Na Raspeću Hristovom prikazan je vremenski period od trećeg do devetog časa na jednoj sceni.
U trećem času (devet sati ujutru) je raspet (Mk 15,25), u šestom (podne) nastupilo je pomračenje Sunca, a u deveti čas (15:00 časova) Hristos je ispustio dušu, nakon čega mu je vojnik kopljem probo rebra iz kojih je potekla krv i voda.
Taj moment šestog časa, kada je nastupilo pomračenje i u podne nastupio mrak koji je trajao do devetog časa (Mt. 27, 45) prikazuje se uvođenjem Sunca i Meseca u kompoziciju koji dobijaju antropomorfne karakteristike.
Personifikacija prirode uopšte, a posebno Sunca i Meseca nije neuobičajena pojava u hrišćanskoj ikonografiji. Poreklo vodi još iz paganskih predstava antičke Persije i Grčke i zadržala se na hrišćanskim predstavama Hristovog Raspeća skoro do 15. veka.
Sunce se u ikonografiji često živopiše kao muška figura koja se obično slika sa desne strane Krsta, dok je Mesec najčešće u vidu ženske figure koja se slika sa leve strane Krsta.
Kasnije se Sunce i Mesec jednostavnije živopišu, u obliku dva kruga sa plačućim licima, dok ponegde nailazimo i na treći krug koji je između njih, crno- bele boje i pretstavlja u stvari, taj dualizam dana i noći, odnosno pomračenje i Sunca i Meseca, dan i noć u istom momentu.
U Dečanima su Sunce i Mesec prikazani kao ljudske figure koje se nalaze unutar samog nebeskog tela, a zraci koji štrče sa strane predstavljaju isijavanje svetlosti iz nebeskih tela.
Ovakvi prikazi nalaze se i na drugim mestima i kao što smo rekli, ne predstavljaju retkost niti senzaciju kakvu pojedinci pokušavaju da im pripišu.
Još primera ispod: