NASLOVNA » DOGMATSKO BOGOSLOVLJE ZA MISIONARE » Predavanje šesnaesto. O iskupljenju

Predavanje šesnaesto. O iskupljenju

„Raspetog za vreme Pontija Pilata“. Šta se podrazumeva pod rečju „iskupljenje“, „otkup“? Zašto je Bogu potrebna ova žrtva? Krv Isusa Hrista nas čisti od greha. Hristos je postao prokletstvo zbog nas. Žrtva je žrtva zaveta. Iskupljenje se odnosi na Božiji narod. Zašto Hristos umire na Krstu? Budući svet će biti materijalan.

 

Ova tema je glavna i najsloženija. Apostol Pavle kaže: „Jer je reč o krstu ludost onima koi ginu, a sila Božija nama koji se spasavamo. Jer je napisano: Pogubiću mudrost mudrih, i razum razumnih odbaciću“ (1 Kor. 1, 18-31). Skandal je za osuđene, ali izaziva radost u onima koji se spasavaju. Ne pomoću učenja i primera, za naš život Hristos je dao Svoju krv bez koje se ne možemo spasiti – ova vest je vrlo skandalozna.

„Raspetog u vreme Pontija Pilata.“

Jer vam najpre predadoh što i primih, da Hristos umre za grehe naše po Pismu, i da bi pogreben, i da je ustao treći dan po Pismu“ (1 Kor. 15, 3) – ove reči su srce Jevanđelja. Ako čovek ne veruje u Hristovu žrtvu iskupljenja, on nije hrišćanin. Nevini je umro za krive.

Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce… Kao što Otac poznaje Mene i Ja Oca; i život Svoj polažem za ovce… Niko ga ne uzima od Mene, nego ga Ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga. Ovu zapovest primih od Oca Svoga“ (Jn. 10, 11-18).

Šta se podrazumeva pod rečju „iskupljenje“, „otkup“?

A sada se bez zakona javila pravda Božija, posvedočena od zakona i proroka; i to pravda Božija kroz veru u Isusa Hrista za sve i na sve koji veruju, jer nema razlike. Jer svi sagrešiše i lišeni su slave Božije, a opravdavaju se darom, blagodaću Njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, Kojega odredi Bog da bude krvlju Svojom žrtva pomirenja kroz veru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih greha, u dugotrpljenju Božijem, da se pokaže pravda Njegova u sadašnje vreme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vere Hristove“ (Rim. 3, 21-26).

Čovek učestvuje u smrti Gospodnjoj kroz Krštenje, u Zavetu s Gospodom kroz Pričešće – i tako se spasava. Spasavamo se u Krštenju. Ako se krštenje ne doživljava kao Tajna, znači pred nama nisu spaseni ljudi. Pismo ne kaže da treba prosto poverovati, treba se još i spasiti.

Šta znači otkup? Reč „otkup“ znači plaćanje za zarobljenika, otkup Bogu za prvence: „Šta god otvara matericu između svakog tela koje prinose Gospodu, i između ljudi i između stoke, tvoje da bude; ali prvenac čovečji neka se otkupljuje; i prvenac nečiste stoke neka se otkupljuje“ (4 Mojs. 18, 15).

U Starom Zavetu je takođe opisan otkup ratnih zarobljenika i robova (3 Mojs. 19, 20-22; 25, 50-55). Otkup je radi oslobođenja od smrti (2 Mojs. 21, 29-31). Onaj ko plaća naziva se Iskupitelj. Po cenu sopstvene krvi: Znajući da se propadljivim srebrom ili zlatom ne iskupiste iz svoga sujetnoga življenja, od otaca vam predanoga, nego časnom krvlju Hrista, kao Jagnjeta neporočnog i bezazlenog, predviđenog još pre postanja sveta, a javljenog u poslednja vremena radi vas“ (1 Petr. 1, 18-20).

Takođe je napisano: „Jer ste na to i pozvani, jer i Hristos postrada za vas, ostavljajući vam primer da idete Njegovim stopama; On greha ne učini, niti se nađe prevara u ustima Njegovim; On vređan, ne uzvraćaše uvredom; stradajući ne prećaše, nego je prepustio Onome Koji pravedno sudi. On grehe naše Sam iznese na telu Svom na drvo, da za grehe umremo, i za pravdu živimo, jer se Njegovom ranom isceliste“ (1 Petr. 2, 21-24).

Hristova smrt uništava vlast đavola (ali nije žrtva za đavola), to je žrtva prineta Bogu.

Zašto je Bogu potrebna ova žrtva?

Radi spasenja potrebno je izbaviti čoveka od vlasti đavola, greh se čini pred Bogom. Bog se gnevio zato što je čovek kršio Njegove zapovesti. Da li je Bogu potrebna Krv Sina Božijeg? Za samo bitije Božije ona nije potrebna, a za naše jeste. Čovek koji čini zlo izaziva kaznu. Bog se nikad ne miri sa zlom. Ljubav kojoj je svejedno nije ljubav. Pravi Bog ne štedi zlo. Hristos nije otkupio grehove, on je otkupio čoveka od greha. Bog je izlečio bolesnika, ali ne bolest. Bog preuzima na Sebe kaznu za naš greh, a ne naš greh. Slika braka u Bibliji: čovek uzima ženu za suprugu i preuzima sve njene dugove.

Žene, pokoravajte se svojim muževima kao Gospodu. Jer muž je glava ženi kao što je i Hristos glava Crkvi, i On je Spasitelj tela. No kao što se Crkva pokorava Hristu, tako i žene u svemu svojim muževima. Muževi, volite svoje žene kao što i Hristos zavole Crkvu i Sebe predade za nju, da je osveti, očistivši je krštenjem u vodi rečju. Da je stavi preda Se, slavnu Crkvu, koja nema mrlje ni bore, ili što tome slično, nego da bude sveta i neporočna“ (Ef. 5, 22-27).

Starozavetna crkva je bila odvratna kad ju je Hristos uzeo. „Jer vam kažem, da još i to što je napisano: I uvrstiše Ga među bezakonike, treba da se izvrši na Meni; Jer što je o Meni pisano završava se“ (Lk. 22, 37); „Zato ću Mu dati deo za mnoge, i sa silnima će deliti plen, jer je dao dušu Svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i Sam nosi grehe mnogih, i za zločince se moli“ (Is. 53, 12).

Zid zla ne dozvoljava Bogu da bude milostiv prema ljudima, trebalo je promeniti odnose između Boga i čoveka, i ne samo to. „Ranama Njegovim smo se iscelili.“ Krv Gospodnja je skinula s nas kaznu i iscelila nas je od naših grehova. Došlo je do prerade, do pretapanja samog čoveka. Hristova krv pretapa čoveka iznutra: „Odgovori Isus: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u Carstvo Božije“ (Jn. 3, 5).

Hristova krv nas čisti od greha.

„Ako li u svetlosti hodimo, kao što je On Sam u svetlosti, imamo zajednicu jedni sa drugima, i krv Isusa Hrista, Sina Njegova, očišćava nas od svakog greha“ (1 Jn. 1, 7); „Zato, braćo sveta, zajedničari zvanja nebeskoga, poznajte Poslanika i Prvosveštenika vere naše koju ispovedamo, Isusa Hrista, Koji je veran Onome Koji Ga je postavio, kao i Mojsije u svemu domu Njegovu“ (Jevr. 3, 1).

Oni koji su odstupili od Mojsija poginuli su, a ti pre će poginuti onaj ko je odstupio od Prvosveštenika. Bog ne garantuje da će čovek uvek imati šansu, već može i da ne stigne. Saul je želeo da se popravi, želeo je da zamoli Boga za oproštaj, ali mu Bog nije odgovorio. Isav je želeo da promeni očev blagoslov, ali nije bio prihvaćen. Glavna misao poslanice Jevrejima jeste da čovek treba da žuri da ne bi zakasnio. Bog ostavlja ove ljude radi pouke drugim ljudima. Vaskrsenje iz mrtvih je Očev odgovor na Hristovu molitvu. Žrtva je prineta i Ocu, i Sinu, i Svetome Duhu. Na koji način je Hristos postao savršeniji kroz stradanja? On je neporočan i nad njim nemaju vlast strasti kao što su: stradanje, smrt i tuga. Dobio je novu vlast – vlast preporođenog čoveka.

„Utoliko Isus posta jemac boljega Zaveta. I onih sveštenika bilo je mnogo, jer ih je smrt sprečavala da ostaju, a Ovaj, pošto ostaje vavek, ima neprolazno sveštenstvo. Zato i može potpuno i zauvek spasti one koji kroz Njega dolaze Bogu, pošto svagda živi pa može posredovati za njih. Jer takav nam Prvosveštenik trebaše: svet, nezlobiv, čist, odvojen od grešnika i viši od nebesa; Koji nema potrebe, kao oni prvosveštenici, da svaki dan prinosi žrtve, najpre za svoje grehe, a potom i za narodne, jer On ovo učini jednom zauvek prinevši Samoga Sebe. Jer zakon postavlja za prvosveštenike ljude koji imaju slabosti, a reč zakletve posle zakona, postavlja Sina vavek savršenoga“ (Jevr. 7, 22-28).

Apostol Pavle poredi Hrista i Melhisedeka, on pokazuje da je sveštenstvo po činu Melhisedeka iznad sveštenstva po Aronovom činu, zato što je Aronov predak Avram prineo desetinu Melhisedeku.

Jer Njega, Koji nije znao greha, učini grehom nas radi, da mi postanemo pravda Božija u Njemu“ (2 Kor. 5, 21).

Hristos je postao proklet zbog nas.

Hristos nas je iskupio od prokletstva zakona postavši za nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet svaki koji visi na drvetu“ (Gal. 3, 13).

Čaša zbog koje Se molio Hristos jeste čaša gneva Božijeg, čaša prokletstva, koja pada na grešnike. I nevini dobrovoljno ispija čašu prokletstva, sam postaje proklet, dobija kaznu kao grešnik za grehove drugih. Zamena krivih nevinim predstavlja srž hrišćanstva. Ljudi ne zamišljaju normalnu sliku oproštaja grehova. Poslanica Jevrejima kaže da imamo garanciju – Sam Hristos je umro za nas. Upravo On je garancija oproštaja naših grehova. Na propovedi tome treba da posvetimo pažnju. Mnogi kažu da je kod pravoslavaca sve lako: zgrešio si, pokajao si se, oprošteno ti je. odgovaramo: da, kod nas je sve lako, zato što Nevini preuzima naše kazne. Judejce je iskupio od kletve zakona, a neznabošce od onoga što su učinili protiv savesti.

Žrtva je žrtva zaveta.

Suština Novog Zaveta je u tome da se Božiji zakon piše u ljudskom srcu. I Bog više ne pominje ljudske nepravde. O tome je napisano u 8. glavi poslanice apostola Pavla Jevrejima.

A sada Ovaj dobi toliko uzvišenije služenje koliko je posrednik boljeg zaveta, koji je na boljim obećanjima zasnovan“ (Jevr. 8, 6).

Iskupljenje se odnosi na Božiji narod.

Jer ovo je Krv Moja Novoga Zaveta koja se proliva za mnoge radi otpuštenja grehova“ (Mt. 26, 28).

Krv se proliva za mnoge. Potencijalno – za sve, u stvarnosti – za mnoge. Oni koji ne budu hteli, sami će odgovarati za svoje postupke. Kršteni ginu zbog svojih postupaka. Nekršteni, koji je čuo jevanđeljsku propoved, ali ju je odbacio, odgovaraće i za to. Oni koji nisu čuli jevanđeljsku propoved takođe nisu oslobođeni krivice. O tome piše apostol Pavle u prvoj i drugoj glavi poslanice Rimljanima.

Imala je, doduše, i prva skinija pravila za bogosluženje, a i svetinju zemaljsku. Jer  beše uređen prvi deo skinije, u njemu svećnjak i trpeza i postavljeni hlebovi, i to se zove Svetinja. A iza druge zavese deo skinije, nazvan Svetinja nad svetinjama. Koja imaše zlatnu kadionicu, i kovčeg obložen svuda zlatom, u kome beše zlatni sasud sa manom, i procvetali štap Aronov, i ploče zaveta, a nad njim heruvimi slave, koji osenjivahu očistilište; o čemu sada ne treba govoriti podrobno. A pošto ovo beše tako uređeno, ulažahu sveštenici svagda u prvi deo skinije da vrše službu Božiju; a u drugi jednom u godini sam prvosveštenik, ne bez krvi, koju prinosi za sebe i za narodne grehe iz neznanja. Ovim Duh Sveti pokazuje da još nije otvoren put u Svetinju, dokle god prva skinija stoji; koja je praslika za sadašnje vreme, kada se prinose i darovi i žrtve koje ne mogu da usavrše savest onoga koji služi, a propisane su samo za jela i pića i razna pranja i obede telesne do vremena obnove. Ali kad je došao Hristos, Prvosveštenik budućih dobara, kroz veću i savršeniju skiniju, nerukotvorenu, to jest ne od ove tvorevine, ne sa krvlju jarčijom ni junčijom, nego sa Svojom krvlju uđe jednom za svagda u Svetinju izvršivši večno iskupljenje. Jer ako krv jaraca i junaca i pepeo od junice, kojom kad se krope nečisti osvećuje ih da budu telesno čisti, koliko li će više krv Hrista, Koji Duhom večnim prinese Sebe neporočna Bogu, očistiti savest vašu od mrtvih dela, da bi služili Bogu živome i istinitome“ (Jevr. 9, 1-14).

U ovoj poslanici se govori o prednosti žrtve Novog Zaveta u odnosu na žrtvu Starog Zaveta. Starozavetne žrtve nikoga nisu mogle da očiste do kraja. Starozavetne žrtve je trebalo da budu senke budućnosti, da pripremaju ljude za vreme popravljanja. Hristova žrtva je uzrok našeg ulaska u Carstvo Nebesko. Na Golgoti su se otvorila vrata Carstva Nebeskog za ljude. U Knjizi Brojevi govori se o obredu prinošenja žrtve (4 Mojs. 19, 9-17), ali posle Hristovog raspeća on je izgubio moć. Savremeni Jevreji čine bezakonje jedući presne hlebove i vršeći obrezanje.

Čineći nehotične grehe Jevreji je trebalo da se čiste vodom s pepelom riđe junice, a pošto nemaju hram, ne mogu da prinesu na žrtvu riđu junicu, a pošto se nisu očistili, znači da su oskrnavljeni, da čine svetogrđe obavljajući svoje rituale. Kad su Jevreji bili u progonstvu Gospod je preko proroka Jezekilja rekao: „Zato reci: Ovako veli Gospod Gospod: Ako ih i odagnah daleko među narode, ako ih i rasejah po zemljama, opet ću im biti svetinja za malo u zemljama u koje otidoše“ (Jez. 11, 16).

U VIII veku je načinjen pokušaj obnavljanja skinije u Hazarskom kaganatu. Međutim, po Zakonu hram može biti samo na jednom mestu koje je Bog izabrao – u Jerusalimu.

Krv Gospodnja poseduje moć da čisti našu savest od mrtvih dela. Ne prosto da nas oslobađa kazne za greh, već nas oslobađa greha u nama i navike; Krv oslobađa od težnje ka grehu. Da bismo se spasili treba da se pokajemo i da se pričešćujemo (to zna svaki hrišćanin). Bez prolivanja krvi nema oproštaja. Život se može ispraviti samo po cenu života, jer greh izlazi iz same dubine ljudskog života. Krv se leči samo krvlju. Mi jedni drugima opraštamo jednostavno, ali ne čistimo jedni druge od greha. Opraštamo jedni drugima bez žrtve ugledajući se na Hrista, kao što je i On nama oprostio.

Reinkarnacije ne postoji.

„I kao što ljudima predstoji jedanput umrijeti, a potom sud“ (Jevr. 9, 27).

Čovek jednom umire, a onda sledi Sud. I čovek se jednom čisti. Očišćenje se ogleda u tome što čovek gubi svest o učinjenom grehu, prestaje da doživljava svoj greh kao nešto svoje. Jednom žrtvom Bog čini savršenima one koje osvećuje.

„Jer ako mi grešimo hotimice i posle primljenog poznanja istine, tu više nema žrtve za grehe, nego samo strašno očekivanje suda i jarost ognja koji će progutati protivnike. Kad neko prestupi zakon Mojsijev, po iskazu dva ili tri svedoka, ima da umre bez milosti; zamislite koliko će sada težu kaznu zaslužiti onaj koji gazi Sina Božijega, i krv zaveta kojom je osvećen za nesvetu drži, i Duha blagodati vređa?“ (Jevr. 10, 26-29).

Apostol Pavle u poslanici Efescima piše da smo se oslobodili vlasti đavola – on nema za šta da se drži u nama (Ef. 2, 4-22). Krštavani se pomazuje uljem i đavo ne može da se uhvati za njega. Raspeće nam otkriva ljubav Božiju s nove, nezamislive strane, o kojoj inače niko ništa ne bi znao (čak ni anđeli). Za apostola Pavla iskupljenje je novo stvaranje čoveka, novo sazidavanje čoveka. Isus je naš mir. On je pomirio Jevreje i neznabošce i učinio ih je jednom celinom. On je ukinuo neprijateljstvo između Jevreja i pagana. A zakon zapovesti ukida učenjem. Na Krstu prestaje da važi Mojsijev zakon. Prestale su sve zabrane koje se odnose na košer. Od dva naroda On čini jednog novog čoveka i tako se uspostavlja mir među ljudima. I Jevreji su bili u neprijateljstvu s Bogom, zato što su kršili zapovesti, i neznabošci, zato što su postupali nesavesno. Ali Hristos i jedne i druge u Sebi miri s Bogom. Daljnji su neznabošci, bližnji su Jevreji, oboma blagovesti mir. Kroz Gospoda su i Jevreji i neznabošci dobili jednaku mogućnost za pristup Bogu Ocu u jednom Duhu – u Svetom Duhu.

Zašto Hristos umire na Krstu?

Svetitelj Atanasije Veliki kaže da ako neko izlazi u boj, pobedu dobija onda kad igra po pravilima protivnika. Đavo je smislio krsnu smrt za Gospoda (najsramnije pogubljenje). Gospod pobeđuje đavola po đavoljim pravilima. Krst je pogubljenje koje sadrži i vešanje u vazduhu i prolivanje krvi. Prolivanje krvi je potrebno za oproštaj grehova; vešanje je potrebno da bi se uništila vlast kneza vazduha (satane); vešanje je na drvetu – da bi se drvetom poslušanja izlečilo drvo neposlušanja (prvorodni Adamov greh).

I kad Ja budem podignut sa zemlje, sve ću privući Sebi. A ovo govoraše, ukazujući kakvom će smrću umreti“ (Jn. 12, 32-33).

Raširene ruke Gospoda probili su ekseri, kako bi se iscelile Adamove ruke koje su posezale za zlom; rebra su probijena kopljem da bi se iscelila ona koja je uzeta iz rebra; krunisan je trnovim vencem da bi se skinulo prokletstvo sa zemlje (trnje i čičak). Sve ovo postoji u bogosluženju Velikog petka i Velike subote. Hristos je razapet tamo gde je umro Adam.

Budući svet će biti materijalan.

Neka se podignu i dođu narodi u dolinu Josafatovu; jer ću onde sesti da sudim svim narodima unaokolo“ (Joil. 3, 12). Sve će okupiti u Josafatovoj dolini. Pakao će biti u Mrtvom moru. Satana kaže da je duhovno dobro, a telesno je loše. To nije tačno. Bog je Tvorac i tela, i duha. On voli i jedno i drugo.

 

Pitanja i odgovori na temu predavanja

Da li se čovek može nazvati hrišćaninom ako ne veruje u Hristovu žrtvu iskupljenja?

Ne, takav čovek nije hrišćanin.

Jer vam najpre predadoh što i primih, da Hristos umre za grehe naše po Pismu, i da bi pogreben, i da je ustao greći dan po Pismu“ (1 Kor. 15, 3)

Zašto se čovek spasava u krštenju?

Čovek učestvuje u smrti Gospodnjoj kroz Krštenje, u zavetu s Gospodom i Pričešću, – samim tim se spasava.

„A sada se bez zakona javila pravda Božija, posvedočena od zakona i proroka; i to pravda Božija kroz veru u Isusa Hrista za sve i na sve koji veruju, jer nema razlike. Jer svi sagrešiše i lišeni su slave Božije, a opravdavaju se darom, blagodaću Njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, Kojega odredi Bog da bude krvlju Svojom žrtva pomirenja kroz veru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih greha, u dugotrpljenju Božijem, da se pokaže pravda Njegova u sadašnje vreme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vere Hristove“ (Rim. 3, 21-26).

Zašto je Bogu potrebna žrtva?

Treba izbaviti čoveka od vlasti đavola, greh se čini pred Bogom. Bog se gnevio, zato što je čovek kršio Njegove zapovesti. Da li je Bogu potrebna krv Sina Božijeg? Slika braka u Bibliji: čovek uzima ženu za suprugu i preuzima sve njene dugove.

Žene, pokoravajte se svojim muževima kao Gospodu. Jer muž je glava ženi kao što je i Hristos glava Crkvi, i On je Spasitelj tela. No kao što se Crkva pokorava Hristu, tako i žene u svemu svojim muževima. Muževi, volite svoje žene kao što i Hristos zavole Crkvu i Sebe predade za nju, da je osveti, očistivši je krštenjem u vodi rečju. Da je stavi preda Se, slavnu Crkvu, koja nema mrlje ni bore, ili što tome slično, nego da bude sveta i neporočna“ (Ef. 5, 22-27).

Kako čovek može da se očisti od greha?

Hristovom krvlju.

Ako li u svetlosti hodimo, kao što je On Sam u svetlosti, imamo zajednicu jedni sa drugima, i krv Isusa Hrista, Sina Njegova, očišćava nas od svakog greha“ (1 Jn. 1, 7); „Zato, braćo sveta, zajedničari zvanja nebeskoga, poznajte Poslanika i Prvosveštenika vere naše koju ispovedamo, Isusa Hrista, Koji je veran Onome Koji Ga je postavio, kao i Mojsije u svemu domu Njegovu“ (Jevr. 3, 1).

Za koga je Hristos postradao?

Za sve ljude.

Jer ovo je Krv Moja Novoga Zavet koja se proliva za mnoge radi otpuštenja grehova“ (Mt. 26, 28).

Krv se izliva za mnoge. Potencijalno – za sve, u stvarnosti – za mnoge. Oni koji ne budu hteli, sami će odgovarati za svoje postupke. Kršteni ginu zbog svojih postupaka. Nekršteni, koji je čuo jevanđeljsku propoved, ali ju je odbacio, odgovaraće i za to.

Da li postoji reinkarnacija?

Ne, reinkarnacija ne postoji.

To je mamac đavola koji da bi upropastio čoveka, sugeriše mu da može da provede život u grehovima, a u sledećem da se opameti. To je laž.

I kao što ljudima predstoji jedanput umreti, a potom sud“ (Jevr. 9, 27).

 

 

Da li će budući svet biti materijalan?

 

Da, biće. I vaskrsenje će se desiti u telu. Gospod će sići na Maslinsku goru.

„Neka se podignu i dođu narodi u dolinu Josafatovu; jer ću onde sesti da sudim svim narodima unaokolo“ (Joil. 3, 12).