NASLOVNA » NEOPAGANIZAM » Neopaganske izmišljotine o hrišćanstvu – analiza osnovnih antihrišćanskih stavova u veroučenju neopaganskih (rodnovernih) grupa

Neopaganske izmišljotine o hrišćanstvu – analiza osnovnih antihrišćanskih stavova u veroučenju neopaganskih (rodnovernih) grupa

Praktično se ni jedna od rodnovernih sekti i grupa veroučenje ne odlikuje posebnom originalnošću i obavezno sadrže standardni niz tvrdnji koje, tobož, dokazuju negativnost Pravoslavlja i hrišćanstva uopšte. Međutim, slične tvrdnje u stanju su da ubede jedino čoveka koji nema dovoljno znanja, zato je korisno razmotriti nekoliko osnovnih pravaca napada na Pravoslavlje. Korisno je navesti mišljenja autoritetnih stručnjaka iz te oblasti: o. Aleksej Ostaev, Gennadij Šimanov, o. Igor Rjabko, Ljubav Sviridova, Mihail Nazarov.

  1. „Šta će nam Pravoslavlje uopšte? To je jevrejska vera!“

Na ovaj način može da razmišlja jedino neznalica ili svesni zlonamernik. Tačnije govoreći, ljudi koji misle zlo Rusiji (i ostalim slovenskim zemljama gde se rodnoverje promoviše – prim. prev.) izmislili su ovu ideju i rasprostranili je među ljudima koji nemaju dovoljno znanja a koji su iz ovih ili onih razloga otpali od Vere otaca u neverje, to jest, u neopaganizam. Recimo više: Pravoslavlje je jedina Vera koja ne samo da nema ništa zajedničko sa judaizmom, već sebe direktno suprotstavlja judaizmu. Ne samo Novi, već i Stari Zavet usmereni su, između ostalog, na izobličavanje judejstva za izdaju, otpadanje od Istinite Vere, Istinitog Boga. Pročitajte Sveto Pismo i sami ćete se u to ubediti.

U čemu je suštinska razlika Pravoslavlja i judaizma? Pravoslavlje predstavlja istinitu Veru u Jedinog Boga Oca i Njegovog Jedinorodnog Sina Isusa Hrista, Koga je Bog Otac poslao u svet da spase sve narode od večne smrti i privede ih u Svoje Carstvo od koga su otpali padom u greh. Dakle, prvi pravoslavni hrišćani su bili Adam i njegovi pobožni potomci, samo što su do Hristovog dolaska oni verovali u očekivanog Mesiju, a nakon Hristovog dolaska – u Hrista Raspetog i Vaskrslog. Jevreji, ne samo današnji, već i starozavetni, stalno su i uporno izdavali istinitu Veru Pravoslavnu i zanosili se neznaboštvom čak i više od ostalih naroda. Više puta je Gospod (o tome svedoči Biblija) hteo da uništi taj narod i preda Zavet drugim ljudima; jedino zahvaljujući zastupništvu svetih i pravednih ljudi On to nije činio. Ali zašto su upravo Jevreji „bogoizabrani“ narod?

O tome govori Apostol Pavle (1 Korinćanima 1:27-29): „Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami mudre; i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jake; I što je neplemenito pred svijetom i poniženo izabra Bog, i ono što je ništavno, da uništi ono što jeste, Da se ne pohvali ni jedno tijelo pred Bogom“. Dakle, bogoizabrani još uvek ne znači i najbolji.

  1. „Knez Vladimir je sin Jevrejke Malke. Uz pomoć Pravoslavlja, Jevreji su porobili Rusiju!“

„Tu danas rasprostranjenu izmišljotinu da je majka kneza Vladimira, Svetoslavova ljubavnica bila Jevrejka, niko još nije dokazao, a ne može ni da dokaže. U „Povesti minulih leta“ ne postoje nikakva svedočanstva o njenoj nacionalnoj pripadnosti. „Povest minulih leta“ predstavlja jedinstveni pouzdani istorijski izvor. Drugih prosto nema. I ako tamo ništa nije rečeno o nacionalnosti Malke, zašto je ne bismo smatrali Jakutkom ili Francuskinjom? Po mišljenju autora ove izmišljotine, ime Malka je slično jevrejskoj reči „melha“ što na jevrejskom znači „carica“.

U pitanju je toliko očigledno i besmisleno „natezanje“ da bi bilo čudno opovrgavati ovu antinaučnu verziju. Ne postoji dovoljno vremena da se opovrgavaju sve gluposti i besmislice. Kako god bilo, knez Vladimir nije primio Veru svog oca, niti svoje majke, već svoje bake, kneginje Olgde, jer „mudra je ona bila veoma“ i prihvatala je Veru ne po svojim pohotama, već na osnovu istine i na korist Rusije. Poznato je da je odbila da postane žena vizantijskog cara, odbila je da postane carica i pre izabrala da joj on bude kum. Pogledajte koliko je duboki smisao u tome. Da je postala žena cara, Rusija bi postala vizantijska provincija, jer carica ne nasleđuje presto. Postavši kći cara u krštenju i princeza kao takva, ona je samim tim, postala zalog budućeg ruskog nasleđivanja statusa samostalne velike imperije – Trećeg Rima.

O kakvom porobljavanju može da se govori ovde? Do primanja hrišćanstva Rusija, tačnije, konglomerat malih, razdrobljenih istočno-slovenskih plemena, zaista je bila porobljena; kao prvo, svojim unutrašnjim strastima, kao drugo spoljašnjim pohlepnim neprijateljima. Knez Igor je pljačkao drevne Slovene, oni su ga i zverski ubili. Njegova žena Olga (pre svog Krštenja) im se svetila još strašnije. Polovci, Pečenjege, Hazari – svi, koji god su hteli, vladali su na razdrobljenoj zemlji i tek je sa prihvatanjem Pravoslavlja, Rusija osnažila, ojačala tako da je pored nje u senku otišla i Vizantija. Strašno je i pomisliti šta bi bilo sa našim narodom da nije primio Pravoslavlje svom dušom.“

  1. „Mi treba da imamo svoju, rusku veru!“

Vera ne treba da bude ruska, jevrejska, japanska, (srpska – prim. prev.) već – istinita. Vera ne sme da se bira po nekom priznaku: udobna vera, prijatja vera, korisna vera… Vera treba da bude spasavajuća. Gospod je govorio učenicima i apostolima: „Ne izabraste vi Mene, nego Ja vas izabrah“ (Jn. 15:16). Gospod bira čoveka, a čovek ima slobodu da ili primi Veru i spase se, ili da je odbaci i pogine. Ruska vera i jeste Pravoslavna vera, jer su se pojmovi Rusija, ruski, Rusь formirali i uzveličali upravo zahvaljujući Pravoslavlju. Da nije Pravoslavlja u Rusiji ne bi bilo ni same Rusije, već bi i dalje bila razdrobljena plemena koja međusobno ratuju i poklanjaju se različitim neznabožačkim idolima. Jasno je da ta plemena ne bi imala nikakvo ujedinjavajuće načelo i njih bi porobili snažni susedi. Zar ne vidimo takvu situaciju u Africi i Americi? Tamo razdrobljena plemena koje nije ujedinjavala zajednička Vera nisu bila u stanju da se odupru snažnim spoljašnjim neprijateljima.

Sam izgled bogova kojima su se poklanjali neznabošci je bio, po pravilu, neprijatan. Uzmite recimo Asteke. Njihova boginja Koatlikue je ličila na čoveka od tri metra sa dve zmije umesto glave. Umesto ruku je takođe imala zmije. U poređenju sa ovakvim čudovištima, Zevs i Apolon su izgledali pristojno. Međutim, oni su bili homoseksualci (jedan je imao Ganimeda, drugi Giacinta). Klanjati se bogovima homoseksualcima, po mom mišljenju, nije baš prijatno. Ili čak u formi bika ili svinje. Ili se poklanjati takvoj veštici kao što je indijska boginja Kali sa njenim očnjacima koji štrče iz usta i ogrlicom od ljudskih lobanja. Ili sestri Vaala, Anat koja je nakon borbe organizovala trijumfalno slavlje, ali je u vreme proslave ponovo postala žedna krvi i bacila se na goste… Naši Svetitelji su mi nekako bliži.

  1. „Uz pomoć hrišćanstva Arijevce su podelili na rimokatolike, protestante, pravoslavne, itd. Da smo ostali neznabošci danas bismo živeli u jednoj arijevskoj porodici“.

Sama reč „neznaboštvo“ je došla do nas iz Biblije i označava nacionalnu veru koja postoji u jednom i samo jednom narodu, ali u mnoštvo bogova. U drevnom miru nije samo svaki narod, već čak svaki grad imao svog boga pokrovitelja; bogovi neznabožaca su, kako je već rečeno, demoni i to što se međusobno svađaju i svoje narode svađaju takođe nije za iznenađenje jer su demoni, na čelu sa svojim predvodnikom – satanom, mrzitelji po prirodi. Oni ne mrze samo jedni druge, mrze takođe i narode koje „štite“ i žele im što skoriju propast. Što se Arijevaca tiče, njih su razdvojili ne uz pomoć hrišćanstva, već mnogo ranije i to upravo putem neznaboštva. Koliko je bilo njihovih podela?

Arijevci – drevnoiranski i avestijski, Arijevci vedijski, poklonici ognja, poklonici sunca, poklonici Zaratustre. Pritom su često bogovi u panteonu jednih, bili demoni u panteonu drugih Arijevaca. Oni su upravo putem neznaboštva ratovali međusobno i uz pomoć neznabožačkih bogova uništili sebe same. Kasnije su potomci Arijevaca: Skiti, Alani, Goti, Vandali – ratovali međusobno, ispovedajući pritom svaku moguću vrstu neznaboštva. Dospevalo je i do toga da su se tokom čuvene „bitke naroda“ Alani, na primer, borili i na strani Huna Atile i na strani Gala Aecija i sa surovošću se istrebljivali međusobno. U pitanju su sve neznabošci, šta će tu hrišćanstvo? I uopšte nije uz pomoć hrišćanstva, već uprkos njemu, odstupnik od hrišćanstva, okultna marioneta Hitler podigao svoj narod na Rusiju i sukobio dva velika naroda – Germane i Ruse.“

  1. „Pre hristijanizacije je Rusija bila velika država, primanje hrišćanstva je uzrok svih ruskih tragedija“.

Ako je zaista tako, ako je hrišćanstvo prvi greh naroda koji su ga prihvatili, čime onda objasniti naše poraze pre Krštenja? Čime objasniti na primer, avarsko ropstvo o kome letopisac iz naroda Franka govori da su Avari dolazili Slovenima svake godine, uzimali im žene, decu i danak. Ruski letopisac je to oslikao potresnom slikom: kada je Avar hteo da ide negde, jahao bi ne konja, već slovenske žene.

Međutim, u našoj neznabožačkoj prošlosti postojao je period robovanja i Judejima koji su porobili neznabožačku Hazariju. Dogodilo se i istiskivanje Slovena sa ogromnih teritorija koje danas pripadaju Austriji i Nemačkoj. Bilo je i mnogo toga drugog što nikako ne odgovara izmišljotini o cvetanju Slovena pre Krštenja. Koliko su samo Slovene koštali hronični razdori koji su ih činili nemoćnima i žrtvama pohlepnih suseda.

Ako se sledi neopaganska logika, onda sve što se događa sa narodom zavisi od njegove religije (a ne od njegove ideologije, to jest, od skupa svih ideja u njegovom životu koje nisu proizvod samo religije, već i njegovog karaktera, istorijskih i geografskih okolnosti, itd.), onda se ispostavlja da se da je prvobitni uzrok svih naših nesreća uopšte nije bilo hrišćanstvo, već religija koju neopagani tako hvale – to jest, neznaboštvo.

Pri potpunoj vladavini neznaboštva se događalo sve goreopisano. I još više. Pri njegovoj punoj vladavini sami neznabošci, poredeći svoju veru sa hrišćanskom, sve češće su birali hrišćanstvo. Da tog slobodnog obraćanja u hrišćanstvo nije bilo, da broj hrišćana iz neznabožaca nije neprestano rastao i formirao značajanu silu, ni na koga ne bi bilo moguće osloniti se u tako velikom delu kao što je Krštenje istočnih Slovena.

  1. „Ruse su na silu naterali u hrišćanstvo prolivši pritom reke ruske krvi, ubišvi ogroman broj ljudi koji nisu želeli da pređu u hrišćanstvo“.

Što se tiče teze o prinudnom Krštenju, o tome da su narod motkama terali da se krsti, to je već viđeno iz školskih udžbenika istorije komunističkog perioda. Ako se obratimo istinitim istorijskim izvorima, može da se vidi sledeće: „Ako me neko uvažava, neka ide i da se krsti!“ Ove reči je izgovarao knez Vladimir koga je uvažavala, sudeći po broju ljudi koji je primio Sveto Krštenje, apsolutna većina.

Nije postojao samo religiozni uzrok Krštenja Rusije, već i politički koji se naslanjao na religiozni, koji su se međusobno pojačavali. Politički razlog nema ništa zajedničko sa marksističkim falsifikatom. Radi se o tome da je Krštenje Rusije predstavljao logički nastavak mera koje su započeli knezovi koji su formirali slabu državu koja se oslanjala na plemena koja su čuvala svoju osobenost i sklonost ka separatizmu. Spojiti u jedinstveni narod na osnovu sinteze plemenskih religija ili neke od njih zasebno ne bi pošlo za rukom iz istog razloga iz koga ni novgorodska plemena nisu uspela da prevaziđu svoja neslaganja i bila prinuđena da traže ujedinjavajuće načelo sa strane. Ako sa tačke gledišta sadašnjosti razlike između plemenskih religija Slovena mogu da se učine nevažnim, za ondašnje Slovene nije bilo tako. Sa ovim razlikama su povezivani i sopstveni lokalni interesi za nas već van našeg shvatanja, koji su očigledno bili nepomirljivi na lokalnoj podlozi. Da pomiri ili makar smiri sve to bila je u stanju samo nova religija koja ih je prevazilazila po svom duhovnom sadržaju, koja bi, uz svu svoju novinu, odgovarala dubinskom sklopu Slovena. Na taj način je situacija i u religioznom životu bila slična situaciji i u političkom. U analogiji je sa prizvanjem knezova bilo potrebno i „prizvanje“ nove religije. Zbog toga su plemenske religije bile osuđene, nezavisno od toga koja bi nova religija zauzela njihovo mesto.

Međutim! Da je njihove religije zamenila druga religija, tuđa Slovenima, ona se ne bi privila na drvo Slovena. Pri prvoj narednoj političkoj smutnji (a u periodu pre Mongola perioda međusobnih sukova je bilo dovoljno) oni bi se izbavili i od nje pre svega. Eto zašto su kijevski vladari morali da razmisle pre nego što se odluče na Krštenje. Oni nisu bili samo bogotražitelji, već i državnici koji su imali obavezu da predvide posledice sopstvenog izbora. Međutim, uveličavanje broja hrišćana iz neznabožaca im je govorilo koja religija je najviše odgovarala slovenskom unutrašnjem skladu.

Kako je pokazao dalji tok istorije, politički sistem sa kojim je počelo formiranje ruskog naroda relativno brzo je iscrpeo svoje pozitivne mogućnosti i počeo da pokazuje svoje poroke – što dalje, to više. Umesto kultivisanja ruskog jedinstva, ovaj sistem je počeo da ga razdire u kneževskim sukobima koji su i dalje imalu svu tu neznabožačku prirodu (pohota za ličnom vlašću i materijalnim sticanjem koji su zamračivali svest). Zato je i bio razrušen od strane dobro organizovanih Mongola. Značajno je da hrišćanstvo pritom ne smao da nije palo, već da je suprotno tome, postalo duhovni oslonac ruskog naroda i znak njegovog jedinstva. Mongoli su kao što je poznato štitili svaku religiju i zato bi rado, sami budući neznabošci, pod svoju zaštitu uzeli naše neznaboštvo da je ono bilo potrebno ruskom narodu. Međutim, pokušaja povratka njemu već nije bilo.

Državna neophodnost Krštenja o kojoj govorimo upravo i objašnjava zašto je ono, budući dobrovoljnim u svojoj suštini, bilo praćeno nasiljem koje je bilo slično nasilju babice pri porođaju. Ovo nasilje nije uzrokovano hrišćanskom religijom, već prirodom državne vlasti koju je odnegovalo neznaboštvo. Država ne može ispunjavati svoje zadatke samo razmišljanjima o onome što je potrebno i pozivima na to. Ono spaja metode ubeđivanja sa metodom prinuđivanja u razumnim granicama. U čemu se ta prinuda izrazila u procesu Krštenja? U tome što su u gradovima, centrima političkog života, rušena neznabožačka idolišta, na njihovim mestima podizani hrišćanski hramovi i osnivane škole. Sem toga, neznabošcima je objavljeno da će ljudi koji odbiju da se krste biti posmatrani kao neprijatelji kneza. Samim tim im se predlagalo da očiste društveni život od svog prisustva i odu u provincije da bi tamo u miru razmislili koja religija je bolja. Ova diskriminacija po religioznom principu u uslovima tog vremena bila je apsolutno opravdana. Kao prvo, zato što se nasilje ovde primenjivalo u odnosu na nasilnike koji su priznavali tuđu slobodu samo onda kada su se bojali osvete za napad na nju. U drugim slučajevima su pljačkali, ubijali bez najmanje sumnje da pokazuju svoje herojstvo. Tako su na primer, vojnici Svetoslava 971. godine, nakon bitke kod Dorostola, svojim bogovima na žrtvu prineli ne samo zarobljenike, već i žene. I ne samo to. Oni su na žrtvu svojim bogovima prineli i nevinu decu. 983. godine su kijevski neznabošci odlučili da prinesu na žrtvu Perunu dečaka hrišćanina. Kada otac dečaka nije želeo da im preda sina, oni su ubili obojicu. To i jeste pravda na neznabožački način. To sve treba imati u vidu kada se ima posla sa neznabošcima. Da se ne prihvata njihova licemerna uznemirenost zbog nasilja hrišćana. Da oni zaista vole pravdu setili bi se sopstvenih prestupa i smirili. Shvatili bi da je država primenjivala protiv neznabožaca njihovu sopstvenu praksu koja je u to vreme bila uobičajena. I čak bi je omekšali da ne pribegava krajnjim merama na koje su sami neznabošci bili radi. To je, ponavljam, kao prvo. Kao drugo, država je bila u obavezi da deluje kao što je delovala da bi sprečila politizaciju neznabožačke opozicije i kao posledicu ima dvostruku vlast sa ratom koji bi usledio na religioznoj osnovi. Taj rat bi doveo do neuporedivo većih žrtava nego što je to bilo usled čvrste državne politike. Takav unutrašnji rat je mogao da postane „permanentni“ rat i toliko oslabi Slovene da bi njihovi pohlepni susedi postali njihovi gospodari.

Dakle, bilo je i nasilja u odnosu na neznabošce tokom hristijanizacije Rusije ali ono nije imalo onaj zverinji karakter kojim su se odlikovala neznabožačka nasilja. Nasilje se ogledalo u tome da su neznabošci, posebno istaknuti, gubili svoja politička prava i bili prognani u šume i divljinu. Međutim, prinuđivanja na novu veru pod pretnjom smrti nije bilo. Nije bilo ničega što bi čak i izdaleka podsetilo na ritualna ubistva hrišćana od strane Slovena neznabožaca, niti onoga što se činilo u prva tri veka u neznabožaćkom Rimu gde su hrišćane zbog njihove vernosti Hristu mučili do smrti, sekli testerama, odsecali im glave, raspinjali na krstu, pravili žive buktinje, razidarli grabljivim zverima na radost neznabožačke publike. Činjenica da država novu religiju nije uvodila „ognjem i mačem“ (što je prosto fizički bilo nemoguće, da ne govorim već o tome da bi neizbežno provociralo masovni oružani otpor) već se ograničila goreukazanim merama i ostavilo njeno dalje širenje vremenu i naporima hrišćanskih propovednika i objašnjava trajanje hristijanizacije tokom vekova i njenu nepotpunost. Hrišćanstvo je usvajano samo u meri u kojoj su ljudi bili spremni za to.

Bez sumnje da je tokom Krštenja moglo da bude odstupanja od ovog pravila. Drugačije nije moglo ni da bude ako se uzmu u obzir gigantske razmere onoga što se događalo. A takođe i okolnost da su sa obe strane međusobno suprotstavljeni bili ljudi koji nisu bili bezgrešni. Hrišćanstvo su širili dojučerašnji neznabošci koji nisu mogli da se u potpunosti izbave od pređašnjih predstava i postupaka. Sada već nije moguće reči koliko je bilo konflikata tokom Krštenja Rusije i koja strana ih je više provocirala. Neznabožačka strana je bila agresivnija po svom religioznom mentalitetu, hrišćanska – svog svoje blizine sa prirodom vlasti države. Ako se sudi po povesti letopisa o događajima u Novgorodu, očigledni provokatori su bili neznabošci. Oni su se zakleli da neće u grad pustiti zakonite predstavnike vlasti, izašli su na njih sa oružjem, opljačkali Dobrinin dom, „pretukli“ njegovu ženu i rođake, a zatim srušili hrišćanski hram. Nakon svega toga bi predstavnici vlasti postali sveopšti predmet podsmeha da nisu primenili silu protiv buntovnika. Eto šta se skrivalo iza reči o tome da su Novgorodci bili kršteni „ognjem i mačem“. U ovim rečima nije bilo osude postupaka vlasti. Ovim rečima su provocirali Novgorodce podsećajući ih na njihovu pređašnju nerazumnost.

Spekulisanje na incidentima slične vrste i preuveličavanje značaja zločina sa strane hrišćana (ako je takvih zločina uopšte i bilo) znači isto što i preuveličavanje značaja pojedinačnih zločina vojnika sovjetske vojske tokom Drugog svetskog rata. Jasno je da su zločini samo propratni element svakog velikog rata i da su za naše borce oni bili najmanje karakteristični. Preuveličavanjem njihovog značaja sa ciljem da se uprlja istinski karakter tog rata mogu da se bave samo ljudi jako nečiste savesti ili potpuno smeteni ljudi. Isto to treba reći i za one koji se trude da oklevetaju istinski karakter Krštenja. Njihovi napori su isto što i pljuvanje na nebo.

  1. „Neznaboštvo je bila svetla, visokomoralna religija poklanjanja svetlim bogovima, a hrišćanstvo koje je došlo u Rusiju je sve opoganilo“.

Govoreći o neznaboštvu treba reći da su neznabožačke religije često bile lišene pozitivnog etičkog načela. One su često poražavale svojim nemoralnim kultom, ritualima, moralnim zahtevima. Na primer, u povesti o Krišni čitamo da je imao samo osam zakonitih žena, i 16 000 nezakonitih. Od njih je imao 180 000 sinova (žena naravno bez broja). A podvizi ovog „boga“ sastojali su se u ubistvima i nepromišljenim seksualnim vezama. Antisfen, Sokratov drug, govori: „Kada bih mogao da uhvatim Afroditu ubio bih je metalnim kopljem jer je sablaznila toliko poštenih i predivnih žena“.

Plutarh nam govori da su prljave reči prilikom vršenja kulta i razvratni potupci predstavljali jedno od najboljih sredstava da se zadobije naklonost bogova, to jest, demona. Minucije Feliks je pisao da se blud u neznabožačkim hramovima razvijao slobodnije nego u otvorenim javnim kućama. Lukijan pominje jednu sramotnu pohvalu pederastije koja se izgovarala u formi reči u hramovima za vreme njihovog služenja. A šta se radilo za vreme praznovanja boga rađanja i vina Dionisa (Vakha) možemo samo da zamišljamo. Ugađao bi tom bogu onaj koji bi više popio. Međutim, kult tog boga do sada nije izgubio na svojoj aktuelnosti. Ono što hrišćanstvo naziva izvorom strasti i grehom, u neznaboštvu se naziva svetinjom i normom.

Hristijanizacija našeg naroda je, pri svoj njenoj nepotpunosti, očistila našu zemlju od takve nečistote kao što su uzakonjena ljudska žrtvoprinošenja. To prećutkuju savremeni neznabošci praveći se da tobož toga nije bilo ili da oni nemaju veze sa suštinom neznaboštva. Međutim, evo šta piše nama savremeni autor: „Prinošenje deteta na žrtvu, posebno bebe, bila je raširena pojava među neznabošcima, između ostalog i Slovenima. Rusi neznabošci su verovali da telo ubijenog vraća zemlji životnu silu koja je bila u njemu. Ova sila se predaje živima. Međutim, koliko mnogo životne sile, još neizgubljene, poseduje telo novorođenčeta. Ono kao da nije ni stupilo u svet odraslih ljudi… Govore, na primer, da je legendarni skandinavski heroj Aun produžavao svoj život prinoseći na žrtvu bogu Odinu svoje sopstvene sinove, uzimajući im na taj način životnu silu. Za zajednicu u celini takva žrtva mogla je da bude bilo koje izabrano dete. Pa i u ruskom sujeverju krv beba je smatrana da poseduje posebnu, natprirodnu silu. O krvavom običaju „ubijanja prvenaca“ govori drevno rusko „Slovo Svetog Grigorija… o tome kako su se prvi nečisti neznabošci klanjali idolima i klali žrtve za njih“. O ljudskim žrtvoprinošenjima isti autor piše: „odavno je poznato, iz letopisa i crkvenih pouka 11-14. veka koje su bile usmerene na iskorenjivanje neznabožačkih kultova. Arheološke iskopine poslednjih godina pokazale su da optužbe koje se nalaze u ovim poukama uopšte ne predstavljaju polemička preuveličavanja hrišćanskih propovednika; one su odražavale realnu praksu drevnih ruskih žrečeva. Mnogobrojni ostaci ljudi prinesenih na žrtvu, pronađeni u neznabožačkim idolištima na reci Zbruč u Prikarpatju, otkrivenih sasvim nedavno, u periodu od 1982-1989. godine… Zaprepašćujuće je da su ova idolišta bila aktivna i da su se žrtve prinosile sve do sredine i druge polovine 13. veka“.

Na žrtvu bogovima prinosile su se, naravno, ne samo bebe. Nakon pobede nad tuđincima uobičajena su bila žrtvoprinošenja zarobljenika. Ubijali su i svoje, nekada po žrebu, a nekada po izboru žreca. Arapski pisac Ibn Ruste pisao je o ruskom plemenu Znaharima: „Dešava se da oni zapovedaju da se na žrtvu prinese ono što njihov tvorac želi: muškarci, žene, stoku. Ako Znahari zapovedaju nije moguće da se to ne ispuni. Uzevši čoveka ili životinju, stavljaju mu kanap oko vrata, vešaju ga na brvno i čekaju dok ne izdahne a zatim govore da je u pitanju žrtva bogu“. Povećana učestalost ljudskih žrtvoprinošenja nakon 988. godine se objašnjava, po mom mišljenju, ne samo surovošću neznaboštva koje je počelo da trpi poraz, već i tom okolnošću da se u hrišćanstvo obratio najbolji deo neznabožaca, da se zato u neznaboštvo skoncentrisao njihov najgori deo koji je kultivisao loše običaje i izbacivanje taloga u vidu veštica, vračara, vampira, itd.

  1. „Tvrdnje o ljudskim žrtvama koje su vršili neznabošci i upotrebi ljudske krvi je laž koju su izmislili hrišćani“.

Upravo u tome se i sastoji snaga neznaboštva – ono snishodi niskim željama koje razaraju dušu. Neznabošci su znali da je žrtvena krv životinja samo surogat za ljudsku krv. Iako možda nisu ni voleli da razmišljaju o tome. Međutim, u teškim periodima oni su znali: njihovim bogovima je potrebna prava hrana i pojili su ih ljudskom krvlju. Egipatski žrečevi su čak žigosali žrtvene životinje pečatom na kome je bio naslikan čovek koji je na kolenima sa zavezanim rukama na leđima i nožem na grlu. Međutim, ako je ljudska krv toliko korisna (kao lekovito sredstvo ga preporučuje čak i Talmud), ako daje snagu, nastaje pitanje zašto Karibi svojim ljudožderstvom nisu zarazili čitav ljudski rod? Ako su bogovi istočnih Slovena toliko pomagali, zašto ruski neznabošci nisu mogli da se odupru ruskim hrišćanima koji takvu pomoć od idola nisu imali? Javlja se misao da je u snazi koju su neznabošci dobijali od svojih bogova, bila skrivena nekakva tajna nemoć. Da je ta sila imala narkotički karakter. Narkotici takođe ljudima daju mnogo, ali samo privremeno i to na račun njihovog unutrašnjeg razaranja. Ako je u krvavim žrtvoprinošenjima postojala takva narkotička sila koja je obmanjivala neznabošce (a naš Gospod je za đavola rekao da je on obmanjivač i čovekoubica), može se razumeti zašto su oni tako verovali u svoje idole. Iza tih idola su se skrivale, kao i sada često iza papirnih novčanica, potpuno realne sile. I narkotička sila krvi i zakulisna igra duhovna zla koji koriste ljudske slabosti za jačanje svoje vlasti nad njima.

Evo šta piše poznati autor knjige „Poetski pogledi Slovena na prirodu“, A. Afanasjev: „U jednakoj meri sa drugim narodima, Grcima, Rimljanima, Skitima, Germanima i Litovcima, Sloveni su prinosili i ljudske žrtve… Mitropolit Ilarion (11. vek) suprotstavljajući hrišćanstvo koje je uveo Sveti Vladimir starom neznaboštvu, govori: „Već se mi hrišćani ne nazivamo idoloslužiteljima… već ne ubijamo jedan drugog pomoću demona, već se Hristos za nas prinosi“. Kod Poljaka, po rečima Dlugoša, na žrtvu bogovima su prinošeni ljudi zarobljeni u ratu. O pribaltičkim Slovenima Ditmar govori: „strašni gnev bogova smanjuje se krvlju ljudi i životinja“, a Gelmoljd, koji svedoči da su prinosili hrišćane na žrtvu, govori da je njihova krv kao neprijatelja slovenske narodne religije bila posebno prijatna i slatka za bogove; izbor lica koje će se zaklati pravio je žrec. Svetovitu je takva žrtva prinošena svake godine i obred je vršio žrec. Gelmoljd, Adam Bremenski i drugi nemački letopisci navode nekoliko slučajeva prinošenja ljudskih žrtava od strane Slovena.

Uzimajući u obzir ova svedočanstva, izvodimo sledeći zaključak: kao prvo, bogovima su prinosili zarobljenike na žrtvu. To srećemo i kod drugih naroda. Kod Skita, govori Herodot, za vreme važnih narodnih svečanosti za žrtveno prinošenje nisu birane samo životinje, već i ljudi, obično zarobljenici; jedan deo krvi se dodavao jelima koja su pripremana za religioznu svečanost, zato su ih grčki istoričari smatrali ljudožderima.

Po svedočanstvu Tacita, u Britaniji su oltare prskali krvlju vojnika zarobljenih u ratu, pomoću sadržaja njihovih utroba neznabošci su ispitivali bogove o budućim događajima. Za vreme borbe sa hrišćanima, Litovci su mučili i ubijali hrišćanske zarobljenike pred svojim idolima… Kao drugo, ljudske žrtve su predstavljale umilostivljujuće žrtve. U različitim društvenim tragedijama su se bogovi činili razdraženi ljudskim gresima, kažnjavali nečiju bezbožnost i samo bi krv pretupnika, njegove dece i rođaka mogla da ukloni njihov pravedni gnev… Po svedočanstvu Julija Cezara, Gali bi u slučaju velike opasnosti i opasnih epidemija prinosili na žrtvu ljude uhvaćene u razbojništvu, pljački i drugim prestupima i tek bi u njihovom odsustvu ubijali nevine.

Jednom su za vreme strašne gladi, Šveđani prineli na žrtvu Odinu kao proizvođaču žita svog kralja Olafa; kao vrhovni predstavnik naroda, kralj je trebao da sopstvenim životom iskupi grehe svojih podanika i pomiri ih sa božanstvom. Grci su pribegavali ljudskim žrtvama prilikom pomračenja sunca, lošem prinosu, epidemiijama i drugim narodnim nesrećama. Pošto su glad, suša i boginje, po mišljenju neznabožaca, u velikoj meri bili delo zlih demona, da bi se slične nesreće odvratile ljudske žrtve su prinošene podzemnim demonskim božanstvima. Tako su Germani imali običaj da za vreme boginja zakopavaju u zemlju živu decu“. (t.2, 1995. str.135-136).

Još jedan autor govori da su Asteci kao neznabošci prnosili na žrtvu svojim bogovima 50 hiljada ljudi godišnje. To jest, svakih deset minuta po jednog čoveka. A plemena Maja, koji su zaostajali za Astecima po broju žrtava, prevazilazili su ih u ritualima. Nakon mučenja žrtve, čupanja noktiju, itd. njoj bi rasporili grudi i čupali srce koje su jeli. Telo su bacali sa piramida. Dole su žrečevi skidali kožu sa tela i obukavši se u nju, plesali. Meso su jeli (Teri Dijeri „Ljuti Asteci“, 1998, str. 30). Ako mi kažu da se ove krajnosti neznaboštva ne mogu predstavljati kao njegovu suštinu, ja u odgovoriti da je ujed zmije takođe „krajnost“ jer ona ne truje celim svojim telom. Međutim, lišiti je ove „krajnosti“ značilo bi isto što i uštrojiti čoveka.

U temelju neznabožačkih rituala oduvek su se nalazila žrtvoprinošenja ljudi, pritom veoma surova. Potpuno jasne predstave o obredima žrtvoprinošenja daju kalendarski obredi i priče. Setimo se svima dobro poznate priče o sestrici Alenuški i bratiću Ivanuški. To nije ništa drugo do sećanja narodne svesti na praznik Ivana Kupale kada su se prinosile žrtve – žrec je klao jare, a nevinu devojku bi davili u reci. Kasnije je ritual postao humaniji, umesto devojke, u vodu su bacali mlado drvo.

Neotuđiva strana neznabožačkih rituala oduvek je bila i njihova erotska usmerenost – od ritualnog izgovaranja nečistih reči i obnaživanja intimnih mesta do pravog orgijanja koje se danas naziva grupnim seksom.

Naši preci nisu oplakivali upokojenog. Oko lomače za pogreb su pravili bogatu trpezu sa prejedanjima i obilnim prinosima, trke konja, takmičenja boraca. I ponovo obavezna žrtva, posebno ako je umirao muškarac. Zajedno sa njim na onaj svet je išla i njegova voljena žena ili ljubavnica. Žena je morala sama da donese tu odluku, ali da se iznenada ne bi predomislila, nju ni na trenutak ne bi ostavljali samu i neprestano bi je opijali narkoticima. Smrt žrtve je bila užasna: pre nego što bace telo u lomaču, žrec bi joj zario nož u srce, a žene bi bukvalno razbijale udarcima glavu nesrećnice cepanicama.

  1. „Hrišćanstvo je religija slabih i siromašnih, to je religija robova“.

Kao dokaz „ropskog“ hrišćanstva oduvek navode tezu: „okreni drugi obraz neprijatelju“. Međutim, tu se govori samo o svom „obrazu“, što znači da opraštaš svom ličnom neprijatelju, ne svetiš mu se i ne umnožavaš zlo; ni u kom slučaju ne okreći neprijatelju „obraz“ bližnjeg – njega zaštiti čak i cenom svog života! A on će tebe isto tako zaštititi.

Hrišćansko smirenje nije smirenje pred zlom već pred Bogom. Izraz „sluga Božiji“ označava i priznanje Božije svemoći i spremnost da se odbrani Njegova zamisao o svetu – ovde „sluga“ treba da se pretvori čak u hrabrog „vojnika“ u borbi protiv sila zla. Naš Svetitelj, Teodosije Pečerski je u vezi sa tim govorio: „Živite mirno ne samo sa prijateljima, već i sa neprijateljima, ali samo sa svojim, a ne sa neprijateljima Božijim“.

Spoj takvog „ropstva“, slobode i hrabrosti hrišćanina očigledni su u rečima Apostola Petra koji je učio: „Budite, dakle, pokorni svakom redu ljudskom, Gospoda radi: ako caru, kao gospodaru; Ako li namjesnicima, kao njegovim poslanicima za osudu zločincima, a za pohvalu onima koji dobro čine. Jer je tako volja Božija da dobro čineći ućutkujete neznanje bezumnih ljudi; Kao slobodni, a ne kao oni koji koriste slobodu za prikrivanje zlobe, nego kao sluge Božije“ (1 Petr. 2:13-16)

Ove reči pokazuju i lažnost tvrdnje da tobož hrišćanstvo zapoveda „ropsko“ potčinjavanje svakoj vlasti jer „nema vlasti da nije od Boga“. Apostoli su govorili o samom principu vlasti kao suprotnosti anarhiji, i imali u vidu vlast koja sama služi Bogu: „starješina je sluga Božiji tebi za dobro“; takav „Božiji sluga je osvetnik, da izlije gnjev na onoga koji zlo čini“ (Rim. 13:1-4). O odnosu hrišćana prema nedostojnoj vlasti može da se sudi po Hristovim rečima o Irodu ili Svetih Otaca o Julijanu Odstupniku. A naš prepodobni Josif Volocki je jasno govorio da nepravedni car „nije Božiji sluga, već đavo“ i da je potrebno protiviti mu se čak pod pretnjom smrti. Sveti mitropolit Filip koji je smelo izobličio Ivana Groznog je očigledan primer za to.

Na taj način, hrišćanstvo uopšte nije slaba, već plemenita i hrabra religija. Dovoljno je pogledati rusku istoriju da bi se videlo kakva je bila naša „hrišćanska slabost“: u jednu državu je ujedinjeno šestina planete Zemlje i pritom ne toliko silom, koliko dobrom, donošenjem visokog morala, i bez posezanja za samobitnošću naroda u čije se zemlje dolazilo.

http://k-istine.ru/paganism/paganism_ostaev.htm