NASLOVNA » DOGMATSKO BOGOSLOVLJE ZA MISIONARE » Predavanje deseto. Prvorodni greh

Predavanje deseto. Prvorodni greh

Izlaganje učenja o prvorodnom grehu. Bez krštenja nema spasenja. Ključni tekst Novog Zaveta o prvorodnom grehu. Telo je postalo smrtno. Duša je postala smrtna. Kako nastaju političke borbe? Izlaganje učenja o prvorodnom grehu.

U trećoj glavi Knjige Postanja detaljno je opisan pad naših praroditelja u greh, opisano je na koji način su ljudi pali u bezakonje, kako su otpali od Sazdatelja, postali grešni i kakve su sad posledice toga. Čovek je grešan po svojoj prirodi. Ova činjenica je posvedočena u Svetom Pismu, o tome svedoči i naš svakodnevni život. Postojanje zla u čoveku potvrđuje prvorodni greh. Kako saučestvujemo u Adamovom grehu? Postoji izvesna sila koja čoveka navodi da čini zlo.

Bez krštenja nema spasenja.

Ako stanemo na stanovište Ž. Ž. Rusoa koji je smatrao da su deca čista tabla, naravno, pogibelj dece (bez krštenja) će biti krajnje nepravedna pojava. Međutim, Pismo kaže da nema nijednog pravednog čoveka. Posle krštenja blagodat Božija omiva sve grehove pokajanjem. Od Hrista dobijamo više nego što smo izgubili od Adama. Zbog čega će u gejenu ognjenu otići nekršteni odrasli ljudi? Zbog sopstvenih zlih dela. Čovek čini zlo i to ga osuđuje na gejenu. Apostol Pavle kaže da će se neznabožac spasiti ako uvek bude postupao po savesti. Međutim, to nije moguće za ljude.

Ključni tekst Novog Zaveta o prvorodnom grehu.

Poslanica apostola Pavla Rimljanima: „Zato što kroz jednoga čoveka uđe u svet greh, i kroz greh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, pošto svi sagrešiše. Jer greh beše na svetu do zakona, ali se greh ne računa kada nema zakona. Ali smrt carova od Adama do Mojsija i nad onima koji ne sagrešiše sličnim prestupom kao Adam, koji je slika Onoga Koji će će doći. Ali blagodatni dar nije tako kao prestup, jer ako prestupom jednoga pomreše mnogi, mnogo se više blagodat Božija i dar u blagodati jednoga čoveka Isusa Hrista izobilno izli na mnoge. I ne bi sa darom onako kao što bi sa prestupom kroz jednoga: jer sud zbog jednoga bi osuda, a blagodatni dar bi opravdanje od mnogih prestupa. Jer ako se prestupom jednoga zacari smrt kroz jednoga, tim pre će oni koji primaju izobilje blagodati i dar pravednosti u životu carovati kroz jednoga Isusa Hrista. Tako, dakle, kao što jednim prestupom dođe osuda na sve ljude, tako i jednim opravdanjem dođe na sve ljude opravdanje života. Jer kao što kroz neposlušnost jednoga čoveka postaše mnogi grešni, tako će i kroz poslušnost jednoga postati mnogi pravedni. A zakon uz to dođe da se umnoži prestup; a gde se umnoži greh onde se još većma umnoži blagodat, da bi, kao što carova greh u smrti, tako i blagodat carovala pravednošću za život večni kroz Isusa Hrista, Gospoda našega“ (Rim. 5, 12-21).

Ovaj tekst govori o tome da postoje dve izuzetno velike figure u istoriji čovečanstva. Kroz Adama je smrt ušla u svet, kroz Hrista je u svet ušlo vaskrsenje. Pre čoveka priroda nije bila grešna. Bog nije stvorio greh. Greh nastaje u trenutku zloupotrebe naše slobode. U svetu postoje dve vrste ugovora: zavet sa Sazdateljem i zavet sa satanom. Kad je Adam zgrešio, stupio je u zavet sa satanom i tako se porobio đavolu, potčinivši se zakonu greha i smrti po kojem se kod čoveka pojavio izvesni poredak funkcionisanja njegove prirode. Kod čoveka se pojavio novi model ponašanja. Ovaj model još uvek deluje u ljudima. Sve to je detaljno opisano u Trećoj glavi Knjige Postanja.

Apostol Pavle kaže: „Jer greh beše na svetu do zakona, ali se greh ne računa kada nema zakona.“ Greh se ne može smatrati grehom ako čovek ne zna šta je greh. I dalje nastavlja da je dar blagodati koji je dobijen kroz Hrista mnogo veći od onoga što smo izgubili kroz Adama. Blagodat dolazi svima – svi ljudi dobijaju vaskrsenje tela, to je poklon Vaskrslog Hrista svim ljudima bez izuzetka (verujućima, neverujućima, muslimanima i dr.). Apostol Pavle ne govori samo o posledicama greha, već ističe da na izvestan način saučestvujemo u Adamovom grehu. U trenutku rođenja, pa čak i začeća čovek stupa u savez koji je sklopljen između Adama i đavola i postaje grešan od samog početka. Ne postoji pojam kao što je „bezgrešna beba“. Ko daje zlo? „I vas koji bejaste mrtvi zbog prestupa i grehova svojih, u kojima nekada hodiste po duhu ovoga sveta, po knezu koji vlada u vazduhu, po duhu koji sada dejstvuje u sinovima protivljenja, među kojima i mi svi živesmo nekada po željama tela svoga, čineći volju tela i pomisli, i bejasmo po prirodi deca gneva, kao i ostali. A Bog, Koji je bogat u milosti, zbog velike ljubavi svoje kojom nas zavole, i nas, koji bejasmo mrtvi zbog grehova, oživi sa Hristom, blagodaću ste spaseni“ (Efes. 2, 1-5).

Telo je postalo smrtno.

Apostol kaže da smo bili mrtvi zbog svojih grehova. Adam i Eva, koji su počinili greh odmah su umrli dušom, a kasnije po telu koje je postalo podvrgnuto truljenju. Otkriveno je da se prilikom podele DNK sigurno ne obnavlja, u DNK je na nivou ćelije usađena postepena smrt. Adam je pre pada u greh imao drugu mogućnost – on nije bio podvrgnut smrti (nije mogao da se utopi, ne bi mogao da pogine kad bi pao sa stene).

Duša je postala smrtna.

Čovek ne vidi Boga, odvojen je od Boga. U prvosazdanom čoveku Bog daje snagu ljudskom umu, a um daje snagu volji i osećanjima, zapoveda im. U čoveku je glavna stvar um, a pokajanje je promena uma. Da bi naš um pravilno razmišljao, treba da ima aksiomu od koje bi mogao da pođe. Polazna tačka Adamovog uma je bio intelekt Boga, proces razmišljanja je kod njega bio dosledan i logičan. On je davao logična uputstva volji i osećanjima. O tome kakav je bio um i šta mu se desilo rečeno je u Bibliji: „Samo, gle, ovo nađoh: da je Bog stvorio čoveka dobrog; a oni traže svakojake pomisli“ (Prop. 7, 29). Zamisao đavola je bila da se umetne između Adama i Boga. Sam čovek je dobrovoljno prihvatio misao neprijatelja. Um se otrgao od Boga. A đavo ne daje snagu, on je uzima i hrani se ljudskim grehovima. Prilikom sjedinjenja čovekovog i đavoljeg uma dolazi do izvesne rđave sinergije – pomisli. Iz njih se rađa strašna bolest – oblast fantazije. Fantazija rađa sve grehove. Čovek živi u iluzornom svetu, on drugog čoveka i svet oko sebe doživljava kao nešto iluzorno: ovaj čovek je dobar, a ovaj je loš, jer se ovaj prema meni odnosi dobro, a ovaj loše.

Izgubivši objektivnu istinu um traži na šta da se osloni. Boga se odrekao i preostaju mu tri varijante: 1) da se osloni na đavola (ovo se retko dešava) – ovakvi ljudi postaju satanisti, neznabožački žreci; 2) da se osloni na volju („ja želim da postupim upravo tako. I tačka.“); 3) da se osloni na osećanja („osećam da treba da postupim upravo ovako“, – a zatim ovaj čovek fantazira objašnjavajući svoje ponašanje).

Ni volja, ni osećanja nisu stvoreni za davanje ocena. Čovek u sva tri slučaja čini loše, zato što se iza takvog načina razmišljanja krije satana. Savez sa đavolom na nivou uma je upravo prvorodni greh: ja hoću tako, ja mislim tako, ja osećam tako – i svejedno mi je šta smatra Gospod Bog. Gordost je majka svih grehova.

Dijadoh Fotikijski („Dobrotoljublje“): „Adam je na početku bio u takvom stanju da je u njegovom srcu živeo Sveti Duh, a zli duh je delovao spolja, otkad je Adam zgrešio – u srcu živi zli duh, a spolja deluje Sveti Duh.“ Vlast đavola nad čovekom se drži na bujici zlih misli i fantazija. „Ko će čisto izvaditi iz nečista. Niko?“ (Jov. 14, 4). U kom trenutku dolazi do prenošenja? „U bezakonjima sam začet i u gresima rodi me mati moja“ (Ps. 51, 7). U začeću dolazi do prenošenja prvorodnog greha – čovekovo srce se useljava zao duh, i kako čovek raste, on mu ubacuje bujicu zlih pomisli. Ova bujica sama po sebi nije grehovna dok se čovek s njom ne složi. Čovek se navikava na ovu prljavu bujicu i čini mu se da je ona prirodna.

Zli duh ne ubacuje čisto zlo. Lukav je i kaže da je zadovoljstvo, ako ga čovek želi, potrebno, da ga Bog daje (to je delimično istina, bez Boga nije moguće steći zadovoljstvo). Ali umesto da čovek dobije zadovoljstvo od Boga, on počinje da ga traži u volji i osećanjima. Najteža porobljenost čoveka jeste kad telo pruža zadovoljstvo duhu, umesto da duh komanduje telom, da ga koristi kao instrument za dobijanje zadovoljstava. Postoji situacija kad čovek hodi po želji tela. Čovek se porobljava, đavo ga čini telesnim. Čovek živi samo radi telesnih misli, postaje telesan, pa misli da je glavno da živi samo u ovom životu. „A pošto ta deca imaju zajednicu u krvi i mesu, i On uze najprisnijeg udela u tome, da smrću satre onoga koji ima moć smrti, to jest đavola. I da izbavi one koji iz straha od smrti celoga života bejahu krivci za svoje robovanje“ (Jevr. 2, 14-15). Hristos izbavlja ljude od robovanja strahu od smrti, koji se rađa kad čovek misli da je telo glavno.

Kako nastaju političke borbe?

One se rađaju iz bujice zlih misli koje izaziva satana.

 

Pitanja i odgovori na temu predavanja

Šta je prvorodni greh?

U trećoj glavi Knjige Postanja detaljno je opisan pad naših praroditelja u greh, opisano je na koji način su ljudi pali u bezakonje, kako su otpali od Sazdatelja i postali grešni.

Zašto je spasenje nemoguće bez krštenja?

Posle krštenja blagodat Božija sve grehove omiva pokajanjem. Apostol Pavle kaže: „Jer greh beše na svetu do zakona, ali se greh ne računa kada nema zakona“ (Rim. 5, 13). Greh se ne može smatrati grehom ako čovek ne zna šta je greh. I dalje nastavlja da je dar blagodati koji dobijamo kroz Hrista mnogo veći od onoga što smo izgubili kroz Adama.

Zašto je posle pada u greh duša postala smrtna?

Izgubivši objektivnu istinu um traži na šta će se osloniti. Boga se odrekao, preostaju mu tri varijante: da se osloni na đavola, na volju ili na osećanja. Ni volja, ni osećanja nisu stvoreni za davanje ocena. U sva tri slučaja čovek čini zlo, zato što se iza njih krije satana.