NASLOVNA » NEW AGE » Pravoslavni put spasenja i orijentalno-okultna učenja – Sveštenik Vladimir Jelisejev

Pravoslavni put spasenja i orijentalno-okultna učenja – Sveštenik Vladimir Jelisejev

Uvod

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!

U sledećem ogledu uporedićemo „tehnike duhovnoga rasta“ istočnjačkih i okultnih mističnih učenja sa pravoslavnim putem spasenja. U centru našeg interesovanja nalazi se pitanje: kakvim koracima, i kojim načinima se ostvaruje spasenje u Pravoslavlju, i koje su principijelne razlike između ovog puta i svih ostalih puteva?

U datom tekstu nije nam cilj da temeljno prikažemo sadržinu nepravoslavnih učenja i kritiku njihovih doktrina. Apostol Pavle je kazao: „Ne dajte se zavesti različitim i tuđim učenjima, jer je dobro blagodaću utvrđivati srca, a ne jelima, od kojih ne imaše koristi oni koji su uživali u njima“ (Jevr. 13, 9).

Mnogo je važnije pokazati psihološke posledice koje nastaju usled dodira sa tim učenjima, kao i ono što se događa sa ljudima, i kojim putem dolazi do deformacije ličnosti zbog tog uticaja. Negativne posledice su najbitniji faktor koji je nemoguće poricati, sasvim dovoljan argument pri razmatranju ovih učenja, ubedljiv dokaz da nije potrebno upoznavati čitaoce sa njihovim sadržajem, da ne bi imali više štete nego koristi. Iskustvo pokazuje, da čak ni nezainteresovano čitanje okultne literature predstavlja proces sjedinjenja s mračnim silama, nevidljivo truju-ći i ubijajući dušu čitaoca.

Izabrali smo ovakav pristup sledujući rečima Spasitelja: „Po plodovima njihovim poznaćete ih. Zar se grožđe bere s trnja ili s čička smokva? Tako svako dobro drvo rađa dobre plodove, a rđavo drvo donosi rđave plodove“ (Mt. 7,16).

 

Vidljivi i nevidljivi svet

Danas smo svi mi svedoci nagle rasprostranjenosti okultnih i dalekoistočnih mističnih učenja među ljudima koji su potpuno neupućeni u duhovne odnose. Kritika tih ideja moguća je jedino sa neke druge duhovne pozicije. U našem slučaju – to je pozicija Pravoslavlja.

Zato je prirodno da vidimo šta kaže Crkva po pitanju ciljeva i sredstava onih dostignuća koja nam predlažu orjentalni i okultni sistemi. Ovi sistemi nas u celini upućuju kako da proniknemo (misleno i čuvstveno) u nevidljivi svet, nudeći nam ključ spasenja tim putem. O putevima prodora u nevidljivi svet, podrobno ćemo govoriti u narednim poglavljima.

Svakom pravoslavnom hrišćaninu poznat je Simvol Vere u kome je rečeno: „Verujem u Jednoga Boga Oca Svedržitelja, Tvorca Neba i zemlje, i svega vidljivog i nevidljivog“. Već iz ovih reči jasno je da mimo vidljivog, svima nam poznatog sveta, postoji i svet nevidljivi — nedostupan vidu, sluhu, dodiru, mirisu i ukusu. Ukratko, taj svet nije dostupan našoj čulnoj spoznaji. Njegova nedostižnost ne bi nas interesovala, da nevidljivi svet nema nikakve veze sa našom sudbinom.

Tako, postajući pravoslavnim hrišćaninom i verujući u Boga, polažemo na Njega sve svoje nade u spasenje od nestalnosti vremena i telesnog postojanja. Imajući u vidu karakter našeg budućeg večnog života, mi imamo i odnos prema nevidljivom, pošto je i sam Bog nevidljiv. Osim toga, iz veroučenja naše Crkve mi znamo o postojanju pozitivnih i negativnih dejstava koja dolaze od nevidljivog sveta, o postojanju anđeoskih i demonskih bića koja se bore za našu dušu. Ovakvo stanje ne dopušta nam da ostanemo ravnodušni pred činjenicom postojanja nevidljivog sveta, i deluje razumno i sasvim osnovano težnja da upoznamo taj svet kako bi sebe zaštitili od njegovog pogubnog uticaja. Zar da se štitimo od klimatskih i drugih uticaja vidljivog sveta, a opiremo se detaljnom i ozbiljnom poznavanju zakonitosti nevidljivog? Celokupna ljudska civilizacija i kultura koja okružuje naše postojanje u vidljivom svetu, oslanja se na naučne procese poznanja tog sveta, na osobenosti njegove i rezultate koji iz toga znanja proizilaze. Logično je pretpostaviti, da je isto pravilo primenljivo i u nevidljivom svetu, da je moguće njegove uticaje razumeti i loše uplive onemogućiti utičući na pozitivan ishod.

Priznanje postojanja nevidljivog sveta jeste glavna pretpostavka za njegovo upoznavanje i prvi korak ka pojašnjenju — zbog čega je taj svet za nas nevidljiv?

Zašto je nevidljivi svet — nevidljiv?

Po učenju Crkve, razlog zbog kojeg ne osećamo nevidljivi svet, jeste grehopad prvih ljudi, koji je kvalitativno izmenio suštinu njihovog života, a, sledstveno tome — i našeg. U skladu sa izmenom suštine života izmenilo se i ljudsko telo, kao i njegove sposobnosti.

Sveti Ignjatije Brjančaninov, pozivajući se na prepodobnog Makarija Velikog, piše: „Do pada čovekovog telo je bilo besmrtno, bez bolesti, bez njegove sadašnje otežalosti i debljine, strano grehovnim i plotskim osećanjima danas mu svojstvenim. Čuvstva njegova bila su neuporedivo tananija, delovanje široko, sasvim slobodno. Obučen u takvo telo, s takvim organima i čulima, čovek je imao sposobnost da opaža duhove… bio je sposoban da opšti sa njima. Pri tom, imao je dar Bogoviđenja, dar opštenja s Bogom, bio je srodan svetim duhovima… Padom, izmenila se duša i telo svih ljudi. U ličnom pogledu pad je predstavljao ujedno i smrt. U takvom umrtvljenom stanju, iz razloga krajnje ogrubelosti i otežalosti, telesna čuvstva više nisu bila sposobna da opšte sa duhovima, da ih vide, da ih čuju, ili osećaju“ (5, t. 3, s. 7-8).

Do grehopada, čovek je imao sposobnost da neposredno sagledava duhovni svet; posle pada on je taj dar izgubio. Koji je uzrok ovog gubitka?

Sveti Ignjatije ovako objašnjava: „Po padu prvih ljudi, pre osude i izgnanstva iz raja, Bog im „načini haljine od kože i obuče ih“ (Post. 3, 21). Kožne haljine, po objašnjenju Svetih Otaca (Svetog Jovana Damaskina — „Tačno ispovedanje pravoslavne vere“ knj. 3. gl. 1.) označavaju našu grubu sadašnju prirodu koja se zbog pada izmenila: izgubila svoju tananost i duhovnost, zadobila težinu i debljinu.

Glavni uzrok promene naše prirode jeste pad, ali je izmena učinjena voljom Svemogućeg Tvorca, po neiskazanoj milosti Njegovoj prema ljudima… Kroz dopuštenu ogrubelost našeg tela postali smo nesposobni da fizički opažamo duhove, u sferi u kojoj se sada nalazimo. Objasniću to. Zarobljeni smo zbog prirodne naklonosti prema zlu. Ova naklonost je postala svojstvena paloj ljudskoj prirodi; slična je sklonosti demona da čine zlo: „misao srca čovečijega zla je od malena“ (Post. 8, 21). Ali, u nama su dobro i zlo pomešani: po paloj prirodi, težimo zlu, a poništavajući takvu težnju, trudimo se u dobru. Demoni, naprotiv, svagda i uvek usmereni su ka zlu. Kad bi se mi nalazili u fizičkom dodiru da demonima, oni bi vrlo brzo razvratili čoveka, neprestano ga podstičući na zlo, neprestano saučestvujući u zlu, zaraženi primerima prestupničke i Bogu neprijateljske delatnosti… U kratkom roku, po konačnom preusmerenju na zlo, ljudi bi postali demonizovani; pokajanje i dizanje iz stanja pada za nas bi postalo nemoguće…

Premudrost i milost Božja postavila je pregradu između čoveka, zbačenog na zemlju iz raja, i duhova, svrgnutih na zemlju s neba — a to je gruba čovečija priroda. Slično ovome, zemaljski zakoni tamničkim zidovima odvajaju zločinca od društva, da ovi ne bi naudili društvu i upropastili druge ljude“ (Prepodobnog Kasijana razgovori VIII, glava 12) (5. T. 3, S. 11).

 

Cilj našeg života na zemlji

Sveti Ignjatije povezuje osobine našeg tela sa ciljem našeg zemaljskog života. „Pri razmnožavanju čovečanstva, u njegovom sadašnjem stanju pada, telo služi duši, na isti način kako služe pelene novorođenom telu. Obmotano pelenama telo bebice dobija pravilan oblik, dok bi bez pelena udovi njegovi, zbog mekoće, mogli dobiti nakazne oblike: tako i duša obučena u telo, sakrivena i odvojena njime od sveta duhova, postepeno sebe izgrađuje izučavanjem zakona Božjeg, hrišćanskim životom stiče sposobnost razlikovanja dobra i zla (Jevr. 5, 14). Tada se njoj daruje duhovno viđenje nevidljivog sveta, kao i , ako se poka-že da je to u skladu s ciljevima Božjeg rukovođenja njome, viđelje čulno, pošto su obmana i sablazan za nju veoma opasni, a iskustvo i znanje korisni. Pri razdvajanju duše od tela vidljivom smrću, mi ponovo stupamo u svet duhova. Iz ovog se vidi, da je za uspešan ulazak u svet duhova, neophodno blagovremeno poučavanje u Zakonu Božjem, i da je radi tog preobraženja prepušteno izvesno vreme dato svakom čoveku od Boga u njegovom stranstvovanju na zemlji. Ovo stranstvovanje naziva se — zemaljski život“ (5, t. 31 s. 12-13).

Iz gore rečenog sasvim je jasno, da:

  • Gospod nas je lišio mogućnosti opštenja s nevidljivim svetom isključivo radi naše koristi;
  • svrha zemnog života ne uključuje u sebe neophodnost poznanja nevidljivog sveta, a ima za cilj da nas pripremi za dodir sa njim, koji će se u svoj punoti pokazati posle smrti;
  • dodir i opštenje sa nevidljivim svetom u našem zemaljskom postojanju može biti opasan za našu dušu.

Ovaj zaključak potrebno je dobro upamtiti.

 

Ispravan put u poznanju nevidljivog

Postepenost našeg puta poznanja, u idealnom slučaju, i u uslovima našeg telesnog zemaljskog bitisanja, može biti podeljen na tri međusobno povezane etape:

  • etapa izučavanja zakona Božjeg (s ciljem sticanja sposobnosti jasnog razlikovanja dobra i zla, i razvijanja navike da se čini dobro);
  • etapa duhovnog sagledavanja nevidljivog sveta;
  • etapa čulnog viđenja nevidljivog sveta.

Ovde treba konstatovati kako je veoma malo onih koji ovladaju prvim stupnjem — stupnjem pravednosti. Šta onda možemo reći o drugom i trećem stupnju? Ipak, radi potpune slike celog procesa istinitog po-znanja opisaćemo osobenosti i drugog i trećeg stupnja.

Samovoljno prodiranje u nevidljivi svet nedopustivo je!

Iz dosad rečenog jasno je da bilo koji samovoljni pokušaj prodora u nevidljivi svet i uspostavljanja kontakta s njim preti opasnim, katastrofalnim i često nepopravljivim posledicama.

U našem sadašnjem palom grešnom stanju, punota znanja o svemu što postoji nije korisna i preti nam strašnom pogibelji. Nužan je minimum znanja, koji obuhvata ono što je neophodno za naše spasenje, a nikako za zadovoljenje naše radoznalosti. Prema tome, ograničenost naših mogućnosti spoznaje određena je samim Gospodom, a za naše dobro: „Jer, delimično znamo i delimično prorokujemo; a kad dođe savršeno onda će prestati što je delimično„, piše apostol Pavle (1. Kor 13,9-10) samo kad se čovek nauči razlikovanju dobra od zla — svedoči Sveti Ignjatije Brjančaninov — zadobija dar viđenja duhova, a kad je to saglasno Promislu Božjem, što je izuzetno, dobija dar i čuvstvenost viđenja.

 

Stupanj duhovnog viđenja

Dobro nam je poznato da pored jasnog čuvstvenog viđenja očima, čovek može ovladati i tzv. „umnim sozercanjem“. Po učenju Svetih Otaca, naš um i srce su svojevrsni organi zapažanja, ali oni ne primaju signale koji dolaze iz materijalnog, veštastvenog sveta, već reaguju na misli i osećanja (pomisli i osećaje duševne i duhovne prirode, ako koristimo svetootač-ke izraze.) Pri tome je važno imati u vidu da one misli i doživljaji koji odgovaraju umu i srcu izgledaju kao samostalno postojeći oblici, sposobni izvana da izazovu dejstvo na um i srce, „ulazeći“ u njih.

Ovo se vidi iz sledećeg citata: „Naš um ima sposobnost mišljenja i sposobnost opažanja; posredstvom prvog on stiče pojam o predmetima, posredstvom drugog poima likove predmeta. Đavo, oslanjajući se na prvu sposobnost, trudi se da nam saopšti grehovne pomisli, a oslanjajući se na drugu sposobnost stara se da u nas utisne sablažnjive predstave“. (5, t. 3, s 58-59).

 

Tri vida mogućeg uticaja na nas od strane palih duhova

Na jednom mestu Sv. Ignjatije govori o tri vida mogućeg dejstva na čoveka sa strane palih duhova u vreme našeg zemnog bitisanja. To je:

a) dejstvo pomislima;

b) dejstvo maštarijama;

v) dejstvo dodirom (5, t. 3 st 58-59).

a) O dejstvu pomislima

„Sveto Evanđelje pokazuje da je đavo prvo položio u srce Judi Iskariotskome misao o izdajstvu Bogočoveka (Jn. 13, 2) a tak potom je ušao u Judu (Jn 13, 27).

b) O dejstvu maštarijama

„Da maštarijama đavo iskušava čoveka, vidi se i iz iskušenja Bogočoveka: đavo je pokazao Gospodu sva zemaljska carstva i slavu njihovu „u trenu“ (Lk 4, 5) u mašti (s. 58). (Ovde je očito da se pod maštarijom podrazumeva nešto slično uobraženju, iluziji, halu-cinaciji).

„Demonsko maštanje delije na dušu veoma štetno, budeći u njoj naročitu sklonost ka grehu. Javljajući se često ono može izazvati nepopravive pogubne utiske (s. 59)“.

v) O dejstvu dodirom

„O tome, kako deluje đavo na čoveka putem dodira čitamo u Knjizi o Jovu (Jov, g. 1 i 2 ) i u evanđelskoj priči o ženi koju je svezao satana neobičnom nevoljom (Lk. 13, 10-16) (5, t. 3, s. 59). Iz knjige o Jovu vidimo da se satana može doticati spoljašnjih uslova života — izmeniti ih, kako uništavanjem imanja i rodbine, tako i razaranjem tela donoseći bolest.

„Usled dodira s demonima javljaju se plotske strasti i razvija bolest na koju ne deluju obična ljudska lekarstva.“ (5, t. 3, s 59).

U tom smislu, ako je našem postojanju onemogućeno čulno opažanje nevidljivog sveta, to su um i srce, pa čak i telo, otvoreni za njegovo dejstvo na nas.

 

Šta je to duhovno viđenje?

Um i srce povezani su sa sferom duha. Upravo se zato opažanje umom i srcem pomisli i oseđanja koja dolaze spolja i naziva duhovnim viđenjem. Ali, i te naše duhovne oči su slepe. To slepilo ne znači da mi nismo sposobni da primimo nadolazeće pomisli i doživljaje spolja, ili da mislimo i doživljavamo. Naše duhovno viđenje moguće je definisati kao sposobnost ocenjivanja i pravilnog tumačenja pomisli, doživljaja i osećanja. Upravo tom sposobnošću mi ne vladamo. Slično je sa običnim gledanjem kada vidimo neke delove, ali nismo u stanju da sagledamo celinu i spoznamo šta je u suštini stvari.

Sv. Ignjatije piše: „Slepilom su zarobljeni naš um i srce. Zbog slepila, um ne može da razlikuje istinite pomisli od lažnih, a srce ne pravi razliku između osećanja duhovnih i osećanja duševnih i grehovnih, osobito kad poslednja nisu uočljivo gruba. Usled duhovnog slepila svaka naša aktivnost se pokazuje kao lažna, kako je Gospod nazvao književnike (učene) i fariseje „bezumnim i slepim“ (Mt. 23, 17) „vođama slepih“ koji sami ne ulaze u Carstvo Nebesko i ne puštaju druge da uđu u njega (5. t. 3, s. 54.).

 

Uslovi izbavljenja od duhovnog slepila

Uslov progledanja i izbavljenja od duhovnog slepila, sticanja duhovnog viđenja, jeste Božja blagodat koja oseni čoveka.

„Ona se ne javlja po volji čovečijoj, nego od dodira Duha Božjega s našim duhom, po svesve toj volji Svesvetoga Duha“, piše sv. Ignjatije (5, t. 3, s. 55). To, pre svega, znači da se nije Spasitelj vazneo na nebo Bogu Ocu posle svog raspeća, onda i Duh Sveti ne bi došao nama, kako sam Isus Hristos govori o tome: „Bolje je za vas da ja odem: jer ako ja ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako li odem, poslaću ga k vama… A kada dođe On, Duh Istine, uputiće vas na svaku istinu“ (Jn. 16, 7-13). Prirodno, onaj ko nije primio Hrista (Hrista evanđelskog, a ne izmišljenog kao u okultizmu) neće primiti ni Duha Svetoga, i neka druga nehrišćanska religija ne može dati darove koji se stiču samo darom Duha Svetoga.

Među tim darovima je i izbavljenje od duhovnog slepila. Gore rečeno pokazuje da nikakav naš lični napor nije način, sredstvo ili metod „zagarantovanog“ duhovnog prosvetlenja, kao i to da ovi napori ne donose, sami po sebi, neizbežan razvoj ovakvog viđenja. Koliko god da usitnimo zemlju i pripremimo tle, ako u nju ne poseje-mo zrno, mladica se neće pojaviti. Tako je u ovom slučaju: svi naši napori, metodi, koji postoje radi samo-usavršavanja, jesu priprema tla; zrno mora položiti neko drugi. Ovo je veoma važno zapamtiti radi naših budućih razmatranja različitih metoda „samorealizacije“ i „samorazvića“, koje nam se izobilno nude na svakom koraku. Ko je taj drugi što seje zrno?

Već smo videli da taj drugi može biti lukavi duh koji upliviše na nas lažnim pomislima, grehov-nim predstavama, ili koji donosi telesnu bolest. To „seme“ vodi nas u pogibao. Samo Gospod, polažući u nas seme spasenja, a ne plevu greha, može nam dati istinsku prozorljivost. To seme je blagodat Duha Svetoga koji nas, pri svetom krštenju, preporađa za život duhovni i sveti, kako je rečeno u „Pravoslavnom katihizisu“ episkopa Aleksandra (Semenova — Tjan-Šanskog 24, s. 56).

Samo krštenje nije dovoljno za sticanje duhovnog viđenja, jer, očistivši se od grehova svetom tajnom krštenja, čovek se ne izbavlja od navika grešenja, i ubrzo njegova duša biva iznova pomračena grehom. Ovde je neophodno pribeći Svetoj Tajni Pokajanja da bi se njom čovek izlečio od grehovnih rana, koje zadobija u svakodnevnom životu, koji za njega postaje polje neprestane duhovne borbe i podviga. Sv. Ignjatije piše da, pri istinskom duhovnom podvigu, blagodat Božja dobijena svetim krštenjem, počinje da nas isceljuje malo po malo od duhovnog slepila (5, t. 3, s. 54.).

On nastavlja: „Kao suprotnost stanju slepila mi počinjemo ulaziti u stanje viđenja. Kako je u stanju viđenja onaj koji sozercava — um, to i viđenje nazivamo, po Svetim Ocima, — umnim viđenjem, tj. umstvenim. Pošto se stanje viđenja zadobija Svetim Duhom, to i viđenje nazivamo duhovnim, budući da je plod Duha Svetoga. Ono se razlikuje od sagledavanja. Sagledavanje je svojstveno svim ljudima; svaki čovek bavi se sagledava-njem kad hoće. Viđenje je svojstveno samo onima koji se očišćuju putem pokajanja; ono se javlja ne po volji čoveka, nego dodirom duha našeg s Duhom Božjim, dakle po svesvetoj volji Svesvetoga Duha (5, t. 3, s. 54-55).

Razlikovanje između sagledavanja i duhovnog viđenja, koje uvodi Sveti Ignjatije, za nas je veoma bitno.

Danas svi znamo za meditaciju kao glavno sredstvo samorazvoja u istočnoj mističnoj praksi. Meditacija i sagledavanje (sozercanje), su psihološki veoma slični procesi, i ono što Sveti Ignjatije govori o sozercanju, ima neposrednu vezu i sa meditacijom. Meditacija i njeni plodovi nisu duhovno viđenje u kojem nestaje duhovnog slepila; to je praksa lažnih obličja i osećanja, koja još jače zaslepljuju duh, dok ne upadne u zamku neobičnih i zaluđujućih doživljaja, iz kojih vremenom sam čovek ne želi da izađe. U meditaciji nema prisustva Duha Svetoga, kao ni pokajanja — najvažnijih uslova duhovnoga viđenja. Bez pokajanja nema očišćenja od greha, a u nečistu dušu ne useljava se Duh Sveti; rečeno je „u lukavu dušu neće ući pre-mudrost i neće obitavati u telu porobljenom grehom, jer Sveti Duh premudrosti uklanja se od lukavstva, i uklanja se od nerazumnih umovanja i kloni se nepravde“ (Prem. Solom. 1, 4-5).

Pozivajući se na druge Svete Oce, Sv. Ignjatije Brjančaninov piše o duhovnom viđenju: „Nenadano ono dolazi, nenadano odlazi, ne zavisi od naše volje, zavi-si od spremnosti: kapija u duhovni svet jeste smirenje (5, t. 3, s. 55). Ovim putem za sticanje duhovnog vida, za izbavljenje od slepila, od laži i zabluda, dužni smo postići određenu unutrašnju pripremu, koja se izra-žava u pojmovima tako bitnim za Pravoslavlje, — a to su pokajanje i smirenje.

 

Put klasične joge i pokajanje

Za ateističku svest, u duhovnom smislu neznalačku, religije su jednake. U našem društvu, kao posledica toga, vlada opšte rasprostranjena predrasuda da sve religije imaju isti cilj. Okultizam svesrdno podrža-va ovakav stav, tvrdeći da sve religije različitim putevima vode jednom te istom cilju. Veliki reformator hinduizma koji je živeo u XIX veku u Indiji, Ramakrišna, učio je da su bogovi raznih religija u suštini isti pošto sve religije govore o istom Bogu.

Po njegovom mišljenju, oni ljudi koji tvrde da je samo njihova religija istinita, liče na slepce u priči o slonu: „Četvorica slepih prišli su slonu. Jedan je dodirnuo nogu slona i rekao: slon liči na stablo. Drugi je dodirnuo surlu i rekao: slon liči na debelu batinu. Treći je dodirnuo stomak slona i rekao: slon liči na ogromno bure. Četvrti je dodirnuo uši i rekao: slon liči na veliku korpu. I počeli su da se svađaju kakav je slon u stvari“ (20, t. 3, s 105).

U ovoj priči se podrazumeva pretpostavka da sva četiri slepca imaju urođeno, neotuđivo pravo poznanja slona, makar i čulom pipanja. Oni se odnose prema slonu dobronamerno, pošteno, dok im on spokojno daje mogućnost da ga opipaju. Ništa, sem slepila, njima ne smeta. U odnosu na slona možda i jeste tako, ali ne i u odnosu prema Bogu.

Do grehopada prvih ljudi sve bi moglo biti tako kako nam priča Ramakrišna, no ljudi su zgrešili u odnosu prema Bogu, i izgubili pravo na neposredno „opipavanje“. Ne verujući Gospodu, a verujući satani, oni su napravili izbor i pali pod vlast lukavog duha. Sada im je on podmetnuo sebe, ludo se smejući slepim ljudima, radujući se njihovoj svađi povodom onoga što su opipali. Sagrešivši, ljudi su predali sebe pod vlast satane, koji je putem greha dobio tačku oslonca u delovanju na nas, i u tom stanju mi ne možemo biti uvereni da si su svi naši doživljaji — od Boga.

Osim toga, Bog — nije slon, kome je potpuno svejedno razumeju li ga slepci ili ne. Onima, koji su se odvratili od satane i pokajali se za grehe otaca svojih, On se sam javlja, i na svaki se način stara da bi mi, koliko je to moguće i korisno za nas — imali jasnu istinitu predstavu o Njemu. I više od toga, On sam uzima na sebe naše grehe i sam čisti naše duhovne oči. No, samo u slučaju ako smo se pokajali i napustili grehovni put svojih praroditelja. U priči o četiri slepca nema reči pokajanja i podrazumeva se da je proces poznanja tvari (slona) jednaka „procesu“ poznanja Tvorca.

Zbog toga nije neobično, što u klasičnoj jogi — konkretnom „rukovodstvu“ ka hinduskom „spasenju“ — ne nalazimo ono što je prisutno u hrišćanstvu. Ali, nije pravilno prenositi metode koje je čovek razradio prilikom izučavanja stvorenog sveta na poznanje samog Tvorca i razmišljati o Njemu onako kako razmišljamo o zemnim tvarima, ma kako to „naučno“ izgledalo. Da vidimo šta prethodi procesu meditacije ili djane — glavnom sredstvu jogičkog, „duhovnog viđenja“, uz pomoć koje joga postiže, ili nastoji da postigne istinu, razlikujući laž od istine. U klasičnoj jogi sav proces „samorazvoja“ ili jogičkog „spasenja“ (cilj joge je oslobađanje od patnje, što je slično spasenju) moguće je svrstati u osam stupnjeva:

1)  Jama (uzdržanje); u sebe uključuje:

a)  uzdržanje od nanošenja štete svim oblicima života,

b) pravičnost u mišljenju i govoru,

v) zabranu krađe,

g) kontrolu čulnih želja i strasti,

d) neprimanje poklona.

2) Nijama (kultivisanje dobrih navika) uključuje:

a) pročišćavanje tela kupanjem i uzimanjem samo čiste hrane (vegetarijanstvo), pročišćenje uma razvijanjem druželjubivosti,  dobronamernosti,  bodrosti, činjenjem dobra drugim ljudima.

b) stvaranje navika da budemo zadovoljni onim što dolazi samo od sebe, bez suvišnih napora,

v) umrtvljenje tela, to jest sticanje navike neosetljivosti na hladnoću, toplotu itd.,

g) navika redovnog čitanja religioznih knjiga,

d) kontemplacija o Bogu.

3) Asana (fizičke vežbe): ovladavanje različitim položajima, među kojima su posebne poze važne pri meditaciji.

4)  Pranajama (ovladavanje disanjem): razvijanje sposobnosti udisanja, izdisanja, posebnog ritma zadržavanja disanja, radi ovladavanja naročitim načinima disanja pogodnim za meditaciju.

5) Pratjahara (odvajanje čula od objekta): razvijanje sposobnosti negledanja otvorenih očiju, neslušanja usred buke, uopšte nereagovanja na spoljašnje nadražaje.

6)  Dharana  (usredsređivanje  uma   na  željenom objektu); razvijanje sposobnosti usmeravanja pažnje.

7)  Djana   (meditacija):   razvijanje  sposobnosti sozercanja nekog objekta u neprekidnom vremenskom trajanju bez prekida.

8) Samadi (sjedinjenje uma s objektom sozercanja): razvijanje sposobnosti putem meditiranja do stepena gubitka osećaja odvojenosti objekta sozercanja i sozercatelja — oni kao da se slivaju u jedno; samadi je sjedinjenje s Apsolutom „sjedinjenje ograničenog ja sa beskonačnim i apsolutnim postojanjem“ (32,s. 15).

 

Ovih osam stupnjeva joge dati su u knjizi „Uvod u hinduističku filosofiju“ D. Data i S. Čaterđi (28, s. 257-26)

Jasno je uočljivo da ovih osam stupnjeva joge mogu biti podeljeni na tri dela:

  • moralni (1 i 2);
  • fiziološki (3 i 4);
  • psihološki (5, 6, 7, 8).

Od njih, samo moralni aspekt može biti upoređen sa pravoslavnim „metodama“. Iako se u pravoslavnoj askezi pominje sposobnost usklađivanja disanja s molitvom (15, s. 140), čak i stav pri molitvi (15, s. 131), nikakve sličnosti sa pranajamom i asanama u njima nema.

„Umno delanje“, ili „Isusova molitva“ ima određenu malu sličnost sa praksom meditacije — i tamo i ovde mi imamo neprekidno zadržavanje pažnje na „objektu“ (ako uopšte Gospoda Isusa Hrista smemo nazvati „objektom“). U askezi se ta usmerenost pažnje zove „čuvanje srca“, „držanje pažnje“. Ali, svi ovi napori sa sopstvenom psihom i telom, predstavljaju „pripremanje njive“, dok sam Gospod ne poseje zrno, pod uslovom — da smo se pokajali!

To najvažnije mi nećemo naći ni u etičkom ni u psihološkom delu joge. Pri meditiranju je neophodna usmerenost pažnje; pri moli-tvi, ona je takođe neophodna, no savršeno nedovoljna. Osim pažnje, u molitvi je još potrebno blagodarno i skrušeno srce (17, s 38). — Bez skrušenosti srca (kao posledice pokajanja) i Isusova molitva može biti pogibeljna (17, s. 23, t. 1, s. 270), može odvesti u bezu mlje i samoubistvo. U tom pogledu pokajanje se javlja kao ključni momenat — koji odvaja jogu od pravoslavne askeze, i može se dogoditi potpuna pogibao duše jogi-na u svoj njegovoj praksi.[1]

Pokajanje — odvraćanje od satane, i obraćenje k Hristu — predstavlja tačku oslonca pravoslavnog spasenja. Taj izbor, važan ne samo za zemni život, nego i za večnost, učvršćuje se Svetom Tajnom Krštenja koja otvara čoveku pristup ka drugim Svetim Tajnama, neophodnim za iscelenje njegovog celokupnog bića. Najvažnije mesto među Svetim Tajnama pripada Tajni Svetog Pričešća. Nalazimo li mi nešto slično u jogi? Očigledno, ne! Pravoslavlje se i razlikuje od svih drugih religija posedovanjem spasonosnih tajni za dušu čoveka.

Govoreći o pokajanju kao najvažnijoj odlici Pravoslavlja dužni smo navesti da neki pravci joge takođe govore o njemu (21) ali to je samo zato da čoveka uvedu u zabludu, čoveka formiranog u hrišćanskoj tradiciji, jer smisao tog „pokajanja“ sasvim je daleko od smisla hrišćanskog pokajanja. Evo šta o tome kaže Ramajananda:

„U jogi, pokajanje se sastoji u dobro-voljnom samonametanju ograničenja i stradanja, što ne znači obavezno nanošenje i telesnog bola. Da bi donelo istinsku korist duhovnom razvoju čoveka, pokajanje mora da bude u skladu sa učinjenim grehom“ (21, s. 25)…

„Ako vi zloupotrebljavate alkohol i time nanosite štetu vašem telu, grešite i zaustavljate sopstveni napredak. Ako se odviknete od alkohola, to je pokajanje. Upotreba duvana smeta vašem jogičkom razvoju, i tako, ko se odrekne pušenja — čini to putem pokajanja (21, s. 25).

Kao što vidimo: ovde nema ni reči o Bogu. Ovakvo „pokajanje“ nije pokajanje u hrišćanskom smislu reči, u kojem „borba s grehom se mora ispoljiti u razotkrivanju svoje duše pred Bogom i ljudima zato što je koren svakog greha u samoljublju i samozatvorenosti čoveka“ (24, s. 70).

To uopšte nije pokajanje, nego asketizam koji se praktikuje sebe radi, a ne Boga radi, radi ovladavanja i potčinjavanja svoje telesne prirode sebi, svojem „ja“, a ne Bogu, kako bi čovek postao nad-čovek, uzvisir se nad drugim ljudima, dostigao stanje božanstva. Sve je ovo — izraz samoljublja i egoizma. Tako, Šivananda u knjizi „Samadi-joga“ piše da je, radi postizanja konačnog cilja joge — samadija — potrebno, između ostalog:

  • ni sa kim ne opštiti mislima, rečima, delima;
  • razviti ravnodušan odnos prema svemu;
  • ne brinuti o bilo čijoj sreći ili nesreći;
  • ne vezivati se za stvari i ljude.

Stiče se utisak, da joga postavlja ideal dostizanja ličnog blaženstva putem odvajanja od drugih ljudi, bez obzira na njihove nevolje ili radosti. Spasitelj nam nije zapovedio da razvijamo ravnodušnost prema ljudima, nego ljubav, i ne da se zatvorimo u sebe, već da nosimo bremena jedan drugoga, direktno ukazujući da nema veće ljubavi od one kad čovek dušu svoju položi za bližnje svoje (Jn. 15, 13).

I apostol Pavle je govorio: „I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premeštam, a ljubavi nemam, ništa sam“ (1. Kor. 13,2). Kao što vidite, joga nas odvodi u nekom drugom pravcu.

Nauka joge priznaje postojanje Boga, mada je njegova uloga pasivnog posmatrača u delu jogičkog „spasenja“, tako da se i samo poklonjenje Bogu javlja kao „jedno od sredstava konačnog dostignuća samadija“ (S. Čaterđi i D. Data: Uvod u indijsku filosofiju) (28, s. 261). Bog se shvata vrlo osobeno. Joga kaže: „Bog postoji; postoji kao jedna Duša različita od svih ostalih duša, i On jeste večni Vlastodržac sveg stvorenog, večno slobodni Učitelj svih učitelja“ (7, s. 34). On jeste „Večna Duša (Atman) nedostupna patnji i posledicama delovanja i želja“ (s. 39) „neograničeno znanje“ (s. 37) „jedini Učitelj neograničen vremenom“ „Uči-telj beskonačnog znanja“ (s. 39). U svim ovim atributima — ni reči o ljubavi, o tome da je Bog pre svega — Ljubav. Da nije satana taj Bog o kome govori joga, bog znanja, a ne Ljubavi?

Svakako, u jogi se oseća ukus hladnog rasuđivanja i racionalizma na putu ka Bogu i čoveku. Sličnim intelektualnim stavom prema Bogu odlikuje se budi-zam, u čijem učenju takođe ne nalazimo pokajanja.

 

Budizam i Pravoslavlje

U budizmu sredstva i putevi spasenja („marga“) po opisu S. Čaterđija i D. Data jesu:

1) Ispravni pogledi

Neznanje je glavni uzrok naše patnje. Ako odstra-nimo uzrok nesreće nestaće i patnja. Ispravan stav — to je pravilno razumevanje „četiri uzvišene istine“ koje je formulisao Buda:

  • Život u svetu je pun patnje; 2) Postoje uzroci patnje; 3) Postoji mogućnost prekida patnje; 4) Postoji put koji vodi izbavljenju od patnje.

2) Ispravna odlučnost

Za izbavljenje od patnje potrebno je: a) odricanje od svega zemaljskog; b) odricanje od loših namera; v) odricanje od mržnje prema drugim ljudima; g) čvrsta rešenost da se život saobrazi prema istini.

3) Isiravno učenje

Neophodno je uzdržavanje od laži, klevete, grubih reči i bestidnih razgovora, — to jest, kontrola sopstvenog govora.

4) Ispravno ponašanje

Neophodno je odreći se od uništenja svakog života, od nepravilnog udovoljenja čulima, od lopovluka, itd.

5) Ispravan način života

Neophodno je živeti časno i pošteno, ne pribegavajući nedozvoljenim sredstvima čak ni radi opstanka.

6) Ispravan napor

Postojano iskorenjivanje iz sebe starih ideja i navika, prihvatajući nove i umnožavajući znanje usva-janjem novih ideja.

7) Ispravno nastrojenje uma

Neophodno je stalno imati na umu da su stvari po prirodi prolazne. To je potrebno radi toga da bismo se oslobodili od vezanosti za predmete i žalosti zbog gubitka istih.

8) Ispravno usredsređenje

Ovde se ima u vidu psihotehnička praksa udub-njivanja (meditacija) sa ciljem dostizanja stanja oslobođenja od patnje (nirvana).

Ova praksa se sastoji od četiri stepena:

a) osmišljenost i sprovođenje istine čistim i nepomućenim umom, uz otklanjanje sumnje u četiri plemenite istine.

b) postajanje svesnim radosti duhovnog spokojstva koje se rađa iz nepomućenog rasuđivanja.

v) iskustvo ulaska u stanje ravnodušja, tj. odricanje radosti usredsređivanja.

g)  dostizanje savršene nepomućenosti, ravnodušja i samosavladavanja (28, s. 116-121).

 

Razmatrajući ovih osam stupnjeva budističkog učenja mi ne nalazimo u njima ništa slično pokajanju, iako jasno vidimo isto ono uzgajanje nepomućenosti, ravnodušja, samosavladavanje. I ovde na nalazimo ljubav — onu ljubav u kojoj čovek polaže dušu svoju za druge, kao što je Hristos raspet za nas. Osim toga, budizam odriče postojanje Boga, i budista nema pred kim da se kaje. Ideal budizma je suprotan idealu hrišćanstva: to je ideal egoiste.

Istine radi, potrebno je reći nekoliko reči o jednoj grani budizma, mahajana-budizmu, koji propoveda ideal bodisatve. Bodisatva označava takvo stanje čoveka koji je dostigao nirvanu kada se on, pokrenut sapatnjom, odriče ulaska u nirvanu da bi spasao ljude koji ostaju u neznanju. Žrtvujući lično „spasenje“ on postaje propovednik ravnodušja, kao suštinskog leka od života. To je slično preporuci bolesniku da umesto leka za ozdravljenje uzme otrov koji će prekratiti bolest zajedno sa životom.

Gospod je rekao: „Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izobilju„. (Jn. 10, 10). Ideali istočnih učenja i hrišćanskog učeša su suprotstavljeni. Istok teži izbavljenju od života, a hrišćanstvo stremi preobraženju istog, oboženju.

Interesantno, što je u opažanju prisutnija hladnoća rasuđivanja i intelektualizam, svojstveni jogi i budizmu, sami njihovi metodi više liče na ,drugi vid molitve“, opisan kod Svetog Simeona Novog Bogoslova. Takvih vidova molitve ima tri, i samo je jedan od njih pravilan. Evo šta on kaže.

„Drugi vid molitve je taj, kad neko svodi um svoj u sebe odvajajući ga od svega čulnog, čuva svoja čula, prikuplja pomisli da ne bi lutao po taštim predmetima ovoga sveta, ispituje svoje pomisli, proniče u smisao izgovorene molitve, čuva svoje pomisli da ne bi postale đavolskim plenom pristankom na nešto sujetno i zlo (sve to sa velikim trudom i samopregorom!); nastoji da dođe do sebe samog da ne bi bio pobeđen nekom strašću. Odlika ovog podviga je što se sav odvija u glavi: pomisao se sa pomišlju bori.

Imajući takav podvig i takvu borbu sa samim sobom, on nema mira od sebe samog nikad, i ne nalazi vremena da se zanima tvorenjem vrlina, da bi zadobio i venac pravde. Takav čovek je sličan borcu protiv neprijatelja u noćnoj tmini, koji čuje njihove glasove, prima udarce od njih, ali ne može da ih vidi… Zato što on sam prebiva u glavi a zle pomisli iz srca izlaze…

Beskoristan je trud njemu nesrećniku, i čak, sasvim gubi platu svoju, zato što ne primećuje da je savladan taštinom, i uobražava da dobro poznaje sebe. U svojoj gordosti on druge prezire i osuđuje ih, a sam sebe hvali, mašta da je dostojan da bude pastir ovcama slovesnim, da ih rukovodi — a liči na slepca koji vodi druge slepce“ (8, t. 5, s. 330-331).

Danas je veoma rasprostranjena agni-joga (joga ognja). U hrišćanstvu, pokajanje se javlja kao glavno sredstvo očišćenja od greha. O očišćenju govori i klasična joga. Spoznaja o unutrašnjoj čistoti postoji i u agni-jogi. Agni-joga je tesno vezana sa tradicijom okultizma. Zato je važno reći kako se ovde shvata ta unutrašnja čistota. Evo šta piše tim povodom „majka agni-joge“ — Jelena Rerih, u pismima svojim učenicima:

„Odbacite svaku nečistotu misli, zamenivši je dobrim mislima. Požurite da očistite duh izgrađujućim mislima o čudesnom budućem“ (16. s. 46). O efikasnosti takvog „očišćenja duha“ mi možemo suditi na primerima bivših komunističkih državnih rukovodilaca kojima „izgrađujuće ideje o čudesnoj budućnosti“ nimalo nisu smetale da prolivaju krv nevinih ljudi u vreme revolucije, građanskog rata i masovnih represija. Samo pokajanje pred Gospodom očišćava, ali se ono u agni-jogi ne spominje. Hristos je za njih običan čovek, koji je ličnim naporom dostigao nad-čovečanski nivo; Bog je Apsolut koji se ne meša u zemalj ske stvari i potpuno je ravnodušan u odnosu na ljudsku sudbu na ovoj grešnoj zemlji. U ovom učenju očigledno je prisutan budizam, koji je uticao na formiranje stava Nikolaja i Jelene Rerih.

Govorili smo o intelektualnom i racionalnom karakteru budizma, ali ova osobina nije prisutna u svim njegovim raznovrsnim oblicima. U zen-budizmu vlada suprotna tendencija — poricanje intelekta — dok se akcenat stavlja na psihička stanja koja se zovu ozarenja, prosvetljenja, satori. Međutim, i ovde se um preobražava zato da bi čovek dostigao potpuno pra-žnjenje uma od svake misli i sagledao prvobitnu svetlost „nestvorenog uma“. Za ovo pustošenje uma primenjuju se tipično intelektualne zagonetke koje se zovu „koani“. Cilj koana je — uvođenje učenika u stanje mentalnog šoka, kad on, posle višednevnih i bezuspešnih napora, konačno „ubode“ pravilan odgovor, um mu se otvori i on oseća „prazninu“.

Operisanje umom ne donosi spasenje. Sveti Grigorije Palama kaže: „Onaj koji projavljuje dejstvo uma i prosvećuje se svetlošću razumevanja ili umnim ozarenjem, ako se zbog toga smatra pročišćenim, prelašćuje sebe upavši u laž, i putem samoobmane široko otvara vrata onome koji svagda nastoji da nas prelasti“ (8. 2. 5, s. 326).

 

O delovanju iokajanja

Pred nama su, s jedne strane, „osmostruki put“ joge i budizma, uključujući fizičke i disajne metode, i druge složene psihološke tehnike, a na drugoj strani — pokajanje.

Samo jedna reč — pokajanje — čini se neube-dljivom u poređenju s celom armijom savršeno razrađenih „psihofizičkih tehnika izmene svesti“, koje obra-zuju čitavu industriju tehnika „duhovnog rasta“, „širenja svesti“, „otvaranja unutrašnjih prostora“ itd. Ali, s druge strane, ova višestrukost i „suptilnost“ mogu biti slabosti celokupne istočnjačke psiho-mehanike.

Zamislimo sledeću situaciju: pred nama su velika i jaka čelična vrata koja su zaključana. Onaj ko nema ključa ima mnoštvo drugih načina da ih otvori — da ih slomi maljem, ćuskijom, da upotrebi mašinu, auto-mat, dinamit, laser, kiselinska hemijska sredstva itd… itd… Ali, nijedna od ovih tehničkih mogućnosti ne garantuje otvaranje vrata, i ne predstavlja istinski način otvaranja vrata. Naravno, divljaku koji ništa ne zna o bravama, ključ — maleno parče metala — čini se smešnim u poređenju sa svim tim arsenalom razornih sredstava, njihovim spoljašnjim efektima: bukom, vatrom, dimom. U svakom slučaju, samo ključ može otvoriti vrata ne slomivši ih, sve ostalo je suvišno. Tako je i u našem slučaju: „neubedljivo“ sredstvo kakvo je pokajanje, pokazuje se kao pravi ključ koji otvara vrata Carstva Nebeskog; sve druge tehnike slamanja vrata, zatvorenih od samog Gospoda, jesu lopovske veštine opasne i za same lopove. Upravo ovako se mogu oceniti istočne metode „spasenja“.

O velikoj sili pokajanja svedoči sledeća epizoda iz života optinskog starca, prepodobnog Amvrosija, opisana u sećanju jedne od njegovih duhovnih kćeri: „U njegovoj keliji gorelo je kandilo i malena sveća od voska na stolu. Čitanje iz zabeleške bilo je teško, skoro nemoguće. Rekla sam ono čega sam se setila, i to brzo, a zatim dodala: „Baćuška, šta još da vam kažem? Zašto se kajem? — Zaboravila sam“. Starac me je zbog ovog ukorio.

Naglo je ustao sa postelje na kojoj je ležao. Učinivši dva koraka zaustavio se na polovini svoje kelije. Ja sam se nevoljno na kolenima okrenula prema njemu. Starac se uspravio u svoj svojoj visini, pognuvši glavu, podigao je ruke uvis u molitvenom stavu. Učinilo mi se da su se njegove noge odvojile od poda. Gledala sam na njegovu osvetljenu glavu i lice. Sećam se, kao da je tavanice nestalo, a glava starca kao da je probila vrh. To mi se jasno pokazalo. Minut kasnije baćuška se nadvio nada mnom, izmenjena izgleda i prekrstivši me, rekao: „Zapamti do čega može dovesti pokajanje. Idi“. Izašla sam od njega tresući se, i svu noć proplakala nad svojom nerazumnošću i nemarom“ (13, s. 283; 10, s. 22-23).

U ovoj neobičnoj epizodi najvažniji momenat je taj što prepodobni Amvrosije Optinski delimično „otvara čula“ svoje duhovne kćeri, tako da je ona mogla uvideti nešto što se odnosi na nevidljivi svet (otva-ranje tavanice npr.) Ona ne saopštava sve što je videla, jer je viđenje za n>u potresno i neočekivano; proiz-vevši silno dejstvo, ono ostavlja utisak neobičnosti. I ovaj kontakt sa nevidljivim svetom Prep. Amvrosije označava kao mogućnost otvorenu jedino pokajanju.

O važnom mestu pokajanja u Pravoslavnoj askezi svedoče reči Svetog Ignjatija Brjančaninova: „Sveti Oci Istočne Crkve, naročito pustinjaci, upravo kad su dostigli visine duhovnih podviga, tada su se sva postignuća u njima slila u jedno — pokajanje. Pokajanje je obuzelo sav život, svaku delatnost: ono je bilo posledica sagledavanja svojih grehova.“

Jednog velikog oca su pitali, u čemu se sastoji delanje usamljenog inoka? On je odgovorio: „Umrtvljena duša tvoja ti je pred očima i ti li me pitaš kakvo treba da bude tvoje delanje“ (Sv. Isak Sirin, Beseda 21)? Plač — je najvažnije delanje istinskog podvižnika Hristovog.

Sagledavanje grehova svojih i rađanje pokajanja zbog njih, jeste delo koje se ne okončava na zemlji: sagledavanjem svojih grehova rađa se pokajanje; pokaja-njem se stiče očišćenje; postepeno očišćeno oko uma počinje uviđati takve nedostatke i povrede ljudske prirode, koje ono ranije, u pomračenju svome uopšte nije primećivalo“ (5, t. 2, s. 26-127).

Pokajanje je ono čime započinje put hrišćanina i ono što taj put postojano prati. Čovek se krštenjem odriče od satane i svih dela njegovih, obraća se Hristu; on ostavlja grehovni život i odlučuje da živi pobožnim i pravednim životom. Kada je doneta ova odluka njemu se šalje svetim krštenjem pomoć u vidu blagodati Duha Svetoga.

 

Crkva i okultizam

Krštenje ne znači ujedno i — spasenje; ono je posvećenje u borbu sa grehom koja se vodi ceo život. Krštenjem čovek dobija oružje za tu borbu, ali se mora sam boriti. Naravno, to je nemoguće bez pomoći Božje, ali je lični napor i učešće čoveka neophodno.

Za pružanje takve pomoći u Crkvi su ustanovljene Svete Tajne, kojih nema u drugim religijama. Poznaje li neka religija Svetu Tajnu Pričešća — Telom i Krvlju samoga Gospoda Isusa Hrista — za spasenje smrtno bolesne duše i propadljivog tela — osim Crkve Hristove? Ne! Sveta Tajna Pričešća je — vidljivo i očigledno sredstvo oboženja našeg i sjedinjenja s Bogom, kada Njegova Krv i Telo ulaze u nas, i mi bukvalno, a ne simvolično, postajemo udovi Njegovog Tela. Naše višemilenijumsko batrganje po ovoj planeti i pokušaj da izgradimo večno postojano i savršeno društvo, naši individualni svakodnevni pokušaji da sebe izmenimo na bolje, samo pokazuju nemoć da sami sebe uhvatimo za kosu i izvadimo iz vode. Čovek ne može sebe spasti svojim ličnim naporima bez pomoći Božje — može jedino samog sebe upropastiti.

Naše telesno „uzrastanje“ u Gospodu kroz Svete Tajne spasava čoveka na vidljiv način, preobražavajući ga u biće ne zemno (prolazno i beznadežno), nego u biće Carstva Nebeskog, gde je savršenstvo jedino i moguće. Istočna i okultna učeša (naročito u budizmu) predlažu nam da se usredsredimo sami na sebe, obmanjujući nas obećanjem nemogućeg.

Evo kakve tvrdnje, pripisane Budi, možemo naći i u „Tajnoj doktrini“ — teozofskom spisu. J. P. Blavacke, osnivača savremene teozofije: „Buda uči da nismo dužni verovati u nešto samo zato što je tako rečeno; ne treba da verujemo tradiciji samo zato što je predana iz drevnih vremena; ne treba da verujemo opšte priznatim mišljenjima kao takvim; ne treba da verujemo spisima mudraca samo zato što su ih mudraci napisali; ne treba da verujemo fantazijama za koje se pretpostavlja da potiču od Anđela (iako se čine božanstvenim); ne treba da verujemo u zaključak koji je proizašao iz slučajnih pretpostavki; ne treba da verujemo ničemu samo zato što je potkrepljeno autoritetom učitelja ili predavača; ali smo dužni da poverujemo u napisano i rečeno učenje ili uverenje, samo onda kad naš razum i naše saznanje potvrde da je istinito“ (1. s. 4).

Evo šta govori Gospod Isus Hristos: „Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u Mene ako i umre živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u Mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li u ovo?“ (Jn. 11, 25-26) „Ja u svijet dođoh kao svjetlost; da svako ko vjeruje u Mene ne ostane u tami“ (Jn. 12, 46).

Tako okultisti, zajedno sa Budom, pozivaju da se sumnja u sve, a da se veruje jedino u sebe, na osnovu svog razuma. Zamislimo dete koje ne veruje odraslim roditeljima, i — skoči u vatru. Nismo li i mi deca pred Gospodom, Tvorcem sve tvari, jedinim Svedržiteljem i Svemogućim, koji nas poziva da Njemu verujemo, jer je čuvanje zapovesti Njegovih neophodno radi našeg dobra, zato što smo duhovno slepi da bismo procenili šta je istina, a šta laž? Zar Bog nije Tvorac vasione i svega vidljivog i nevidljivog — a ne čovek? Kako ćemo mi proceniti da li je nešto saglasno sa Rečju Božjom?

Tako, s jedne strane nam se predlaže sumnja u sve i vera samo u sebe i svoj „zdrav“ razum; a s druge, neophodno je „odreći se sebe“ sledeći Hrista (Mk. 8, 34), ne verovati sebi, već samo Gospodu. Prvo vodi u samoobmanu i gordost; drugo — ka smirenju i pokajanju. Na kraju prvog puta je — satana, a konac drugog puta je u Hristu!

 

Uzroci i plodovi duhovnog viđenja

Pokajanje i smirenje predstavljaju kapiju kroz koju stupamo na stazu poznanja istine, poznanja nevidljivog sveta. U Pravoslavlju poznanje nije samo sebi cilj, kao što nisu ciljevi ni blaženstvo, sreća, izbavljenje od stradanja, obećani u učenju hinduizma i budizma.

Zadatak je Pravoslavlja — uzdizanje čoveka iz stanja pada, preobražaj starog u novog čoveka, kakav je Isus Hristos, tj. oboženje čoveka kroz Hrista. Kad ostvari glavni cilj, novi čovek postiže blaženstvo i poznanje istine, kao usputne plodove. Bez preobražaja čoveka, oni su nedostižni, pa su zato „plodovi“ koje nude druga religiozna i mistična učenja, — koja ne priznaju uzročno–posledičnu iskvarenost i oštećenost čoveka, lažni i neistiniti.

Proces istinitog duhovnog poznanja, za svoju osnovu i neophodan uslov ima one elemente koji su isceljujući za povređenu, u greh palu ljudsku prirodu. Sveti Ignjatije piše: „Onaj koji želi stalno da prebiva u duhovnom viđenju, nužno je da postojano prebiva u smirenju, izgoneći iz sebe samoopravdanje i osuđivanje bližnjih, smirivajući sebe samoukoravanjem i sagledavanjem svoje grešnosti pred Bogom i ljudima“ (5, t. 3, s. 55-56).

Učenje o duhovnom i umnom viđenju izloženo je sa posebnom jasnoćom i podrobnošću, kod sveštenomučenika Petra, mitropolita Damaska (kako piše Sveti Ignjatije).

Umilenje jeste prvo duhovno osećanje u srcu koje je osenila Božja blagodat, na putu razvijanja duhovnog viđenja. Ono se sastoji od „kušanja bogougodne tuge, prožete blagodatnom utehom, koja otvara umu dotad nevidljive svetove“. Posledica ovakvog duhovnog osećanja jeste duhovno viđenje, kako nam svedoči Sveto Pismo: „Okusite i vidite“ (Ps. 33, 9)

„Kod viđenja se udvostručuje osećanje“, piše Sveti Ignjatije (5, t. 3, s. 55) podvlačeći uzajamnu vezu osećanja umiljenja i duhovnog viđenja: „Dok deluje osećanje, dotle traje i viđenje… Kad se prekine osećanje, prekida se i viđenje… Ustaljeno prebivanje u umiljenju skopčano je s postojanim viđenjem“, precizira sveti Ignjatije Brjančaninov.

Znači, smirenje i pokajanje otvaraju put Božje blagodati, rađajući umilenje, a ono nas sa svoje strane, uvodi u duhovno viđenje. S tim u vezi neophodno je ukazati na proces razvoja sadržaja u duhovnom viđenju.

Sveti Ignjatije o tome kaže sledeće: „Prvo duhovno viđenje jeste sagledavanje svojih sagrešenja, dotle sakrivenih zaboravom i neznanjem. Uvidevši ih… podvižnik trenutno dobija opitno poznanje o svom pređašnjem duhovnom slepilu pri kome se sve bitno i važno činilo kao nebitno i nevažno“ (5, t. 3, s. 56).

Ceo proces duhovnog viđenja, saglasno Svetom Ignjatiju, moguće je predstaviti sledećim etapama:

viđenje svojih sagrešenja;

  • poznanje svoje grešnosti;
  • viđenje pada u kome se nalazi celokupno biće čovekovo;
  • otkrovenje sveta palih duhova, na osnovu naših strasti i borbe sa njima, pomislima, maštarijama, osećanjima — posredno poznanje palih duhova;
  • iščezavanje prevarnog i prelestnog pogleda na zamaljski život koji se do ovog vremena činio beskonačnim;
  • shvatanje smrti i smrtnog časa kao susreta s licem Božjim i sudom Njegovim.
  • zbog činjenice grehopada pokazuje se neophodnost Iskupitelja;
  • po dobijanju zapovesti Božjih uviđa se životvorno i isceljujuće dejstvo Njegovih zapovesti na palu i stradalnu dušu, stiče se i živa vera u Evanđelje (5, t. 3, s. 56).
  • Idući ovim putem, duhovno viđenje postaje realno iskustvo, koje veru čini živom i istinitom, potvrđujući je „eksperimentalno“. Sveti Ignjatije piše: „Znanje stečeno čitanjem sasvim je nedovoljno: za plodotvorno poznanje neophodno je znanje stečeno iskustvom“ (5, t. 3, s. 60).

 

Sredstva duhovnog viđenja: um i srce

„Kad se Božanstvenom blagodaću počne očišćavati duh čovečiji — produžava Sveti Ignjatije — tada on postepeno prelazi od poznanja duhova ka duhovnom viđenju istih. Ovo viđenje ostvaruje se umom i srcem, darovano Duhom Svetim… Srce razobličava zle duhove, um je nedovoljan za to; on ne razlikuje likove istinite od likova lažnih, koji su sakriveni pod velom istine. Duhovno rasuđivanje zasnovano je na duhovnom osećanju… kako su dva učenika posvedočila o svojim osećanji-ma, i o značenju tih osećanja u besedi sa Gospodom, kojeg nisu poznali čulnim gledanjem, niti po umnoj zamisli, nego: „ne goraše li srce naše u nama dok nam govoraše putem (Gospod) i dok nam objašnjavaše Pisma“ (Lk. 24, 32). Upravo to srce, koje verno svedoči o Gospodu, svedoči verno i o dusima i kuša „jesu li od Boga“ (1. Jn. 4, 1) ili od carstva tame (5, t. 3, s. 60).

Ni razum, ni logika, ni „zdrav razum“, ni racionalnost, ni naučna (prividna) zasnovanost na činjenicama ovog ili onog učenja, vrlo omiljeni u jogi, budizmu, okultizmu, ne pomažu, — nego je srce glavno sredstvo za poimanje i otrežnjenje, i osećanje koje imamo pri upoznavanju sa učenjem. Uz sve ovo, nemoguće je odmah razabrati se u složenosti i lukavoj mnogostrukosti sistema, kao što su teozofija, antropozofija, agni joga i druga učenja. Zato je nužno upitati srce: prima li ili ne prima, ono što mu se nudi.

Ali, nije svako srce sposobno pravilno da razlikuje šta prima.

Sveti Ignjatije piše: „Za takvo svedočenje sposobno je srce očišćeno pokajanjem, obnovljeno Duhom Svetim; srce koje se nalazi u zemlji strasti i demona, prijemčivo je samo za viđenja lažna i pogrešna“ (5, t. 3, s. 60). Iz prethodnog možemo zaključiti da mi u sadašnjem ogrehovljenom životu nismo u stanju da razlučimo šta je istina, a šta laž, šta je od Boga, a šta od lukavih demona, i zato su nam potrebni saveti iskusnih duhovnika.

Neophodno je izučavanje knjiga Svetih Otaca, koje nude poznanje razlikovanja istinitog učenja od lažnog. Prema apostolu Pavlu, i satana se pretvara u angela svetlosti (2. Kor. 11,14) ne bi li prevario čoveka, tako da moramo biti krajnje oprezni u našem traženju istine.

Ne smemo preuveličavati svoje mogućnosti u razlikovanju pomisli, objašnjavajući otkuda proishode — od Boga, od naše prirode, ili od demona. Prepodobni Varsanufije Veliki kazao je inoku koji ga je pitao kako zna odakle dolaze pomisli: „To, o čemu pitaš, odnosi se na ljude koji su dostigli visoku meru duhovnog rasta. Ako unutrašnje oko ne bude očišćeno mnogim lekarstvima, ono se ne može spasiti od trnja i korova, i ne može se sakupiti grozd vinograda, koji okrepljuje i veseli srce. Ako čovek ne dostigne tu meru, neće moći da razlikuje pomisli, i biće izigran od demona, pašće u obmanu verujući im: zato što oni menjaju izgled stvari kako hoće, osobito onima koji ne poznaju spletke njihove“ (5, t. 3, s. 60).

 

Obmanljivost naših utisaka

Veoma je važno upravo to što demoni „menjaju izgled stvari kako hoće“. Kao potvrdu za ovakvo tvrđenje autor se može osloniti na svoje lično iskustvo, a takođe i na iskustva drugih ljudi koji su izašli iz okultizma i obratili se u Pravoslavlje. Proces tog obraćanja sam po sebi zaslužuje naročito pažnju: mi ćemo se osvrnuti na jedan fenomen koji se može nazvati „obrnuta percepcija“.

Čovek koji se dugo vremena zanimao jogom, okultizmom, ili nekim drugim nehrišćanskim duhovnim učenjem, želi da porazgovara sa pravoslavnim sveštenikom sa ciljem da nešto više sazna, ili čak da se obrati u Pravoslavlje, i nigde ne može da pronađe sveštenika koji bi mu se dopao. Svi mu izgledaju nesimpatični.

On ih doživljava kao ljude bezdušne, maloumne, netalentovane, neobaveštene, ili na neki drugi način neprijatne. No ako on ignoriše svoje osećanje, učini korak i stupi u kontakt sa njima, njega će poraziti oštra suprotnost između izgleda sveštenika pre razgovora i onoga kakav je sveštenik uistinu. I ovo pod uslovom da želi iskreno da prihvati reči sveštenika, ne polemišući, sa unapred izgrađenim mišljenjem. Inače, utisci kojima bezuslovno verujemo, bez rasuđivanja, mogu biti takvog usmerenja da nas čak mogu odvući daleko od ikakve mogućnosti kontakta s predstavnicima pravoslavne Crkve. Takvo stanje neadekvatnog viđenja stvari prirodno je za okultistu dok ispoveda svoje okultne ideje, i pada pod vlast demona dobrovoljno, ništa ne podozrevajući. On sebe stavlja u takvu zavisnost od njih, da je čak i njegova filosofija i sposobnost opažanja potčinjena njima. Od ovog opažanja samo je jedan korak do halucinacija i vizija, svojstvenih „vidovitim“ okultistima i joginima, koje doživljavaju kao nesumnjiva dostignuća.

Dužni smo da zaključimo da se etapa duhovnog viđenja duhova, i etapa pravilnog razlikovanja pomisli, javljaju kao vrlo visoko dostignuće, svojstveno onima „koji su dostigli veliku meru duhovnog uzrasta„. Složenost razlikovanja duhova je u tome što se „neprijatelji oblače u jagnjeće kože“, podstrekavaju misli naizgled ispravne, a iznutra su „vuci grabljivi“ (Mt. 7, 15) tj. „prelešćuju srca nezlobivih“ (Rim. 16,18) onime što se čini dobro, dok je u suštini zlo. Savet koji proizilazi od besova, naposletku odvodi u tamu (Varsanufije, 5, t. 3, s. 60).

Uostalom, sam Gospod nam je dao dar razlikovanja lažnih učenja i lažnih učitelja od istinitih, i to po plodovima njihovim; za takvo razlikovanje treba vremena, uporno-sti i strpljenja. On je rekao: „Po rodovima njihovim poznaćete ih. Eda li se bere s trnja grožđe, ili s čička smokve? Tako svako drvo dobro rodove dobre rađa, a zlo drvo rodove zle rađa“ (Mt. 7, 16-18). Iz ovih Spa-siteljevih reči moguće je analizirati ovo ili neko drugo druhovno učenje — trima metodama:

  • proučavanjem ličnosti osnivača učenja — ako se osnivač pokazuje kao onaj koji nudi „trnje i čičak“, tj. ne odlikuje se svetošću, ne možemo očekivati da njegovo učenje bude „grožđe“;
  • proučavanjem samog učenja — ovo je najopasniji način jer se „čičak“ vešto maskira u „smokvu“, i možeš ih razlikovati tek kad ih progutaš, a posledica je trovanje koje će biti pogubno za dušu;
  • proučavanjem „plodova“ od upoznavanja ljudi sa učenjem — ako se čovek nagutavši se „čička“, maskiranog u vidu „smokve“ fizički ili psihički razboli, sigurno je da to učenje nije od Gospoda.[2]

U daljem izlaganju pribeći ćemo prvom i poslednjem metodu izbegavajući drugi, da ne bi imali štete umesto koristi. Uočavajući svu složenost razlikovanja pomisli i ideja, ispravnom procenom ovog ili onog učenja, dolazimo do zaključka da je čulno viđenje duhova redak dar, kojeg su se udostojili oni ljudi koji se odlikuju naročitom pravednošću i svetošću.

 

Čulno viđenje nevidljivog sveta

Kao što je rekao Sveti Ignjatije Brjančaninov, ljudi jesu sposobni da čulno opažaju duhove pri određenoj izmeni čula, koja se odigrava na neobjašnjiv način za čoveka. On primećuje da je počeo viđati ono što dotad nije viđao; da čuje ono što nije mogao čuti; i ono što drugi ljudi ne vide i ne čuju… Izmena čula pri kojoj čovek opšti sa nevidljivim duhovima, naziva se u Svetom Pismu „otvaranjem čula“. „Otvori Bog, govori Pismo, oči Vaalamu, i vide Angela Božjeg, što stade na put, i mač izvučen u ruci njegovoj“ (Broj XXII, 31) (5. t. 3, s. 13)

Iz Svetoga Pisma, po svedočenju Svetoga Ignjatija, vidi se da telesna čula „služe kao dveri u unutrašnji svet, u kome prebiva duša, i da se ta vrata otvaraju i za-tvaraju po volji Božjoj… Nije dozvoljeno čoveku da odstrani pokrov Božji, i ličnim naporom, po dopuštenju Božjem…, a ne po volji Božjoj, otvori svoja čula i uđe u otvoreno opštenje s duhovima. Ali, i ovo se dešava. Očigledno je da je ličnim naporima moguće opštiti samo sa palim duhovima. Svetim Angelima nije svojstveno učestvovanje u delu koje nije saglasno s voljom Božjom, u delu koje nije bogougodno“ (5, t. 3, s. 14).

 

Od Boga nedopušteni načini otvaranja čula

Samovoljno otvaranje čula koje se u okultizmu zove „otvaranje čakri“ ili „centara“, istočna mistič-na učenja nude u obliku okultizma, joge, agni-joge, tibetanskog budizma i drugih učenja.

a) Radža-joga

Izvesni Saharov — ruski emigrant iz Prvog svetskog rata i učitelj joge, izdao je 50-tih godina na zapadu knjigu „Duhovno streljanje iz luka ili otvaranje trećeg oka“ (22) gde opisuje u radža-jogi usvojenu praksu razvoja vidovitosti, a koju je lično isprobao. Razvijena vidovitost pretpostavlja mogućnost da se vidi ono što je na velikom rastojanju, kako prošlih tako i budućih događaja. Na određenom stupnju svoje prakse, učenik počinje da viđa svetlosno lice nekog „učitelja“ koji nastavlja da rukovodi putem vizija i duhovnih pouka, njegovim „duhovnim“ razvojem.

Sam Saharov priznaje, da je viđenje prošlog i budućeg, kao i vidovnjaštvo, praktično nedostižan cilj za običnog čoveka, i zahteva natprirodne napore, izvanrednu koncentraciju, usmeravanje pažnje, naročit režim života, dijetu, itd… itd… Zaista, ono što Gospod besplatno daruje onome ko je Njemu ugodan nedostižno je ljudskim naporima, i onome ko Mu nije ugodan. Takvu razliku još više ističe izveštače-nost svih napora da se svojevoljno dostigne, ono čega nas Gospod, našeg dobra radi, lišava.

b) Mantra-joga

Mantra-joga je metod krišnaita, tibetanskih budista, transcendentalne meditacije, i drugih učenja.

Ako Saharov, u svom izlaganju radža-joge, postavlja kao glavni cilj sticanje znanja i viđenje stvari na velikoj udaljenosti, a kontakt s „učiteljem“ (duhom iz nevidljivog sveta) pokazuje se kao „dodatak“ u procesu razvoja ove natprirodne osobine, to mantra-joga nedvosmisleno nudi neposredno viđenje i opštenje s „božanstvom mantre“ (npr. sa Krišnom), ili plodove ovog opštenja u vidu sticanja blaženstva, sreće, bogatstva, natprirodnih sposobnosti i dr. Za svaku potrebu postoji mantra: svaka u sebi sadrži ime božanstva induskog panteona, čije značenje obuhvata određenu sferu života, koja zanima korisnika mantre.

Šta je to mantra? Reč „mantra“ sastoji se od dve reči: „man“ — misliti, i „tra“ — zaštita ili sloboda od „robovanja pojavnom životu — samsari“ (31, s. 10). Prostije rečeno: to je sanskritska fraza, reč ili čak spoj zvukova. Govore da se mantre uzimaju iz Veda — svetih induskih spisa.

Ime svakog božanstva hindu-skog panteona izgovara se mantrom, i onaj koji dugo i uporno ponavlja mantru biće udostojen posete tog božanstva, opštenja s njim i zadovoljavanja svojih želja. Mantre su „konkretne“ (sadrže imena konkretnih božanstava) Krišne, Šive, Višnua, Sarasvati i drugih; i „apstraktne“, one koje se obraćaju bezličnom Apsolutu, koji daruje oslobođenje u stašu samadija, „sjedinjenju s Apsolutom“.

Poznati jogan Šivananda, u knjizi „Đapa-joga“ (đapa znači ponavljanje mantre) kaže da se svaka mantra odlikuje osobenim ritmom, koji, ako se ponavlja, uklanja prepreke i čoveka dovodi do viđenja „božanske mantre“ (31, s. 7). Drugačije rečeno, odstranjuju se „kožne haljine“ u koje je čovek obučen od Samog Gospoda Boga zbog predostrožnosti, da ne bi došao do pogubnog opštenja s duhovima zlobe. Sam Šivananda govori o naličju svake mantre, božanstva ili „deve“ označavajući ga kao „vrhovnu stvarnost, višu ili nižu“ koja se pojavljuje kao izvor prizvan „silom mantre“ (31, s. 7)

Ne skriva se da mantra može prizvati „nižu“, tj. zlu stvarnost, pravoslavno rečeno — demone. Osim toga, saglasno hinduskom učenju, sva ta božanstva nisu besmrtna, i ganu zajedno sa čitavim kosmosom na kraju velikog kosmičkog ciklusa, kad će sve stvoreno biti uništeno, i rastvore-no u vrhovnom božanskom padu u „san“. Potom će se ono opet probuditi i stvoriti sve iznova, i tako bez kraja i konca (28, s. 34).[3]

Činjenicu da je mantra-joga neistiniti put spasenja potvrđuju pravila pomoću kojih se mantra-joga sprovodi u praksu. Tako, npr. krišnaiti smatraju dovoljnim za uspešno praktikovanje mantre ispunjenje četvorostrukih pravila:

  • ne jesti meso, ribu, jaja;
  • ne uzimati narkotike (ovde spadaju čaj, kafa, čokolada, crni i beli luk);
  • ne uzimati učešća u hazardnim igrama;
  • izbegavati polne odnose van braka;

Kao što vidimo, i ovde nema reči o pokajanju, o savesti čoveka, reč je uglavnom o telesnim pravilima. U vezi sa ovim navešćemo reči apostola Pavla, o vezi između Starog i Novog Zaveta. Govoreći o prvoj skiniji, apostol Pavle piše: „Koja je praslika za sadašnje vrijeme, kada se prinose darovi i žrtve, koje ne mogu da usavrše savjest onoga koji služi, a propisana su samo za jela i pića, i razna pranja i obrede tjelesne, do vremena obnove… koliko li će više krv Hrista, Koji Duhom Svetim prinese sebe neporočna Bogu, očistiti savjest našu od mrtvijeh djela, da bi služili Bogu živome i istinitome?“. (Jevr. 9, 9-14)

Istine radi, treba napomenuti da je, osim gore navedenih četvorostrukih pravila, u knjigama krišna-ita moguće naći i druge zahteve, koji bi se mogli odno-siti na prirodno-duhovnu sferu, a ne samo na telesnu. Navešćemo osamnaest zahteva, koji čine „postepeni proces“, zahvaljujući kome će biti dostignuto „potpuno znanje“ (6. s. 48):

  • svako je dužan da teži besprekornom životu, i da ukazuje dužno poštovanje drugima;
  • ne treba verovati samo zato da bi se postigla slava, ili da bi smo se mogli nazvati vernicima;
  • ne treba biti izvor nevolja za druge ljude;

4) treba se naučiti trpljenju;

5)  treba izbegavati dvoličnost u odnosima sa ljudima;

  • neophodno je naći duhovnog učitelja;
  • treba verovati učenjima svetih knjiga;
  • treba odlučno slediti njihova uputstva;
  • treba se uzdržavati od svega što nanosi štetu samorealizaciji;
  • ne treba činiti velike napore samo radi održavanja tela;
  • ne treba se opterećivati svojim fizičkim telom;
  • dok živiš u telu moraš imati na umu da ćeš trpeti stradanja, bolesti, starost i smrt;
  • ne vezuj se za dela, osim za ona koja su neophodna za duhovni napredak;
  • ne treba se vezivati za ženu, decu, i kuću više nego što dozvoljavaju svete knjige;
  • ne treba sebe smatrati srećnim ili nesrećnim u zavisnosti od ispunjenih želja;
  • predaj se vrhovnom božanstvu Krišni, i služi mu;
  • neophodno je živeti usamljenički;
  • treba postati istraživač duhovnog znanja.

Jednim pogledom se može videti šta su glavne razlike prethodnih zapovesti (njihov prizemni ljudski karakter) nasuprot zapovestima koje nam je dao Gospod Isus Hristos. Ovde nema ni reči o ljubavi prema Bogu i ljudima, nema reči o nošenju bremena jednih drugima, ili polaganja duše svoje za prijatelje. Mogu se uočiti suprotnosti: s jedne strane ispunjenje ljudske „umerenosti i urednosti“ kao podloge egoizmu i samozadovoljstvu (obećava se potpuna spoznaja, sve drugo se proglašava nevažnim), a sa druge strane se čuje priziv na podvig i samoodricanje.

Koliko je krišnaita koji će krvlju zapečatiti svrju predanost Krišni? Hristovi sledbenici su krvlju potvrdili svoju predanost Hristu hiljadama hrišćanskih mučenika. I to je potpuno razumljivo: patos krišnaizma je — blaženstvo, naslađivanje sa Krišnom, a ne spasenje od večne pogibli kroz raspinjanje sebe sa Hristom.

Gore rečeno nas navodi da uočimo da glavno razmimoilaženje između pravoslavnog i drugih nehrišćanskih učenja jeste u tome, što poslednja ocenjuju stanje savremenog čoveka kao normalno, kao „nultu tačku“ od koje se kreće ka savršenstvu, dok hrišćanin smatra da je njegovo stanje nešto negativno. Ljudi žive u negativnim stanjima koja treba savladati na putu do željene „nulte tačke“, i sav zemaljski život jeste upravo put do tog „izlaza“. Savršenstvo, razvoj nat-prirodnih sposobnosti i čudesnih sila, zbiva se u večnom životu.

v) Agni-joga

Samovoljnom otvaranju čula stremi se i praktikovanjem agni-joge, pri čemu su zahtevi, koje ona postavlja zarad samousavršavanja, takođe malobrojni. Delimično su nejasni, delimično jasno određeni. Tako, npr. govori se da se na putu agni-joge može naći samo onaj ko uporedo s praksom joge „nije uzimao učešća u lažnim fenomenima religija“. (Ovo je značajno jer predstavlja, u stvari, priznanje privlačnosti Crkve i sila njenih Svetih Tajni) i „dobio napeto tražeći Više, nevidljivo oku“. (11, s. 98) Etape ulaska u agni-jogu su sledeće:

1)   Pročišćenje   misli.   Treba  razmišljati  o opštem dobru i odašiljati u svet misli: „neka celom svetu bude dobro“. O nedostacima ovakvog očišćenja misli smo već govorili.

2) Poznanje svoje tri najgore osobine i spaljivanje istih u plamenoj koncentraciji.

Postavlja se pitanje: zašto samo tri osobine? Mi znamo od Svetih Otaca da je samo jedan greh dovoljan da uništi sve plodove dobrih dela. Šta bi moglo značiti „spaljivanje u plamenoj koncentraciji“? Da to „spaljivanje“ ne bude ilu-zija pri kojoj će nama samima biti ostavljeno da odlučimo da li smo „spalili“ loše osobine? A mi, kao što znamo, duhovno smo slepi, i ne možemo sebe poznati bez pomoći Božje.

  • Izbor učitelja na zemlji (tj. čoveka a ne Boga).
  • Upoznavanje učenja i osnaženje tela pranajamom (vežba disanja). Ova etapa je mešanje u fiziološke procese.
  • „Viđenje duhovnih zvezda“. Ova etapa označava situaciju kad čovek odjednom u prostoru vidi bljesak svetlosti u  obliku  svetlećih  tačaka  raznih  boja. Autor ovog teksta je imao prilike da vidi „sve zvezde“
    čitajući knjige agni-joge, i to bez prolaska navedenih etapa.
  • Viđenje „vatrom očišćenih centara“. Centri, — to su organi, kojima se po učenju joge, prenosi nevidljiva energija, i kroz koje se na nevidljivi svet istovremeno deluje. U klasičnoj jogi ovi centri se zovu čakre.
  • „Slušanje glasa nevidljivog učitelja“. Slušanje glasova koji prenose znanje jeste opšta osobenost svih okultnih učenja. Svima dobro poznati iscelitelj, Alan Čumak, izjavio je da svake noći čuje glas koji ga
    obučava isceliteljstvu. Džuna je takođe rekla da i nju u snu poučava neki starac u beloj odeći. Nije se teško dosetiti od koga dolaze ovi glasovi.
  • Projavljivanje unutrašnjeg plamena, sjedinjenje svesti ličnosti sa svešću univerzuma. Ova etapa, kao što vidimo, označava potpuno cepanje „kožnih haljina“ i puno otvaranje čoveka nevidljivom svetu
    (11, s. 91-101).

Gorepomenuta javljanja i glasovi, veoma su dobro opisana u „Dobrotoljublju“.

„Brižljivo i razumno pazi, bogoljubivi, kada, zanimajući se svojim delom, ugledaš svetlost ili oganj spolja ili unutra, ili lik kakav — čak i Hrista — ili Angela — ili koga drugog, ne primaj to da ne bi pretrpeo štetu“ (Glave o molitvi i tihovanju Sv. Grigorija Sinaita, gl. 10)… „prelešćuju se i oni, koji vide svetlost telesnim očima, osećaju mirise čulima svojim, čuju glasove ušima svojim, i sl. Neki od takvih su pobesneli i bezumni idu iz mesta u mesto. Drugi su se prelestili primivši đavola preobraženog koji se javlja u vidu Angela svetlosti, a oni to nisu prepoznali i ostali nepopravljivi do kraja, ne slušajući savete nijednog brata. Neki od tih, sami su sebe lišili živo-ta podstaknuti od đavola; neki su se bacili u ponor, neki udavili“ (Slovo o tri vida molitve Sv. Simeona Novog Bogoslova) (8, t. 5, s. 330).

Autoru lično, poznat je slučaj jednog samoubistva, kad je čovek uporno primenjujući jogu i meditaciju dostigao „otvaranje trećeg oka“ (vidovnjaštvo) i „podizanja kundalini“, ovladavši nesumnjivim nat-prirodnim sposobnostima i uspostavivši kontakt s nevidljivim bićima, neočekivano zaključio da njegovom telu nije potrebno dalje usavršavanje. Verujući u reinkarnaciju, odlučio je da uništi telo, radi ubrzanja svog spiritualnog razvoja, kako bi što pre dobio novo telo, rodivši se ponovo. Bacio se pod točkove voza dugo se pripremajući da pobedi strah od smrti. U džepu je imao cedulju: „Otišao sam po novo telo“.

Na ovom primeru vidimo kud nas mogu odvesti napori samovoljnog otvaranja čula, koje nam nude ne-Hrišćanska i ne-Pravoslavna učenja. Saveti Svetih Otaca nedvosmisleno opominju na pogubni uticaj na našu dušu i njenu budućnost mističnih tehnika koje nam nude istočna i okultna učenja.

Vratićemo se na agni-jogu, pomenuvši jedan zanimljiv dokument, koji dovoljno jasno svedoči, da je izvor učenja agni-joge svet palih duhova, demona. Godine 1926. porodica N. K. Rerih, došla je u Moskvu i predala sovjetskoj vlasti „Pismo mahatmi“. N. K. Rerih i njegova žena zvali su mahatmama tajanstvene učitelje skrivene u Himalajima, koji su telepatskim putem izdikti-rali mnoge knjige pod opštim imenom „Živa etika“, u kojima je izloženo učenje agni-joge. Ovi učitelji nekad su im se javljali u viziji „angela svetla“, nekad opipljivo, telesno. Rukovodili su razvojem natprirodnih sposobnosti J. I. Rerih, koja je zapisala svoje tomove agni-joge, i zadobila titulu „majke agni-joge“.

Ranije, isti učitelji, pod istim imenima, diktirali su telepatski J. P. Blavackoj — osnivaču teosofije — sadržaj grandioznog okultnog dela „Tajna doktrina“, koje je J. I. Rerih prevela na ruski jezik.

Evo sadržaja „Poruke učitelja“: „Na Himalajima mi znamo sve što činite. Vi ste ukinuli Crkvu, koja je postala rasadnik laži i sujeverja. Vi ste uništili tamnicu vaspitanja. Vi ste uništili porodicu licemerja. Vi ste spalili vojsku robova. Vi ste zgromili paukove samoživosti. Vi ste zatvorili vrata noćnim prikazama. Vi ste izbavili zemlju od izdajnika punih para. Vi ste priznali, da religija jeste učenje o sveobuhvatnosti materije. Vi ste priznali ništavnost lične svojine. Vi ste predvideli evoluciju društva. Vi ste ukazali na značaj spoznaje. Vi ste se poklonili pred lepotom. Vi ste podarili deci svu moć Kosmosa. Vi ste otvorili prozore dvoraca. Vi ste uvideli neodložnost ustrojenja domova Sveopšteg Dobra.

Mi smo zaustavili ustanak u Indiji, kad je on bio prevremen, takođe smo priznali pravo vreme Vašega pokreta i šaljemo Vam svu pomoć, potvrđujući jedinstvo Azije! Mi znamo, mnogi poduhvati izvršiće se u godini 28-31-36. Pozdrav Vama, koji tražite Sveopšte Dobro!“ (26. s. 237)

Zajedno sa poslanicom bio je predan sandučić sa himalajskom zemljom, i zapis „Za grob brata našega Mahatme Lenjina“. O Lenjinu u jednoj od knjiga „Živa Etika“ pisalo je: „Poštujemo Lenjina sa svim razumevanjem… Srce Lenjina živelo je podvigom naroda. Nije imao straha, a reči „bojim se“ nije bilo u njegovom jeziku… Rušeći, gradio je svest naroda“ (26, s. 238).

Iz nedavno objavljenih dokumenata, znamo kakav je bio istinski lik Lenjina. Satanska, antihristova priroda boljševičke vlasti, ovaplotivši se u grandi-oznom sistemu logora, natopila je svu zemlju krvlju novomučenika hrišćanskih — a temelj sistemu postavio je baš on. Koji to „učitelji“ u svojim poslanicama iz nevidljivog sveta njega zovu svojim bratom? Zaista, to su pali duhovi, sluge satane.

Ovim povodom korisno je pomenuti proročanstvo velikog ruskog svetitelja, pravednog Jovana Kronštatskog, koji je još 1905. godine rekao: „Rusijo, ako otpadneš od svoje vere, kao što su od nje otpali mnogi intelektualci, više nećeš biti ni Rusija, ni Sveta Rusija. I ako se ruski narod ne pokaje — kraj sveta je blizu. Bog će ti uzeti blagočestivog cara, i poslati bič u liku bezbožnih, žestokih, samozvanih vlastodržaca, koji će zaliti svu zemlju krvlju i suzama“ (29, s. 124)

Sadržaj „poruke učitelja“ navodi na razmišljanje. Satanska gordost čita se između redova. Ona počinje ukazivanjem na sopstveni značaj („Na Himalajima mi znamo…“) i završava hvalisanjem („Mi smo zaustavili u Indiji… Šaljemo vam svoju pomoć…“) Hvale rušenje Crkve, porodice, postojećeg sistema vaspitanja, koje mi nastojimo da vratimo, i Rusiji povratimo bivšu slavu kulturne zemlje, i plodove rušenja koje mi u Rusiji dobro osećamo iz gorkog iskustva zadnjih sedamdeset godina. I ono najvažnije, poruka nudi ateizam, odricanje od Boga, govoreći da je religija „učenje o sveobuhvatnosti materije“. Ova deklaracija sveobuhvatnosti materije jeste poricanje postojanja nestvorenog sveta, samog Gospoda, nestvorene sfere postojanja, u kojoj Bog obitava.

Zaista, „po plodovima njihovim poznaćete ih“ (Mk. 7, 16). I ova poruka je „plod“ koji razobličava agni-jogu, vodeće ideje i sadržaj samog učenja.

 

Posledice samovoljnog otvaranja čula i opasnosti savremenog života

Pri svoj raznovrsnosti i unutrašnjim razlikama okultnih i istočnih religiozno-mističnih sistema, njihove psihotehničke metode su zadivljujuće slične. Cilj im je — uspostavljanje kontakta sa nevidljivim silama, uprkos zabranama koje je ustanovio sam Gospod, u vreme našeg zemaljskog života.

U suštini, to su metode veštačkog i nasilnog otvaranja još nesazrelog unutrašnjeg bića, koje su sposobne da naprave samo nakaznu karikaturu umesto budućeg raskošnog, prekrasnog cveta, koji nam je obe-ćao Gospod u svoje vreme i čiju lepotu možemo sagledati na primeru svetih podvižnika Pravoslavlja.

Sveti Ignjatije piše: „Ono što se sa nama događa po Promislu Božjem uvek je ispunjeno veličanstvenom premudrošću i blagošću, a zbiva se po potrebi sa suštinskom korišću našom; ne zbog udovoljavanja radoznalosti našoj, ili nekoj drugoj sitnoj pobudi našoj, nedostojnoj Boga. Zbog toga veoma se retko čovek uvodi u čulno viđenje duhova. Bogu je ugodno da sluga Njegov prebiva postojan u najvećem strahopoštovanju pred Njim, u bezuslovnoj poslušnosti Bogu, u bezuslovnoj predanosti Njegovoj Svetoj Volji… Svako narušavanje tih odnosa nije blagosloveno, i navodi gnev Božji na nas. Lakomislen pokušaj da se naruši poredak ustanovljen Bogom, i uplitanje u ono što je od nas sakriveno, predstavlja kušanje Gospoda, i takvi se izgone ispred lica Njegovog u tamu najkrajnju, u kojoj ne sija svetlost Božanska“ (5. t. Zs. 15). Ovde je jasno rečeno šta očekuje mnogobrojne adepte nepravoslavnih mističnih učenja, koji su se drznuli da samovoljno kontaktiraju sa nevidljivim svetom.

Ovo svedočanstvo je naročito vežno za našu temu — analize mističnih tehnika istočnjačkih učenja, koja su se (zakamuflirana) pretočila u psihoterapiju, medicinu i sport, pod vidom „razvojnih tehnika“. Ovakvi treninzi čine osnovu mnogobrojnih „centara samo-razvoja“. Potrebno je ukazati na svima znani „autogeni trening“ koji bukvalno kopira pristup radža-joge, koristeći metode vizuelizacije. Da pomenemo i centre za razvoj mentalnih „kontrola uma“, gde se pod pojmom ejdetizma skriva upravo „maštanje“ (ili „vežbe uobrazilje“), za koje Sveti Oci kažu: „To maštanje je most za demone“ (8, t. s, s. 272).

 

O onima koji čulima viđaju duhove

Sveti Ignjatije piše: „Pomisao, da je čulno viđenje duhova od posebne važnosti, pogrešno je. Čulno viđenje, bez duhovnog, ne daje neophodno razumevanje duhova… veoma lako se mogu steći najpogrešniji pojmovi, koje najpre dobijaju neiskusni i zaraženi sujetom i samoobmanom. Duhovno viđenje dostižu samo istiniti hrišćani, a za čulno su sposobni i ljudi najporočnijeg života“ (5, t. 3,5. 19).

On dalje nabraja one koji su sposobni da viđaju duhove i nalaze se u čulnom opštenju sa njima. To su:

  • čarobnjaci, koji su se odrekli Boga i priznali satanu za Boga;
  • strasni ljudi, koji udovoljavaju svojim strastima posredstvom magova i opšte otvoreno sa palim duhovima;

3)   ljudi  istrošeni  pijanstvom  i  razvratnim životom;

  • podvižnici, pali u zabludu i gordost (ovde se mogu svrstati jogini i okultisti, iako mnogi od njih ne piju, i ne žive razvratno, već vode čist unutrašnji život, ali su pri tom ispunjeni velikom gordošću);
  • ljudi obdareni darom viđenja po svojim prirodnim sposobnostima;
  • ljudi kojima se duhovi javljaju povodom nekog posebnog događaja u životu (5. t. 3. s. 19);

Poslednja dva slučaja ne podležu kritici po Svetom Ignjatiju, iako je potrebno da ulože velike napore kako bi izašli iz tog stanja, za njih veoma opasnog. Po Božjem dopuštenju, Angeli sa javljaju samo u krajnjoj nuždi, „sa ciljem spasenja i ispravljanja čoveka“ (5, t. 3, s. 18) i njihovo javljanje nema štetnih posledica.

Između ostalih sposobnosti opštenja s palim duhovima, svetitelj ukazuje na magnetizam, koji je u velikom stepenu identičan današnjoj praksi ekstrasensa i „iscelitelja“ tipa Kašpirovskog.

Takvo opštenje, tvrdi Sveti Ignjatije, uvek pričinjava krajnje duševno i umno rastrojstvo (5. t. Zs. 19). U savremene oblike opštenja treba spomenuti NLO kontakte, posle kojih se kod vidioca javljaju psihička rastrojstva izmene ličnosti, raspad porodice, samoubistva (34, 13).

 

Tri pravca okultnih i mističnih učenja

Svaki od datih pravaca, koji se poslednjih godina ekspanzije mistike bukvalno sručio na naše glave, može biti podeljen u tri važne struje: 1) okultna uče-nja; 2) psihofizička praksa; 3) učenje i praksa, koji razvijaju i propovedaju intuitivno umesto racionalnog poznanja stvari.

U prvu grupu, koja se odlikuje naučnošću i intelektualističkim pristupom, mogu se uvrstiti:

  • teozofija J. P. Blavacke
  • antropozofija R. Štajnera
  • učenje A. Bejli
  • agni-joga J. I. Rerih
  • kabala
  • učenje Vivekanande
  • „Ruža sveta“ D. Andrejeva
  • i ostale naučno-okultne discipline.

U svim ovim učenjima cilj delovanja palih duhova jeste — um. Ono se doživljava na nivou ideja (pomisli), kroz opštenje sa duhovima zahvaljujući čitanju i izučavanju okultne literature, diktirane iz nevidljivog sveta osnivačima pomenutih pravaca.

Posledica sveta ovoga je razvoj prijemčivosti za pomisli koje iz nevidljivog sveta šalju od strane duhova, što se naziva razvojem intuicije. Čovek se oseća sposobnim da proniče u skrivenu stranu stvari, i okultno razumevanje stvari i pojava. Ovaj oblik okultizma podstiče duhovnu formu opštenja s nevidljivim svetom, a ne čulnu. Svakako da su mogući trenuci i čulnog viđenja. U svakom slučaju, njihovi osnivači su ovladali i ovim oblikom, inače ne bi mogli da ih zapišu.[4]

Javljanja ovog tipa dobro su poznata pravoslavnim podvižnicima. Evo šta se dogodilo u Optinskoj pustinji za života Prep. Amvrosija Optinskog. „Bšga je kod nas kućica u kojoj je živeo jedan inok — govori optinski starac, arhimandrit Varsanufije. Njemu se jednom desilo — posle večernjeg pravila, da vidi u svojoj keliji čoveka kako sedi i govori mu: „Zašto se ti ovde toliko mučiš, vrati se svojem ranijem zanima-nju, tamo ćeš imati veću korist i dobićeš bolju platu, živeći po svojoj želji…“. „Ali, kako da izađem odavde? Vrata skita su čvrsto zaključana?“. „Ti nemoj brinuti o tome, samo poželi, i ja ću te trenutno preneti. Ispred vrata već čeka trojka. — Ko si ti? Sigurno si demon?! — „Da“. — „Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnoga!“ — uzviknuo je užasnuti monah, i zao duh je istog časa nestao. Bilo je oko 12 sati noću kad je dotrčao baćuški Amvrosiju i ispričao mu ceo događaj: „Da, strašno si viđenje imao — rekao je starac — posetio te je osmolegeonski đavo, i kome se on javi, sigurno ga ubija. — „Šta me je onda spaslo?“ — „Gospod mi je rekao da si u opasnosti, — odgovori otac Amvrosije — i ja sam ustao na molitvu, i Gospod te je podsetio na strašno i slavno Ime Svoje, od Koga drhte adske sile“ (2, s. 20-21).

Nažalost, J. I. Rerih se nije setila tog strašnog i slavnog Imena, nije se prekrstila, niti je prekrstila pridošlicu, nije prizvala Gospoda molitvom, niti je upitala: „Ko si ti?“ (Sveti Oci savetuju da se ovo obavezno učini pri ovakvim javljanjima (5. t. 3. s. 38-53). A Prep. Amvrosije nije bio s njom da bi se molio za nju. U svojoj gordosti ona je sebe smatrala savršeno dostojnom Božjeg viđenja, nije posumnjala i — pala je u prelest, postavši oruđem demonske sile!

„Đavo je jednom prišao starcu preobrazivši se i govoreći „Ja sam Hristos“. Starac je zatvorio oči i rekao: „Ja sam nedostojan da vidim Hrista, koji je sam rekao: „mnogi će doći u ime Moje, govoreći ja sam Hri-stos; i mnoge će prevariti“ (Mt. 25, 5). Đavo, čuvši ovo iščeze: starac proslavi Boga… I ti moraš znati da se besi pojavljuju u dvojakom obliku: ponekad u svom obličju, a ponekad — u vidu Angela, kako bi ti tobož pomogli“ (5, t. 3, s.47)

Osnovni sadržaj ovih učenja su pseudonaučne teorije i koncepcije o ustrojstvu nevidljivog sveta, o jerarhiji nevidljivih bića, o uticaju kosmosa na sud-binu čoveka, naroda i čovečanstva, o uređenju ljudskog društva, o evoluciji sveta, zagrobnom životu itd. Sve ovo zbrkano, maglovito i nerazumljivo iznosi se na stranicama mnogotomnih i veoma debelih knjiga, čije izučavanje zahteva dugogodišnji trud. Ako se u ovim učenjima mogu pronaći neki praktični saveti o izmeni života, o izmeni psihe i fiziologije, oni su svakako u drugom planu. Na prvom mestu su — intelektualne spekulacije, čiji sadržaj daje čoveku široke mogućanosti da se uznosi nad drugim ljudima, uljuljkan u svoju samodovoljnost i gordost.

Ova učenja svojstvena su intelektualcima i lju-dima teorijskog uma. Uobičajene psihičke posledice izučavanja okultizma, kako pokazuje iskustvo, su: raz-vijanje u čoveku hladnoće, cinizma, preziranja bli-žnjih, duševne pustoši, unutrašnje nemoći, i nekakve potpune unutrašnje pometenosti, neznanja šta da se radi sa sobom u životu, osećanje očajanja i čamotinje. A pored svega ovoga, osećaj narastajuće gordosti, sujete i sopstvene bogoizabranosti.

Na drugom mestu su — psihofiziološke metode i praksa preuređenja sopstvenog organizma, i zato ovaj pravac ima bespovratne posledice po zdravlje. Čovek postaje otvoreni objekat za napad bića iz nevidljivog sveta, i tako je moguće narušiti tok svojih fizioloških procesa da ni jedan lekar nije u stanju da razume šta se sa njim dogodilo. U ovaj pravac mogu se svrstati sledeća učenja:

  • metode tibetanskog budizma;
  • tantričke metode;
  • metode „Svetskog Belog Bratstva“;
  • metod Perpelicina;
  • metod P. Ivanova;
  • narkotici (LSD-terapija S. Grofa);
  • metod D. K. Lilija;
  • metod disajnih tehnika (S. Grofa) itd…

Ovaj spisak u sebe uključuje kako tradicionalne istočne, tako i moderne „naučno zasnovane“ modifikacije primenjene u psihoterapiji, kao i naše domaće metode raznih psiho-grupa, intenziva prosvetljenja i metoda kontrole uma. Ako je u tradicionalnim metodama dovoljna prosta i primitivna teorija, to se moder-ne metode oslanjaju na solidna naučna dostignuća, koja, ništa manje od narkotičnih ili disajnih tehnika, otvaraju nevidljivi svet fenomena i iluzija.

Glavni argument svih tokova psihofizičke mistike jeste činjenica da ona stvarno deluju. Praksa predlagača njihovog upražnjavanja daje jasno opipljiv efekat. Ljude, koji nisu skloni razmišljanju, a podložni su uticajima, sve ovo veoma privlači.

Obično se koriste sledeće metode koje dovode do „upada“ u nevidljivi svet:

1)  fizičke metode: savremena istraživanja su pokazala da je neprestano ponavljanje bilo koje fraze, čak i reči „pita od jabuka“ pravi značajne izmene u psihofiziološkom stanju čoveka;

  • vizuelizacija: to je metod rada uobražavanjem, ili „maštanjem“ po terminologiji Svetih Otaca, kad čovek, zatvorivši oči, pokušava u mraku da predstavi neki lik — vremenom stiče sposobnost da maštariju
    vidi savršeno jasno i upečatljivo;
  • metod „senzorne deprivacije“ tj. stvaranja takve situacije kojom se potpuno prekida dejstvo spoljašnjih stimulansa koji deluju na čula. Obično čoveka zarone u vodu da bi otupelo osećanje težine, pa u potpunu tamu i tišinu, čime se stimuliše „otvaranje čula“ radi komunikacije sa nevidljivim svetom;
  • korišćenje narkotika, i drugi metodi.

Treći pravac — to je intuitivna mistika, u koju je moguće svrstati sledeća učenja:

  • zen-budizam
  • filosofski taoizam
  • gjana — joga (joga znanja)
  • učenje DŽ. Krišnamurtija
  • učenje O. Radžniša
  • učenje K. Kastanede, i dr.

U ovim učenjima, po pravilu, odriče se racionalno-logički prilaz stvarima, podstiče se paradoksalnost i protivrečnost u ponašanju i rečima, razvijanje sposobnosti da čovek reaguje vanrazumno, spontano, intuitivno, bez prepreke u ispunjavanju svojih želja i ocenjivanja datih reakcija.

Moto ovakvih učenja je — puna unutrašnja sloboda. Rezultat religioznog taoizma — jesu razuzdane orgije; adepti zen-budizma dozvoljavaju sebi da čine sve što im padne na pamet; a skandalozna istorija O. Radžniša i njegovih sledbenika, potpuno razuzdanih strasti, pod izgovorom sleđenja prirodnih potreba, očigledno pokazuju do kakvog se animalnog nivoa može doći pod zastavom oslobađanja od stega, spontanosti i prirodnosti.

Filosofija zen-budizma, vulgarno shvaćena na zapadu, predstavljala je jedan od razloga za rađanje hipi-pokreta, slobodne ljubavi, seksualne revolucije, i drugih pokreta 60-ih godina, čija je glavna lozinka bila — sloboda. U samom zen-budizmu, moralni zahtevi su veoma visoki — samo majstor sebi može sve dozvoliti. Zen ima za cilj dostizanje prosvetljenja kao iraci-onalnog stanja .jedinstva i harmonije sa svetom“.

Isključenje intelekta pokazuje se kao sredstvo prodora u nevidljivi svet u učenju Karlosa Kastanjede.

U učenju Krišna-murtija cilj je dostizanje „čiste svesti“ slobodne od svake misli, oblika i forme. Cilj dostizanja svesnosti, jer u pretpostavci da ona u sebi sadrži svu Istinu i svo Blaženstvo. Ovo je uprošćena varijanta nirvane.

Podela svih vidova mistike na tri pravca (intelektualni, psihofizički i intuitivni) je sasvim uslovna. Pre treba govoriti o stavljanju akcenta na razum, praksu i intuiciju u pravcima koji su pomenuti. Svi se oni, u ovoj ili onoj meri, prožimaju i imaju mnogo toga zajedničkog, pa nije moguće obuhvatiti sve detalje datog učenja u jednom kratkom ogledu. Ono što predstavlja zajedničku nit svima, jeste — meditacija.

Meditacija — u najširem smislu reči jeste proces operisanja pažnjom, u toku koje čovek pažnju odvaja od bilo kog sadržaja svesti, a sa ciljem da se postig-ne „čista svest“, ili pažnju zadržava nepomično na bilo kom objektu. Ovakvo zadržavanje pažnje osnažuje emocionalno osećanje blaženstva, što se rađa ponavljanjem mantre, kao u krišnaizmu; ali nikakva medi-tacija ne sadrži skrušenost srca, što je osnov Pravoslavne molitve. U ovome je suštinska razlika između meditacije i molitve. Bez skrušenoga srca i Isusova Molitva prerasta u meditaciju, i može biti pogibelj-na za hrišćanina, o čemu često govore Sveti Oci Crkve (17, s. 22-31).

I pažnja i trepet mogu biti prisutni u Pravoslavnoj molitvi i u meditaciji, a skrušenost srca se ne može naći ni u jednom istočnom učenju. Jasno je zašto — nijedno učenje, osim hrišćanstva, ne priznaje pokajanje, onako kako se ono shvata u hrišćanstvu. I zato, svi istočni i okultni putevi vode u propast laži i zabluda, na kojima je moguće poginuti zauvek. „Početak Premudrosti je strah Gospodnji“ (Priče 9, 10), a njega nema u istočnim filosofijama. Tamo je jedna samovoljna gordost i stremljenje žuđe-nim ciljevima mimo zapovesti koje nam je dao Gospod u zamaljskom životu, za naše dobro.

Svi mi prebivamo u prelesti, koja je po svetom Ignjatiju „ozleđenost prirode čovečije lažju“ (5, t. 1, 3. 330) i jeste „strasna ili pristrasna naklonost duše prema laži na temelju gordosti“ (s. 130). Samo pokaja-n>e može nas izbaviti od laži i nemogućnosti da vidimo istinu. Kao što piše Sveti Ignjatije: „Svi vidovi demonske prelesti… proizilaze od toga što u srž molitve nije utkano pokajanje, što kajanje nije izvor duše, cilj molitve… Pokajanje, i sve ono što ga prati, kao: skrušenost duha, plač srca, suze, samoosuda, sećanje na smrt, sećanje na sud Božji i večne muke, osećanje prisustva Božjeg, strah Božji, jesu darovi Božji… Pokajanje, zalog darova višnjih i večnih… Skrušenost duha i plač je suštinska osobina pokaja-nja, suština ispravnosti molitvenog podviga: odsustvo njegovo — znak je lažnog nastrojenja (5, t. 1, s 233-234). Upravo ovo odstupanje mi nalazimo u nehrišćanskim, nepravoslavnim mističnim filosofijama.

 

Pravoslavna gnoseologija i plodovi krivoslavlja

Razmatrajući dosad rečeno, primećujemo da poznanje nevidljivog sveta na neki način liči i na izučava-nje hemijskih procesa. Istorija hemije poznaje mnogo lažnih otkrića, što je bila posledica prljavih epruveta i posuda, u kojima su se zbivale izučavane hemijske reakcije. Čistoća hemijske posude, u određenom smislu, predstavlja suštinski preduslov za dobijanje valjanih zaključaka o svojstvima proučavane tvari. Najmanje prisustvo strane primese može pokvariti tok hemijskog procesa. Prostije rečeno: jedna kašika katrana pokvari celo bure meda.

Ovakvo poređenje ima odgovarajuće mesto i u čovekovom poznanju nevidljivog sveta; samo što je u našem slučaju „epruveta“ sama čovečija duša. Danas, kada se pojavilo mnoštvo „vidovitih“ ljudi, koji nešto „čuju i vide“, koji spoznaju dosad nedostupne za njih realnosti, koji ponekad stvaraju na osnovu svog dugogodišnjeg iskustva čitave naučne sisteme okult-noga karaktera — neophodno je obavestiti javnost da takvi ljudi borave u laži i obmani. Nesumnjivo, deo istine nalazi se i u njihovim tvorevinama, doživljajima i iskustvima, — ali, sav smisao jeste u tome, jesu li oni spasavajući, ili ne? Život je složeniji od bilo kog objašnjenja istog, i kad se suočimo sa takvim istraživačima nevidljivog sveta, često akademski obrazovanim ljudima koji imaju visoke naučne stepene, uočava se zanimljiva činjenica: tim ljudima je sopstveni značaj, autoritet nepogrešivog istraživača, lična ambicija, mnogo važnija od istine.

Kad im predočiš određene činjenice, koje nisu samo teorija, oni žure da ih opovrgnu ne sumnjajući u sopstvenu ispravnost. Takva je uopšte psihologija naučnika. Akademik „guši“ talentovanog mladog istraživača, koji ima kritički stav prema njegovim pogledima: to je pravilo, a ne izuzetak u nauci. „Znanje nadima“ — pisao je apostol Pavle (1. Kor. 8, 1), to jest, čini čoveka nadmenim. Zato, ako istraživači duhovne stvarnosti i znaju nešto pouzdano, to obično nije na korist njihovoj duši, jer rađa demonsku gor-dost, koju svaki nepristrasan ispitivač lako može prepoznati u njihovom karakteru. Zato možemo parafrazirati reči Hristove: „Kakva je korist čoveku ako sav svijet izuči a duši svojoj naudi (Mt. 16, 26)?“. Samoljublje je često prepreka ljubavi prema istini. I tada se ispunjava ono što je rekao apostol Pavle: ljudi koji u sebi nemaju ljubavi prema istini, ne odbaciše samoljublje u ime ljubavi prema istini kažnjeni su time „što će im Bog poslati silu zablude, tako da će verovati laži“…

Nažalost, psihologija čoveka je takva, da se gordost i sujeta rađaju automatski, kad on stekne bilo koje svojstvo od svih priznato i poželjno (bogatstvo, slava, autoritet u nauci, popularnost u umetnosti itd.), izdvajajući se iz mase. Ovo postaje prepreka na putu poznanja Istine. U stanju sopstvene ogrehovljenosti, u stanju neznanja, čoveku nije važna istina sama po sebi, već želi da zadobiJe plodove ovladavanjem njome — prestiž, osećanje lične moći, materijalne dobiti, slave, itd. Zadobijanje ovih plodova uvećava samoljublje, ego, uvećava lažnu predstavu o sebi kao o izabranom, samozvanom mesiji. Ovaj kompleks „bogoizabranosti“ naročito je karakterističan za savremene (isto kao i za drevne) ekstrasense, ljude koji vide i doživljavaju ono što je drugim ljudima nedostupno.

Naličje ovog zapažanja, usled opšteg neobrazovanja, i duhovnog neznanja, i nekulture, čini da se čovek uzdiže nad masom, i u sopstvenim očima. On odmah započinje sa nametanjem pomoći bližnjem (a potom i daljnjem), svojim „izvanrednim“ sposobnostima lečenja, predskazivanja, savetovanja. Traži učenike i sledbenike i stremi da spase ceo svet.

Narastajuća sujeta zahteva sve veće i veće apetite, a najvažnija hrana egu jeste pažnja drugah ljudi. Njihovo uvažavanje, ushićenje, uzbuđenje. Porast pažnje prema sopstvenoj ličnosti zahteva poklonjenje istoj. I polako prerasta u kult lično-sti: običan čovek sebi počinje da pripisuje božanska svojstva, i nastoji da stvori, ili pronađe, odgovarajuće učenje, koje će opravdati njegovu božanstvenost. Narasla manija sopstvene veličine traži put ka međunarodnoj slavi, proglašavajući sebe, u gordosti svojoj, spasiteljem celog čovečanstva. Evo gde je izvor ogromnog talasa ekspanzije, i sveopšte rasprostranjenosti istočnjačkih, neoistočnjačkih i okultnih učenja koja danas preživljavamo.

Ovo je prirodno za „poslednje dane“, kada će po svedočenju apostola Pavla „ljudi postati samoljubivi, srebroljubci, hvalisavi, gordeljivi, hulnici, neposlušni roditeljima, neblagodarni, nepobožni, bezosećajni… nepomirljivi, klevetnici, neuzdržljivi, surovi, nedobroljubivi… izdajnici, naprasiti, naduveni, više slastoljubivi nego bogoljubivi… koji imaju izgled pobožnosti, a sile su se njezine odrekli“ (2. Tim. 3, 2-5).

I kao što govori apostol Jakov: „A mudrost koja je odozgo, ona je najpre čista, a potom mirna, krotka, poslušna, puna milosti i dobrih plodova, nepristrasna, nelicemerna“ (Jak. 3,17)

Odgovarajuća duhovna ideja koja opravdava sopstvenu božanstvenost, jeste — panteizam, veoma karak terističan za sve istočnjačke i okultne sisteme hinduskog porekla. U skladu sa ovim shvatanjem, Bog se nalazi u prirodi, i u čoveku takođe. Zato svaki čovek, razvijajući i osvešćujući u sebi njegovo prisustvo, sam postaje božanstven. Sticanje božanstvenosti može se postići isključivo ličnim naporom, jer niko od „bogova“ ne učestvuje u našem napretku, jer bi sebi tako stvorio konkurenciju. U hinduskoj mitologiji „bogovi“ se trude da ljude ometu u dostizanju božan-skog dostojanstva. Ovakva praksa „otkrivanja“ sopstvene božanstvenosti zahteva kako spoljašnju, tako i unutrašnju izolaciju od celog sveta, od kontakata sa ljudima, pa čak i sa sopstvenim telom. Cilj je ulazak u nadtelesno stanje transa u kome je telo suvišni, bezdušni trup („samadi“ i „nirvana“ hindusa i budista) spremno da odumre, kao osušen list otkinut sa drveta. Nije sjedinjenje u ljubavi hrišćana kao dece Oca Nebeskog, koji obrazuju Crkvu, ili telo Hristovo, nego odvajanje od svega — to bi bilo „čudo“ jogičkog „spase-nja“. Ovo odvajanje počinje uzdizanjem sebe iz mase gordim samopreuznošenjem.

Na nižim nivoima procesa „samorealizacije“ čovek ne može živeti bez pažnje drugih ljudi; njegova gordost još je rezervisana za društvo, ona se hrani njihovim ushićenjem, poštovanjem, uvažavanjem, priznanjem. Tako strada i muči se glumac, koji ne dobija ulogu, koji propada nepoznat, jer njegov posao uglavnom je, profesionalno izoštravanje samoreklamerstva, razvijanje svoje sujete i gordosti — tog neponovljivog individualističkog đavola njegove duše. Ali, kao što je poznato, „Bog se protivi gordima, a smirenima daje blagodat“ (Jak. 4, 6).

Pravoslavna umetnost uvek je bila anonimna; autori remek-dela ikonopisanja, srednjevekovne literature i arhitekture, nepoznati zbog ugađanja Bogu, a ne sebi, namerno su krili svoja imena, iz smirenja. Tako i svi sveti, tvoreći čudesa i isceljenja, činili su sve moguće napore kako bi izvor tih čudesa ostao nepoznat. I ako se to ne bi desilo (po promislu Božjem) nastojali su da se ti čudesni događaji sakriju za života svetaca, da bi se otkrili ubrzo posle njihove smrti.

Tako je Prep. Serafim Sarovski zapretio slučajnoj svedokinji njegovog mirnog susreta s divljim medvedom da ne priča o zadivljujućem događaju pripitomljavanja divlje zveri od strane svetoga ranije, nego tek jedanaest godina posle njegove smrti (Letopis Serafimo-Divejevskog manastira — 14, s. 251-252). Prep. Amvrosije Optinski skrivao je svoju sposobnost isceljivanja bolesnih, tako što ih je slao izvoru, gde ranije nikad nisu zapažena isceljivanja, a ljudi su često ozdravljali a da još nisu stigli do izvora (10, s. 21,22).

Ovakvo ponašanje pravoslavnih podvižnika, ukazuje da je najveći neprijatelj našeg spasenja pre svega gordost, a savremeni iscelitelji i „gurui“ koji nameću svoju „izuzetnost“ svim mogućim sredstvima masovne komunikacije, to ne shvataju.[5]

Oni ne mogu drugačije, jer im demon gordosti nagriza dušu, i nepoznatost je za njih gora i od smrti, i predstavlja mučnu patnju.

„Početak gordosti je koren slavoljublja. Sredina, to je nipodaštavanje bližnjeg, bestidno razglašavanje svojih podviga, hvalisavost u srcu, mržnja prema prekoru. A kraj, to je odbacivanje pomoći Božje, uzdanje u svoje sopstvene snage, demonska narav“ (Sv. Jovan Lestvičnik 23, 2).

Ovde vidimo da se oslanjanje na sebe javlja kao poslednji oblik odvajanja od Boga. To uzdanje u svoje napore je druga i poslednja etapa odvajanja sebe od svega; gordosti više ni ne treba spoljašnje priznanje, ona se zatvara u samu sebe u istočnjačkim tehnikama sagledavanja svog „božanskog“ ja. Pretvara se u potpunu samoljubivu opijenost sobom (duša, ili „atman“ isto je što i „Brahman“, tj. Bog, saglasno hinduističkom panteonu) što dovodi do stanja odumiranja tela, slično lešu.

Svakako, mi smo podložni nesrećama baš zato što u srcu imamo duha gordosti. Smirenje, pored nevolja, uporedo s pokajanjem, čisti srce od tog zlog neprijatelja našeg, — kako govori Prep. Amvrosije Optinski.

Tek onda kad se naše srce očisti od greha, a pre svega, kad se očisti od opake gordosti, možemo poznati istinu, po rečima Spasitelja: „Blaženi čisti srcem jer će Boga videti“ (Mt. 5, 8) jer Bog jeste „Istina, Put i Život„.[6]

U tome se i sastoji glavni „gnoseološki“ princip Pravoslavlja. Poznanje istine je nemoguće bez očišćenja srca; od stepena pravednosti podvižnika, zavisi i stepen istinitosti poznanja: „Blaženi siromašni duhom (tj. ne gordi, nego smireni), njihovo je Carstvo Nebesko“ — govori nam Spasitelj (Mt. 5, 3).

Dok i najmanji delić gordosti ostane u „epruvetama“ našeg srca, sve naše ideje o karakteru i zakonima kontakata sa nevidljivim svetom, koje se podrobno opisuju u okultnim traktatima, biće lažne, isto kao što su lažni zaključci o svojstvima nepoznate supstance proučavane u nečistoj hemijskoj posudi.

Pre svega, neophodno je sebe očistiti da bi naši zaključci o nevidljivom bili istiniti, a ne lažni. Kao što hemijska reakcija, izazvana u nečistoj hemijskoj posudi daje lažne rezultate, tako je i opit poznanja nevidljivog, doživljen od strane čoveka s neočišćenom od greha dušom, takođe lažan. U njemu elementi istine mogu biti prisutni, ali pomračeni lažju. Ako pri tome imamo u vidu najvažnije zanimanje „oca laži“ — satane — koji ima pristup našim pomislima proporcionalno našoj ogrehovljenosti, postaje jasno da naša predstava o nevidljivom, sve dok živimo u svetu u kome su istina i laž pomešani, nije moguća u čistom obliku.

„… Jer nešto znamo i nešto prorokujemo“ — govori apostol Pavle, a kad dođe savršeno onda ćemo videti „licem k licu„. A sad vidimo „kao kroz staklo u zagonetki“ (1. Kor. 13, 9-12). Upravo je naša ogrehovljenost tačka uticaja palih duhova na nas. Zato očišćenje srca, očišćenje duše od tame greha i jeste prosvetljenje čoveka istinom. Ako nema ovog očišćenja — tj. pokajanja — nema ni mogućnosti sagledavanja istine. Sveti Ignjatije piše da svi mi prebivamo u prelesti, tj. u zabludi, označavajući prelest kao „sklonost laži zbog naše gordosti“ (5, t. 1. s. 130).

Težnja za ovladavanjem istinom, naporom o izmeni sebe, o očišćenju srca i sticanju ljubavi prema Bogu i ljudima, sama po sebi ne dovodi se u pitanje. Mnogi govore: „ja sam dužan prvo razumeti, pa tek onda verovati“.

U sličnim iskazima provejava racionalistički karakter naše epohe potkrepljen uspehom nauke i tehnike, koji u svojoj bezumnoj gordosti misli da je sposo ban da sve razume. Naučni pogled na svet prenosi svojstva hipotetičnosti i naučnih metoda zaključivanja na religiozne stavove, pretpostavljajući da se podrazumeva uslovni i zavisni odnos među raznim religijama. Sa ove pozicije, potkrepljene okultno-hinduističkim verovanjem, Bog se doživljava kao neko apstraktno načelo i apsolutni princip, koji postoji kao neutralna osnova radi odigravanja predstave stvaranja sveta, što čine nekakve slepe stvaralačke sile, u koje su ubrojana i ljudska bića. To je nehrišćanski pristup, koji ne prihvata činjenicu da je Gospod došao u telu, ovaplotio se, stradao, i bio raspet za nas, čime je projavljena Njegova savršena Ljubav prema sopstvenoj tvorevini, a ne nezainteresovana uloga koju Mu pripisuje okultizam. Gospod se neprekidno brine o našem spasenju, počev od najmanjih potreba, i kao ljubeći Otac, daje nam sve što je neophodno za život. U domostroju našega spasenja, Bog želi da postanemo savršeni i da steknemo pravo poznanje istine. Na putu usavršavanja dužni smo da težimo spasenju, a znanje ne sme da šteti spasenju. Sve ima svoju meru i svoje vreme.

Čovek — potpuno nesvesno i sa detinjastim egoizmom — stavlja sebe u centar sveta. On govori „čovek je mera svih stvari“, dok jedino Gospod može biti mera svih stvari — Tvorac svega, koji zna sve o svemu, — zato što On prebiva u centru svega postojećeg, kao vladalac. I sva naša rasuđivanja o stvarima, koja proizilaze iz nepravilne ocene svog mesta u svetu, takođe su neodgovarajuća. Naše zapažanje je nedovoljno i ograničeno, jer ne dolazi iz centra, ili najviših visina, već iz duboke doline propasti i greha, gde se nekako održavamo na ivici ponora. Iz ove pozicije sigurno se ne može mnogo videti. Sa visine pogled je drugačiji.

Sledi zaključak da nam je neophodna promena pozicije, proširenje vidokruga, penjanje na visinu. A to podrazumeva:

1) shvatanje da se ne nalazimo u centru, odricanje od takvog, iluzornog razmišljanja, prihvatanje našeg ponižavajućeg položaja — a to znači: sticanje smirenja;

2) podvig koji vodi ka istinskoj visini, tj. ka Bogu;

3) gledanje na stvari očima Božjim, a ne ljudskim, jer je Njegov pogled ispravniji od našeg.

Kako bi sebe saobrazili Bogu, neophodno je usaglasiti svoju poziciju s Njegovom — tj. dostići „oboženje“, što nam Pravoslavlje i nudi kao cilj čovečijeg života. Jasno je da je nemoguće učiniti napor razumevanja i poznanja u svetu u kojem je „Ja — centar svega“. Ovakav stav gordosti i sujete uzrok je laži i prelestnog stanja. Ako se ne kajemo zbog gordosti, ako se ne odričemo sujete i svoje volje, nemoguće nam je da se popnemo na vrh. Neophodno je da krenemo na putovanje ispunjavanjem zapovesti Božjih, jer nam samo Gospod sa visine može ukazati na Put koji Njemu vodi. Mi sami, iz nizine u kojoj smo, nismo u stanju da ga pronađemo, i samo ćemo uzalud lutati.

Ljubav prema Bogu i bližnjemu glavno je sredstvo na ovom putovanju. Ona nas ujedinjuje i pruža mogućnost istinskog opštenja sa Bogom i čovekom; sa svim ljudima u mističnom telu koje se zove Crkva, ustanovljena od samog Gospoda Isusa Hrista Njegovom krsnom žrtvom, a kroz Njegovo očovečenje. Svako od nas je mala ćelija koja se ljubavlju sjedinjuje sa drugim ćelijama, gradeći jedinstven organizam, sjedinjen sa Glavom — Hristom, Koji jeste Put, Istina i Život. Vera i strah Božji i pobožnost, izražavaju se molitvom, kao osnovnim načelom duhovnog probuđenja u nama ljubavi prema Bogu. I ovim putem, kao kroz neki kanal, stičemo božanska svojstva, utvrđena u nama Svetim Tajnama Crkve, projavljena u ljubavi prema bližnjem, do samopožrtvovanja. Ovako započinjemo svoj put ka oboženju, ka punoti Istine, kad će Bog biti „sve u svemu“ (1. Kor. 15, 28). Pravoslavlje počinje verom koja vodi znanju; okultizam nastoji da znanjem dovede do vere. Istinski put poznanja ne započinje od poznanja tvari, nego se njime završava.

Pravoslavni put poznanja ima tri etape:

  • očišćenje: spoznaja svoga neistinitog položaja, odricanje od istog, žaljenje zbog toga, težnja da se ne vraćamo u pređašnje stanje — i to se zove pokajanje.
  • sticanje dara ljubavi prema Bogu i ljudima, podarenog odozgo blagodaću po meri očišćenja našeg srca.
  • sticanje dara mudrosti, rasuđivanja, znanja o stvarima duhovnim, nevidljivim i vidljivim, podarenih nam po meri naše ljubavi.

Apostol Pavle kaže: „znanje dakle nadima, a ljubav izgrađuje. Ako li neko misli da nešto zna, još ništa nije saznao kao što treba znati. A ako neko ljubi Boga, Bog ga je poznao“ (1. Kor. 8, 1-3).

Bez raspeća sa Hristom našeg starog, ogrehovljenog čoveka, nemoguće je uzići sa Hristom na nebo, odakle je jedino moguće videti sve u pravom svetlu. Raspe-će jeste odbacivanje našeg centralnog položaja u vasioni. Nije lako iščupati veliko drvo koje je pustilo duboke korene, ne slomivši ga. Gospod je sam sišao na zemlju da bi nas izveo iz doline smrti i svojim prime-rom pokazao nam koji je Put spasenja. Izbegavajući krst stradanja, nećemo dostići vrh savršenstva i znanja koje nam obećava okultizam. U sadašnjem ogrehovljenom stanju, mi samo možemo verovati, a nikako sve znati. Zato apostol Pavle i govori da sada ostaje Vera, Nada i Ljubav, pomoću kojih se spasavamo (1. Kor. 13, 13), a nikako znanjem, koje okultizam, isto kao i ateizam, stavlja na prvo mesto.

Reči Makarija Egipatskog odnose se više od svega na okultizam, koji pretenduje na poznanje „tajni Božjih“: „Ako čovek počne da istražuje Božje sve-znanje i govori: „ja sam nešto otkrio i postigao“, to bi značilo da um ljudski prevazilazi razum Božji; i on je sasvim zabludeo. Što više želiš da ispituješ i proničeš znanje, tim više silaziš u nizine, i ništa ne postižeš. Čak i ono što se u tebi svakodnevno dešava nije ti jasno, i to je za tebe neizrecivo i nedostižno, osim ako sve budeš primao sa blagodarenjem i verom. Zar si od dana rođenja tvog do sad mogao poznati dušu svoju? Konačno, prepričaj mi pomisli svoje proniknuvši u sebe od jutra do večera; ispričaj pomisli od tri dana. Ne možeš ni to učiniti. A ako ne možeš objaviti pomisli duše svoje, kako ćeš dosegnuti pomisli Božje i um Božji (19, s. 127-128)?“.

Uostalom, svakodnevni život mi živimo verom. Svo naše znanje odnosi se na prošlo. Mi tačno znamo šta je bilo juče, kad smo ušli u lift i pritisnuli dugme, spustivši se na prvi sprat sasvim sigurno, no mi ne možemo znati da li će se to isto ponoviti sutra — budućnost je skrivena od nas. Mi samo verujemo da se lift neće otkinuti i upasti u podrum, no ta vera se ne mora ispuniti. Koja je vera opravdana? Samo vera u Gospoda Isusa Hrista, što je i potvrđeno brojnim svedočanstvima mnogih svetih koji su živeli verom. Glavni zadatak našeg života nije u tome da nešto znamo ili ne znamo, nego — da li verujemo?

Naša samovoljna i primitivna vera, često izgrađena na autoritativnim „naučnim“ osnovama, vrlo često se razbija o kamen života. Tak kad se okrenemo veri Hrišćanskoj i Pravoslavnoj, onome kamenu koji su odbacili zidari svih civilizacija, svih društvenih „procvata“, svih „komunističkih utopija“, utvrđujemo se nepokolebljivo, jer to je kamen koji je „glava od ugla“ (Mt. 21, 42).

I tako, tamo gde nema pokajanja i ljubavi, tamo ne može biti Istine: „Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako budete imali ljubav među sobom“. (Jn. 13, 35). Ovo je kriterijum učeništva kod Gospoda, pokazatelj kretanja prema Njemu — Ljubav. Sigurno je nećete naći u okultizmu i okultistima. Tamo su ljutnja, podele, zavist, gnev, raspre, svađe (Gal. 5,19-21) — dela ploti, a ne Duha Svetoga.

Takvim delima, su vešto prilagođena sva okultna i istočna učenja, ovladavši masom sredstava za isceljenje, ozdravljenje i ugađanja ploti, otkrivajući nove oblike naslade u „izmenjenom stanju svesti“ pogodne našem samoljublju, a štetne duhu čovečijem. Okultizam za isceljenje duše predlaže samo jedno sredstvo — amputaciju, zamrzavanje u ledu… Primer ljubećeg Boga Koji strada za nas je u potpunoj suprotnosti sa velikim brojem okultnih sredstava za održavanje tela. No, kako govo-ri apostol Pavle „tijelo želi protiv duha, a duh protiv tijela; a ovo se protivi jedno drugome da činite ono što biste htijeli... (Gal. 5, 17) „Rod je Duha: ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotkost, uzdržanje“ (Gal. 5, 22-33)

Oni koji teže istinitome Bogu „raspeše tijelo sa strastima i željama“ (Gal. 5, 24), a ne usavršavaju ga asanama joge, pranajamom, psiho-tehnikama i meditacijom radi boljeg zdravlja. Ne beže u mantranje i meditaciju od štetnih uticaja spoljnog sveta, jer Hristos nas je pozvao da „nosimo bremena jedni drugima“ (Gal. 1. 6, 2).

Cilj čovečijeg života je — oboženje, svetost. Okultizam i Pravoslavlje predstavljaju dva puta do cilja. Prvi — ubediti sebe i utvrditi se u mišljenju: „Ja sam Bog“. Ovu samoobmanu nude nam okultizam i nehrišćanski Istok. Budizam govori: „Ti si Buda, ne treba ništa da činiš, samo znaj To“ (obmani sebe). Kraj ovakvog puta je jasan — apsolutno zlo biće, satana, koje je sebe davno ubedilo da je ono ravno Bogu. To nam isto preporučuje i hinduistička filosofija „Atman i Brahman su jedno“. Lik Božji koji nosimo u sebi, i Bog sam — nisu jedno isto.

Drugi put, sasvim suprotan prvome — poricanje je svoje „božanstvenosti“ i utvrđenje sopstvene ništavnosti i ogrehovljenosti. To je istovremeno i odricanje od „Ja“, od svoje volje. To je put poslušnosti koji vodi Bogu, jer Bog samo poslušnoga Sebi privodi.

Oni koji su se bolje upoznali sa raznim oblicima okultnih učenja, mogli su uočiti neuobičajenu gordost i hladnoću u karakteru okultista. „Početak greha — jeste gordost„, govori Sirah (Sir. 10, 15). Njihovi sledbenici, ranije ili kasnije, razbijaju se na mnoge grupice, suprotstavljeni jedni drugima. Isto se desilo sa sledbenicima J. I. Rerih, ispovednicima agni-joge.

Satana, budući da je razoritelj po svojoj prirodi, ne može a da ne razruši svoje sledbenike iznutra duhom neprijateljstva i raskola. Ukoliko ovim zapažanjima dodamo i lična iskustva bivših poslenika ne-hri-šćanskih učenja, kojih mnogo ima u našoj zemlji, to se plodovi okultističkih napora mogu predstaviti sle-dećim redosledom:

  • Promena ličnosti: razvijanje samoobmane, sujete, gordosti, egoizma, hladnoće, ravnodušja, cinizma, duševne pustoši, osećanja unutrašnjeg nemira;

2) Gorepomenute osobine mogu da se razviju u stanja krajnjeg duševnog i umnog rastrojstva, uspostavljanjem kontakta s demonima; unutrašnji nemir i zbunjenost uslovljeni su poznavanjem mnogobrojnih okultnih sistema, koji su protivrečni jedni drugima. Pored ovih, plodovi okultnih interesovanja mogu biti i osećanje unutrašnje praznine, čamotinje, očajanja, samoubilačkih ideja.

  • Fiziološke promene: rastrojstvo organizma, javljanje bolesti nepoznatog porekla, razaranje opažanja, razvoj vizija koje postepeno dobijaju košmaran i tegoban karakter, doživljavanje neprijateljskih napada iz nevidljivog sveta.
  • Gubitak socijalnih kontakata i veza, raspad porodice, snižavanje društvenog statusa ličnosti.

Istinitost dosad nabrojanih posledica potvrđuju i rači prepodobnog Jovana Lestvičnika: „Kazna gordome je — njegov pad, neprijatelj što ga zlostavlja — demon; a znak ostavljenosti od Boga jeste ludilo koje ljudi ne mogu izlečiti“ (Lestvica, gl. 23,10).

Kao što vidimo, razvijanje sujete i gordosti, pokazuje se kao glavni cilj palih duhova, jer ovaj porok, ova strast, više od svega drugog uništava dobrodetelj i utiče na gubitak dobrih osobina naše ličnosti. Sveti Lestvičnik je o tome pisao: „Duh očajanja se raduje kad vidi umnoženje grehova; a duh slavoljublja, kad vidi umnoženje dobrodetelji; jer su vrata prvome mnoštvo duhovnih rana, a drugom — izobilje truda… Naprimer, sujetan sam kad postim; no kad sam razrešen od posta da bih sakrio od ljudi svoje uzdržanje, opet sam sujetan, jer smatram sebe mudrim. Sujeta me pobeđuje kad se obučem u sjajnu odeću; ali i kad se odenem u dronjke — i tad sam sujetan. Poražen sam kad progovorim, a zaćutim li opet me sujeta pobeđuje…“ (gl. 22, 3-5).

Iz ovoga je više nego očigledno da je Pravoslavni Put spasenja ne samo „tesan“ nego i „uzan“ (Mt. 7,13-14). Sličan je penjanju naviše ivicom provalije, i kad krenemo da se izvlačimo iz jedne rupe pune zlih i grešnih dela, stajući na put vrlina, upadamo u drugu, koja je izvor gordosti zbog učinjenih dobrih dela. Ako je čovek uopšte sposoban da stane na put dobra, pod uticajem istočnih i okultnih, ili socijalističkih i komunističkih ideja, bez obraćanja Bogu i bez Božje pomoći, dobro koje čini okreće se na zlo.

Evo zašto su svi društveni pokreti za slobodu, jednakost i bratstvo, za sreću svih ljudi, svojom aktivnošću uglavnom vodili ka GULAG-u, obraćajući se u svoju suprotnost. Tamo gde nema Boga i smirenja, gde je samovolja i neposlušnost, uvek je sotona prisutan, lukavo okrećući naše dobre namere u dela sa zlim posledicama.

Psihološki, gordost i slavoljublje veoma su opasni ukoliko se razvijaju bez prepreka, i ovo je lepo pokazano u knjizi sveštenika A. Jeljčaninova „Zapisi“: „Pokušaćemo da uočimo najvažnije etape razvoja gordosti od lakog samozadovoljstva do krajnjeg duševnog pomračenja i duhovne propasti. U početku to je samo zanesenost sobom, često sa najboljim namerama, koja prelazi u lakomislenost. Čovek je zadovoljan sobom, često se smeje, poskakuje, pevuši, pucketa prstima. Želi da bude originalan, čini paradoksalne poteze, ushićen je, pokazuje poseban ukus, kapric u jelu. Bahato daje savete i meša se prijateljski u tuđa dela; skreće interesovanje na sebe raznim frazama, tražeći neobične reči: „ne, ja ću vam reći“, „ne, ja bolje to znam“, „ja imam običaj“, ,ja se držim pravila“…

… Govoreći o tuđoj nevolji, nametljivo govori o sebi: „Ja sam toliko potresena da ne mogu da dođem sebi“. Istovremeno, pati od velike zavisnosti od tuđeg odobravanja, u vezi sa kojom procvetava ili vene sujeta. Uopšteno, na ovom stadijumu namere još uvek ostaju pozitivne. Ovaj vid egocentrizma svojstven je mladosti, iako se sreće i u zrelom uzrastu.

Sreća je za čoveka ako se u ovom periodu počne ozbiljno brinuti o drugima (ženidba, porodica, posao, ili neki drugi trud)… Ako se to ne desi bolest se razvija sve više. Javlja se iskrena uverenost u sopstvenu izuzetnost. Često se to izražava neuzdržljivom brbljivošću. Egoistična priroda mnogoslovlja nimalo se ne umanjuje pri bavljenju ozbiljnim temama: gordi čovek rado priča o smirenju i tihovanju, veliča post, razmatra pitanja dobrih dela i molitve.

Samouverenost brzo prelazi u strast zapovedanja: on utiče na tuđu volju (ni malo ne menjajući svoju), zahteva tuđu pažnju, vreme, nagao je i nehatan. Njegovo delo je važno, tuđe — sitnica. Meša se u sve i svašta.

Na ovom stupnju namere gordog počinju se kvariti. U svojoj agresivnosti on prirodno nailazi na protivljenje i otpor; javlja se razdražljivost, tvrdoglavost, ubeđen je da ga niko ne razume, čak ni njegov duhovnik, sudara se sa svetom, i gordeljivac na kraju pravi izbor: „Ja“ protiv ljudi — ali ne protiv Boga.

Duša postaje tamna i hladna, u nju se useljava nadmenost, prezrenje, zloba, zavist. Um biva pomračen, razlikovanje dobra i zla prestaje, zamenjuje se razliko vanjem „moje“ i „tvoje“. Beži od svake poslušnosti, mrzi društvo; njegov cilj je da sprovodi svoju zacrtanu liniju, ne bi li posramio i porazio druge ljude; žudi za slavom, čak i skandalima, sveti se svetu za nepriznavanje i traži revanš. Ako je monah napušta manastir u kome mu je sve nepodnošljivo, traži sopstveni put. Ponekad je sila samopotvrđivanja usmerena na materijalne stvari, karijeru, društveni položaj i političku delatnost, a, ako ima talenta za stvaralaštvo, i tu gordeljivac može imati, zahvaljujući velikom ličnom naporu, mnogo uspeha. Na ovom stupnju započinje raskol i jeresi.

Na kraju, na poslednjem stupnju, čovek raskrštava i sa samim Bogom. Ako je ranije činio greh iz bunta, sada sebe razrešava svega: greh ga više ne muči, postaje mu navika. Sa đavolom na mračnim putevima sve mu postaje lako i dozvoljeno. Stanje duše — mračno, neprosvetljeno, usamljenost potpuna, a zajedno s ovim ide iskreno ubeđenje u ispravnost svoga puta i osećanje savršene bezbednosti, koje ga i vodi u pogibao.

Ovakvo stanje je sasvim blizu ludila.

Gordeljivac živi u stanju potpune izolacije. Pogledajmo kako on besedi: uopšte ne sluša šta mu se govori, ili sluša samo ono što je saglasno njegovim nazorima; ako govore nešto protivno njegovom mišljenju, on besni kao da mu je učinjena nepravda, ismeva druge i jarosno sve poriče. U okolini vidi samo ona svojstva koja im je sam pripisao, tako da i u svojim pohvalama ostaje gord, nemajući pronicljivost u objektivno stanje.

… Evo gde je izražena dubina Sv. Jovana Lestvičnika:

„Gordost je krajnja beda duše“.

Gord čovek trpi poraz na svim frontovima.

Psihološki — tuga, mrak, jalovost.

Moralno — samoća, gubitak ljubavi, zloba, pakost.

Teološki — smrt duše, koja prethodi telesnoj smrti, pakao još za života.

Gnoseološki — suvi racionalizam.

Fiziološki — patološki — nervno rastrojstvo i duševna bolest.

I na kraju, postavlja se pitanje, kako se boriti protiv ovakve bolesti, čime se suprotstaviti pogibelji, koja preti onome ko je krenuo ovim putem. Odgovor proizilazi iz samog pitanja: lek je smirenje, poslušanje, ljubav prema svim ljudima, pokoravanje zakonima sveta, pravda, istina, lepota, težnja svemu dobrome u nama i oko nas, pokornost Zakonu Božjem, i na kraju poslušnost Crkvi, njenom Ustavu, njenim Zapovestima, Svetim Tajnama“ (Sveštenik Aleksandar Eljčaninov, „Zapisi“, Pariz 1978. s. 170-173).

Neophodno je naglasiti da svako duhovno znanje može biti opasno za čovekovu dušu na putu njenog spasenja. Sveti Jovan Lestvičnik piše: „Ponorna je dubina dogmata. Um tihovatelja se ne može bez opasnosti spuštati u taj ponor. Nije bezbedno plivati u odelu, kao što nije bezopasno ni da se onaj koji je još obuzet strastima prihvata bogoslovlja“ (sl. 27. 10-11) (18. s. 218).

„Ako znanje nadima mnoge, onda, naprotiv, neznanje i neukost, u izvesnoj meri smirivaju. Učini sve kako bi se podsmehnuo svojoj pameti, i čineći tako, naći ćeš spasenje i pravdu u Hristu Isusu, Gospodu našem. Amin“. (gl. 24, 29-34).

Gore rečeno ne znači prenebregavanje znanja uopšte. Ovo se odnosi na površno, plotsko znanje, stečeno pre vremena koje može postati prepreka sticanju pravog Znanja, Istine Božje, razumevanja Tajni Božjih. Prosti i neobrazovani ljudi brže će i uspešnije dostići spasenje i dar Duha Svetog, jer se njihova vera ne koleba površnim „znalaštvom“. Na primer — Pavle Preprosti, učenik Sv. Antonija Velikog, dostigao je visok stepen smirenja, pa je mogao isceliti one slučajeve gde molitve Svegog Antonija nisu postizale cilj. Ovakva dubina smirelja u mnogome je obezbeđena neobrazovanošću i prostotom Sv. Pavla.

Danas, kad su slučajevi prebivanja u duhovnoj prelesti postali redovna pojava, mnogi ljudi, čak i Pravoslavni, zbog odsustva smirenja stiču „darove“ čudotvorstva, isceljenja, viđenja samog Spasitelja, Bogorodice, Svetih, a da ne govorimo o pojavi raznih duhovnih učitelja u telu i van tela.

Kao da se potvrđuju reči Svetog Grigorija Sinaita: „Istinito duhovno sozercanje, um koji ne mašta i ne zanosi se, pravo dejstvo molitve, iz dubine srca, što neprekinutom bujicom izvire, vaskrsenje duše i uništenje tuge, božanstveni strah i svecelo uznošenje u duhu, kretanje ka Bogu angelske duše u ushićenju, nemoguće je steći u našem vremenu, zato što danas, po mnoštvu iskušenja, vlada nad nama tiranija strasti. Um o svemu tome obično mašta pre vremena; i zbog toga gubi i ono malo blagodati date mu od Boga“ (8. t. 5. s. 149).

Savremena duhovna nepravoslavna učenja plod su „zajedničkog stvaralaštva“ čoveka i palih duhova. Zli dusi otkrivaju čoveku pomešanu istinu i laž, a njihove mnogobrojne i raznovrsne oblike najbolje je objasnio

Prep. Makarije Egipatski: „Sa svakom pronicljivošću dužni smo da gledamo nije li od vraga kakva obmana, brzopletost, zlo dejstvo. Kao što Duh Sveti kroz apostola Pavla svima biva sve, ne bi li koga pridobio (1. Kor. 9, 22), tako se i lukavi trudi da svima bude sve ne bi li nas odveo u propast. S molitvenicima, i on se pravi molitvenikom, s ciljem da ih sablazni, i pod vidom molitve gurne u samoobmanu; sa isposnicima posti, kako bi ih uveo u zabludu; s poznavaocima Svetog Pisma trudi se veoma, ne bi li oni pod vidom znanja pali u zabludu; onima koji su se udostojili svetlosti otkrivenja i sam se predstavlja kao takav; jednom rečju, radi svih sve vidove prima, da bi im, potčinivši ih ovim upodobljenjem, pod dobronamernim predlogom pripremio propast… Zbog toga, sa svakom budnošću treba paziti na svoje srce, i mnogo mudrosti tre-ba isprositi od Boga, kako bi na vreme otkrili spletke lukavoga“ (19, s. 579-580).

Uslovno smo podelili svu nepravoslavnu mistiku na tri pravca:

  • okultizam: racionalni put poznanja mističnih fenomena;
  • psihofizička mistična praksa;
  • intuitivizam: suprotan racionalnom putu.

Takođe smo suprotstavili istinito poznanje nevidljivog sveta (pravoslavnu „gnoseologiju“) okultno-mističkom poznanju, i pokazali da je ovladavanje natprirodnim znanjem, predstavljenim u „naučnoj“ formi okultizma, projavljeno u individualnom čuvstvenom doživljaju — uvek praćeno rađanjem gordosti koja ubija dušu. Samovoljni kontakt s nevidljivim svetom ne samo da deformiše ličnost, nego je i uni-štava, čineći nepopravljivu štetu duši i telu čoveka. Zato je potrebno da se odreknemo svojih ličnih doživljaja čulnog opažanja nevidljivog sveta.

Plodove ovih opita najbolje ćemo objasniti rečima svetitelja. Tako Sveti Ignjatije Brjančaninov piše: „Da ne mislite o sebi nešto visoko videći čulno duhove, ili svete Angele: ovo viđenje samo po sebi nikako ne svedoči o dostojnosti onog koji vidi: za njega su sposobni ne samo poročni ljudi, nego i beslovesne životinje“ (Brojevi, XXII, 23 5. t. 3 s. 11).

„Čulno viđenje duhova uvek donosi veću ili manju štetu onim ljudima koji nemaju duhovnog iskustva. Ovde na zemlji, likovi istine pomešani su sa likovima laži (Sl. 2 sv. I. Sirina), kao u zemlji, u kojoj su pomešani dobro i zlo, kao u zemlji izgnanstva palih anđela i palih ljudi.“

„Oni koji čulno viđaju duhove lako mogu biti povređeni i svrgnuti u pogibao. Ako pri viđenju duhova pokažemo poverenje ili lakoverno primimo ono što nude, neprimetno ćemo biti prevareni, neosetno će se utisnuti u duhovno neiskusne žig sablazni, žig strašnog ranjavanja duše, pri čemu se često gubi mogućnost ispravljanja i spasenja. Mnogima, zaista mnogima, ovo se dogodilo. To se desilo ne samo neznabošcima čiji su žreci bili u velikoj časti i otvorenom opštenju s demonima; desilo se ovo ne samo hrišćanima koji nisu poznavali tajne hrišćanstva, i nekim pukim slučajem stupili u dodir s duhovima; to se dogodilo mnogim podvižnicima i monasima iskusnim u viđenju duhova, čak i čulno.

Jedino hrišćanskim podvižnicima moguć je pravilan, zakonit ulazak u svet duhova. Svi ostali načini su nedopustivi i treba ih odbaciti kao nepotrebne i pogubne“ (5. t. 3, s. 24).

„Sveti Oci hrišćanskog podvižništva, prosvećeni i naučeni Duhom Svetim, postigavši dobrodeteljnu i bogomudru spoznaju, po kojoj je duša čovekova u vreme prebivanja na zemlji, pokrivena telom kao zavesom ili pokrivačem, savetuju blagočestivim podvižnicima da ne veruju nikakvom liku ili viđenju, ako se oni neočekivano pojave. Ne ulaziti sa njima u razgovor, ne obraćati na njih nikakvu pažnju. Pri ovakvom susretu sebe treba ograditi znamenjem krsta, zatvoriti oči, i sa svešću o svojoj nedostojnosti viđenja svetih duhova, moliti Boga da nas izbavi od svake sablazni, brzo nas oslobodivši duhova zlobe“ (5, t. 3. s. 46).

Iz životopisa Antonija, Makarija, Pahomija Velikih, Marka Tračeskog, Marije Egipćanke, Andreja Hrista radi jurodivog, Jovana Mnogostradalnog, jasno se vidi šta uslovljava dodir čoveka sa svetom duhova.

„U početku, — kaže Sv. Ignjatije — oni se bore s pomislima, maštom, osećanjem otvorene i prikrivene grešnosti, a kad prođe mnogo vremena, posle mnogih i upornih podviga, šalju im se pomisli i osećanja svetosti. Kad su postigli čulno viđenje duhova, u početku su sreli gomilu palih angela, a potom, posle ljute borbe, njima su se približili i ušli u opštenje sveti Angeli, kao sa onima koji su odbacili prvo iskušenje, i delatno pokazali sposobnost za drugi kontakt. Ovakav poredak i podvižnički put otkrio nam je sam Gospod Isus Hristos, Spasitelj naš, uzevši sve naše nemoći, osim greha: prvo ga je u pustinji kušao đavo, a potom, kad je đavo bio poražen od Gospoda, sveti Angeli pristupiše Gospodu „i služahu mu“ (Mt. 4, 11), svedoči Evanđelje (5. t. 32. 52-52).

Iz ovakvog poretka stvari, jasno je da sva istočna i nepravoslavna učenja privode upravo kontaktu s palim duhovima, a ovo je posledica naše pale grešne prirode. Svako ko samovoljno dolazi u čulno opažanje duhova, postupa protivno Volji Božjoj, i neće izbeći „obmanu i sledstveno tome sablazan i povredu prirode“ piše Sveti Ignjatije Brjančaninov (5, t. 3, s. 53).

Sveti Oci duhovno viđenje stavljaju iznad viđenja čulnog. Sveti Isak Sirin kaže: „Ko se udostojio da sagleda sebe veći je od onoga koji vidi Angele: jer, poslednji ulazi u opštenje očima telesnim, a prvi — očima duševnim“ (5, t. 3, s. 21).

Dobra je ilustracija onoga što je plod čulnog opažanja nevidljivog sveta, protivno volji Božjoj, a bez znanja onoga što je poznato svetima, u opisu opita izvesnog Roberta Monroa — uspešnog američkog biznismena, našeg savremenika, ravnodušnog prema religiji.

Ovo je opisano u knjizi Serafima Rouza „Duša posle smrti“: „Njegov susret sa „vantelesnim“ svetom počeo je 1958. g. u vreme kad se svuda pojavio interes za okultnu literaturu, dok je sprovodio opit pamćenja snova. Pri tom je koristio metode usredsređenja i koncentracije, slične onima u meditaciji. (Dalji opis pokazuje koliko mogu biti opasne naivne psihičke metode samorazvića, koje su u obliku raznih psihotreninga, autotreninga, i drugih treninga, danas veoma rasprostranjene u medicini i sportu).

U početku je imao čudan osećaj da je pogođen svetlosnim zrakom, i stanje svesti koje je davalo osećanje paralelnog vremena. Ono se ponovilo nekoliko puta, i on je počeo svesno da razvija i izaziva to stanje. U početku svojih okultnih „putešestvija“ on nam otkriva stanje svesti slično onome koje je imao Svedenborg (čuveni okultista koji je živeo u XVIII veku). Otvara se put u uključenje sveta duhova pasivnom meditacijom, doživljaj „svetla“, poverenje i otvorenost ka novim i čudnim doživljajima, i sve ovo zajedno s „praktičnim“ pogledom na svakodnevni život u odsustvu bilo kakvog hrišćanskog iskustva.

Monro je prvo „putovao“ na poznata mesta na zemlji, nekad bliža, a nekad udaljenija, pri čemu je često imao i faktičke dokaze svojih eksperimenata. Zatim je uspostavio kontakt sa duhovnim bićima… Da bi na kraju ulazio u neobične zemaljske pejzaže…

… Prevladavši početni strah pri ulasku u nepoznate oblasti, Monro je počeo slobodnije da ih ispituje i opisuje mnogobrojne susrete s razumnim bićima. Na nekim „putovanjima“ sretao je „umrle“ poznanike i razgovarao sa njima, no češće je bio u dodiru sa čudnim i bezličnim bićima koja su mu ponekad „pomagala“, ili nisu uopšte reagovala na njegova obraćanja.

… Sam nemajući veru, Monro otkriva „religioznu“ suštinu tog sveta. Dobio je „proročka“ viđenja budućih događaja, koja su se najčešće ostvarivala baš onako kako ih je ranije video.

Jednom, na granici izlaska iz tela, pojavila se bela svetlost, i on je zatražio odgovor o tom neobičnom carstvu. Glas iz svetla je odgovorio: „Moli oca tvoga da te uvede u veliku tajnu“.

Sledeći put Monro je molio: „Oče, povedi me. Oče, uvedi me u veliku tajnu“. Iz svega ovog jasno je da se Monro budući da je imao „svetovne“ i „agnostičke“ poglede na život, predao bićima okultnog carstva, tj. demonima.

… Monro piše: „Za 12 godina duhovnog iskustva nisam naišao na svedočanstva koja bi potvrdila biblijsko poimanje Boga i zagrobnog života…[7]

… Jednom se Monro susreo s „bogom“ svog neba… Usred uobičajenih aktivnosti na omiljenom mestu, izdaleka se razlegao zvuk sličan zvuku fanfare. Svi su ga primili mirno prekidajući razgovor ili zani-manje nekim poslom. To je znak da On (ili Oni) obilaze svoje carstvo.

Niko u strahu ne pada ničice ili na kolena. Stav se ubrzo menja. Ovo je događaj na koji su se svi navikli, a pokornost je najvažnija. Izuzetka nema.

Po signalu svako živo biće leže… okrenuvši glavu u stranu da ne bi videlo Njega, dok prolazi. Očigledno, cilj je da se obrazuje živi put, po kojem On prolazi…

… Nekoliko puta doživljavajući ovo legao sam zajedno s drugima. Pomisao da postupim drugačije bila je nemoguća. Dok On prolazi, razleže se bučna, treštava muzika i javlja se osećanje neodoljive žive sile, koja strahovito raste nad tobom, i potom nestaje u daljini… Ovaj doživljaj može se uporediti, kao kad stojite na pruzi u očekivanju voza, dok signal označa-va njegovo približavanje; ravnodušni ste, ali osećate neiskazano uvažavanje pred silom prisutnom u vozu koji prohuktava. I ovo je takođe bezličan osećaj.“

… Teško je naći u svoj okultnoj literaturi bolji opis satane i njegovog carstva bezličnih robova… Jedne noći, posle dve godine od prvog „izlaska iz tela“, osetio je kako se kupa u svetlosti koja je omogućavala njegove eksperimente, osetivši prisustvo moćne, razumne sile, koja ga je učinila nemoćnim i bezvoljnim. „Imao sam jak osećaj da sam zauvek svezan neraskidivim vezama s tom razumnom silom, te da sam s njom oduvek povezan, i da sam ovde, na Zemlji, dužan da ispunim određenu misiju.“ Dolazeći nekoliko nedelja u sličnim okolnostima, ta nevidljiva sila, ili „biće“ činilo se kao da je „pretresala“ njegov um, zaposevši ga, a potom nestajala na nebu, dok sam joj ja upućivao svoje molitve.

Tada sam se uverio da su njegove umne sposobnosti prevazilazile moje razumevanje. To je bezličan i hladan razum, bez emocija i ljubavi, bez saosećanja, koje mi ljudi toliko cenimo… Ja sam zaplakao, gorko sam ridao, kao nikad ranije, zato što sam znao, bespogovorno i bez ikakve nade u izmenu u buduće, da Bog mog detinjstva, Crkva, Religija, nije onakav kako smo mi učili — i da ću do kraja svog života teško preživljavati gubitak te iluzije“.

Da li je moguće bolje opisati susret s đavolom, kojeg se danas susreću mnogi savremenici ništa ne sumnjajući, nesposobni da mu se suprotstave, zbog svog otuđenja od istinskog hrišćanskog života?

Velika je vrednost svedočanstva Monroa… Pošto je on sam duboko povezan sa njima, i faktički je prodao dušu palim duhovima, on je svoje iskustvo opisao običnim neookultnim jezikom, sa normalne tačke gledanja današnjeg čoveka, što ovu knjigu čini („Putovanje van tela“, Njujork 1977.) zadivljujućom i upozoravajućom protiv svih „eksperimenata“ u ovoj oblasti. Onaj koji poznaje pravoslavno hrišćansko učenje o vazdušnom svetu, istinu o Nebu i Adu, može biti uveren u realnost postojanja palih duhova i njihovog Carstva, kao i u veliku opasnost od stupanja u dodir s njima, čak i posredstvom „naučnog metoda“ — zaključuje o. Serafim Rouz (25, s. 98-102)

Možemo izvesti nekoliko zaključaka. Sva okultna i istočna učenja ne priznaju činjenicu grehopada čovekovog, ili ga predstavljaju u pogrešnom obliku, čime se gubi mogućnost spoznaje neophodnosti ispra-vljanja posledica takvog stanja palosti pre nego što se pristupi otkrivanju čudesnih sila i sposobnosti u čoveku. Suprotno volji Božjoj, nasilnim otvaranjem čula za viđenje nevidljivog sveta hitamo u pogibao duše i povredu ljudske prirode, najčešće nepopravljivu.

Katastrofalne posledice ovakve mistične prakse — znak gneva Božjeg — očekuju čoveka ne samo posle smrti u obliku izgnanstva u tamu najkrajnju, nego još i u ovom životu. Samozadovoljstvo, taština, gordost, zatvaraju put ka pokajanju i vode u sumanutost, egoizam, bezdušnost, cinizam, viđenje duhova, fizičko rastrojstvo, izmenu ličnosti, raspad porodice, nezaštićenost pred dejstvom palih duhova, sklonost ka samoubistvu — ovo su užasne posledice nedozvoljenog uplitanja u sfere sakrivene od čoveka Promislom Božjim. Ono što se javlja isključivo kao pravo pobožnih podvižnika, darovano im od Boga na spasenje zbog života provedenog u borbi s grehom, u okultnim istočnim učenjima i religijama nudi se svima bez razlike, na propast ljudsku, bez obzira na grehovnost i moralnu nečistotu savremenog čoveka.

Ne računa se s time da neposrednom čulnom kontaktu sa svetom duhova mora obavezno da prethodi ovladavanje duhovnim viđenjem, zatim usavršavanje, što zahteva čitav život. Duhovnom viđenju treba da prethodi dug period podviga i utvrđivanje u blagočestivom hrišćanskom životu po zapovestima Hristovim, u opštenju sa Crkvom i njenim Svetim Tajnama. Ko je od savremenih ljudi, koji živi gradskim životom, rođen u ateističkom društvu, rastao pod uticajem antireligiozne propagande, sposoban da postigne takvo savršenstvo? Izgleda, mali broj.

Najvažnija lestvica na istinskom putu ka Bogu jeste — pokajanje, skrušeno srce, plač nad svojim gresima, smirenje, strah Božji, a sve ovo razlikuje pravoslavnu duhovnu praksu od svakog oblika meditacije. Nasuprot ovome su gordost, visokoumlje, samovolja, sujeta, samouznošenje — i oni, bez razlike, odlikuju, sva okultna i mistična nehrišćanska učenja.

I na kraju, opet ćemo se obratiti duhonosnim rečima Svetog Ignjatija Brjančaninova. Onj kaže: „Upotrebimo sav napor za sticanje poznanja i duhovnih stanja, suštinski važnih za naše spasenje. Nećemo udovoljavati pustoj, praznoj i beskorisnoj radoznalosti… Postarajmo se da steknemo ništetu duha, plač, krotost, težnju ka nebeskoj pravdi… Umolimo Boga ne bi li nam otkrio grehe naše da bi smo smogli snage da prinesemo za njih iskreno pokajanje… Umolimo Boga ne bi li nam darovao duhovno viđenje duhova, kako bi mogli sagledati njihov uticaj na naše pomisli i maštanja, i raskinuti opštenje s njima u duhu, zbaciti sa sebe teret, izbavljajući se od ropstva!… Uzdržimo se od nevažnih, pogubnih želja i stremljenja ka čulnom viđenju, van ustanovljenog Božjeg poretka…

Sa pobožnim poštovanjem potčinimo se zakonu Božjem, koji je pokrio dušu našu gustim velovima i pokrivačima za sve vreme našeg zemaljskog bitisanja, odvojivši nas od duhova stvorenih, zaštitivši nas i zaklonivši od duhova palih. Nije nam potrebno čuvstveno viđenje duhova za ispunjavanje našeg zemaljskog, mnogonapornog stranstvovanja. Za život nam je potreban jedan svetilnik, a on nam je dat: „Svetlost je stopama mojim — Zakon Tvoj (Ps. 118, 105). Oni koji putuju pri stalnoj svetlosti svetilnika — Zakona Božjeg — neće biti obmanuti ni strastima, ni palim duhovima, kako nam svedoči Sveto Pismo: „Velik je mir onima koji ljube zakon Tvoj, i nema za njih sablazni“ (Ps. 118, 165).

U svoje vreme, određeno od Boga i poznato samo Bogu, mi ćemo neizostavno stupiti u svet duhova. Nije daleko za svakoga od nas taj čas! Neka nam preblagi Bog daruje da provedemo zemaljski život tako da na vreme raskinemo opštenje s palim duhovima i stupimo u opštenje sa svetim duhovima, ne bi li i mi, pri odbacivanju tela bili pribrojani svetim duhovima. Tada, u neizrecivoj radosti, videćemo činove svetih angela, i činove svetih ljudi u njihovim nerukotvorenim obiteljima u večnom duhovnom slavoslovlju. Tada ćemo videti i prepoznati palog heruvima s njegovom mračnom gomilom otpalih angela: tada će Bogom darovano viđenje demona — nečastivih sila, u potpunosti zadovoljiti našu radoznalost, bez ikakve opasnosti po nas, jer ćemo biti zapečaćeni prstom Božjim u stanju neizmenljivosti, nesposobni da budemo savladani sablaznima i povređeni zlom. Amin.“ (5, t. 3, s. 65-67).

 

Zakon duhovnog života

Podvlačeći crtu pod ono što je dosad rečeno, nameće se potreba da se u sažetoj formi predstavi sve ono što jasno i potpuno oslikava Pravoslavni Put spasenja, različit od svih ostalih nepravoslavnih (kako hrišćanskih tako i nehrišćanskih) veroučenja. Takvi zaključci teba da budu očigledan i neposredan pokazatelj istinitosti i provere izabranoga puta, slično saobraćajnom znaku koji nam pomaže da se bolje orijentišemo na putu, bez obzira da li ga mi očekujemo ili ne.

Pre svega, dužni smo oslanjati se na teoretske postavke i zaključke koji proizilaze iz njih, jer vidljivi svet fenomena možemo objasniti i ruzumeti ispravno samo u zavisnosti od količine i osobina dostupnih nam informacija. Nekada su ljudi, oslanjajući se na neposredno opažanje stvari, došli do zaključka da je zemlja ravna ploča, a da se Sunce okreće oko Zemlje. Danas, raspolažući sa više znanja, vidimo da se Zemlja okreće oko Sunca, iako se položaj našeg posmatranja nije izmenio. To bi značilo da zaključci našeg rasuđivanja nikad ne mogu biti potpuno tačni, jer nam nikada neće biti dostupne sve informacije o postojećem svetu.

Pošto promena u znanju menja predstavu o prvom stanju stvari, gde nam je garancija da se u budućnosti neće pojaviti nova činjenica koja će za 180% promeniti naše poglede na svet? Ako je ovakva situacija sa vidljivim stvarima, šta onda da kažemo o stvarima duhovnim, nevidljivim? Šta da kažemo o Bogu čija je bezgraničnost načelno nedostupna za um čovekov? Rasuđivanje, analiza i sabiranje činjenica, logika i ostali atributi naučnosti, koje hvali okultizam i koje koristi neo-istočnjačka mistika, osuđeni su na propast u naporu poznanja Gospoda i zakona nevidljivog, duhovnog sveta. Zdravorazumska logika i naučni pristup mogu biti drugostepeni metodi na putu spasenja, nikako kompas, ili glavni pokazatelj.

Ceo naš život svedoči da mi ne živimo znanjem (koje je opisivanje prošlog) nego verom u ono što će biti sutra, verom u to da će zakoni jučerašnjeg dana biti i zakoni sutrašnjeg. Ovakav zaključak, izveden na osnovu našeg zapažanja u ponavljanju zakonomernosti prošlosti, nije adekvatan čak ni u statističkom pogledu, jer je period našeg posmatranja nesrazmerno mali u poređenju s vremenom trajanja kosmosa. Ko zna, osim Gospoda, koliko vasiona postoji — da li sedam hiljada leta ljudskih ili sedam hiljada leta nebeskih?

I zato nam ostaje samo — vera! Ali, kome ću verovati? Da li Onome Ko je radi spasenja ljudi dao Svoj život i prolio Svoju krv, Raspetome na krstu, ili onome ko je pobegao od života u ledene Himalaje, spasavajući samo svoju dušu prebivajući „u blaženstvu“ samouništavajuće nirvane i bezličnosti, svesrdno preporučujući i drugima tu nesreću satiranja svoje lično-sti i nestajanja u nebiću? Je li Buda raspet za nas? Neko od savremenih „učitelja“, Radžniš, Mahariši, ili neko od drugih „prosvetljenih“? Ne!

Svi oni sabiraju velika bogatstva, uopšte ne bežeći od ljudske slave, kako su to činili Pravoslavni podvižnici.

Novojavljeni „spasitelji čovečanstva“ obećavaju sigurno spasenje — ako ne u ovom životu, onda kroz milione godina. Svaka duša, saglasno hinduističkoj teoriji o reinkarnaciji, prisutnoj u svim okultnim i mističkim sistemima, neizbežno će se osloboditi od okova stradanja i smrti i ući će u stanje bezličnog blaženstva. Zato, ne treba nikud žuriti.

Protestanti, s druge strane, uveravaju nas da ćemo se automatski spasti iskupiteljskom žrtvom Hrista, samo ako se krstimo i verujemo u Njega. Jedino Pravoslavlje poziva na podvig pokajanja, očišćenja duše, ne obećavajući nam lak put, upozoravajući nas na opasnost večne pogibli i adskih muka.

Ko je razumniji čovek? Da li onaj koji je krenuo u nepoznatu zemlju ne slušajući korisne savete o njoj, ili onaj koji se unapred sprema za sve, pa i najgore — na strašnu vrućinu, smrtnu hladnoću, ili napade divljih zveri i razbojnika? Naravno, drugi.

Upravo za to nas priprema Pravoslavlje dok nas podstiče na izbavljenje od očajanja, shvatajući tragičnost našeg položaja, i čineći sve moguće da bi olakšalo naš susret s nevidljivim svetom, koji je neizbežan za svakoga, jer smo svi smrtni. Ovaj zemni život treba upotrebiti pripremivši se za susret s večnošću, a ne gubiti ga samovoljnim i bezumnim mešanjem u misteriozna učenja i Promisao Božji. Očigledno, nastala su vremena o koji-ma je apostol Pavle govorio kada „zdrave nauke neće podnositi, nego će po svojim željama okupiti sebi učitelje da ih češu po ušima; i odvratiće uši od istine, a okrenuti se bajkama“ (2. Tim. 4, 3-4).

Naravno, poverovaćemo Onome Koji nas upozorava na najgore, Onome Koji je krvlju svojom i životom posvedočio istinitost izbora.

Koji su pokazatelji istinitosti izabranog puta? Koji je to znak istinitog prisustva zastupništva Božjeg u domostroju spasenja, Njegov prvi dar? O tome jasno govori neprolazni zakon duhovnog podvižni-štva formulisan Sv. Ignjatijem: „Jasno saznanje i osećanje svoje grehovnosti, daro-vano nam Božjom blagodaću, prethodi svim drugim blagodatnim darovima. Ono priprema dušu za primanje tih darova. Duša nema silu da ih primi, ukoliko blagovre-meno ne dođe u stanje blažene ništete duha.“[8]

 

Zaključak

U datom ogledu trudili smo se da ograničimo svoju pažnju na:

a)  razmatranje  karaktera  izvora  okultnih  i mističnih učenja;

b) uticaj koji ova učenja vrše na ljude, upoznate sa njihovim sadržajem i praksom, metodama i tehnikama.

Sam sadržaj učenja predstavljen je u neophodnim crtama, da ne bi ideje ovih učenja pogubnim pomislima uticale na dušu. O pogubnim posledicama po dušu prilikom obraćanja pažnje na sadržaj ovih učenja, o čitanju literature suprotne hrišćanskom učenju (čak i kad je čovek nezainteresovan, čak i sa kritičke pozicije) upozoravaju nas Sveti Oci.

Sveti Ignjatije piše: „Sva javljanja demona imaju zajedničko svojstvo — opasna je čak i mala pažnja njima posvećena; samo od zanimanja koje sebi dopustimo bez ikakve simpatije prema toj pojavi, čovek može biti zahvaćen štetnim uticajima i pasti u ozbiljna iskušenja“ (4, s. 49-50).

„Pokvarenost uma uvek je povezana s pokvarenošću drugih duhovnih svojstava: zato pokvarenost uma i pokvarenost duha imaju isto značenje po posledicama. Primanjem lažnog učenja, ili lažnih misli o Bogu, a ne Bogom otkrivenog dogmatskog i etičkog učenja, posredstvom lažnih učenja postiže se raspad duha čovečijeg, i čovek postaje sin đavola (Jn. 8, 44), ali i razgovor i mešanje sa pomislima, koje pripadaju satanskoj oblasti, bez usvajanja istih, misli i maštarije koje donose demoni, ranjavaju duševno oko“.

Prepodobni Isihije Jerusalimski govori: „Kao što mi štetimo sebi, gledajući na štetno fizičkim očima; tako povređujemo sebe gledajući na štetno umom“ (Slovo o trezvenosti)… — Neki inok za vreme svetov-nog života, ne znajući kakvo blagorazumije i opreznost moramo imati u opažanju, da ne ozledimo dušu štetnim utiscima koji ostaju u njoj, pročitao je iz radoznalosti nekoliko ogleda protiv hrišćanske vere. Kad je ušao u manastir i uzeo na sebe razumni monaški podvig, raniji utisci su počeli da ga uznemiravaju svojim prisustvom u duši, pomislima sumnje, nedoumice, hule, pokazujući time da se duševno oko zasenilo opštenjem pomislima iz oblasti satanskih.“ (5, t. 5, s. 362-363)

Prep. Makarije Veliki; „Treba čuvati dušu i na svaki način paziti da se ona ne skrnavi skvernim i zlim pomislima. Kao što se telo u dodiru s drugam telom zarazi nečistotom, tako se kvari i duša učestvu-jući u zlim i skvernim pomislima, i saglašavajući se sa njima… Znaj da se u dušu utiskuje pokvarenost i zabluda dejstvom nepotrebnih pomisli“ (19, s. 577).

Sveti Ignjatije: „Sve što mi učinimo van evan-đelskog učenja i zakona, neprimetno utiče štetno na nas. Svako delo, reč ili pomisao, kako dobro tako i zlo, neprimetno utiskuje u nas odgovarajući pečat. To je neophodno znati i znati“ (5, t. 5, s. 365).

  • Pravoslavni ocenjuju čovekovo stanje kao poremećeno i bolesno, i predlažu iscelenje koje je u pokajanju. Okultizam stanje čoveka smatra normalnim, koje ne traži nikakvo isceljenje na putu razvoja božanskih
    osobina i natprirodnih sila. Tako, na putu spasenja — principijelna razlika Pravoslavnog Puta od svih drugih jeste u — pokajanju.
  • Izvor okultnih i dalekoističnih učenja jeste u opštenju njihovih osnivača s nevidljivim svetom. Prodor u nevidljivi svet ostvaruje se:

a) nedozvoljenim putem, uz kršenje zabrana koje je postavio sam Bog (zbog narušavanja volje Božje takvo opštenje moglo je dovesti samo do kontakta s palim duhovima čiji je cinj — uništenje čovečanstva a motiv — činiti uvek i samo zlo);

b) um i srce,  neočišćeni pokajanjem,  postaju instrument koji daje nepravilne pokazatelje odnosa sa duhovnim  svetom,  nesposobni da  razlikuju  izvore dobra i zla;

v) hiljadugodišnje asketsko iskustvo pravoslavnih podvižnika pokazalo je da stremljenje ka spasenju neizbežno dovodi do suočavanja čoveka s demonima, i samo uporna i stalna borba s njihovim uticajem, čoveka
može udostojiti opštenja s vesnicima Božjim, Angelima. (Ovakav poredak predstavlja zakon duhovnog sveta za nas, grešne ljude, i nama ga javlja sam Spasitelj svojim 40-dnevnim postom u pustinji, kad Ga je kušao
Satana, a odmah potom, posle pobede nad iskušenjem, stali su angeli da mu služe.) (Mt. 4,11)

Slična zakonitost pojavljuje se u životima pravoslavnih podvižnika (5, t. 3, s. 52-53).

U tom smislu, nepravoslavni, proničući u nevidljivi svet, neizbežno se suočavaju s demonima; ali pošto ih ne prepoznaju, i veruju im, Angeli ostaju nedostupni za njih. Prema tome, učenja od njih dobijena zavode u laž, jer proizilaze od demona — služitelja oca laži.

  • Posledica upoznavanja s okultnim i dalekoistočnim učenjima jeste pad pod vlast palih duhova. Pre vremena, i često nepopravljivo čulno opštenje s nevidljivim svetom, koji je neizbežno ograničen samo
    na oblast palih duhova (što ga i čini lažnim), zauvek može preprečiti put ka spasenju, podvrgavajući čoveka pod vlast satane.
  • Složena, nejasna i obimna građa okultnog učenja isključuje mogućnost da ona budu obuhvaćena u jasnu celinu, dostupna celosnom sagledavanju, što kritiku njihovih ideja čini krajnje komplikovanim. Osim toga, upoznavanje sa tim idejama zahteva značajno vreme, koje se pokazuje dovoljnim za „trovanje“ uma, uticajem sprovedenim kroz te ideje iz sveta palih duhova. Zato, sledujući rečima   Spasitelja  „po  plodovima  njihovim poznaćete ih“ (Mt. 7, 16), pri susretu s nekim nepoznatim duhovnim učenjem treba analizirati ne samo učenje, nego pre svega i ličnosti onih ljudi koji ga donose na svet, ličnosti osnivača i učitelja. Sveti Apostol Jovan Bogoslov piše: „Svaki koji u Njemu prebiva ne griješi; svako koji griješi nije Ga video niti Ga je
    poznao. Dječice, niko da vas ne vara… Onaj koji tvori grijeh od đavola je… Po tome se poznaju djeca Božja i djeca đavolja; svaki koji ne tvori pravdu nije od Boga, ni onaj koji ne voli brata svojega
    “ (1. Jn. 3, 6-10)

Ako smo naoružani ljubavlju, radošću, mirom, dugotrpljenjem, blagošću, milosrđem, verom, krotkošću, uzdržanjem (Gal. 5, 22-23), to su plodovi Duha Svetoga. I sve ono što se čini ljubavi radi, tako i biva. Istinita ljubav, po apostolu Pavlu (1. Kor. 23, 4-8). „Dugo trpi, blagotvorna je, ne zavidi, ne gordi se, ne nadima se, ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi„.

Tamo gde imamo gnev, zavist, raspre, besramnost, neprijateljstvo, pakosti, blud, nečistotu, preljubu, čaranje, idolopoklonstvo, tamo ne može biti Duha Svetoga — to su plodovi zla (Gal. 5, 19-21). Zato se može tvrditi da je kriterijum toga da li čovek govori istinu ili laž u vezi sa nevidljivim i duhovnim svetom nije toliko sadržaj njegovih reči (one mogu biti dobronamerne), koliko prisustvo ili odsustvo na njemu blagodati Duha Svetoga.

Dalekoistočna i okultna učenja postavljaju dobre ciljeve, ali nude loša sredstva — u tome je njihov nedostatak i opasnost. Da nas sačuva Gospod od svake obmane i sablazni! Amin.

 

NAPOMENE:

[1] Zanimljivo je da se u „evropskim“ kursevima joge etički momenat praktično zaobilazi, i čovek se, u svom grešnom stanju, odmah baca na vežbanje asani, pranajame, meditacije, deformišući još više psihu i fiziološke procese u telu. Sami jogini (Indusi, a ne evropeizirani učitelji koji jure slavu i novac) upozoravaju da je bez moralnog temelja praktikovanje joge opasno. Čuveni jogan Šivananda kaže: „Bez moralnog vaspitanja nije moguće uspeti u meditiranju“ (32, s. 14). Mi takođe možemo reći da je i u molitvi „moralna podloga“ veoma važna, ali pokajanje se ne može izjednači-ti s „jamom i nijamom“ koje nudi joga.

[2] Za pravoslavnog hrišćanina glavni metod je poređenje bilo kog učenja sa učenjem Pravoslavne Crkve. Ali pošto je ova knjiga namenjena ne-pravoslavnom, ne-crkvenom, ili malo-crkvenom čitaocu, prinuđeni smo staviti akcenat na metode ne dotičući se sadržaja učenja.

[3] Krišnaiti za vrhovnog boga smatraju Krišnu; drugi religiozno-filozofski sistemi imaju drugog boga. Sa pozicije krišnaita, Krišna je tvorac svih tvari, no on stvara (to je zajednička ide-ja koja objašnjava panteizam hindusa, predstavu da su stvoreni svet i bog — jedno te isto) iz samoga sebe. Kao što pauk plete mrežu iz sastava svog tela, tako i Krišna „izdiše“ iz sebe sav svet. Sa hrišćanskog gledišta, Bog i svet su različite realnosti. Suštastvo Božanske prirode nedostupno je paloj ljudskoj prirodi, umu, čulima. Postoji svet, stvoren od Boga ni iz čega, koji obuhvata sferu vidljivog i sferu nevidljivog. Za hrišćanina, prihvatanje ideje da su Bog i stvoreni svet jedno, i da su isti po suštini, znači pri hvatanje Boga kao stvorenog. Ne poznajući ličnog boga, božanstvo u istočnim religioznim i filosofskim sistemima deluje kao princip različitih svojstava svega stvorenog. Npr. kineski „Tao“, označava „put svih stvari“, ili kineski „Tai-ći“, označava „Veliku granicu“, tj. krajnje uopštenje zakonitosti zemnog bivstvovanja, koje održava dualistički karakter poslednjega, stalnu smenu dana i noći, svetlosti i tame, toplog i hladnog, dobra i zla. Takva cikličnost procesa poznatog nam sveta — bilo da je to smena dejstava apstraktnih načela Jin i Jang u kineskoj filosofiji, ili Krišnino zaspivanje i buđenje kod Hindusa — u sebi nosi bezizlaz beskonačnog povratka besmisla, onoga što se u našem narodu kaže: „Đavo ga u krugu vrti“. Zapravo, satana i ne može voditi napred „po istini“, nego se vrti u krugu beskonačno ponavljajući besplodnu raznovrsnost sopstvene laži u granicama koje je on sam sebi ome-đio, svojim otpadanjem od jedine slobodne životvorne vodeće i neponovljive sile — Boga!

Božanstva mantri jesu tvarna bića, i imaju veze sa angelskim svetom. No istiniti Angeli Božji ne čine ništa protivno volji Gospoda, i zato se ne javljaju ljudima, samovoljno prelazeći granice postavljene od samog Boga; onda je jasno da su mantre obraćanje palim duhovima i opštenje sa njima, a ne sa izaslanicima Oca Nebeskog.

U Bagavad-giti — svetom tekstu krišnaita — Krišna otkriva svome učeniku Ardžuni svoj stvarni lik, „svevišnji božanski lik“, koji se inače može nazvati demonskim. Ardžuna je rekao: „… vidim te sa mnogobrojnim rukama, stomakom, očima, ustima, beskonačno mnogolikog: nigde nemaš početka, ni sredine, ni kraja ne vidim, o gospodaru mnogoobraznog lika… lik ti je ogroman, s mnogobrojnim očima, o moćnoruki, s mnogobrojnim rukama, bedrima, mnogam koracima, s mnogobrojnim ustima, mnogobrojnim pokličima, svetove vidim kako drhte, i sebe u njima… u nastupu pokliča tvojih čeljusti ti videh, slična ognjenom plamenu sveuništavajućeg vreme-na, i ja ne znam tvoj pravac, ne vidim spasenje; o milosrdni, o gospodaru bogova, o utočište svetova. Svi sinovi Dritaraštre zajedno sa mnoštvom gospodara zemlje… nestaju žurno u tvom ždrelu sa užasnim kricima, sa izrazom strave, zakačivši se među zubima tvojim vide se smoždenih glava… Odasvud ti obuhvataš svetove, gutajući ih plamenim ustima; ispunjavajući blještavim sjajem sav svet, tvoj užasni plamen ga zahvata… Reci mi, ko si, o gospodaru užasnog lika… jer ja ne sagledavam sva projavljenja tvoja. Ja jesam vreme — odgovara Krišna; rastući ja rušim svet; uništavajući svetove napred se krećem… (Mahabharata, knj. 1)

Iz reči apostola Pavla mi znamo da je poglavar „države smr-ti“ kakvim se ovde predstavlja Krišna, — đavo (Jevr. 2,14). Bog jeste „Put, Istina i Život“ (Jn. 14, 16). Zanimljivo da „Krišna“ znači „crni“ (30, s. 323), a po predanju on je imao tamnu kožu. Kontrast predstavljaju reči Spasiteljeve: „Ja sam svetlost svetu“ (Jn. 12,46).

[4] Evo primera kako je stupila u kontakt s nevidljivim svetom osnivač agni-joge J. I. Rerih: „To se dogodilo između 1907. i 1909. godine. Ostala je uveče sama i rano otišla na spavanje. Probudila se iznenada od vrlo jake svetlosti i videla u svojoj sobi figuru čoveka neobično lepog lica obasjanu svetlošću. Sve je bilo prože-to tako snažnim vibracijama da je prva misao Jelene Ivanovne bila da je reč o smrti. Misao o smrti ubrzo je zamenila jasna svest o neobičnom i neuporedivom prisustvu Više Sile. Ovako je izgledala poseta Učitelja E. I. Rerihove“ (Belikov: „Duhovna biografija N. K. i E. I. Rerih“).

[5] U brošuri „Ljudi i demoni“ (23, s. 94) njen autor, sveštenik Rodion Petrogradski, svedoči da, ako se kod čoveka strasnog, slavoljubivog, malovernog, duhovno neiskusnog, ili čak nekrštenog, javi bilo kakva natprirodna sposobnost (što mi danas opažamo masovno) ona je za njega pogibeljna zato što utvrđuje njegovu gordost, sujetu, samoobmanu, koje ga vode u duhovnu smrt. Kako ukazuje sv. Ignjatije Brjančaninov: „pravednici ne samo da ne žele da budu čudotvorci, nego i kad dobiju dar čudotvorstva, odriču ga se. Oni ne samo da ga neće pred očima sveta, nego ni tajno u srcima svojim. Jedan od Svetih Otaca, zbog svoje čistote, dobio je blagodaću Božjom dar prozorljivosti, videći muke onih koji su mu dolazili; i on je molio Gospoda, moleći i braću svoju da se mole za njega, ne bi li taj dar bio uzet od njega. Ako su neki od svetih i primili dar, primili su ga po nuždi, ili iz svoje prostote; drugi su ga primili po ukazanju Božjeg Duha, koji deluje u njima, i nikad slučajno i bez razloga…“ (4. s. 33-4)

[6] I kao mlad, čuveni starac shiarhimandrit Gavril (Zirjanov) nastojao je da potajno prebiva u molitvi, a um i srce da drži u čistoti. On je bio tako čist i celomudren, da sablazni ploti i sveta njega se uopšte nisu doticale. Stekao je sposobnost da čuje i vidi sve što se dešava na velikoj udaljenosti, ili da drugima čita misli. Mnogo kasnije baćuška je razumeo da se dar viđenja skrivenih stvari javlja samo kod čoveka čista srca. (27, s. 38-39)

[7] Ovde je umesno navesti reči sv. Grigorija Sinaita: ,Da ni-je neko zabludeo, vidi se po tome, što ima svedočanstvo iz Svetoga Pisma, i na delu, i u razumevanju, smireno govoreći o tom o čemu treba mudrovati. Jer nije mali trud postići istinu potpuno, i biti čist od svega što je protivno blagodati; zato što đavo ima običaj, naročito kod početnika, da predstavi pod vidom istine svoju prelest, prevodeći lukavstvo svoje u duhovnost“ (8, t. 5, s. 225).

[8] Na drugom mestu Sv. Ignjatije objašnjava: „Zlo, pobedivši nas… ne delimično, no celo telo, obuzelo je i dušu, ovladalo svim njenim silama. U našoj prirodi nije ostalo nijednog dela nepovređenog, nezaraženog grehom: nijedno delo naše ne može se činiti bez primese zla… svo nasleđe i dostojanstvo naše jeste u Iskupitelju čovek će se opravdati verom Isusa Hrista“ (Gal. 2, 16) Da bi usvojio Iskupitelja živom verom, potrebno je svecelo odricanje od duše svoje, tj. ne samo grašnosti njene, no i pravednosti pale prirode. Tažnja ka upražnjavanju oskvrnjene grehom pravde pale prirode jeste delatno odricanje Iskupitelja“ (5, t. 2, 333).

„Kad um sagleda sagrešenja svoja, slična pesku morskom, to je početak prosvećenja duše, početak njenog ozdravljenja (Sv. Petar Damaskin). Došavši u to stanje Sv. Tihon Voronježski je rekao: „Poznajmo grehe svoje: to je početak pokajanja. Pokajmo se, priznajmo sebi da smo nedostojni svega. Kad mi sebi priznamo da smo nedostojni, Bog, kao blag i čovekoljubiv, udostojiće nas milosti svoje. Šta imamo svoje? Nemoć, pokvarenost, tamu, zlo, greh“ (5, t. 2, s. 334-335).