:20). Hristu: „Gospode, ti sve znaš“ (Jn.21:17). Ljudi, ako su i znali nešto natprirodno, znali su Duhom Božijim (1 Kor. 2:10). Hristos je znao sve „duhom Svojim“ (Mk.2:8).

Polemika

Mi smo takođe bogovi, Mojsej je bog, itd.

Treba gledati kontekst. Satana je tako nazvan zato što mu ljudi koje je razvratio služe na način na koji treba da služe Bogu, u takvom smislu je i reč: „njihov bog je trbuh“ (Fil. 3:19). A kontekst koji ukazuje na Božanstvo Jehove je isti kao i kada se govori o Hristu. „On je ISTINITI Bog“ (1 Jn. 5:20).

Začetnik tvorevine Božije (Otk.3:14).

Ovo nije u smislu „prvi“ od tvorevine. On je postavio početak tvorevini. Sam On „niti mu dani imaju početka“ (Jevr. 7:3). On je uzrok postojanja, Početak svakog stvaranja: „Sve kroz Njega postade“ (Jn.1:3). „Jer Njime bi sazdano sve“ (Kol.1:16). U tom stihu Hristos se obraća Crkvi: „Tako govori Amin, Svjedok vjerni i istiniti„… Za koga je On svedok verni i istiniti? Za nas ili za Oca? Zato je u odnosu prema nama On početak (uzrok) stvaranja.

Hristos je nazvan Anđelom (Is. 63:5).

Anđeo na grčkom znači „poslani“, „poslanik“. Na ovom mestu je upotrebljeno upravo u tom smislu (Jovan Kristitelj je nazvan Anđelom u Mt.11:10, Mal.3:1). Drugačije: Jehova je takođe Anđeo: „I kad se navrši četrdeset godina, javi mu se u pustinji gore Sinajske Anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom u kupini… bi glas Gospodnji njemu: Ja sam Bog otaca tvojih… Ovoga Mojseja… Bog posla za starješinu i izbavitelja rukom Anđela koji mu se javi u kupini„. (Dela ap. 7:30-35) Upravo je Anđeo sebe nazvao Jehovom (2 Mojs. 3:4;14). Ko je dao ploče? „sa Anđelom, koji mu je govorio na gori Sinajskoj“ (Dela ap. 7:38; vidi 2 Mojs. 19:3). „A anđeo Gospodnji reče mi u snu: Jakove!… Ja sam Bog od Vetilja“ (1 Mojs. 31:11,13). Anđeo je rekao Agari o Izmailju: „jer ću od njega učiniti velik narod“ (1 Mojs.21:17,18, 19-20). Anđeo je rekao Avraamu: „sada poznah da se bojiš Boga, kad nisi požalio sina svog, jedinca svog, mene radi“ (1 Mojs. 22:11,12, 16). Sa kim se borio Jakov? „Bori se s anđelom, i nadjača; plaka, i moli Mu se“ (Os. 12:35, vidi 1 Mojs. 32:30). Ko je Bog Jakovljev? „Bog, kome su svagda ugađali oci moji … Anđeo, koji me je izbavljao od svakog zla, da blagoslovi decu ovu“ (1 Mojs. 48:15-16).

Ja ne mogu ništa činiti sam od Sebe… jer ne tražim volju Svoju (Jn. 5:30) Ove reči su izgovorene o pravednosti Suda: „sud je moj pravedan; jer ne tražim volju svoju no volju Oca„. Ovde Hristos govori o tome da On ne tvori ništa tuđe Ocu, ono što Otac ne bi učinio. Kao Bog, On ne može ni da želi ništa takvo što ne bi poželeo Otac. Hristos ukazuje na to da je Njegova volja istovetna Očevoj volji, da Oni imaju istu volju. A ako On ne može ništa da tvori, kako je onda „Otac … sav sud dao Sinu„? (Jn.5:22). Rečeno je: „Sin ne može ništa činiti Sam od Sebe nego što vidi da Otac čini“ (Jn. 5:19). „Otac moj do sada djela, i ja djelam“ (stih 17). Inače je Hristos bezvoljna marioneta i čak ne čovek, jer čovek tvori sam od sebe (inače za šta da se sudi grešnicima?)

Hristos Sebe nije nazivao Bogom.

A ako bi objavio, kako bi onda On „Sebe ponizio uzevši obličje sluge“ (Fil.2:7)? Svoje Božanstvo On ne ističe, već samo prikriveno govori o njemu. U Starom Zavetu Sin Sebe naziva Bogom: „Ja sam Gospod Bog tvoj“ (Is. 48:16-17). Samoispovedanje: „Ne bejah prorok“ (Amos. 7:14); Jovan Krstitelj: „I upitaše ga:… Jesi li ti prorok? I odgovori: Ne.“ (Jn. 1:21). Šta znači da Amos i Jovan nisu proroci?

Otac Moj veći je od Mene“ (Jn. 14:28). Ovo Hristos govori o Svojoj ljudskoj prirodi. Početak stiha: „Idem„. Gde ide, ako: „Ja sam u Ocu i Otac u meni“ (st.10)? Hristos u sebi ima dve prirode, zato je kao Bog, On uvek u Ocu (Jn.3:13), a kao čovek On ide Ocu na nebo (nebo je presto Moj – Is.66:1). Inače je nerazumljivo zašto učenici treba da se raduju vaznesenju Hrista Ocu? Ako je Sin oduvek manji od Oca, kakav značaj ima Njegovo vaznesenje? Zar onda svejedno ne ostaje manjim? Odlazak Hrista Ocu postavlja početak proslavljenju ljudske prirode. Tome su i trebali da se raduju učenici.

Boga niko nije video.

Međutim, „Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi“ (Jn.1:18). U Hristu vidimo Boga preko Njegove ljudske prirode. Ranije se Gospod javljao samo u obrazima: tri muža Avraamu (1 Mojs. 18. gl). „Videh Gospoda gde sedi na prestolu“ (Is. 6:1). „videh Gospoda gde sedi na prestolu Svom“ (1 Car.22:19). „Videh Gospoda, a On stajaše na oltaru“ (Am. 9:1). „Gledah dokle se postaviše prestoli, i starac sede, na kome beše odelo belo kao sneg“ (Dan. 7:9). „Boga videh licem k licu, i duša se moja izbavi“ (1 Mojs. 32:30). Tek u dan Suda „ćemo Ga vidjeti kao što jeste“ (1 Jn.3:2). „Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice“ (1 Kor. 13:12; Jez, 1:26).

A o danu tome ili o času niko ne zna … ni Sin, do jedino Otac(Mk.13:32).

Bog Sebe često stavlja u položaj tobožnjeg neznanja iz pedagoških ciljeva. Adamu: „Gde si?“ (1 Mojs. 3:9). Kainu: „Gde ti je brat Avelj?“ (1 Mojs.4:9) „Molitve, ne slušam“ (Is.1:15). (Zar ne čuje?) Isus postupa isto. Samarjanki: „Idi, zovi muža svojega“ (Jn.4:16), a zatim joj je Sam rekao sve o njenim muževima.Otac je kroz Sina „vekove stvorio“ (Jevr. 1:2), to jest, vremena i rokove. Zar Onaj Ko je stvorio vreme Sam ne zna za poslednji dan? Ovde Gospod Sebe takođe pokazuje kao da ne zna sa promislom, želeći da pokaže da čoveku nije potrebno da zna kada će kraj sveta. Da je potpuno odbio da odgovori, učenici bi odstupili ali bi nastavili sa željom da saznaju. Kasnije na direktan odgovor o datumu Hristos oštro odseca dalja pitanja: direktno rekavši: „Nije vaše znati vremena i rokove“ (Dela ap.1:7). Zašto je sakrio – vidi Mk. 13:33-36.

Onda će se i sam Sin pokoriti Onome koji mu sve pokori“ (1 Kor.15:28).

„Pokoriti se“, tj pokoriti Telo Svoje (Crkvu) će privesti Ocu. Šta, zar smatrate da Sin nije uvek bio pokoran Ocu? Pri odricanju Trojice nije jasno Ko „položi sve neprijatelje pod noge Svoje“ (1 Kor.15:25)? U stihu 25 Sin, a u stihu 27 Otac „koji Mu (Sinu) pokori sve„. Ispostavlja se da sila Božija u Hristu nije Hristova, već sila Oca. Međutim, nije tako: „Pošto nam je Njegova (Hristova) božanska sila darovala sve što je potrebno za život“ (2 Petr.1:3). Pošto je Pavle rekao o Sinu, da će On oboriti neprijatelje, da ne bi Sina smatrali odvojenim od Oca, piše: „da bude Bog sve u svemu„, naglašavajući time jedinstvo Oca i Sina.

Podignuće vam Proroka… kao mene(Dela ap. 3:22).

Kao mene“ – govori se o služenju. Hristos i Mojsej su slični po njihovom služenju (zaključivanje Zaveta). Petar ukazuje na to da je Bog već zaključio Novi Zavet, a prethodni je zastareo. Ne govori se o prirodi Spasitelja, već o Njegovom Novom Zavetu sa ljudskim rodom kome je Stari Zavet bio obrazac; o tome vidi stih 24-25.

Ali sjesti meni s desne i s lijeve strane, nije moje da dam, nego kojima je pripremio Otac moj“. (Mt. 20:23).

Vlast Sina da nagrađuje i kažnjava je apsolutna „jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu“ (Jn. 5:22; 2 Kor. 15:28). Sav! Upravo Sin nagrađuje i kažnjava: Mt. 25:33-34, 41; priča o deset devojaka (Mt. 25:12); o najvišoj nagradi: apostol Pavle: „nego se potrudih više od sviju njih“ (1 Kor. 15:10), znači da će i dobiti najveći venac, jer „svaki će primiti svoju platu prema svome trudu“ (1 Kor.3:8). A ovenčava Hristos: (2Tim.4,7-8;Tit.2,13). Udeo svakog čoveka ne zavisi ni od Oca, ni od Sina. Ako bi pripadalo Ocu da „daruje da se sedne„, onda bi pripadalo i Sinu, „jer što On čini, to isto čini i Sin“ (Jn. 5:19). Hristos je obećao apostolima borbu i mućenja, a nagradu je nemoguće obećati, jer ona još nije zaslužena. Sve zavisi od samih apostola. On im je ukazao put ka pobedi, ali samu pobedu oni moraju da izvojuju. Analogni primer je sa sudijom u ringu. Dolazi majka jednog od boraca i moli ga da mu se da titula. Sudija odgovara: mogu da organizujem borbu sa šampionom, ali ne zavisi od mene da mu da titulu. Titulu će dobiti onaj ko zasluži. Da li ovo svedoči o tome da sudija nema vlast da sudi u ringu? Ne.

Ako bi sve zavisilo od Oca i Sina svi bi dobili vence jer Gospod ljubi sve bez izuzetka (Mt. 23:37-38). Sešće sa desne „kojima je pripremio Otac moj“ to jest, ko je dostojan tog Carstva koje je pripremio Otac od stvaranja sveta (Mt. 25:34).

„Bog je glava Hristu“ (1 Kor.11:3).

Ovde se govori o neophodnosti jedinstva volje svakog muža sa voljom Hrista (1. st) i žene sa voljom muža po obrazu jedinstva Hrista sa Bogom. ako reč „glava“ u ova tri slučaja ima isti smisao, onda koliko je svaki muškarac niži od Hrista, toliko i svaka žena treba da bude niže od muža (tj. bespogovorno ropstvo). A to nije hrišćanski!

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt. 27:46).

Ovo je bilo osećanje bogoostavljenosti koje je Hristos trebalo da oseti da bi ga iscelio. Po prirodi su Otac i Sin nerazdvojni: „već je došao, da se razbjegnete svaki na svoju stranu, a Mene Sama ostavite: ali nisam Sam, jer je Otac sa Mnom“ (Jn. 16:32). „Ne ostavi Otac mene sama; jer ja svagda činim što je njemu ugodno“ (Jn. 8:29). Zar je Raspeće bilo neugodno Bogu?

Zašto se Hristos molio? Iz nekoliko razloga. Kao prvo, zato što su to od Njega očekivali. Marta: „sada znam, da što god zaišteš u Boga, daće ti Bog“ (Jn.11:22). I Hristos se radi njih pomolio: „A ja znadoh da Me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si Me Ti poslao“ (Jn. 11:42). Tako i Otac govori: „I proslavih, i opet ću proslaviti!… Ovaj glas nije bio mene radi no vas radi“ (Jn. 12:28, 30). Hristos je mnogo činio da bi naučio ljude smirenju: oprao je noge učenicima. „Kad vam, dakle, oprah noge, Ja Gospod i Učitelj, i vi ste dužni jedni drugima prati noge. Jer sam vam dao primjer da, kao što Ja učinih vama, i vi činite“ (Jn. 13:14-15). Da li je postojala neophodnost za pranje nogu apostolima? Ne! Da li je bilo neophodno naučiti ih smirenju? Da! Tako je i molitva neophodna radi očigledne pouke o nadanju na Gospoda. Da se nije molio u prisustvu apostolima, oni Ga ne bi zamolili: „Gospode, nauči nas moliti se“ (Lk.11:1). Učitelj uči ne samo rečima, već i primerom.

Drugo, zašto se Hristos molio ne pri velikim čudima, već pri malim? Ako bi se On molio samo radi pomoći sviše, onda bi trebalo da se moli za sva čuda kao što su to činili proroci, ili makar za veća. Ali On se nije molio, pokazujući da Sam ima silu da čini čuda. Tako je, blagosiljajući hlebove za hiljade naroda, Hristos se, pogledavši na nebo, pomolio (Mk.6:41), a vaskrsavajući mrtve (Lk. 7:14; 8:54), opraštajući grehe, dajući zakon (Mt.5:28), zaključujući zavet, nije molio! A šta je teže: izvršiti Sud, izgnati legion demona, ukrotiti more i hodati po talasima ili umnožiti hlebove? Značajno je da je Gospod Sam izgnavši bez molitve jednom rečju demone, rekao zatim: „A ovaj se rod ne izgoni osim molitvom i postom“ (Mt. 17:21). A Sam Sin Božiji nema potrebu za molitvom ili prizivanjem Očevog imena, kao što su to činili apostoli, čudotvoreći Hristovim imenom. (Dela ap.3,6; 4,10;30; 16,8).

SVETI DUH – BOG

 

A Petar reče: Ananija, zašto ispuni satana srce tvoje da slažeš Duhu Svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu? Kad je bila u tebe, ne bješe li tvoja? I kad je prodade, ne bješe li u tvojoj vlasti? Zašto si takvu stvar metnuo u srce svoje? Nisi slagao ljudima nego Bogu“ (Dela ap. 5:3-4). „Ne znate li da ste hram Božiji i da Duh Božiji obitava u vama?“ (1 Kor. 3:16). „Ili ne znate da je tijelo vaše hram Svetoga Duha koji je u vama“ (1 Kor. 6:19).

DUH JE LIČNOST: Samo su za ličnost primenljivi izrazi: Sveti Duh pomaže, moli se (Rim. 8:26-27), živi (1 Kor.3:16), zna (1 Kor.2:11), a sada Gospod Gospod posla me i Duh Njegov (Is. 48:16); Jer jednome se daje kroz Duha riječ mudrosti; a drugome riječ znanja po istom Duhu… A sve ovo čini jedan i isti Duh, dijeleći svakome ponaosob kako hoće“ (1 Kor. 12:8-11). Ako On nešto hoće, a nešto ne, znači da je On razuman, a jedino ličnost može da rasuđuje.

DUH JE TVORAC: „Duh Božji stvorio me je“ (Jov. 33:4), „Reče Duh Sveti: Odvojte mi Varnavu i Savla na djelo na koje sam ih pozvao“ (Dela ap. 13:2). „Reče mu (Petru) Duh“ (Dela ap. 10:19) – telefonska slušalica mu je rekla?

DA LI SE MOŽE UVREDITI BEZLIČNA SILA?Zamislite koliko će sada težu kaznu zaslužiti onaj koji … Duha blagodati vrijeđa“ (Jevr. 10:29). „I ako reče ko riječ protiv Sina Čovječijega, oprostiće mu se; a koji reče protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni u ovome vijeku ni u budućem“ (Mt. 12:32). „I ne žalostite Svetoga Duha Božijega, kojim ste zapečaćeni za dan izbavljenja“ (Ef. 4:30).

Niko nije blag osim jednoga Boga“ (Mt. 19:17). Sveti Duh je blag: „Duh Tvoj blagi neka me vodi po stazi pravoj“ (Ps. 143:10). „I dao si im dobri Svoj Duh da ih urazumljuje“ (Nem. 9:20). „Dobro je kazao Duh Sveti preko proroka Isaije ocima našim“ (Dela ap. 28:25). Dalje Pavle citira Is. 6:9-10, a to je govorio Gospod Savaot. „Veli Duh Sveti“ … (Jevr. 3:7), a dalje reči Gospoda. Sličan način prepričavanja je dopustiv pod uslovom da su apostoli smatrali Svetog Duha ravnim Bogu.

TROJICA

 

DA LI JE ISTINA JEDNOLIČNA? Gospod Bog je istina (Jer. 10:10), Ja sam Put, Istina i Život (Jn. 14:6). Sveti Duh je istina (1 Jn. 5:6). Koga je video Isaija? Oca (Is. 6:1); Sina (Jn. 12:41), ili Svetog Duha (Dela ap. 28:25)?

MNOŽINA LICA: „Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo Mi“ (1 Mojs. 1:26). „Hajde da siđemo, i da im pometemo jezik“ (1 Mojs. 11:7). „I ko će Nam ići?“ (Is. 6:8). „i njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti“ (Jn. 14:23). „Eto, čovek posta kao jedan od Nas“ (1 Mojs.3:22). „To su odredili Stražari i izrekli Sveti“ (Dan. 4:14).

TROJIČNOST: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha“ (Mt. 28:19). „Blagodat Gospoda Isusa Hrista i ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha sa svima vama. Amin“ (2 Kor.13:13).

Polemika

U Bibliji nema reči „Trojica“. Ovo nije ime Božije, već bogoslovski termin koji ukazuje na suštinu Božanstva. U Bibliji se verujući nigde nisu nazivali „izučavaocima Pisma“ ili „korporacijom Jehovinih svedoka“.

Gospod je Bog naš jedini Gospod“ (5 Mojs. 6:4). Slovo „jedini“ (jevr. echod) ne označava apsolutno, jednorodno jedinstvo, već često jedinstvo iz više delova. Na primer: „Zato će ostaviti čovek oca svog i mater svoju, i prilepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno (echod) telo“ (1 Mojs. 2:24; vidi Broj. 13:23). Avraamu je sišao Bog sa dva anđela (1 Mojs .18:21,33; 19:1). Ko je upravljao Vaseljenom u to vreme?

SUBOTA

 

Pravoslavna Crkva poštuje subotu (oslabljivanje posta, poseban „subotnji“ čin bogosluženja, Liturgija, itd.) Pitanje nije u tome: poštovati ili ne, već kako? Kakve je mesto subote u Novom Zavetu?

Zakon o suboti je bio prvo dan Jevrejima u pustinji (2 Mojs. 16:23), radi podsećanja na izbavljenje iz egipatskog ropstva (5 Mojs. 5:15). Neizbežno slede „subotnji“ praznici: sedma godina (3 Mojs. 25:5), „jubilejna“ 50-ta godina (25:8-11). Oni koji ih ne drže su prokleti (Gal. 3:10).

PROROŠTVO: „Evo, idu dani, govori Gospod, kad ću učiniti s domom Izrailjevim i s domom Judinim nov zavet, ne kao onaj zavet, koji učinih s ocima njihovim, kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje misirske„. (Jer. 31:31-32), a Pavle je ovome dodao: „A kad veli Zavjet novi, prvi je učinio zastarjelim; a ono što zastarijeva i stari, blizu je iščeznuća“ (Jevr. 8:13).

APOSTOLI SU UKINULI ZNAČAJ SUBOTE: „Da vas, dakle, niko ne osuđuje za jelo ili piće, ili za kakav praznik, ili za mladine, ili za subote, što je sjenka onoga što će doći, a tijelo je Hristovo„. (Kol. 2:16-17) Zakon je imao „samo sjenku budućih dobara, a ne sami lik stvari„. (Jevr. 10:1)

Polemika

Subota – zavet večni (2 Mojs. 31:16).

Međutim, zavetom večnim su takođe nazvani „obrezanje (1 Mojs. 17:7 – vidi Gal. 5:2); Starozavetna Pasha (2 Mojs. 12:14); ustav bogosluženja (2 Mojs .27:12); obred klanja junice (4 Mojs. 19:10); obred umivanja (2 Mojs. 30:21) i dr. (2 Mojs. 29:9). Zakon je dan „dok ne dođe sjeme kome je dato obećanje“ (Gal. 3:19).

„I od mladine do mladine, i od subote do subote“. (Is. 66:23)

Rečeno je na drugi način, kao mera računanja vremena, jer bi drugačije i hrišćani morali da imaju levite (stih 21).

„Tek predstoji počinak“. (Jevr. 4:9)

U četvrtoj glavi se govori o tri vrsta počinka:

1. Pokoj Božiji (od dela stvaranja);

2. Obećana zemlja

3. Večno Carstvo Božije: „Jer ko je ušao u odmor njegov i sam je počinuo od djela svojih, kao i Bog od svojih“ (Jevr. 4:10).

Znači da „počinak“ nije jevrejska subota, već Carstvo Nebesko gde ljudi počinu od dela. Čuvanje sedmog dana se nigde ne naziva počinkom.

NEDELJA

 

U taj dan je Hristos vaskrsao. Apostoli su se pričešćivali (Dela ap. 20:7-8), činili milostinju (1 Kor. 16:2). Apostol Jovan o „prvom“ danu: „Bijah u Duhu u dan Gospodnji“ (Otk. 1:10). Mi se spasavamo „vaskrsenjem Isusa Hrista“ (1 Petr. 3:21). Upravo u prvi dan „Kamen koji odbaciše zidari, posta glava od ugla… Evo dan, koji stvori Gospod! Radujmo se i veselimo se u nj!„. (Ps. 118:22:24; 1 Pet. 2:7)

PROROŠTVO: „Uzeću bezakonje te zemlje u jedan dan. U taj dan, govori Gospod nad vojskama, zvaćete svaki bližnjeg svog pod vinovu lozu i pod smokvu“ (Zah. 3:9-10; 9:16; 13:1). Sam Isus je pred smrt prorokovao: „ali će se vaša žalost okrenuti na radost. Žena kad rađa trpi muku… I vi, dakle, imate sada žalost; ali ću vas opet vidjeti, i radovaće se srce vaše, i radost vašu niko neće uzeti od vas„. (Jn. 16:20-22)

Polemika

U pitanju je odluka Prvog Vaseljenskog Sabora. Sabor je svojim 20-im pravilom samo potvrdio slavljenje nedelje. Na Saboru su bili potvrđeni svi dogmati hrišćanstva, poznati od apostolskih vremena. O praznovanju nedelje govore: apostol Varnava, sveti Ignjatije Bogonosac (I vek), sveti Justin Filosof, Kliment Aleksandrijski (II vek), sveti Ipolit Rimski (III vek) i drugi. A ko od hrišćana iz prvog veka protestvuje?

KRST

 

PROROŠTVA: „Daću im znak i sabraću ih, jer sam ih Ja iskupio“ (Zah. 10:8 – ruski sinodalni prevod – prim.prev.). „Podigni zastavu za one koji Te se boje, da uteku od luka, da se izbave mili Tvoji“ (Ps.60:4-5). Gospod „podignuće zastavu narodima i prognane Izrailjeve i rasejane Judine sabraće s četiri kraja zemlje“ (Is. 11:2). A gde je vaša zastava? (Hristos se nigde ne naziva „zastavom“!)

HRISTOS – ŽRTVA: Hristos „jedanput prinese sebe na žrtvu da ponese grijehe mnogih“ (Jevr. 9:28). Bog je poslao Sina Svoa na žrtvu za greh (Rim. 8:3; 3:25). Apostol Petar poredi Hrista sa Neporočnim čistim jagnjetom (Petr. 1:19; Ef. 5:2; Kol. 1:20). Sledi da je krst žrtvenik, a žrtvenik je velika svetinja: sve to se dotakne žrtvenike se osvećuje (2 Mojs. 29:27). Svetost žrtvenika je priznavao Sam Hrista: „šta je veće: dar ili žrtvenik koji dar osvećuje?“ (Mt. 23:19). On naglašava neraskidivu vezu između žrtve i žrtvenika: „koji se, dakle, kune žrtvenikom, kune se njim i svim što je na njemu“ (st.20). Sledi da onaj ko poštuje krst – poštuje Raspetog na njemu. A ona koji odbacuje krst – odbacuje i Njega. Otac je pomirio Krvlju krsta Njegovo i zemno i nebesko (Kol. 1:20), Hristos je došao da pomiri sve … sa Bogom posredstvom krsta, ubivši neprijateljstvo na njemu (Ef. 2:16). Mi imamo žrtvenik od koga „nemaju prava da jedu oni koji služe skiniji“ (Jevr. 13:10). Taj žrtvenik je – Krst Hristov. Da li vi imate takav žrtvenik?

ČAK SU I HRISTOVE STVARI ČUDOTVORILE: „I moljahu ga da se samo dotaknu skuta od haljine njegove; i koji se dotakoše ozdraviše“ (Mt. 14:36), krvotočiva žena (Mk. 5:27). Zar krst na kome je On prolio Svoju prečistu Krv nije svet? Ono u čemu je Hristos hodio nije imalo značaj, a ono na čemu je On postradao ima ogromno značenje (Gal. 3:13). Stvari pravednih – Ilijin plašt (2 Car. 2:14), ubrusi i pojasevi apostola Pavla (Dela ap. 19:12), Petrova senka (Dela ap. 5:15). Mač Golijata se čuvao kao svetinja (1 Car. 21:9).

Polemika

Molitva krstu kao ličnosti.

Ova molitva je asocijativna. Nalik na apostolovu reč: „Njegovom krvlju na krstu“ (Kol. 1:20), podrazumevajući „Krvlju Hristovom“. Čak se i Kovčeg naziva Gospodom (vidi 3 Mojs. 10:35-36; 2 Sam. 6:14). „Krstu Tvome poklanjamo se“ = „Stradanjima Tvojim poklanjamo se“. Važno je kako mi razumemo tu molitvu, a ne kakva je ona u očima spoljašnjih.

Gde je napisano da se klanja krstu?

A gde je napisano da se pada na zemlju pred skinijom, kovčegom, hramom? (Ps.5,7; 137,2; 4 Mojs. .20,6; Is. Nav.7,6; 2Car.18,22; Dela ap.24,11). Da li je poklonjenje Krstu sa poštovanjem kao znak ljubavi i zahvalnosti – zabranjeno u Bibliji?

Krst je nečist.

Onda je i žrtvenik takav. Međutim, on je – svetinja velika. Onda je i Krv Hristova koja je očistila naše grehe (Otk. 1:5; 1Jn. 1:7) nečista? A „zamislite koliko će sada težu kaznu zaslužiti onaj koji gazi Sina Božijega, i krv Zavjeta kojom je osvećen“ (Jevr. 10:29). Tada je nečist i Sam Hristos, Koji je na sebe uzeo grehe sveta (Jn. 1:29).

Krst je oruđe sramote, ubistva.

Mač Golijata je takođe oruđe ubistva, ali nakon njegovog poraza (1 Sam. 17) David ga je položio u šator svoj (1 Sam. 17:54). Kasnije su ga, kao svetinju, čuvali u skiniji (1 Sam. 21:8-9). Spas ljudi nije mač, već Bog, ali je posredstvom mača, kao i sada posredstvom krsta (Ef. 2:16). Golijat je bio poražen sopstvenim oružjem, kao i đavo.

Zašto nosite krst na vratu?

Dakle, iziđimo k Njemu izvan staništa, porugu njegovu noseći“ (Jevr. 13:13). Poruga Hristova je krst. Mi nosimo krst na sebi kao ličenje duhovnog Krsta i krsta Gospodnjeg.

Čemu pripisivanje krstu mistike?

Sila krsta je delotvorna verom. Nalik na odeću Hristovu, odeću apostola i svetitelja. Ako ne osećate njegovu silu, uzrok je u vama.

KRSNI ZNAK

 

RUKE NA MOLITVI: Hoću, dakle, da se muževi mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez gnjeva i dvoumljenja“ (1 Tim.2:8). „Čuj … kad vapim k Tebi, kad dižem ruke svoje k svetoj crkvi Tvojoj“ (Ps. 28:2). „i podigne ruke svoje u ovom domu“ (1 Car.8:38). „Nek izađe molitva moja kao kad pred lice Tvoje, dizanje ruku mojih kao prinos, večernji„. (Ps. 141:2) Iz ovoga vidimo da je podizanje ruku označavalo žrtvu večernju, nalik na pashalnog jagnje. U Novom Zavetu podizanje ruku takođe poseduje silu (1 Tim. 2:8). Kakvo treba da bude naše jagnje? Kakva je naša Pasha? „Jer i Pasha naša, Hristos, žrtvova se za nas“ (1 Kor. 5:7). Znači, podižući čiste ruke mi time treba da kazujemo na Hrista, Koji je zaklan za nas. Mi to i činimo. Mi uznosimo ruke u ime raspetog Hrista – zar je to greh?

Polemika

Ruke nemaju značaj.

Ako apostol Pavle zapoveda da ih podižemo, znači da imaju (vidi takođe 2 Mojs. 17:11). A vi na molitvi držite ruke u džepovima?

Bog ne traži služenje ruku ljudskih.

Čitaj dalje. Bog je dovoljan Sebi, On Sam daje svima sve i nije Mu potrebno da neko brine o Njemu. Neznabošci su mislili da njihovi bogovi jedu, piju i da su njima neophodno prinosi i žrtve. Da li je Bogu potrebno služenje nogu ljudskih? „Kako su krasne noge onih koji blagovijeste mir“ (Rim. 10:15). A ruku? „Što vidiš napiši u knjigu, i pošalji na sedam Crkava„. (Otk. 1:11) „Vidite kako vam velikim slovima napisah svojom rukom“ (Gal. 6:11). „I po njima (zavesama) da budu vezeni heruvimi“. (2 Mojs. 26:1)

Gde je napisano da se krsti?

A kako vi držite ruke na molitvi? A gde je o tome napisano?

Zašto na čelo, ramena i stomak?

Zato ljubi Gospoda Boga svog iz svega srca svog (grudi) i iz sve duše svoje (um – čelo) i iz sve snage svoje (ramena)“. (5 Mojs. 6:5)

Zašto savijate prste?

Gospod zapoveda da se najvažnije zapovesti „veži ih sebi na ruku za znak“ (5 Mojs. 6:8). Ispravljajući drevni običaj (Jevr. 9:10) mi stavljamo krsni znak na ruku i na celo telo. Skupljamo prste u ime Trojice i u ime Bogočoveka Isusa – to su najvažnije zapovesti. „Priveži ih sebi na prste„. (Prič. 7:3)

To ništa ne pomaže!

Iskustvo praznine i bezosećajnosti je uvek slabije od pozitivnog iskustva. Ako vi nešto ne osećate, to ne znači da toga nema. Ateisti iz iste pozicije odriču postojanje Boga.

HRAM

 

A dom koji ću zidati biće velik, jer je Bog naš veći od svih bogova“ (2 Dn. 2:5). Bog je svudaprisutan, ali je ipak hram nazvan stanom Božijim (2 Dn. 29:6; Ps. 78:10), domom Božijim (Jer. 12:7), prestolom Njegovim (Jez. 43:7).

HRISTOS O SVETOSTI HRAMA: „I koji se kune hramom, kune se njim i Onim koji obitava u njemu“ (Mt. 23:21); priznavao je osvećenje od hrama: „Jer šta je veće: zlato ili hram koji zlato osvećuje?“ (st. 17). Ako je Čaša Pričešća sveta, onda hram ne može biti drugačiji jer se upravo u njemu onda i daje.

APOSTOLI: „I bjehu neprestano u hramu hvaleći i blagosiljajući Boga“ (Lk. 24:53). Pavle je posećivao Jerusalim da se pomoli (Dela ap. 24:11), radi toga je čakna 12 dana odložio propoved što nikada nije radio (čak ni u okovima – Filim. 10). Hram su apostoli posećivali i zajedno (Dela ap. 16:16). „I svaki dan bijahu istrajno i jednodušno u hramu“ (Dela ap.2:46). „A Petar i Jovan iđahu zajedno gore u hram u deveti čas molitve“ (Dela ap. 3:1).

HRAM U NOVOM ZAVETU: „Koji se protivi i preuznosi iznad svega što se zove Bog ili svetinja, tako da će sam sjesti u hram Božiji kao Bog, tvrdeći za sebe da je Bog“ (2 Sol. 2:4): Zemna skinija je bila stvorena po obrascu nebeske (Jevr. 9:24). U Novom Zavetu je opisan nebeski hram (Otkr. 11,19; 15,5). Zašto da ne bude i zemaljskog?

Polemika

„Gospod neba i zemlje, ne stanuje u rukotvorenim hramovima“ (Dela ap. 17:24).

Ovo je rečeno protiv Judejaca koji su mislili da pošto je hram Božiji kod njih onda je i Bog samo sa njima, da je On njihov sopstveni Bog. Stefan ih je izobličio, govoreći da je Boga ne moguće zatvoriti u stene, kao što su mislili neznabošci, ograničavajući mesto Njegovog prebivanja hramom. Sličnih stavova u Pravoslavnoj Crkvi nema.

„Mi smo hram Božiji“ (1 Kor. 3:16; 6:19).

Ovo ne ometa verne da se okupe u hramove. Apostoli, kao hramovi Božiji, klanjali su Mu se i u materijalnom hramu (Dela ap. 24:11).

„Jer gdje su dva ili tri sabrana u ime moje“ (Mt. 18:20).

Moguće je okupljati se svaki put na novom mestu, ali ako je mesto stalno, ono prirodno zadobija izgled koji odgovara njegovom naznačenju. Ovaj stih pre potvrđuje svetost hrama kao mesto Hristovog prisustva.

„A hrama ne vidjeh u njemu“ (Otk. 21:22).

Govori se o vremenu kada će biti novo nebo i zemlja (Otk .21:2). TAda će nam Sam Bog biti Hram.

O ukrašenosti u hramu.

To izražava ljubav prema Bogu. Mudraci su doneli skupocene darove (Mt. 2:11). Žena je pomazala noge Isusu dragim mirom, ali zar ste vi Juda koji se uznemirava zbog toga?! (Mt. 26:7-9).

POST

 

Post nije zasluga, nije zadovoljavanje Boga, već sredstvo smirivanja tela radi vaspitanja duha. Princip pravoslavnog posta je: „Sve mi je dozvoljeno, ali sve ne koristi“ (1 Kor. 6:12).

KALENDARNOST POSTA: Sekta: Ako Ja želim, Ja ću postiti, kada Ja hoću i kako Ja hoću, itd. Starozavetni Jevreji su imali 4 posta godišnje: „Ovako veli Gospod nad vojskama: Post četvrtog meseca, i post petog i post sedmog i post desetog obratiće se domu Judinom u radost i veselje i u praznike vesele; ali ljubite istinu i mir“ (Zah. 8:19). Apostoli takođe: „Pa kako prođe dosta vremena i već plovljenje ne bješe bez opasnosti, jer i post već bješe prošao“ (Dela ap. 27:9).

POSTILI SU NA RAZLIČITE NAČINE: David: „Kolena moja iznemogoše od posta, i telo moje omrša“ (Ps. 109:24). Jezdra: „i ušavši ne jede hleba niti vode pi, jer tužaše radi prestupa onih koji biše u ropstvu“ (Jezd. 10:6). Danil: „U to vreme ja Danilo bejah u žalosti tri nedelje dana. Jela ugodna ne jedoh, ni meso ni vino ne uđe u moja usta“ (Dan. 10:2-3). Ana proročica „ne odlažaše od hrama, i služaše Bogu dan i noć postom i molitvom“ (Lk. 2:37). „Jovan (Krstitelj) imaše haljinu od kamilje dlake i pojas kožni oko bedara svojih, a hrana mu bijaše bilje i divlji med“ (Mt .3:4).

VAŽNOST: Post za hrišćane: „Nego će doći dani kada će biti otet od njih ženik, i onda će postiti“ (Mt. 9:15). Ceo naš život je borba sa đavolom, a sa njim se može boriti samo molitvom i postom. (Mk. 9:29). „A dok oni služahu Gospodu i pošćahu… Tada oni, postivši i pomolivši se Bogu i položivši ruke na njih, otpustiše ih“ (Dela ap. 13:2-3; 14:23). „Nego se u svemu pokazujmo kao sluge Božije: u trpljenju mnogom, u nevoljama, u bijedama, u tjeskobama; u ranama, u tamnicama, u bunama, u trudovima, u bdjenjima, u postovima“ (2 Kor. 6:4-5). „Često sam bio u … trudu i naporu … u postovima“ (2 Kor. 11:26-27). Bračnim parovima Pavle je zapovedio da se ponekada, po uzajamnom dogovoru, jedan od drugog „da bi se predali postu“ (1 Kor. 7:5).

PSIHOLOGIJA POSTA: „Ko postrada tijelom, prestao je da griješi“ (1 Pet. 4:1). „A koji su Hristovi, raspeše tijelo sa strastima i željama“ (Gal. 5:24). „Nego iznuravam tijelo svoje i savlađujem ga, da propovijedajući drugima ne budem sam odbačen“ (1 Kor. 9:27). „A od vremena Jovana Krstitelja do sada Carstvo nebesko s naporom se osvaja, i podvižnici ga zadobijaju“ (Mt. 11:12). „A svaki koji se bori od svega se uzdržava“ (1 Kor. 9:25). „Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i za mnom ide“ (Mt. 16:24).

Polemika

Hrana nas ne približava Bogu.

Sama po sebi, ne približava niti udaljuje. Greh nije u hrani, već u neuzdržanju. Uzdržanje nas približava Bogu.

„Ne pogani čovjeka što ulazi u usta“ (Mt. 15:11).

Ne pogani nas hrana, već neuzdržanje, jer tako gledajući – ni Eva nije pogrešila. Post je smirenje tela, radi vladavine duha.

„Koji ne jede neka ne osuđuje onoga koji jede“ (Rim. 14:3)

Pavle ne ukida post, a piše zbog hrišćana koji su bili gnostici i drugi sektaši, koji nisu jeli ništa sem zelja: „A slaboga u vjeri primajte, bez raspravljanja o mišljenjima. Jer jedan vjeruje da smije sve jesti, a koji je slab jede zelje“ (Rim. 14:1-2). Sam Pavle je posti. Šta, zar je on slab u veri?

„Da vas, dakle, niko ne osuđuje za jelo ili piće“ (Kol. 2:16).

Govori se o starozavetnoj podeli na čistu i nečistu hranu. Vidi ceo stih.

KRŠTENJE DECE

 

ZAR SU DECA OSUĐENA?Koji povjeruje i krsti se biće spasen, a koji ne vjeruje biće osuđen“ (Mk .16:16). „Koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime Jedinorodnoga Sina Božijega“ (Jn. 3:18). „Ko vjeruje u Sina, ima život vječni; a ako je neposlušan Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božiji ostaje na njemu“ (Jn. 3:36). Znači, ne govori se o deci. Pitanje: Da li je razumno tražiti veru od dece? (Ne!). Iz kog razloga ih vi ne dopuštate banji krštenja? Sekta: Deca ne veruju! Ponoviti pitanje.)

DECA SU ZARAŽENA: „Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko“ (Jov. 14:4; Ps. 51:7). „Zato kao što kroz jednoga čovjeka (Adama) uđe u svijet gri“jeh, i kroz grijeh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, pošto svi sagriješiše“ (Rim. 5:12). „Ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u Carstvo Božije“ (Jn. 3:5).

KRŠTENJE JE BLAGODATNO: „Jer se i jednim Duhom svi mi krstismo u jedno tijelo, … i svi smo jednim Duhom napojeni“ (1 Kor. 12:13). „On će vas krstiti Duhom Svetim“ (Mt. 3:11). „Ustani i krsti se, i speri grijehe svoje, prizvavši Ime Gospodnje“ (Dela ap. 22:16). To je banja „novoga rođenja i obnovljenja Duhom Svetim“ (Tit. 3:5). „A Petar im reče: Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijehova; i primićete dar Svetoga Duha. Jer obećanje je za vas i za djecu vašu i za sve daljne koje će dozvati Gospod Bog naš“ (Dela ap. 2:38-39) (ovde se govori o obećanju Svetog Duha i vaskrsenja).

DECA SU U STANJU DA PRIME BLAGODAT: „A vidjevši Isus uznegodova i reče im: Pustite djecu neka dolaze meni, i ne branite im; jer je takvih Carstvo Božije… I zagrlivši ih, stavi ruke na njih te ih blagoslovi“ (Mk. 10:14,16). Jovan Krstitelj se ispunio Duha Svetoga „još u utrobi matere svoje“ (Lk. 1:15). O Jeremiji: „Pre nego te sazdah u utrobi, znah te; i pre nego iziđe iz utrobe, posvetih te; za proroka narodima postavih te“ (Jer. 1:5).

KRŠTENJE JE OBREZANJE: U Njemu vi i obrezani biste obrezanjem nerukotvorenim, odbacivanjem tijela grjehovnosti obrezanjem Hristovim“ (Kol.2:11). Obrezanje su u Starom Zavetu vršili u osmi dan (1 Mojs. 17:12; Lk. 2:21). Posvećivali su Gospodu u 40-ti dan (2 Mojs. 13:2; 2:22): Međutim, „primi znak obrezanja, pečat pravednosti vjere koju imaše u neobrezanju“ (Rim. 4:11).

VERA ONIH KOJI PRINOSE: „A Isus vidjevši vjeru njihovu, reče uzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji!“ (Mk. 2:5). Po veri roditelja Gospod je isceljivao decu: Hananejka (Mk.7:25); Jair (Mk. 5:41), mesečar (Mk. 9:27); blagoslovio (Mk. 10:1-16). Po veri kapetana isceljen je sluga (Mt. 8:6-13).

Sva POREĐENJA ne isključuju decu: svi su prošli kroz more i svi su se krstili kod Mojsija u oblaku i u moru; i svi su jeli jednu i istu duhovnu hranu; i svi su pili jedno i isto duhovno piće (1 Kor. 10:1-4); pogrebenje (Rim. 6:4); potop (1 Petr. 3:20-21).

KRŠTENJE DOMAĆIH: „A kad se krsti ona (Lidija) i dom njezin“ (Dela ap. 16:15); Tamničar „odmah se krsti on i svi njegovi“ (Dela ap. 16:33). Pavle je krstio dom Stefaninov (1 Kor. 1:16).

LEČENJE BEZ SAGLASNOSTI: Analogija sa dečijim vakcinama. Dete je ujeo besan pas. Treba da dobije 40 vakcina. Da li ćete čekati da dete poraste, postane svestan opasnosti i sa svešću i verom krene da se leči? On može jednostavno da umre istog dana. Krštenje je lek od greha. Ako ko ne razume kako deluje neki preparat, to ne znači da mu preparat nije potreban. Dete ne zna ništa o mleku, ali zar je to prepreka da se dete nahrani?

Anđeo je, ne pitajući Samsona položio zavete na njega (Sud. 13:14). Isto: Samuil (1 Sam. 1:11;22); Jovan Krstitelj (Lk. 1:15).

Polemika

„Jer se nevjerujući muž posveti ženom“ (1 Kor. 7:14).

Ako priznamo da njihovu decu ne treba krstiti, onda i muža neznabošca, ako poveruje, ne treba krstiti, jer je on već osvećen ženom. A ako su njihova deca sveta i bez Krštenja, onda će se nakon dve generacije Krštenje nestati.

Krštenje je „obećanje Bogu dobre savjesti vaskrsenjem Isusa Hrista“ (1 Petr. 3:21)

Da, to je važno, ali „pokajte se, i da se krsti svaki od vas … i primićete dar Svetoga Duha“ (Dela ap. 2:38). Pokajanje, obećanje, kao i samo Krštenje nije cilj, već sredstvo. (Obećavamo i kajemo se stalno). Cilj je – dar Svetoga Duha. Ne spasava „obećanje“ već blagodat Krštenja. A deca su u stanju da je prime.

„Jer je takvih Carstvo Božije“ (Mk. 10:14).

Govori se o čistoti srca, koja se zahteva od odraslih. „Zaista vam kažem: Koji ne primi Carstva Božijega kao dijete, neće ući u njega“ (Mk. 10:15). „Zaista vam kažem, ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo nebesko“ (Mt. 18:3). Inače onda ne treba krstiti ni odrasle, samo neka budu skrušeni duhom i postaće kao deca. Jer je napisano: „blaženi siromašni duhom, jer je njihovo Carstvo nebesko“ (Mt.5:3). U dane progona se Krštenje ukida?! Jer „blaženi prognani pravde radi, jer je njihovo Carstvo nebesko“ (Mt. 5:10). Sledi da je čistota srca neophodan uslov i povod za Krštenje, a ne uzrok ukidanja Krštenja.

Ne postoji zapovest da se krste deva.

U Novom Zavetu nema „Levita“ sa zapovestima za sve životne slučajeve. Pitanje krštenja dece se nije razmatrao prosto zato što za njih to pitanje nije postojalo. Apostoli su bili Jevreji i za Jevrejina je normalno da dete već od samih pelena (osmi dan) stupa u Zavet. Ako bi hrišćanstvo unelo izmenu, oni bi o tome i govorili (kao što je bilo sa obrezanjem i hranom).

O nedostojnim kumovima.

U Krštenju se u čoveka useljuje seme Novog Adama, a kumovi su pozvani da pomognu rastu tog semena. Sejač (vidi Mt. 13:3-9) je znao da neće sve što je posađeno dati plod. Ali je ipak sejao. Tako i mi. A ako dete umre? Kako će kvasac da uzraste u Carstvu Nebeskom ako ga u dete nisu položili?

Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov, Kiprijan Kartaginski se nisu krstili u detinjstvu.

Da, ali zašto se nisu krstili sa 16-18 godina, već sa 30 (Vasilije Veliki, blaženi Avgustin), i 45 (Kiprijan Kartaginski)?

Kao prvo, sami ti Oci su govorili o neophodnosti dečijeg Krštenja.

Kao drugo, njihova praksa nije bila opšte crkvena.

Tada su mnogi smatrali da je bolje biti kršten ako si bliže smrti, da bi umro manje uprljan gresima.

Zašto umnožavati krštene bezbožnike.

Krštenje ne čini čoveka automatski članom Crkve. Krštenje je potrebno da bi čovek postao član Crkve. kršteni čovek je samo potencijalno hrišćanin. U svakom slučaju odsustvo Krštenja ne približava Bogu.

PRIČEŠĆE

 

Tajnu čini Bog, a ne čovek (vidi Priče 9:2). Čovek samo služi ovoj Tajni.

ISTINITOST: U Svetom Pismu nigde nije napisano „simvol“, već suprotno: „Čaša blagoslova koju blagosiljamo nije li zajednica krvi Hristove? Hljeb koji lomimo nije li zajednica tijela Hristova?“ (1 Kor. 10:16) vidi „A jelo nas ne postavlja pred Boga“ (1 Kor. 8:8). Ostala hrana je za telo, a ova nas sjedinjuje sa Bogom. Postoji žrtvovanje idolima – „demonima žrtvuju“ (1 Kor. 10:10). Zar pričešćivanje Telom i Krvlju nije opštenje sa Bogom? Pričešćujući se, mi učestvujemo u trpezi Gospodnjoj (1 Kor. 10:21) kao apostoli, a oni se tada nisu sećali Hrista, već Ga primili u sebe. „Onaj koji jede Mene i on će živjeti zbog Mene“ (Jn. 6:57). „Uzmite, jedite; ovo je Tijelo Moje… Pijte iz nje svi jer ovo je Krv Moja…“ (Mt. 26:27-28). Pred smrt Hristos već nije govorio u pričama (Jn. 16:29). „Pošto se svi od jednoga hljeba pričešćujemo (Hrista)“ (1 Kor. 10:17). „Koji jede Moje Tijelo i pije Moju Krv ima život vječni“ (Jn. 6:57). „Ja sam hljeb živi koji siđe s neba; ako ko jede od ovoga hljeba živjeće vavijek; i hljeb koji ću Ja dati Tijelo je Moje, koje ću Ja dati za život svijeta“ (Jn. 6:51). „Da nećete i vi da odete?“ (Jn. 6:67).

OBAVEZNOST: „Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Jn. 6:53). „Koji jede Moje Tijelo i pije Moju Krv u Meni prebiva i Ja u njemu“ (Jn. 6:56). Apostoli „bijahu postojani u nauci apostolskoj, i u zajednici, u lomljenju hljeba“ (Dela ap. 2:42; 20:7,11).

NEDOSTOJNO: „Tako koji jede ovaj hljeb ili pije čašu Gospodnju nedostojno, biće kriv tijelu i krvi Gospodnjoj. Ali čovjek neka ispituje sebe, i tako od hljeba neka jede i od čaše neka pije. Jer koji nedostojno jede i pije, sud sebi jede i pije, ne razlikujući tijela Gospodnjega. Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i dosta ih umire“ (1 Kor. 11:27-30).

Pitanje: ako je na večeri Čaša bila samo simbol, zašto je Hristos, prebivajući sa njima predlagao simbol Svog prisustva? Ako je večera sećanje, šta je onda bilo tada? Da bismo se setili, zar nije bolje pročitati knjigu, pogledati film o Hristu, čemu tu onda proizvodi ishrane?

Polemika

Mi smo osvećeni jednokratnim prinošenjem Tela Hristovog.

To važi za rimokatolike. Mi ne provociramo Golgotu, već primamo darove Tajne Večere. „Mi imamo žrtvenik od kojega nemaju prava da jedu oni koji služe skiniji“ (Jevr. 13:10).

„Jesti telo“ znači usvajati reč Božiju.

U Pismu prenosni smisao reči „jesti telo“ znači govoriti loše o nekome, pritiskati, vređati, (Ps. 27:2; Jov. 19:22; Mih. 3:3; Gal. 5:15), drugo prenosno značenje one nemaju. A o hlebu života Hristos je govorio u budućem vremenu: „hljeb koji ću Ja dati“ (Jn. 6:51).

Zašto ukus hleba i vina?

Hristos je Bog i čovek. Toma je dodirnuo Isusa kao čoveka, ali Ga je ispovedio kao Boga. izgledom i na dodir se Hristos od nas ni po čemu nije razlikovao, već nam se Bog javio „zavjesom, to jest tijelom svojim“ (Jevr. 10:20). Tako imaju izgled i ukus hleba i vina, Sveti Darovi imaju istinsko Telo i Krv Hristovu.

Duh životvori, telo ne znači ništa.

Ne govori se o telu Gospodnjem, već o Hristovim rečima. On govori da suviše telesno razumevanje Njegovih reči samo sablažnjava. Tako su se mnogi sablaznili, shvativši Hristove reli kao poziv na ljudoždrestvo. A da nam je Telo Hristovo neophodno, o tome piše: „Jer tijelo moje istinsko je jelo, a krv je moja istinsko piće“ (Jn. 6:55). Da, telo ljudsko „ne koristi“, dok je vaskrslo telo Bogočoveka kvasac našeg preobraženja.

U sećanje na Mene.

Znači da uzimajući Telo i Krv Hristovu, neophodno je pamtiti šta je to, po kakvu cenu je to i od Koga dato. Jer ko ne da sebi odgovor šta je u pitanju, greši protiv Gospoda. Zato mi uzimamo ne da bismo se sećali, već se sećamo Tela i Krvi da ne bismo sagrešili i da bi se dostojno pričestili. (1 Kor. 11:27). A „piti čašu Gospodnju nedostojno“ znači piti vino ne prepoznajući ga Krvlju Hristovom, i uzimati hleb, ne poštujući ga Telom Gospoda (1 Kor. 11:28). Nemoguće je umreti od vina i hleba! Međutim, umirali su nedostojno okusivši Tela i Krvi. Dodirujući Hrista, osećali su čoveka. Ali On je još i Bog! Uzimajući hleb, osećamo hleb, ali je to još i Telo Hristovo!

Alegorijsko tumačenje 6 glave Jevanđelja po Jovanu

Kao prvo: buduće vreme: „hljeb koji ću ja dati tijelo je moje“ (Jn. 6:51).

Kao drugo: zašto oblačiti toliko prostu misao u takvu sablazan i formu?

Kao treće: samo vera nije u stanju da pruži takvo jedinstvo sa Hristom kakvo On ima sa Ocem: „Kao što Ja živim zbog Oca, i onaj koji jede Mene i on će živjeti zbog Mene“ (Jn. 6:57).

ZAKLETVA

 

Zakletva je zahtev spoljašnjih ili malovernih, zato to nije poželjna, već dopustiva pojava. „Gospoda Boga svog boj se, i Njemu služi, i Njegovim se imenom kuni“ (5 Mojs. 6:13). „I klećeš se istinito, verno i pravo: Tako da je živ Gospod“ (Jer. 4:2; Is. 65:16). Avraam je zahtevao od Eleazara da se zakune Gospodom Bogom (1 Mojs. 24:3) i on se kleo (stih 9). Jakov je tražio zakletvu, i Isav se zakleo (1 Mojs. 25:33); zakleo se Jakov (1 Mojs. 31:53); Mojsej je zapovedao zakletvu (2 Mojs. 22:11). David je opevao one koji su verni svojoj zakletvi (Ps. 15:4). Anđeo se kleo Onim Koji živi u vekove vekova (Otk .10:6; Dan. 12:7). Sam Bog se kleo Sobom: „Sobom se zakleh, veli Gospod“ (1 Mojs .22:16; Jez. 47:14). Bog, dajući obećanje Avraamu, nije mogao da se zakune nikim višim, zato se zakleo Samim Sobom (Jevr. 6:13).

APOSTOLI su se takođe zaklinjali: Rim1,9; 2Kor.1,23; Ef.4,17; Flp.1,8; 2Tim.4,1; „Jer se ljudi zaklinju većim od sebe, i svakom njihovom prepiranju završetak je zakletva kao jemstvo“ (Jevr. 6:16).

RAT

 

Štiteći bližnjeg (decu, žene itd.) hrišćanin žrtvuje sobom radi njega. „Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Jn. 15:13). Onaj ko odvije da zaštiti, žrtvuje bližnjeg. Da li je potrebna policija u našem gradu? „Ne ubij“ (2 Mojs. 20:13) – „Ubij“ (5 Mojs. 13:9; 4 Mojs. 31,17;25,5). Objasnite?! Jovan Krstitelj: „A pitahu ga i vojnici govoreći: A šta ćemo mi činiti? I reče im: Nikoga da ne zlostavljate niti koga da opadate, i budite zadovoljni svojom platom“ (Lk. 3:14) – tj. ostanite na službi. „A u Kesariji neki čovjek, po imenu Kornilije, kapetan čete koja se zvaše Italijanska, pobožan i bogobojazan sa cijelim domom svojim, koji je činio mnoge milostinje narodu i molio se stalno Bogu“ (Dela ap. 10:1-2). Ovaj „načelnik ubica“ imao je i „pobožnog vojnika od onih koji bijahu stalno uz njega“ (stih 7).

Kada pukne kanalizaciona cev neko mora da se uprlja da ne bi stradali svi.

Polemika

„Jer svi koji se maše za nož, od noža će poginuti“ (Mt. 26:52).

Ovo nije univerzalna formula. Petar je 3,5 godina išao sa Hristom sa mačem! Važne su okolnosti pri kojima je rečeno! Petrovo rvanje nije bilo ugodno Bogu, on je opet hteo da spreči predodređeni poredak služenja Hristovog: „Stavi nož u korice! Čašu koju mi je dao Otac zar da je ne pijem?“ (Jn. 18:11; Mk. 8:33). Značaj ima cilj primene oružja: ubistvo suseda ili zaštita suseda od ubica.

Gospod je zapovedio molitvu za neprijatelje (Mk. 5:44).

Ovo je rečeno za lične neprijatelje. A što se tiče zaštite bližnjih i otadžbine, apostoli su kao primer isticali hrabre vojnike, heroje Izrailja (Jevr. 11:32-34). Priznavalu su vojnu službu, poredeći sebe sa vojnicima (1 Kor. 9:7; 2 Tim. 2:4; Lk. 14:31). „Jer je sluga Božiji tebi za dobro. Ako li zlo činiš boj se, jer ne nosi mača uzalud, jer je Božiji sluga osvetnik, da izlije gnjev na onoga koji zlo čini“ (Rim. 13:4; 1 Petr. 2:13-14).

PAKAO

 

Iako se o stradanjima duše u paklu govori u telesnim obrascima, ova stradanja će biti duhovna. Čovek će se beskonačno kajati za svoju nesposobnost da prebiva u Bogu. O tome da čovek sam sebe određuje za tamu spoljašnju (Mt. 25:30). Ognjenog čoveka Oganj deluje još ognjenijim, a prljavog pali (tj. muči). „Molim te, ne muči me!“ (Lk. 8:28) rekao je demon Spasitelju, samo kada se On prosto približio. Pakao su muke savesti.[2] Isaija i paklu i raju: „sluge će moje pevati od radosti u srcu, a vi ćete vikati od žalosti u srcu i ridaćete od tuge u duhu“ (Is. 65:14).

Polemika

Pakao je prosto grob, smrt.

Čemu onda reči: „I dim mučenja njegovog uzdizaće se u vijekove vijekova; i neće imati odmora dan i noć“ (Otk. 14:11); „jer crv njihov neće umreti i oganj njihov neće se ugasiti, i biće gad svakom telu“ (Is. 66:24, Mk. 9:24). „I đavo koji ih varaše bi bačen u jezero ognjeno i sumporno, gdje je i zvijer i lažni prorok: i biće mučeni dan i noć u vijekove vijekova“ (Otk. 20:10). „I mnogo onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni na život večni, a drugi na sramotu i prekor večni“ (Dan. 12:2). Grešnici se bacaju u oganj večni (Mt. 18:8). „nevjernima … je udio u jezeru koje gori ognjem i sumporom“ (Otk.21:8). „A pljevu će sažeći ognjem neugasivim“ (Mt. 3:12; Lk. 3:17). „Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim… I ovi će otići u muku vječnu“ (Mt. 25:41,46). Grešnike će „baciti u peć ognjenu; ondje će biti plač i škrgut zuba“ (Mt. 13:50). Priča o bogatašu i Lazaru (Lk. 16:22-24).

Bog je ljubav i On ne postupa tako sa Svojom decom.

A Isus im reče: Kad bi Bog bio otac vaš, ljubili biste mene… Vama je otac đavo“ (Jn. 8:42-44). „A kukolj sinovi su zla“ (Mt.13:38). Gospod ne nalazi Svoje u grešnicima.

„Niti mi je došlo na um…“ (Jer. 7:31)

Čitaj ceo stih: nije dolazilo na um da se zapovedi tako nešto. „I sagradiše visine Tofetu, koji je u dolini sina Enomovog, da sažižu sinove svoje i kćeri svoje ognjem, što nisam zapovedio niti mi je došlo na um“ (Jer. 7:31). Gospod je ignjem spalio Sodom i Gomoru (1 Mojs. 19:24). Bog je preko Ilje spalio jedan za drugim dva odreda od 50 vojnika (2 Car. 1:10,12). A Koreja sa njegovim sledbenicima i porodicama žive je zemlja progutala (4 Mojs. 16:32). Gospod je zapovedio da se bludnici-izopačenici spaljuju na ognju (3 Mojs. 20:14; 21:9).

CARSTVO NEBESKO (ZEMALJSKO)

 

144 000 – to su samo Izrailjci, i to devstvenici (Otk. 14:4).

Prijesto stajaše na nebu“ (Otk. 4:2; Mt. 5:34; Dn. 7:49). 144 000 se nalaze pred prestolom (Otk. 14:3). Međutim, i „mnoštvo naroda“ je takođe stajalo pred prestolom (Otk. 7:9) i prebivaće pred njim večno (Otk. 7:15).

NEBO ĆE SE SJEDINITI SA ZEMLJOM: Nebeski Jerusalim (Jevr. 12:22) će sići sa neba (Otk. 21:10; 3:12).

GOSPOD JE OBEĆAO CARSTVO NEBESKO: Zar mi je bez koristi da budem siromašan duhom? (Mt. 5:3), gonjen za pravdu? (stih 10), sramote i progone (stih 12), delim imanje (Mt. 19:21). A šta ako naša pravednost prevaziđe pravednost fariseja? (Mt. 5:20).

Avraam, Isak i Jakov će biti u Carstvu Nebeskom (Mt. 8:11).

24 starca će carovati na zemlji (Otk 5.10).

Naše življenje je na nebesima“ (Fil. 3:20).

Koji se udostoje onog veka i vaskrsenje prebivaju kao anđeli (LK. 20:36). Samo demonima nema mesta na nebu (Otk.12:8).

Polemika

Odgovor na sve citate iz Starog Zaveta.

U Starom Zavetu su predstave o paklu i raju čulnije. Ne mogu se shvatiti bukvalno. Na primer kod Isaije: „Vuk i jagnje zajedno će pasti, i lav će jesti slamu kao vo…“ itd. (Is. 65:17-25) Tamo je napisano: „jer će dete umirati od sto godina, a grešnik od sto godina biće proklet“ (stih 20).

Naslov originala: Svящennik Vяčeslav Rubskiй. «Protivosektantskiй bloknot»


NAPOMENE:

  1. „Ti možeš živeti večno u raju na zemlji“ izd. 1989g. str. 79
  2. O životu duše nakon smrti, raju, paklu, stanju duša nakon smrti možete pročitati u kapitalnom delu svetitelja Ignjatija Brjančaninova „Slovo o smrti“ koje odražava istinsko učenje Pravoslavne Crkve. – prim.prev.