„Šta je bolje, uzvišenije, plemenitije od misionarskog služenja?“[1] Misija je „delo zaista sveto i ravnoapostolno. Blažen je čovek koga Gospod izabere i postavi na takvo služenje!“…[2]
Tebi, dragi brate, tebi, koji si osetio u svom srcu priziv Božji na misionarsko služenje obraćene su ove reči, sakupljene iz riznice svetootačkog nasleđa.
Pre svega, pravoslavni misionar treba da se „drži dogmata vere i suštine delatnog učenja tako čvrsto, da ništa nasuprot tome ne govori i dopušta, makar pretila i očigledna smrt“[3]. „Ni jedan dogmat, ni jednu crtu u dogmatu ne možemo da izostavimo jer sve što držimo, do najmanje crte jeste Božije učenje dato rodu ljudskom radi spasenja“.[4]
Ako misionar čvrsto sledi te principe, tada će „na njegovoj strani biti istina Pravoslavlja, a istina je takva sila kojoj se u svetu ništa ne može odupreti“.[5]
Istina hrišćanstva je jednostavna i njeno izlaganje treba da bude jasno i dostupno.
Iz „priznaka po kojima se prepoznaje dobar misionar, prvi je – smirenje. Smirenje je izvor sile i uspeha za misionara, jer samo „smirenima Bog daje blagodat“. Bez blagodatne pomoći Božije misionarsko služenje je – ništa. Drugi znak je iskrena želja da se služi Bogu propovedanjem Evanđelja.“[6] Ako misionar poseduje ovo tada će u svojoj delatnosti izbegava greške i krajnosti, koji su u stanju da izazovu sablazan u Crkvi. Jer smirenje ga čuva od samouverenosti i želje da šokira ljude, od zanimanja misionarskim formama na uštrb sadržaja propovedi, od stremljenja da se zadobije neka korist, pa čak i u vidu prolazne slave.
Dragi brate, treba da budemo posebno oprezni. „U služenju kao što je naše veoma je opasno biti prepušten samo sebi i ne oslanjati se na pouzdani autoritet“.[7] Zato svaku novu inicijativu, pre njenog ostvarenja, treba osmotriti kroz prizmu Pisma i Predanja Crkve, razmotriti je sa iskusnim misionerima i naravno, ostaviti na razmatranje nadležnom episkopu, koji je postavljen od Boga da pazi na Crkvu Hristovu u svojoj eparhiji.
Osetljivost, obazrivost misionara, težnja da se ne povrede duše poverenih ljudi i ne uvedu u sablazan braća u veri, ni u kom slučaju ne treba da isključuju smelost i hrabrost, traganje za novim formama i sredstvima hrišćanske propovedi, otvorenost za predstavnike različitih subkultura i društvenih slojeva. Nema takve dubine neznanja i ljudskog pomračenja do koje ne bi sišao Sin Božiji. Nema takvog mesta na zemlji gde se ne bi mogla čuti nadahnuta propoved o Hristu.
Dragi brate!
Da bi postao istinski misionar, imaš na raspolaganju nekoliko sredstava.
Prvo, molitvu „jer ona na delo blagovesti nizvodi blagodat, koja je u stanju da razruši svaki prepreku. Ona daje reči propovednika stvarnu silu, koja pokorava srca slušalaca na poslušnost Hristovu.“[8]
Drugo, poučavanje u Božijem Otkrovenju. „Neprestano upražnjavajte čitanje reči Božije. Neka ne prođe ni jedan dan da ne pročitate, pre svega, određeno za taj dan čitanje iz Evanđelja i Apostola. Takvo čitanje, svakog dana bez izuzetka, neophodno je ne samo da bi pamtili evanđelsko ili apostolsko učenje, već i da bi se napojili duhom tog učenja“.[9]
Treće, nadu na Boga, koja uništava pogubno nadanje na sebe. „Samo da srce misionara pripada Gospodu, samo da se, gde god da krene, uči da hodi pred Bogom, živi za Boga i deluje sa Njim, gledajući na Njega.“[10] „Imaj uvek skromno raspoloženje duha i ne obećavaj sebi samouvereno neobične ili velike uspehe u tvom delu. Takva obećanja potiču od gordosti, a gordima se ne daje blagodat.[11]
Četvrto, hrišćansku pažljivost. Misionar treba da „govori sa svima krotko, razumno, sa ljubavlju. Tada će reč u velikoj meri da deluje dobro, po krajnjoj meri, neće nanositi štetu. Ako govoriš gnevno, gordo, netrpeljivo – reč će biti trula. Ljudi će je tako i primiti i ništa dobro neće iz toga izaći“.[12] „Od prvog stupanja tvog na delo (misionara) svojim ponašanjem se … trudi da stekneš dobro mišljenje i uvažavanje o sebi… Dobro mišljenje izaziva i uvažavanje. Koga ne uvažavaju, njega i ne slušaju“.[13]
Peto – ljubav. „Sećaj se da ako propovednik ne bude uvek u sebi imao ljubav, kako prema svom delu, tako i prema ljudima kojima propoveda, onda će i najbolje i najlepše izlaganje učenja biti bez ikakve koristi, jer jedino ljubav gradi. Zato se i staraj da u sebi imaš duh svete ljubavi“.[14] „Hristova istina se najuspešnije propoveda ljubavlju. Ljubav je najbolji propovednik. Ona će pronaći put i najneosetljiviju dušu za istinu Hristovu.“[15]
Ljubav se rađa i hrani u misionaru, kada ne propoveda samo rečju, već i ispunjava zapovest Hristovu o milosrđu prema ljudima kojima propoveda. Zato je važno da misionari „na različite načine pomažu ljudima koji stradaju i koji su siromašni“,[16] da bi na taj način „činjenje dobrih dela tesno povezalo mladu pastvu sa misionarima. Bez nje je i nemoguće … vršiti delo javljanja Evanđelja.“[17]
Da ne bi dopuštao laž u delu, koje vršiš radi Gospoda Isusa Hrista, neophodno je ulagati svaki napor da bi život doveo u saglasnost sa svetom istinom Božijom. Jer „ako propovednik ne govori od srca već licemerno, slušaoci će unutrašnjim osećajem shvatiti nesaglasnost reči propovednika sa njegovim srcem i životom. Reč neće imati silu, koju bi mogla da donese u slučaju da je propovednik sam ispunio reč u stvarnosti“.[18]
„Uspeh evanđelske propovedi zavisi ne samo od količine, već i od kvaliteta propovednika vere. Dakle, za misionarsko služenje neophodni su… delatnici koji bi mogli da uče ne samo rečju, već i svojim karakterom.“[19] „Podvižništvo je jedina misionarska škola Pravoslavlja. Pravoslavlje je podvig i život, zato se samo podvigom i životom propoveda i misionari“.[20]
Zato misionar kao „ratnik Crkve mora na sebi da nosi oklop pravde i paziti da bude ceo, da ni jedan prsten ne ispadne iz tog oklopa, da ni jedno delo pravednosti ne bude izostavljeno. Inače će protivnik Crkve, primetivši u suparniku neki moralni nedostatak ili narušavanje nekog ustava Crkve svoje strele izobličenja direktno usmeriti na taj nedostatak u misionaru. Tako ga može primorati da zaćuti.“[21]
Na kraju, misionarsko služenje je nezamislivo bez žrtvenosti i samoodricanja. „Put misionara nije lak“,[22] i to se vidi kako u Žitijima svetih apostola, tako i propovednika vremena posle njih. Ali „zar se bojimo troškova, nemira, neuspeha koji vode ka odlučujućem uspehu u delu koje sastavlja unutrašnju, neuvelu, istinsku i večnu slavu našeg naroda? Ne, nećemo se uplašiti, samo poželimo tu slavu… ako se odlučimo… da stremimo cilju, nagradi višnjeg zvanja Božijeg u Hristu Isusu“.[23]
NAPOMENE:
- Sv. Nikolaй Яponskiй. Dnevnik, 8 avgusta 1881 g.
- Svt. Innokentiй Moskovskiй. Nastavleniя svящenniku, naznačaemomu dlя obraщeniя inovernыh i rukovodstvovaniя obraщennыh v hristianskuю veru.
- Svt. Innokentiй (Veniaminov). Nastavleniя, 17.
- Sv. Nikolaй Яponskiй. Dnevnik, 23 dekabrя 1898 g.
- Svt. Makariй (Nevskiй). Besedы o missionerskom dele. S. 223.
- Sv. Nikolaй Яponskiй. Pisьma. S. 281.
- Sv. Nikolaй Яponskiй. Pisьma. S. 78.
- Svt. Makariй (Nevskiй). Besedы, S. 211.
- Svt. Makariй (Nevskiй). Besedы, S. 212.
- Prp. Makariй (Gluharev). Mыsli o sposobah k uspešneйšemu rasprostraneniю Hristianskoй verы meždu Evreяmi, Magometanami i яzыčnikami v Rossiйskoй deržave, XXXIII.
- Svt. Innokentiй (Veniaminov). Nastavleniя, 2.
- Sv. Nikolaй Яponskiй. Dnevnik, 4 marta 1888 g.
- Svt. Innokentiй (Veniaminov). Nastavleniя, 33.
- Svt. Innokentiй (Veniaminov). Nastavleniя, 5.
- Prp. Iustin Popovič
- Prp. Makariй (Gluharev). Mыsli, XXVII.
- Svt. Makariй (Nevskiй). Besedы, S. 202.
- Sv. Ioann Kronštadtskiй. Moя žiznь vo Hriste. Častь I.4.
- Svt. Makariй (Nevskiй). Besedы, S. 227.
- Prp. Iustin (Popovič). Vnutrennяя missiя našeй Cerkvi.
- Svt. Makariй (Nevskiй). Besedы, S. 214.
- Svt. Filaret Moskovskiй. Pisьma k igumenii Marii (Tučkovoй), 26.
- Prp. Makariй (Gluharev). Mыsli, VI.