NASLOVNA » NEOPAGANIZAM » Neopaganizam (transkript radio emisije iz serijala ‘Apologet’ na radiju Radonjež) – Sveštenik Georgije Maksimov

Neopaganizam (transkript radio emisije iz serijala ‘Apologet’ na radiju Radonjež) – Sveštenik Georgije Maksimov

Glavni moto neopaganizma. Problem u formiranju celovitog sistema u neopaganizmu. Faktor koji ujedinjuje sve neopaganske grupe. Hrišćanski odgovor na neopagansku tvrdnju da hrišćanstvo od ljudi pravi slabiće, a neznaboštvo ih čini moćnim.

Neopaganizam predstavlja projekat za razaranje naše zemlje. Šta se može uočiti u ovom pokušaju? U pitanju je zanos povratka religiji predaka, ovi ljudi govore da su tobož svi naši problemi počeli od trenutka prihvatanja hrišćanstva, da je pre dolaska hrišćanstva kod nas tobož postojala velika civilizacija Rusa, Slovena, neznabožačka civilizacija. Govore: ‘Neophodno je da se vratimo religiji predaka’, misleći pritom na neznaboštvo.

Međutim, upravo nam je o slovenskom neznaboštvu poznato vrlo malo, njegove tradicije se nisu očuvale, to jest, učenje koje se prenosi iz pokoljenja u pokoljenja. Sačuvali se samo u pojedinim odlomcima i pričama neka pominjanja imena bogova, neka pominjanja običaja i rituala drevnih Slovena. I to je sve. Celoviti sistem se iz ovoga ne može izgraditi.

Međutim, neznabošci i ne pokušavaju tako nešto, oni stvaraju svoj sopstveni sistem, svoje sopstveno religiozno učenje za koje objavljuju da je u pitanju tobož naša iskonska vera. Osim pokušaja rekonstrukcije nestalih i umrlih slovenskih verovanja, sve neznabošce ujedinjuje i negativan odnos prema Pravoslavlju. Oni vole da govore da neznaboštvo uči čoveka da bude snažan, dok je hrišćanstvo sa svojim ‘okreni i drugi obraz’ religija slabića i zato Rusi treba da se vrate neznaboštvu da bi postali moćni.

U pitanju je prilično zabavan argument ako se uzme u obzir da je tradicionalno neznaboštvo religija koja je, bez izuzetka, izgubila od svih drugih religija sa kojima je dolazila u kontakt. U slučaju sudaranja neznaboštva i budizma, pobeđuje budizam; sudaraju se neznaboštvo i hrišćanstvo, pobeđuje hrišćanstvo; neznaboštvo i islam, pobeđujei slam. Upravo su na taj način ove religije i postale svetske, pobeđujući neznaboštvo. Upravo je tradicionalno, autentično neznaboštvo, koje potiče od predaka, tokom istorije gubilo od svakoga sa kim se sudaralo. A više od svega izgubilo od hrišćanstva. Za divljenje je kako današnji ideolozi paganizma govore kako treba da se vratimo nečemu što je poraženo od svih da bismo postali snažni. To je isto kada bi nama predložili da naučimo boks od boksera koji je izgubio sve svoje borbe. Nešto nalik tome nam predlažu i neopagani.

Hrišćanski odgovor na neopagansku parolu o poštovanju predaka. ‘Sloveno-arijske vede’. Korišćenje nacističkih simbola u neopaganizmu.

Sada ćemo razmotriti neke od najupornijih izmišljotina, najsnažnije izjave neopagana kojima oni vrše svoju propagandu i zbunjuju ljude. Uz pomoć kojih i pokušavaju da odvuku ljude iz okrilja Crkve u svoja neznabožačke zajednice.

Prvo što ćemo govoriti je o poštovanju predaka. Neznabošci su svakome ko je spreman da sluša, spremni da isperu uši sa: ‘Poštuj svoje pretke’, ‘Treba slediti običaje predaka, treba živeti onako kako su živeli i verovali i naši preci’. Pritom, pod ‘precima’ isključivo misle na one koji su živeli pre Krštenja Rusije, pre više od 1000 godina i koji su ispovedali neznaboštvo.

Zašto samo njihovim pravilima i običajima treba slediti, prihvatati samo njihov pogled na svet? Niko od nas ne zna svoje pretke do 9, 10. veka. Niko uopšte ne zna u šta su tačno oni verovali, kakva su imena imali. Naravno, postoje o tome drevna svedočanstva kod drugih autora, iz drugih naroda, nešto se može saznati i iz arheologije. Međutim, kao što smo već rekli, celoviti sistem na ovome ne može da se izgradi, podataka je jako malo. Kao drugo, čak i ako su ovi podaci poznati, kao po pravilu, oni su poznati samo stručnom delu javnosti. I kao treće, neznabošci se pozivaju ne na te konkretne podatke, već na svoja sopstvena izmišljanja o našim precima. Oni govore: ‘Mi sve znamo, postoje recimo ‘Sloveno-arijske vede’ koje su prvi put objavljene 2000-te godine. Ili ‘Velesova knjiga’ koja je objavljena u širokoj meri početkom 90-ih godina. Ili iz radova akademika Ribakova koji su objavljeni 80-ih godina.

Sa ‘Sloveno-arijskim vedama’ je posebna situacija. Njih je napisao Aleksandar Hinevič koji ih predstavlja kao da su napisane pre 40 000 godina kod nas, u drevnosti, da je tamo izloženo sve u šta su verovali naši preci, da mu je tobož neko sve to pokazao na nekakvim zlatnim pločama, on je to prepisao, zatim su te zlatne ploče sakrili, njih nikome ne pokazuju. Originale je nemoguće pokazati, jer će ih naučnici uzeti i pokvariti, uništiti, itd. Prilično zabavno. Zabavno je to što tome ljudi veruju.

Ako bi nam neko prišao i rekao: ‘Znaš, sada ću ti ispričati svu istinu o tom pradedi. Znam sve o njemu, od tebe su krili tu istinu.’ Sledi pitanje: ‘A odakle ti znaš o tome?’ On nam odgovara: ‘Nabavio sam njegov dnevnik koji je pisao’. Normalno je da bi svako pitao: ‘A da li mogu da pogledam taj dnevnik?’ I zamislimo da nam čovek odgovara: ‘Znaš, taj dnevnik je napisan takvim šiframa, da jedino ja mogu da ga razumem, ne mogu da ti ga pokažem, nikome ne mogu da pokažem. Glavno je međutim da veruješ onome što ti ja govorim. Živi onako kako te ja budem učio, jer bi tvoj pradeda tako želeo’. Teško da bi bilo ko dozvolio sebi da ga neko pravi glupim na ovaj način.

Međutim, dok niko ne dozvoljava da od njega prave budalu kada se govori o jednom našem pretku, kada govore o mnogim pokoljenjima naših predaka, ljudi se, koliko god to čudno bilo, na sve to love. Pritom je vrlo očigledno, govori se o vrlo očiglednim stvarima, recimo da su ti slovenski bogovi leteli na letećim tanjirima, pucali iz lasera. U sve to nam se predlaže da verujemo kao u iskonsku slovensku religiju i koliko god to čudno bilo, nalaze se ljudi koji u to veruju.

Zanimljivo je da nam neznabošci, pod vidom poštovanja tih naših mitskih predaka, predlažu da koristimo nacističku svastiku, pozdrav sličan nacističkom. Naravno, mi lično ne znamo naše pretke koji su živeli pre 1000 godina, međutim naše pretke koji su živeli za vreme Drugog svetskog rata odlično znamo. Neko od nas ih je video lično, uspeo da ih vidi dok su još bili živi, neko ih poznaje preko priča svojih roditelja. Međutim, sa 100% sigurnosti znamo kako bi naši preci koji su se borili sa fašistima primili vest da njihov unuk ili praunuk na sebe stavlja svastiku u vidu kolovrata, diže desnu ruku u nacističkom pozdravu. Oni bi to prihvatili kao uvredu.

Vidite šta se događa. Pod predlogom nečijih izmišljotina o tome kako su tobož živeli naši preci pre hiljadu godina, nama predlažu da pljujemo na sećanje naših realnih predaka koje odlično znamo. Javlja se pitanje, o kakvom poštovanju predaka može da se govori? Svastika i rat protiv fašizma su pojedinačni primer. Može se govoriti o važnijim stvarima. Ja znam svoje pretke do šestog kolena, do kraja devetnaestog veka. Mnogi naši slušaoci, ako ulože napor, uz pomoć arhiva takođe mogu da saznaju podatke o svojim precima do devetnaestog veka.

Ko su bili slovenski preci? Neopagansko ispovedanje degradacije duhovnog razvoja naroda. Izmišljotina o ‘nasilnoj hristijanizaciji’ Slovena i hrišćanski odgovor. Tri pitanja za neopagane.

Svaki Rus, uz možda izuzetak poslednja dva pokoljenja koji su živeli za vreme SSSR-a, svi realni preci o kojima može da sazna, ili čije se fotografije čuvaju u arhivu, svi oni su bili hrišćani. Bilo koji neopaganin, ako dođe na grob svojih predaka videće krst na njima. Mogu se do mile volje odbacivati istorijske činjenice, vikati da su hrišćani iskrivili našu istoriju, međutim, ove krstove su podigli na grobovima tvojih predaka drugi tvoji preci. To je znak da su tvoji realni, a ne izmišljeni preci, i svoj život i smrt poveravali Raspetome na Krstu, da je vera u Hrista za njih bila rođena vera. I kada postaješ neopaganin, ti izdaješ svoje pretke, gaziš sećanje na njih, vređaš ih. Među tvojim precima koji su živeli u komunističko vreme i tvojim precima hrišćanima koji su živeli nakon Krštenja Rusije ima jako mnogo razlika, ali ih jedno ujedinjuje 100%. Kada bi saznali da njihov potomak postaje neznabožac i da će se klanjati idolima, i jedni i drugi bi odmahnuli glavom i rekli bi da ih je sramota zbog takvog potomka.

Neopaganima se može predložiti da se zamisle nad sledećim. Od vremena Krštenja Rusije minimum 40 pokoljenja naših predaka je ispovedalo hrišćanstvo. Kada nas ideolozi neopaganizma ubeđuju da je hrišćanstvo glupa i nepravilna religija, oni sramote naše pretke, uveravaju nas da je ne jedno ili dva, već čitavih 40 pokoljenja naših predaka, uključujući i one koje lično znamo – grešilo, vodilo nepravilni život, da smo dužni da se odreknemo od načina života kako je živelo 40 pokoljenja naših najbližih predaka, da treba da izaberemo pogled na svet koji će nas učiniti tuđim za tih 40 pokoljenja naših predaka.

Uzgred rečeno, ne radi samo o 40 pokoljenja predaka, neopagani u principu sramote istoriju našeg roda. Jer ako hrišćani govore da su naši preci ranije bili u zabludi, a zatim prihvatili istinitu veru, na taj način se događa duhovni razvoj roda – od zablude ka istini. Neopagani govore suprotno – da su naši preci ranije imali istinitu veru, dok su bili neznabošci, a zatim su, primajući hrišćanstvo, oni na 1000 godina otpali u zabludu. To jest, oni govore da se tu dogodila degradacija roda. Koji od ovih predstava zaista sramoti naš rod? Ako se izvuče zaključak iz ovoga, ukratko, vidimo da neopagani prikrivanjem rečima o poštovanju predaka zapravo govore uvredljive stvari za naše pretke.

I to se vrlo jasno vidi ako se obratimo još jednoj temi koju neopagani jako vole, tobožnjem nasilnom Krštenju Rusije. Evo recimo citata iz popularnog neznabožačkog filma: ‘Za 12 godina hristijanizacije samo je u oblasti Kijeva od 12 miliona ljudi, fizički uništeno 9 miliona’. Međutim, ovo nije samo iz ovog filma, jako puno neopaganskih autora pominje ovu frazu. To jest, u pitanju je neznabožačka verzija Krštenja Rusije. Naravno, ova verzija nije usmerena na ljude koji će početi da postavljaju pitanja: ‘Odakle vam ovi podaci, ko vam ih je preneo,  na osnovu kojih istorijskih izvora? Kako se može objasniti činjenica da toliki ogroman broj ljudi nije mogao nikako da živi na tako malom prostoru kijevske oblasti?’

Naravno, auditorija na koju računa neopagani neće postavljati slična pitanja. Međutim, pretpostavimo da neopagani govore istinu. I šta sledi iz toga? Hajde da prosto pogledamo i izračunamo neke stvari u okviru ove neopaganske izmišljotine.

Koliko je vojnika imao knez Vladimir? Poznato je da je lična pratnja, ljudi koje je lično plaćao brojala oko 400 ljudi. Ako bi se mobilisali baš, baš svi, najveći maksimum armije koju je mogao da okupi knez je bio 80 000 ljudi. Svedočanstva premongolske Rusije ne pominju veću brojčanost armije. To jest, 80 000 je maksimum i kao što znamo, u pitanju su tek kršteni ljudi, dojučerašnji neznabošci Sloveni, koji u toj kijevskoj oblasti imaju rođake i prijatelje. Šta, zar su i njih nasilno krstili? 400 hrišćana je nasilno primoralo 80 000 vojnika neznabožaca da prime Krštenje i oni se nisu pobunili ne samo na Krštenju već i kada su ih poslali da istrebljuju svoje najbliže? Dobro, pretpostavimo da je tih 80 000 vojnika bilo toliko pokorno knezu da su sve zapovesti ispunili bespogovorno. Ali šta ćemo sa onih uništenih 9 miliona neznabožaca? U to vreme nije bilo oružja za masovno uništenje, samo mačevi, koplje, strele. Svaki čovek je morao biti ubijen sopstvenim rukama. Pritom, poznato je da je na drevnoj Rusiji svaki odrasli muškarac imao oružje i teško da bi sedeo sklopljenih ruku, ako bi knezovi vojnici došli da mu ubiju porodicu.

Shvatate sliku u koju nam neopagani predlažu da verujemo? 80 000, uzimamo sami maksimum, 80 000 hrišćana naoružanih lukovima i mačevima je svega za nekoliko godina ubilo 9 miliona neznabožaca, od kojih su minimum 2 miliona ljudi bili zdravi muškarci koji su imali isto takvo oružje kod svoje kuće. Kakav slepac treba da budeš da pri 20 puta većoj brojčanosti dozvoliš da budeš istrebljen i ti i tvoja porodica? Po verziji neopagana, takvi su bili naši preci, takvima ih je učinila rodna, neopaganska vera.

Ovde se javljaju tri pitanja. Prvo pitanje: hrišćani govore da su naši preci dobrovoljno primili novu veru kao slobodni ljudi, verujući izboru kneza koji je taj izbor razmatrao sa starešinama. Neopagani govore da naši preci nisu želeli da se krste, ali ih je šaka hrišćana po naređenju kneza naterala na silu, a tri četvrtine prosto istrebila, bez obzira na ogromnu prednost koju su naši preci imali u svojoj brojnosti. Koja od ovih verzija ponižava sećanje na naše pretke? Koja od njih ih predstavlja kao bezvoljne, zaboravljene slabiće, a koja kao slobodne ljude?

Drugo pitanje: ako su hrišćani u to vreme bili u stanju da pobede toliku brojčanu nadmoć i silu neznabožaca, to onda znači da hrišćanstvo od čoveka stvara nepobedivog vojnika. Kako se ovo spaja sa uverenjem neznabožaca da je hrišćanstvo religija ‘slabića’, dok nas neznaboštvo može učiniti snažnima?

Na kraju, treće, najzanimljivije pitanje. A gde su u to vreme gledali slovenski bogovi: Perun, Rod, Svarog, Dažbog i ostala ekipa. Zašto se nisu umešali? Po uverenju neopagana, pri Krštenju Rusije događala se katastrofa neverovatnih razmera – narodu koji je vekovima pravilno poštovao ove bogove i prinosio im žrtve, iznenada se istrebljuje tri četvrtine stanovništva, a preostala četvrtina se nasilno prevodi u drugu veru. Kada će se ti slovenski bogovi umešaju i pomognu, ako ne tada? Jer radi se o svim njihovom poklonicima, čak i više nego samo o poklonicima. Neopagani nas uveravaju da su oni za slovenske bogove ne sluge, već deca. Zamislite da na vaše oči ubijaju tri četvrtine vaše dece, a preostalu četvrtinu primoravaju da se odreknu vas. Vi se ne biste umešali, učinili sve što je moguće da to zaustavite i zaštitite svoju decu. Zašto se slovenski bogovi nisu umešali i pomogli? Šta su oni radili kada su vapila njihova ubijana deca, gde su bili?

Eto, poverovali smo izmišljotinama neopagana o krvavom krštenju Rusije i gledamo šta se iz toga dobija. Imamo tri varijante. Prva varijanta: slovenski bogovi su želeli da pomognu, ali je hrišćanski Bog bio snažniji i oni nisu mogli ništa da urade. Druga varijanta: slovenski bogovi su bili snažniji i mogli su da pomognu ali ih je bilo baš briga za svoju decu i poklonike, nisu želeli ni prstom da mrdnu da bi ih spasili. Treća varijanta: slovenski bogovi prosto ne postoje, zato je normalno da našim precima nije imao ko da pomogne. Koju god varijantu izabrali, ostaje nejasno zašto sada da se vraćamo ovim bogovima. Polazeći upravo iz neopaganskih verzija, ispostavlja se da upravo hrišćanski Bog brine o Svojim slugama više nego što slovenski bogovi brinu o svojoj deci.

Dobro, recimo da je te slovenske bogove baš briga za svoje poklonike i svoju decu. Međutim, hrišćani su uništavali idolišta ovih bogova, prekidali prinošenje žrtava, obarali im idole, a to upravo i dotiče same slovenske bogove. Njih ne samo da su lišili poklonika, već su i njih same maksimalno ponizili. Zašto se tada ovi bogovi nisu umešali? Gde su njihovi leteći tanjiri sa laserima o kojima nam govore ‘Sloveno-arijske vede’? Zar su svi bili na servisu? U ‘Povesti’ Prepodobnog Nestora postoji i povest na koji način su obarali idol Peruna: ‘Kada su ga bacili u Dnjepar, nekoliko neznabožaca je dugo trčalo obalom i vikalo ‘isplivaj bože, isplivaj!“.

Takva je bila poslednja molba Perunu na ruskoj zemlji. Njegovi poslednji poklonici su ga molili ne da ih zaštiti od hrišćana, oni su ga molili da zaštiti sebe, pokaže čudo i pred svima iz vode izvuče svoj oboreni idol. Zaista, bio bi efekat da je on to uradio. Možda bi se i nasilna hristijanizacija zaustavila? Ali, ništa od toga se nije dogodilo, čak štaviše, kada su konačno talasi izbacili idola do obale, čovek koji se našao tamo ga je nogom gurnu sa obale uz reči: ‘Ti, Perunče, jeo si do sita i pio, sada, plivaj dalje!’Dakle, ne samo protiv naoružanih knezovih vojnika, već i protiv jednog nenaoružanog čoveka Perun je bio nemoćan. To su isti oni slovenski bogovi koje današnji neznabošci vole da crtaju kao moćne vitezove u borbi, za koje govore da, eto, oni nisu kao Hristos Koji je učio da se okrene drugi obraz i nije se protivio kada su Ga raspinjali. Ovi bogovi uče da se treba braniti, uzvratiti. Kako se dogodilo da je cela ta družina moćnih slovenskih bogova izgubila pred Onim Ko je učio da se okrene drugi obraz i ničim nije mogla da pomogne ni sebi ni svojim sledbenicima?

Dakle, ukratko: ako neopagani govore istinu o krvavom Krštenju Rusije imamo samo tri varijante da objasnimo odsustvo delovanja od strane slovenskih bogova. Ili ih prosto nema, ili su ništa pred hrišćanskim Bogom ili ih baš briga za svoje sledbenike i već jednom su već surovo izdali naše pretke. Zato nije jasno – zašto da se vraćamo poštovanju takvih bogova?

Hrišćanski odgovor na neopagansku parolu ‘moj bog me slugom ne naziva’. Odnos neznabožačkih božanstava prema svojim sledbenicima u različitim neznabožačkim religijama. Logika neznabožačkog pogleda na svet.

Pošto smo već dotakli temu neznabožačkih bogova, treba da govorimo i drugoj popularnoj paroli neopagana: ‘Moj bog me slugom ne naziva’. Ovo se predstavlja uvek u sledećem svetlu: ‘Eto, hrišćani sebe nazivaju slugama Božijim, a slovenski bogovi svoje poštovaoce ne smatraju za sluge, već decu’. Jako mnogo su slika (demotivatora) napravili na ovu temu na internetu, nose i majce sa ovim rečima. Prosto pitanje: a odakle vam to?

Svuda i uvek je u neznbožačkim religijama postojao odnos ljudi prema bogovima, kao slugu prema gospodarima. Na primer, u vedskom tekstu je prepisano na koji način se obraćati Varuni, indoarijskom božanstvu: ‘Služiću, kao rob velikodušnom gospodaru, ja, bezgrešni, gnevnom bogu!’ (Rigveda, VII. 86.7). A evo šta piše u šumerskoj molitvi Šamašu: ‘Ja, rob tvoj, zaklinjač, proslavljam tebe’ (Zaklinjanje sunca). A evo iz hetskih molitava bogu sunca: ‘Pogledaj! Pred tobom se savio čovek – rob tvoj!’ (Treća himna Suncu). U egipatskoj knjizi mrtvih, u himni bogu Ra mole za umrlog: ‘Daj da on može da živi tamo [u zagrobnom svetu] kao predani rob duhova’. Kod Eshila, Prometej negoduje jer se Zevs odnosi prema ljudima kao prema robovima (‘Prikovani Prometej’), pritom, kao što znamo, upravo je Zevs pobedio, a ne Prometej. U ‘Starijoj Edi’ govori se da ‘Tor ima robove’.

Tim pre što neki neopagani upisuju i Ra i Varuna i Tora u broj ‘slovenskih bogova’ na čije poštovanje prizivaju. Izgleda im nedostaje broj čisto slovenskih? Zašto bi slovenski bogovi sa svojim poklonicima činili izuzetak, kada znamo da su oni očekivali odnos od ljudi kao slugu prema gospodarima.

Hajde da pogledamo logiku neznabožačkog pogleda na svet. Takozvani bogovi su se smatrali besmrtnim bićima, moćnim, sposobnim da čine čudesa, a ljudi su, normalno, smrtni, slabi, nisu u stanju da čine čuda – zato su i dužni da prinose žrtve bogovima da bi ih umolili za nešto ili umilostivili njihov gnev. I na koji način ovi ‘bogovi’ treba ove nemoćne moljakalice da smatraju ravnim sebi, štaviše, kao ravne sebi?

Od samih prehrišćanskih Slovena nije ostalo pisanih izvora, ali nam je nešto o njihovoj veri poznato iz povesti drugih naroda koji su dolazili u dodir sa Slovenima. Pogledajmo kako su očevici opisivali istinsku, a ne devedesetih godina prošlog veka izmišljenu, drevnu veru Slovena i njihov odnos prema bogovima.

Arapski putnik Ibn Fadlan početkom desetog veka na sledeći način opisuje slovensko poštovanje bogova: ‘Dakle, on prilazi velikoj slici i poklanja mu se… Ne prestaje da se obraća sa molbama čas jednoj, čas drugoj slici, moli za njihovo zastupništvo i uniženo se klanja pred njima.’

Evo kako germanska ‘priča o Otonu Bambergskom’ opisuje reakciju zapadnih Slovena neznabožaca XII veka, kada su neočekivano videli čoveka sa štitom posvećenim Jarovitu, bogu rata, koji niko nije smeo da dodiruje: ‘Pri pogledu na svešteno oružje, stanovnici su u svojoj seoskoj prostoti pomislili da se javio sam Jarovit. Jedni su u užasu počeli da beže, drugi su pali ničice na zemlju’.

Ovo nekako uopšte ne dolikuje na reakciju dece prilikom susreta sa voljenim roditeljima, zar ne? A sve zato što su se zaista naši daleki prehrišćanski preci bojali svojih bogova, o kojima nam sada pričaju priče neopagani i zato što su im pristupali u strahu i poniženju.

Kada je jedan savremeni misionar u razgovoru sa šamanom pitao: ‘Duhovi i bogovi kojima se vi klanjate, da li su oni dobri ili zli’, kao odgovor je čuo. ‘Naravno, zli. Zašto bismo se poklanjali dobrima? Oni su ionako dužni da nam pomažu ako su dobri. A eto, zle je neophodno nekako odobrovoljiti’. Drugi put je već svetovnom istraživaču šaman na pitanje o njihovoj veri, odgovorio: ‘Mi ne verujemo, mi se bojimo’.

Ovo nije za iznenađenje ako se setimo kako se, na primer, javljao indo-arijevski bog Krišna koga uzgred i neki neopagani uključuju u sastav slovenskih bogova pod imenom Krišen ili Krišnij: ‘Vidim u tvom telu mnogo, mnogo ruku, stomaka, usana, očiju, koji se prostiru svuda bez granica… Vidim kako rigaš plamen i spaljuješ svu vaseljenu svojim sopstvenim sijanjem… Sve planete i njihovi polubogovi se nalaze u smetenosti kada vide Tebe sa mnogim likovima… i mnogim strašnim zubima.. Tvoje otvorena usta… Svi ljudi se ustremljuju u tvoja ždrela poput leptira na vatru da bi poginuli u njoj… Vidim kako gutaš ljude sa svih strana tvojim ognjenim usnama… Ne mogu da sačuvam razum kada vidim Tvoje plamene smrtonosne likove… Naši glavni ratnici ustremljuju se u Tvoja zastrašujuća ždrela. I vidim, kako glave nekih ostajući među Tvojim zubima, bivaju smrvljene njima’ (Bhagavad-Gita, II. 16.19-30). Takvi su bili bogovi Arijevaca. Ni slovenski bogovi nisu bili bolji.

Među polabskim Slovenima postojao je kult Crnoboga koji je bio oličenje tamnog načela i kome su prinošene ljudske žrtve. Takođe su i u Rusiji bogovima prinosili ljude na žrtvu. Kada je kijevski knez Svjatoslav 971. godine izgubio bitku pod Dorostrolom, noću tog istog dana su njegovi vojnici, citiram: ‘izašli na ravnicu i počeli da pregledaju svoje mrtvace. Nagomilali su ih pred stenom, zapalili mnogo lomača i spalili, zaklavši pritom, po običaju predaka mnogo zarobljenika, muškaraca i žena. Prinevši ovu krvavu žrtvu, ugušili su nekoliko beba i petlova, daveći ih u rekama Istra’.

  1. godine u samom Kijevu, sin Svjatoslava, knez Vladimir kao neznabožac, odlučio je da prinese na žrtvu Perunu mladića, sina Teofora Varjaga.

Ovo je potvrđeno i od strane arheologije. Sa zaprepašćenjem slušaš neopaganska uveravanja da su tobož drevni Sloveni prinosili isključivo žrtve bez krvi. Do danas je pronađeno i iskopano već osamdeset slovenskih idolišta i kosti ubijenih životinja predstavljaju najuobičajenije pronalaske u njima. U nekima su pronađeni i tragovi ljudskih žrtvoprinošenja. Tako su u idolištu u Volinu (Poljska) otkrivene ljudska lobinja i deo lobanje na ostacima vatre između kamena; na idolištu u Golovnu (Ukrajina) fragment izgorele ljudske lobanje, u iodlištu u Pragu (Češka) – šest ljudskih lobanja u žrtvenoj jami, u idolištu Plocka (Poljska) – dečija lobanja.

Takvi su bili ‘običaji predaka’ do dolaska hrišćanstva u Rusiju. Takvi su bili ‘dobri’ slovenski bogovi i eto šta su oni primoravali svoju ‘decu’ da čine. Recite pošteno: vi biste zahtevali od svog sina ubije dete u vašu čast? Kako biste opisali one koji tako nešto zahtevaju i primaju?

Već nakon krštenja Rusije 1071. godine na Belojezeru se dogodio takozvani ‘ustanak vračara’ koji su predvodili dva vračara koji su došli iz Jaroslavlja. I šta su učinili kada su osvojili vlast u gradu koji su osvojili? Možda nešto predivno? Ne, inicirali su ubistva nekoliko žena, objavljujući da se zbog njih dogodila suša i glad. Kada je knezov vojvoda Jovan Višatič ugušio ustanak, pitao je zarobljene vračare kom bogu se oni mole i gde se on nalazi i čuo je odgovor: ‘Sedi u bezdanu’.

Odnos prema ženama u slovenskom neznaboštvu. Značenje hrišćanskog termina ‘sluga Božiji’. Zašto je izbor slovenskih predaka bio u korist hrišćanskog Boga?

Žene koje se zanose neopaganizmom treba posebno pažljivo da izuče kakva je bila sudbina žene kod prehrišćanskih Slovena. Mnoštvo nezavisnih izvora iz različitih zemalja svedoči da je nakon smrti muža žena bila dužna da ide za njim – ili je sama završavala život samoubistvom ili bi joj pomogli u tome.

Tako pismo Bonifacija kralju Etibaldu iz 744. godine govori da su polabski Sloveni spaljivali na lomačama umrle muževe zajedno sa njihovim ženama; u šestom veku, vizantijski imperator Mavrikije pominje da žene Slovena nakon smrti muža završavaju život kroz vešanje, a o istom tom svedoči početkom desetog veka arapski putnik Ibn Ruste.

Kako jedan od naučnika govori: ‘Kulminacija pogrebnog obreda je bila dobrovoljna ili prinudna smrt pokojnikove žene, a ponekada i družine koja mu je služila. O tome svedoči niz drevnih dokumenata koji postoje kod Mavrikija i Lava Mudrog o južnim Slovenima i kod Titmara o Poljacima… Što se tiče istočnih Slovena, niz arapskih pisaca ukazuje na isti običaj i kod njih… međutim, najsnažniji, dramatičan opis takve ‘dobrovoljne’ smrti žene poznatog ruskog vojnika negde na Volgi opisao je Ibn Fadlan’. ovom dokumentu se opisuje kako su devojku koja se dobrovoljno javila da prati u zagrobni svet umrlog, na početku napili, a zatim su joj, kada je pred ulazak u prostoriju sa upokojenim počela da se koleba, ‘pomogli’ i ugurali unutra. Tamo su je grupno silovali, nakon čega su je ugušili.

Naučnik Niderle nastavlja: ‘Pored žena prinošenje na žrtvu gospodaru mladića, konja i pasa, predstavljalo je neizbežnu posledicu goreopisanog običaja koji je takođe posvedočen i kod Slovena. U vezi sa tim postoji mnoštvo arheoloških svedočanstava… Zanimljivu osobenost ovog običaja primetio je još Masudi: na žrtvu se nije prinosila samo žena umrlog muža; kada je umirao neoženjeni mladi čovek, na žrtvu su prinosili devojku, obezbeđujući mu na taj način ženu koju nije imao za života’. Sve ovo je potvrđeno i od strane arheologije, na primer, u raskopinama u humki Crna Grobnica koje pripadaju desetom veku, pronađeni su ostaci robova i robinja koji su sahranjeni zajedno sa gospodarem. Žena je takođe sahranjena sa svojim mužem.

Takva je neznabožačka Rusija koju smo izgubili. Takvi su običaji predaka, takvi su bili zahtevi drevne slovenske religije, takva su bila ‘pravila bogova’. Naši daleki preci su radili gorepomenute stvari ne zato što su sami nalazili zadovoljstvo u prolivanju krvi, već zato što su ih na to prinuđivali oni kojima su se klanjali. O tome svedoči germanski hroničar Titmar Merzegburski koji govori da se kod Slovena, citiram: ‘strašni gnev bogova umilostivljuje krvlju ljudi i životinja’. Opis straha Slovena od gneva bogova nalazi se i u ‘Sagi o Olafu Trjugvasonu’ koji je sačuvao reči Slovena: ‘Bogovi će se razgneviti na tebe i ti ćeš izgubiti cvet svoje mladosti. Jako bih želeo da se smiriš pred njima jer se bojim za tebe, da ne obruše na tebe tako snažan gnev kojem sebe izlažeš’.

Zaista, postojao je jako veliki strah da bi se bilo spremno i na ubistvo nevinih zbog tog straha. I bez sumnje, naši preci nisu imali nikakve sumnje u vezi sa onima koji su izazivali takav strah, koji su neprestano pretili gnevom i prognevivši se, umirivali samo ubistvom koje je izvršeno u njihovu čast.

Znajući sve to, počinješ da shvataš zašto se tako lako i brzo Rusija obratila u hrišćanstvo. I pre Vladimira je na Rusiji postojalo hrišćanstvo čak se i bez kneževske podrške širilo veoma dobro. Kada su naši preci slušali: ‘Hrišćanski Bog ne zahteva tako nešto od Svojih slugu’, nije za iznenađenje što se mnogima to dopadalo.

Recimo malo i o tome zašto naši preci koji su učinili izbor u korist hrišćanstva nisu smatrali sramotnim, već pohvalnim naziv sluga Božiji. Kod nas je pod uticajem komunističke tradicije formirana stereotipna predstava: sluga predstavlja nisko, poniženo, zaboravljeno biće bez ikakvih prava. Zapravo, položaj sluge je zavisio od položaja njegovog gospodara. Što je bio viši položaj gospodara, to je viši bio i položaj sluge. Sluga kneza ili cara se oblačio i hranio, koristio privilegijama više od slobodnog seljaka. On se nalazio i pod zaštitom jer niko nije smeo da povredi slugu vladara, shvatajući sa kim će imati posla nakon toga. Ukratko govoreći, sluga kneza je bio obezbeđen, zaštićen i oslobođen mnogih problema koji su stajali pred slobodnim seljakom.

Dakle, biblijski izraz „sluga Boga Svevišnjeg“ (Dan. 3:93) za ljude u drevnosti nije označavao poniženost i odsustvo slobode, već upravo obrnuto. Što je bio viši položaj gospodina, to je bio viši i položaj sluge; pošto niko iznad Jedinog Boga Tvorca ne postoji i ne može da postoji, nazivanje sebe Njegovim slugom označavalo je da ti ne zavisiš ni od čega u ovom svetu, da ništa zemaljsko nema vlast nad tobom, da si potpuno slobodan i od ljudi i od rulje manijaka koji sebe nazivaju neznabožačkim bogovima. Naziv „sluga Božiji“ oslobađao je od ropstva svima bogovima i duhovima „koji sede u bezdanu“, koji su zahtevali i krv i smrt, koji su držali ljude u strahu.

Savremeni ljudi naivno smatraju da ako sebe ne nazivaju slugama Božijim onda zbog toga postaju slobodni. Drevni ljudi, naši preci, bili su umniji. Oni su shvatali da „svaki koji čini grijeh rob je grijehu“ (Jn. 8:34). Možeš koliko god želiš da vičeš da si slobodan; ako nisi u stanju da uzdržiš svoj gnev, onda si rob – greha; ako nisi u stanju da kontrolišeš svoju pohotu – sluga si pohote; ako nisi u stanju da se uzdržiš od alkohola, sluga si pijanstva, itd. Kada te tvoje strasti vuku tamo gde ti samo ne želiš – o kakvoj slobodi tu onda može da se govori? Ropstvo – jednostavna reč koja označava zavisnost. I ta zavisnost oslobađa od zavisnosti suprotnom. Kako govori Sveto Pismo: „Oslobodivši se pak grijeha, postadoste sluge pravednosti… Jer kada bijaste robovi grijeha, slobodni bijaste od pravednosti“ (Rim. 6:18-20).

Dakle, služenje (ropstvo) istini oslobađa od služenja (ropstva) laži. Služenje Bogu oslobađa od služenja đavolu i svim lažnim bogovima.

Pred našim precima je stajao izbor između služenja (robovanja) bogovima koji su zahtevali da im se prinose ljudi na žrtvu i služenja (robovanja) Bogu Koji je Samog Sebe prineo na žrtvu za ljude. Ako se uzme u obzir šta je Taj isti Bog rekao Svojim sledbenicima: „Više vas ne nazivam slugama… nego sam vas nazvao prijateljima“ (Jn. 15:15), „poznaćete istinu, i istina će vas osloboditi“ (Jn. 8:32), „jer ste vi, braćo, na slobodu pozvani“ (Gal. 5:13), jer On „onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija“ (Jn. 1:12), onda nakon ovoga izbor naših predaka uopšte ne iznenađuje.

Maštanja i izmišljanja neopagana kao temelj njihovih religioznih sistema. Neopaganska teorija o terminu ‘Pravoslavlje’ i tobožnjoj krađi ovog termina od strane hrišćana. Neopaganska teorija o ‘zlatnom veku paganizma’. Veličina civilizacija pre i nakon primanja hrišćanstva. Šta se dogodilo sa Slovenima koji su nastavili da se drže paganizma.

Ako pređemo na druge neopaganske argumente, treba reći nešto što će im možda biti neprijatno i teško da čuju, ali što jeste gorka istina. Radi se o tome da nijedan drugi religiozni sistem, čak i među onima koji su se nedavno pojavili, ne može da se pohvali tolikim nivoom falsifikata, očiglednog bezumlja i potpuno gluposti koju pokazuju tekstovi neopagana. Oni su tu prosto bez konkurencije. O čemu god da govorimo – o učenju religije, istoriji, lingvistici – oni se trude da iznesu tone laži. Pri čemu najviše ostavlja utisak čak ne sama laž, već da se često ona predaje u očigledno bezumnoj formi, a ipak se nalaze oni koji to prihvataju za čistu istinu.

Na primer, među neopaganima su popularne predstave o tome da su tobož u ruskom jeziku kodirani podaci o dohrišćanskom pogledu na svet našeg naroda i oni kao dokaz svojih pogleda na svet navode masu primera. Tu su i proizvoljne etimologije sa zaključcima koji se daleko protežu, objašnjavanje svima poznatih reči kao skraćenica ili anagrama. Ljudi sa nekim samozaboravom prave gomile od svega što im dolazi u glavu.

Jedan od njih, na primer, piše: ‘Lada je majka većine bogova, boginja lepote… od Lade potiču reči ‘slatki’ i čak engleska reč ‘ledi’. On dalje reč ‘kultura’ objašnjava kao ‘kult boga Ra’. Još jedno objašnjenje: reč ‘istorija’ tobož znači ‘iz Tore ja’, i zato istoričari ne treba verovati, već treba verovati ‘biserima’ neopagana.

Ovo je toliko tupo, glupo i bezumno da je za divljenje kako to može uopšte da funkcioniše, kako mogu da se nađu ljudi koji će tome poverovati, ali eto, radi i ceo internet je ispunjene neopaganima koji se potpuno ozbiljno pozivaju na ova ‘lingvistička otkrića’ i kao na nepokolebivi dokaz njihovih teza koje kada istinsku naučnici – lingvisti vide počinju da se smeju.

Od njih mi na primer, učimo da reč ‘samarjanin’ potiče od spoja reč ‘sam arije’ i sledi, označava arijske narode. Međutim, zanimljivo, a zašto nije od reči ‘samuraj’? Takođe liči. Reč ‘pop’ je tobož skraćenica od ‘prah otaca pogazio’. A zašto ne bi bila ‘pamćenje otaca proslavio’? Ljudi veruju prvom što im se kaže.

Ove gluposti su razlog zašto su se neopagani pretvorili u predmet podsmeha za ceo internet. Tamo ne samo hrišćani, ateisti, ljudi najrazličitijih pogleda, kada vide još jedan u nizu ‘bisera’ i tumačenja neopagana različitih reči, oni postaju predmet velikog mnoštva šala i ruganja.

Prešli bismo sada na nešto još važnije. U pitanju je još jedna izmišljotina neopagana koju treba da pokažemo. Ona je za njih veoma važna, oni tvrde da su hrišćani tobož od njih ukrali reč ‘Pravoslavlje’.

Tobož se po predstavama drevnih Slovena svet delio na tri dela: ‘Prav’ (svet bogova), ‘Jav’ (svet ljudi) i ‘Nav’ (zagrobni svet). I eto, upravo su slovensku neznabožačku religiju na početku i nazivali ‘pravoslavlje’, podrazumevajući pod tim ‘slaviti Prav’. A hrišćanstvo u Rusiji se tobož od samog početka nazivalo pravoverje, a tek kasnije, u 17. veku, patrijarh Nikon je pozajmio reč ‘pravoslavlje’ radi označavanja vere hrišćanske Crkve.

Navešću citat iz popularnog neopaganskog filma ‘Igra bogova’: ‘Nekad je postojala hrišćanska crkva ortodoksna grčkog obreda i postojalo je slovensko pravoslavlje, to jest, kada slave Prav, to jest stara dohrišćanska vera. I ovaj period dvoverja je postojao sve do 1666. godine, to jest, do vremena Nikona, kada je Nikon poželeo da pripiše hrišćanima sve pobede pravoslavlja. On je naredio da se napišu nove bogoslužbene knjige u kojima su reči ‘pravoverna’ vera hrišćanska zamenjene sa ‘pravoslavna’. Međutim, sledbenici starog obreda su odbili da prepisuju svoje bogoslužbene knjige i njih su takođe počeli fizički da uništavaju’.

A u radio polemici Aleksandra Hineviča ‘Kolovrata’ tvrdi se da se pozajmica dogodila još kasnije – bukvalno za života naših dedova i baka: ‘Oni su prisvojili 1945. godine, u ’45. godini naziv ‘pravoslavlje’. Ortodoksija se prevodi kao ‘pravoverje’… Pre revvolucije hrišćanska crkva u državi se nazivala kako? Ruska ortodoksna crkva grčkog obreda.’

Neopagani su ovo prihvatili sa potpunim poverenjem i sada uvereno pitaju hrišćane: ‘zašto su pravoverni ortodoksi ukrali termin ‘pravoslavlje’? Uopšte, ova neopaganska ideja predstavlja svojevrsni test na potpuno neznanje. Da bi je neko prihvatio mora da bude neznalica istovremeno u sedam različitih oblasti.

  1. Neznanje u sferi drevnog slovenskog paganizma. Tome mogu poverovati samo oni koji ne znaju da drevni Sloveni uopšte nisu znali ni za kakav ‘Prav’, i sami nazivi ova ‘tri sveta’ ne nalaze potvrdu u izvorima o realnom slovenskom paganizmu, već su osnovani jedino na falsifikatu iz 20. veka kao što je ‘Velesova knjiga’.
  2. Neznanje u sferi ruskog jezika. Pošto po pravilima sastavljanja reči u ruskom jeziku ako bi osnova bila reč ‘pravь’, odatle bi poticalo da stoji ‘pravEslavie’, jer reči koje se završavaju sa mekim znakom ‘ь’ sa glagolom se sjedinjuju kroz ‘e’ (mыšь – mыšelovka).
  3. Neznanje u sferi grčkog jezika. Pošto se reč δοζα sa grčkog prevodi upravo kao ‘slava’, a ne ‘vera’. Na primer izraz ‘δοχα τω Θεω’ znači ‘slava Bogu’. Razume se da ljude iz ciljne grupe neopagana mrzi da odu do najbliže biblioteke i pogledaju drevni grčko-ruski rečnik, ali opet, mogu da provere tu činjenicu preko internet prevodioca Google, u svakom slučaju za tako nešto im je potrebno nekoliko sekundi.
  4. Neznanje u sferi drevne ruske tekstologije. Mnoštvo drevnih slovenskih tekstova koristi reč ‘pravoslavlje’ upravo za označavanje hrišćanske vere. Na primer, u napisanom oko 1040. godine ‘Slovu o Zakonu i blagodati’ Mitropolita Ilariona Kijevskog čitamo: ‘Hvali glasom hvale rimska zemlja Petra i Pavla…’ zatim navodi imena Apostola i zemlje koje su prosvetili i završava sa ‘sve zemlje, gradovi i narodi poštuju i slave svaki svog učitelja kojima su naučeni pravoslavnoj veri’. Ovo se nalazi u rukopisu Sinodalnog sabranja broj 591 (GIM) koji datira iz druge polovine 15. veka – to jest, ne samo tekst, već i rukopisi koji ga čuvaju, odnose se na vreme pre 17. veka, tim pre, pre 20. veka.
  5. Neznanje u sferi ruske istorije. To da su staroverci ili staroobrednici koji su imali sukob sa patrijarhom Nikonom bili hrišćani, da imaju isti takav naziv ‘pravoslavni’ u svojim knjigama isto kao i naša Crkva, da oni nisu ‘slavili prav’ i da se do sada nazivaju pravoslavnom crkvom – to je očigledno i da ne zna to može samo čovek koji apsolutno ne poznaje istoriju našeg naroda. A da ne govorimo za 1945. godinu. Ne govorim o bibliotekama, one predstavljaju nešto teško za većinu ljudi. Međutim, čak je na internetu postavljena masa skeniranih prerevolucionih knjiga između ostalog i od strane protivnika hrišćanstva. Sve one pokazuju da se Crkva u Rusiji pre Revoluciji nazivala ‘Pravoslavnom’, a ne ‘Ruskom ortodoksnom crkvom grčkog obreda’. Ovaj naziv se može naći jedino kod neopagana.
  6. Neznanje u oblasti istočnoevropske istorije. Ne samo Ruska, već se i Srpska i Bugarska Crkva nazivaju ‘Pravoslavnim’ Crkvama i koriste termin ‘pravoslavlje’ od najdrevnijih vremena. Moskovskom patrijarhu oni nikada nisu bili potčinjeni i nalazili su se na teritoriji drugih država, a Bugari su čak i pre Rusa postali pravoslavni.
  7. Neznanje u oblasti savremenih crkvenih dešavanja. Radi se o tome da su sveštenoslužitelji koji su bežali nakon Revolucije u inostranstvo stvorili Rusku Zagraničnu Crkvu koja se nije potčinjavala Moskvi ni 1945., ni pre. 2007. godine. Veliki deo nje se sjedinio sa Crkvom u Rusiji a deo nje je odbio da se sjedini i ostao je u raskolu. Pritom i jedni i drugi sebe nazivaju Pravoslavna Crkva, a ne ‘pravoverna’ i njihovi dokumenti još od 20-ih godina prošlog veka koriste reč ‘Pravoslavlje’. To već nije istorija, nije predanje duboke drevnosti, u pitanju su naši savremenici sa kojima je moguće upoznati se i postaviti im direktno pitanje. Najprostija pretraga na internetu će za pet sekundi pokazati i sajt ‘Ruske Zagranične Crkve’ i sajt ‘Ruske pravoslavne staroobredne crkve’. Međutim, bez obzira na to, neopagani tvrde da, citiram ‘crkvenjaci emigranti koji nisu prihvatili novu crkvu ostali su staroobrednici i do sada nastavljaju da služe van granica u pravovernoij crkvi koju zovu Ruska grko-katolička ortodoksna crkva grčkog obreda’.

Shvatate, koliko je potrebno da smatraš budalama one kojima se obraćaš, jer je u pitanju očigledna laž koja se lako proverava. Pritom, laž istovremeno u sedam oblasti. Međutim, zaista postoje ljudi koji tome veruju i to prihvataju.

Još jedna izmišljotina o kojoj treba govoriti je izmišljotina o tobožnjem ‘zlatnom veku paganizma’ u Rusiji, da su tobož pre Krštenja naši preci imali veliku civilizaciju, uspehe, pobede, poduhvate, a da je tobož hrišćanstvo donelo mračna vremena degradacije za naš narod koji traje već 1025. godina. Pošto prosečni žitelj nema apsolutno nikakvih znanja o dohrišćanskoj Rusiji, onda slušaocima možeš da stavljaš bilo šta u uši i kao istorijske činjenice predstavljaš raznorazne slovenske fantazije bez ikakve prepreke. Nakon primera sa ‘pravoslavljem’ već shvatamo da su neopagani najpoverljiviji ljudi na svetu. Oni veruju čemu god, ne pitaju za dokaze, ne proveravaju argumente i čak se i ne zamišljaju.

Međutim, hajde da se ovde ipak malo zamislimo. Ako bi u neznabožačkom periodu u Rusiji bilo nešto veliko, ostala bi svedočanstva. Ne samo pismena, već i arheološka. Na primer, u drevnom Egiptu je postojala velika civilizacija i koliko god se kasniji potomci drevnih Egipćana spustili dole, koliko god bauljali pod teretom različitih okupatora više od dve hiljade godina, veličina njihove drevnosti je i do sada očigledno svakome – piramide ne možeš da sakriješ. Isto to je i sa Grcima i Rimljanima – ove zemlje su bukvalno zasejane istorijskim svedočanstvom pređašnje veličine naroda koji su tu živeli. A od prehrišćanske Rusije nije ostalo ništa, pošto nije imalo šta ni da ostane. Sve drevne građevine koje su se sačuvale do nas iz vremena naših dalekih predaka su – hrišćanski hramovi.

A od prehrišćanskih vremena arheologija do nas donosi obične svakodnvne predmete – posude, ženske ukrase, mačeve, monete drugih zemalja (pošto nisu mogli sopstvenu da naprave) – to jest, sve ono isto što nalaze na iskopinama mesta bilo kojih drugih drevnih malo razvijenih naroda.

Neki neopagani govore da je tobož ta drevna slovenska civilizacija bila velika bez bilo kakvih spomenika, da njih nema zato što su naši preci živeli u harmoniji sa prirodom. Pa da, ako se živi u šumi u harmoniji sa prirodom, onda i civilizacije već neće biti, to odlično shvataju savremeni neopgani koji bez obzira na celokupan ekološki zanos iz nekog razloga nastavljaju da žive u gradovima i u prirodu izlaze samo da bi se fotografisali, igrali oko idola ili skakali preko lomače. Iz nekog razloga niko od njih ne žuri da na sopstvenom primeru pokaže kakve se visine civilizacije mogu dostići živeći u šumi u harmoniji sa prirodom.

Setimo se ‘Velike Orde’ – stočari – Mongoli koji, za razliku od drevnih Egipćana, Grka i Rimljana velike spomenike iza sebe nisu ostavili. Međutim, njihovu veličinu takođe nije moguće sakriti – od Evrope do Kine, od Rusije do Arapskog kalifata ogromno mnoštvo naroda svedoči o osvajanjima srednjevekovnih Mongola. Ako pogledamo na ono šta su o našim prehrišćanskim precima pisali susedni narodi, nećemo videti nikakve posebne uspehe, osim pobede nad Hazarima i nekoliko razbojničkih napada na Vizantiju kakvi se mogu naći u istoriji drugih drevnih malorazvijenih naroda koji su povremeno uznemiravali velika carstva.

Iz naših letopisa poznate su ne samo pobede, već i veliki porazi naših predaka u ratovima sa Vizantijom 941-944 i 970-971 godina. A iz svedočenja očevidaca iz drugih naroda poznate je u kakvom su užasnom položaju bili naši preci dok su se nalazili u ropstvu Avara. ‘Hronika Fredegara’, napisana u sedmom veku govori nam da su Avari ‘svake zime dolazili da zimuju kod slovena, uzimali su žene i ćerke Slovena sebi u postelju; preko toga su im Sloveni plaćali danak’. O ovim poniženjima sačuvalo se sećanje i kod drevnih ruskih letopisaca: ‘dešavalo se kada dođe Avar, nije dozvoljavao da se upregne konj ili vo, već je naređivao da se upregnu u jaram tri, ili četiri ili pet žena i da ga vuku.’ Takva je bila realnost života naših predaka dok su poštovali slovenske bogove.

  1. godine je Svjatoslav u savezu sa Pečenjagama i Huzima uspeo da pobedi Hazare i izbavi Vjatiče od danka koji su bili dužni da isplate Hazarima. Da, u pitanju je pobeda, ali ona svedoči o tome da ako je ranije morao da se plaća danak, onda znači da se pre toga dogodio veliki poraz od Hazara i da se zavisilo od njih. U isto vreme, imajući mnoštvo spoljašnjih neprijatelja, slovenska plemena su ratovala i međusobno, na primer, Poljani su ratovali sa Drevljanima 883., 914. i 945. godine.

Tek nakon primanja hrišćanstva različita plemena i narodi koji su živeli na teritoriji Rusije ujedinili su se u ruski etnos. Tek nakon prihvatanja hrišćanstva, Rusi su dobili onu veliku državu koja je teritorijalno najveća na svetu. Upravo je hrišćanstvo dalo pismenost, literaturu, arhitekturu, muziku.

Na univerzitetima celog sveta izučavaju ruske pisce – među kojima su svi do jednog kršteni u Pravoslavlju. U celom svetu znaju velike ruske kompozitire koji, opet, svi bili kršteni u Pravoslavlju. Ako neopaganinu iz Rusije u goste dođe stranac i zamoli ga da mu pokaže spomenike ruske drevnosti, sve što će on moći da pokaže su hrišćanski hramovi i manastiri koji su izgrađeni od strane naših predaka. Neće ga povesti da mu pokaže, juče izrezane iz brvna, perune, jarile i svaroge, svastike i nalepnice – celokupnu neopagansku novotariju koja nikakve veze sa našom istorijom nema.

Ako bilo kod neopaganina pitate da navede deset imena velikih ruskih ljudi koji su uticali na istoriju, on neće biti u stanju da to uradi bez da ne navede imena hrišćana. Pa ne deset, čak pet imena ruskih neznabožaca ne bi moglo da se skupi. A u slučaju sa hrišćanima, skupiće se ne deset, već sto imena koji su poznati ne samo u Rusiji, već i u drugim zemljama. To je zato što je u pitanju realna a ne izmišljena istorija Rusije i realna veličina ruskog naroda pod Hristovim znamenjem. Naše velike pobede i dostignuća dešavaju se upravo u periodu nakon Krštenja Rusije koje neopagani objavljuju za degradaciju i trude se da izbrišu.

Tako se i dobija da nas pod parolama ljubavi prema svom narodu, neopagani teraju da odbacimo i zamrzimo realnu istoriju veličine našeg naroda. Upravo je pravoslavno hrišćanstvo ruskom narodu dalo silu da izdrži i pobedi mnoštvo najsnažnijih neprijatelja koji su dolazili na naše zemlje i kao rezultat gubili svoje.

A o tome kakva je sudbina zadesila Slovene koji su još dugo ostajali u neznaboštvo, može se videti na primeru zapadnih Slovena, koji su još i u 12. veku poštovali ‘rodne bogove’. Oni nisu bili u stanju da odbrane ni svoju nezavisnost, ni da sačuvaju svoju kulturu, ni čak prosto svoju brojnost. 50 000 savremenih Lužičana predstavlja žalosne ostatake onog ogromnog slovenskog stanovništva Zapadne Evrope koje su nekada sebi potčinila germanska plemena. I ova poslednja slovenska narodnost tog regiona koja se nekako ipak sačuvala, a drugi su prosto bili asimilovani od strane Nemaca.

Postavimo sebi pitanje: kome odgovara da pod vidom neopagaizma Ruse odvaja od vere Hristove koja je i davala snagu njihovim precima da prežive sva mračna vremena napadanja i da izađu kao pobednici?

Hrišćanski odgovor na neopagansku parolu da je ‘hrišćanstvo jevrejska vera’. Šta Biblija govori o tome, šta Gospod govori u Svetom Pismu? Hrišćanski odgovor na ovu neopagansku parolu. Odnos jevrejskih starešina prema hrišćanima kao argument protiv neopaganske tvrdnje. Primeri iz istorije.

Sada bih prešao na jednu vrlo popularnu optužbu neopagana, izmišljotini o hrišćanstvu, kao tvrdnji da su tobož hrišćanstvo stvorili Jevreji, posebno radi guranja svojih interesa, da uz pomoć hrišćanstva uzdižu svoj narod i šire svoju vladavinu nad drugim narodima. Zato je za neopagane vrlo karakteristična slična retorika, da je tobož hrišćanstvo ‘jevrejska vera’, da je Biblija skup jevrejskih bajki, jevrejski epos, da nam ništa od toga jevrejskog nije potrebno, već da je potrebno da se vratimo svojoj rodnoj, iskonskoj veri Slovena. Koliko sve te tvrdnje odgovaraju realnosti?

Naravno, svi neopagani koji tvrde nešto slično, po pravilu, sa vrlo retkim izuzecima imaju jako posredan odnos prema Bibliji, otvoreno govoreći, uopšte se ne snalaze. Zato treba podsetiti na neke činjenice o Bibliji, smatram da te činjenice mogu biti od koristi svima u dijalogu sa neopaganima ako oni dotaknu ovu temu.

U Bibliji se od samog početka ukazuje da se tu ne govori o ‘plemenskom judejskom bogu’, već o „Bogu višnjem, čije je nebo i zemlja“ (1 Mojs. 14:19). I Njega su poštovali ne samo Jevreji. Pominje se i Melhisedek, koji je bio „sveštenik Boga višnjega“ (1 Mojs. 14:18) i kome je za blagoslov dolazio Avraam. Nije bio Jevrejin ni Jotor Madijanac, tast Mojseja koji je takođe bio sveštenik istinitog Boga i savetovao Mojseja (2 Mojs. 18:9-17). Nije bio Jevrejin ni Jov kome je posvećena cela knjiga Starog Zaveta i koga je Bog nazvao najpobožnijim i najneporočnijim čovekom na zemlji. Još jedna knjiga Starog Zaveta, knjiga Rute, u potpunosti je posvećena Moavki koja je poverovala u Jedinog istinitog Boga i ušla u sastav izabranog naroda iako i nije bila Jevrejka. Nije bio Jevrejin ni prorok Jedinog Boga Valaam (4 Mojs. 22-24 gl.). Iako se opisuje i pominje njegovo kolebanje, pad i njegov greh, da se pokolebao i poželeo radi novca da prokune, dok mu Gospod to nije blagoslovio. Ipak, opisuje se da je taj prorok Valaam zaista imao vezu sa Jedinim istinitim Bogom i da se pokajao za svoj greh i da se potrudio da ga ispravi.

I za hram Jedinog Boga podignutog u Jerusalimu Solomon se molio: „I stranac koji nije od Tvojega naroda Izrailja, nego dođe iz daljnje zemlje imena Tvoje radi… kad dođe i pomoli se u ovom domu… Ti čuj sa neba, iz stana Svojega i učini sve za što poviče k Tebi onaj stranac, da bi poznali Ime Tvoje svi narodi na zemlji“ (1 Car. 8:41-43). To jest, čak i taj hram nije bio samo za Jevreje, i svaki pripadnik drugog naroda koji bi došao sa verom dobijao je pomoć od Boga. U psalmima su prizivali „Hvalite Gospoda svi narodi, slavite Ga sva plemena“ (Ps. 117:1), a Proroci su predskazivali o Mesiji: „doći će Izabrani iz svijeh naroda“ (Ag. 2:7). I tada, obećava Bog, obratiće se Njemu i drugi narodi: „Jer ću tada promijeniti narodima usne, te će biti čiste, da bi svi prizivali ime Gospodnje i služili Mu složnijem ramenima“ (Sof. 3:9).

To jest, čak u Starom Zavetu mnogo puta je napisano da se govori o istini koja je predodređena ne samo za Jevreje. Naravno, mnogo se govori o izrailjskom narodu, ali pritom Bog izobličava njihova neprestana odstupanja i govori mnogo toga nepohvalnog za Jevreje. To je bio narod izabran od Boga, međutim, izabrani ne znači i najbolji. On je bio izabran da bi se na njegovom primeru pokazalo svim ostalim narodima šta se dešava sa onima koji izdaju Boga istinitog. Stari Zavet je prepun opisa odstupništa Jevreja i kazni koje su zatim usledile. Evo, na primer: „Ovako veli Gospod: za tri zla i za četiri što učini Juda neću mu oprostiti, jer prezreše zakon Gospodnji i uredaba Njegovih ne držaše, i prevariše se lažima svojim, za kojima hodiše oci njihovi“ (Am. 2:4). „Juda čini nevjeru, i gad se čini u Izrailju i Jerusalimu; jer skvrni Juda svetinju Gospodnju“ (Mal. 2:11). „Jer ću te rasijati po narodima i razasuti po zemljama i istrijebiću nečistotu tvoju iz tebe. I bićeš skrnavan sobom pred narodima i poznaćeš da sam Ja Gospod.“ (Jez. 22:15-16). „I Izrailj će postati priča i potsmijeh među svijem narodima“ (1 Car. 9:7). U Starom Zavetu je mnogo toga rečeno za Jevreje što nijedan patriota ne bi poželeo da čuje o svom narodu. Da li bi na primer, ruske patriote želele to da čuju o svom narodu?

Sećam se pre deset godina da je u Izraelu bio skandal kada je jedan od istaknutih činovnika, čini mi se da je u pitanju bio gradonačelnik Jerusalima, mada se ne sećam dobro, suština je da je u svom javnom obraćanju rekao da se ne slaže sa Prorokom Mojsejem koji je rekao da su Jevreji tvrdovrati, a oni realno nisu takvi. Naravno, pošto se tako zvanično lice u zvaničnom obraćanju izrazilo protiv Proroka Mojseja, uzgred rečeno, ako pogledamo na tekst iz Biblije videćemo da to nisu bile u pitanju same Mojsejeve reči, već da tamo Gospod govori Mojseju da kaže narodu da su tvrdovrati. To jest, Sam Gospod im je kroz Proroka Mojseja govorio. Njega su naravno osudili zbog takve izjave, izbio je skandal, međutim, kroz ovaj slučaj se vidi protest prirodnog patriotskog osećanja koje je psihološki razumljivo. Predstavnik bilo kog naroda koji bi o svom narodu napisao ono što je tamo napisano o jevrejskom narodu, recimo tako, teško da bi bio srećan time. Naravno, tamo piše da se i među Izrailjem sačuvalo onih koji su bili predani istinskoj, autentičnoj veri. Međutim, svuda se naglašava da je njih malo. Uopšte i u celini, kao što vidimo, narod u celini se neprestano izobličava i kažnjava.

Ako bi Biblija bila ‘jevrejski epos’, ‘jevrejska bajka’ kako nas uveravaju neopagani stvorena radi pohvale jevrejskog naroda i guranja jevrejskih interesa, njen sadržaj bi bio direktno suprotan. Eto na primer, falsifikat koji se zove ‘Velesova knjiga’, falsifikat 20. veka, tamo piše o tobožnjoj istoriji naših dohrišćanskih predaka. Tamo koren ide u dubine milenijuma i tokom opisa čitave te istorije o Rusima se ne govori nijedna loša stvar, nijedna mrlja. To je naravno prirodno. Čovek koji je pokretan nacionalističkim osećanjem i koji sastavlja slične tekstove, želi da hvali svoj narod, da bi kroz to hvali i sebe samoga.

A u Bibliji, ako otvorimo Stari Zavet, vidimo nešto potpuno drugo. Vidimo neprestano šibanje jevrejskog naroda, otvorite na primer 22. glavu knjigu Proroka Jezekilja, kao i bilo koju od proročkih ili istorijskih knjiga Starog Zaveta i naći ćete stalna izobličavanja za odstupništva, za izdaju Boga i druge grehe, kao i obećanja kazni koje će za to doći na njih. Postoje i opisi toga kako su Jevreji reagovali na proroke koji su im javljali volju Boga Višnjega – nekome su se rugali, nekoga su gonili, a nekoga su čak i ubili, kao na primer, Proroka Isaiju koga su presekli testerom.

Recite, kako ovo može gurati interese Jevreja? Koji će narod u ovakvom svetlu sebe da predstavlja? Koji narod će o sebi stvoriti epos u kome će pokazivati sve svoje negativne strane i padove? Samo u jednom slučaju je moguća pojava ovakvog teksta – ako iza njegove pojave stoji nešto više od interesa prosto jednog naroda. I mi opet iz Starog Zaveta vidimo kako su se Jevreji, obični Jevreji često protivili mnogim proroštvima koji su im proroci objavljivali. Neki od proroka su zbog toga i gonjeni, to jest, oni nisu prihvatali to proroštvo. Ali je Gospod ostavljao to proroštvo i potvrđivao ga događajima koji su usledili. Zato ako pogledamo na Bibliju bez predrasuda, videćemo da u pitanju nije epos nekog pojedinog naroda, u pitanju je istina koja prevazilazi nacionalne interese i osećanja bilo kog naroda.

Ako pređemo na Novi Zavet, onda se i tamo više ne ograničava sve samo Jevrejima. Već u Jevanđelju se opisuje kako je Hristos iscelio slugu rimskog oficira (Mt. 8:8-14), izbavio od posednutosti ćerku žene Samarjanke (Mk. 7:24-30), propovedao Samarjanima (Jn. 4:7-29), da su Grci dolazili da ga čuju (Jn. 12:20-22). Sveti Luka koji je napisao dve knjige Novog Zaveta – Jevanđelje i Dela Apostolska, sam nije bio Jevrejin, već Grk koji je poverovao u Hrista.

Još za vreme zemaljskog života Isusa „Judejci se već bijahu dogovorili da bude odlučen od sinagoge ko god Njega prizna za Hrista“ (Jn. 9:22). Isus je jevrejskim vođama govorio: „Vama je otac đavo i želje oca svojega hoćete da činite“ (Jn. 8:44), a „književnici i prvosveštenici tražahu kako bi Ga pogubili“ (Mk. 11:18), što im je na kraju i pošlo za rukom. Kada bi Biblija, Stari i Novi Zavet bili specijalno stvoreni od strane Jevreja radi guranja svojih interesa, na koji način bi ovako nešto moglo da postigne, kada se pokazuju takve strane odnosa predstavnika svog naroda sa Gospodom Isusom Hristom i ne samo sa Njim, već i sa Njegovim učenicima.

Biblija govori da su Judeji kamenjem ubili đakona Stefana koji ih je izobličio (Dela ap. 7:51-60), a car Irod „pogubi Jakova brata Jovanovog mačem. I vidjevši da je to po volji Judejcima nastojaše da uhvati i Petra… njega i uhvati i baci u tamnicu“ (Dela ap. 12:1-4). Kada su videli Apostola Pavla, Judeji su vikali rimskom činovniku: „Uzmi sa zemlje takvoga, jer on ne treba da živi!“ (Dela ap. 22:22), a zatim „njih više od četrdeset ljudi koji su se zakleli da neće ni jesti ni piti dokle ga ne ubiju“ (Dela ap. 23:21).

O ovom judejskom progonu na hrišćane govore ne samo hrišćanski, već i jevrejski izvori. Na primer, Josif Flavije pominje kako su Judeji ubili apostola Jakova, brata Gospodnjeg (Josif Flavije, Judejske drevnosti, 20. 9.1.). A kada je kasnije, 132. godine nakon Hristovog Rođenja buknuo ustanak pod vođstvom Simona Bar Kohbe, taj lider ustanika je po preporuci rabina Akive ubijao hrišćane Jevreje.

Odakle takva mržnja? Radi se o tome da deo judejskog naroda nije želeo da prihvati istinu da će Bog otvoriti Svoj put drugim narodima, da se ne vrti sve samo oko njih samih. Zato kada im je Isus direktno rekao: „Zato vam kažem da će se od vas uzeti Carstvo Božije i daće se narodu koji donosi plodove njegove“ (Mt. 21:43) oni su Ga zamrzeli. I poslednja zapovest koju je Hristos dao Apostolima: „Idite, naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“ (Mt. 28:19) predstavljala je ispunjenje onoga o čemu su još Proroci predskazivali u Starom Zavetu, ali sa čim nisu želeli da se slože oni Jevreji koji su odbacili Hrista.

I evo, na primer, šta su Apostoli Pavle i Varnava rekli Judejima koji su se okupili u sinagogi: „Vama je najpprije trebalo da se govori riječ Božija; ali pošto je odbacujete i ne smatrate sebe dostojnim večnoga života, evo obraćamo se neznabošcima“ (Dela ap. 13:46).

I kada su Judeji videli da Hristovi učenici počinju da ispunjavaju Njegovu zapovest, počeli su i da se bore sa hrišćanstvom. Ova borba se nastavila vekovima, čak i nakon što je rimsko carstvo postalo hrišćansko.

Na primer, 353. godine Jevreji Diokesarije su pobili gradski garnizon i izabravši za svog vođu nekog Patrikija, počeli da napadaju na susedna sela, ubijajući hrišćane i Samarjane. Ovaj ustanak je ugušila vojska. Često su Judeji koji su živeli u vizantijskim gradovima bili izdajnicima za vreme ratova sa spoljašnjim neprijateljima. Na primer, 503. godine prilikom opsade grada Konstancije od strane Persijanaca, Jevreji su iskopali podzemni ulaz u grad i pustili neprijateljsku vojsku. Jevreji su podizali ustanak i 507. i 547. godine. Još kasnije, 609. godine, u Antiohiji su pobunjeni Jevreji ubili mnogo bogatih građana, spalili njihove domove, a patrijarha Anastasija nakon mnogih mučenja bacili u vatru. 610. godine se pobunilo četiri hiljade Jevreja u gradu Tiru.

U petom veku su judejski misionari uspeli da u judaizam obrate Abu Kariba, cara južnoarapskog carstva Himjar. Njegov naslednik Jusuf Zu-Nuvas je postao poznat kao krvavi gonitelj i mučitelj hrišćana. Najmasovnije ubijanje hrišćana dogodilo se 523. godine. Zu-Nuvas je na prevaru zauzeo hrišćanski grad Nadžran, nakon čega je stanovnike počeo da vodi do specijalno iskopanih jama ispunjenih zapaljenom smolom; sve koji su odbijali da prime judaizam, bacali su žive tamo. Nekoliko godina pre toga, na sličan način je istrebio stanovnike grada Zafar.

Surovi judejski progoni hrišćana su se takođe dogodili takođe i 610-620. godina u Palestini koju su osvojili Persijanci uz aktivnu podršku lokalnih Jevreja. Sve ovo navodim ne da bi se podigla neka histerija, već su u pitanju istorijske činjenice. Navodim da bih pokazao nedoslednost neopaganske izmišljotine o tome da je tobož hrišćanstvo stvoreno od strane Jevreja i predstavlja njihov instrument. Shvatate, nekako se ne slaže nešto, kada vidimo šta se zaista događalo tokom istorije, tako se ne postupa sa svojim instrumentom, ne ulazi se u takve sukobe.

Ako pogledamo na interne judejske tekstove, na primer, šta piše u Talmudu o Isusu, šta o Njemu piše u takvim antihrišćanskim delima kao ‘Toldot Ješu’ i ‘Sefer zerubavel’ koja su široko rasprostranjena među Jevrejima tokom Srednjeg veka, videćemo ruganja i bogohulstva kao što vidimo i u knjigama neopagana.

Neopaganska kleveta da je Sveti knez Vladimir bio tajni Judejac. Činjenice koje opovrgavaju ovo. Psihološki razlozi koji motivišu neopagane da ovo tvrde. Uticaj neznaboštva na narode koji ga ispovedaju. Motivi Svetog Vladimira za izbor hrišćanstva, njegovu postupci tokom formiranja izbora.

Neopagani iz nekog razloga skrivaju jednu važnu činjenicu: judaizam je u srednjem veku bio misionarski aktivan. Oni su se trudili da obrate u svoju veru druge narode i ponekada im je to polazilo za rukom, kao na primer u Himjaru ili u Hazariji. Tako su judejski misionari dolazili i knezu Vladimiru kada je on razmišljao o izboru vere. Nisu imali potrebe da predlažu knezu Vladimiru hrišćanstvo koje je bilo ispunjeno mnogim antijudejskim polemičkim traktatima. Oni su mu predlagali judaizam direktno. Hrišćanstvo je za njih bilo konkurent kao i islam. Da je knez poželeo, prihvatio bi judaizam. Međutim, on ih je odbio.

Sada treba da izobličimo još jednu, među neopaganima vrlo popularnu izmišljotinu koju je pokrenuo Emelijanov koji je pisao da je tobož knez Vladimir bio Jevrejin po majci da je tobož ‘njegova majka bila Jevrejka Malka, ćerka rabina koji je takođe nosio ime Malk, iz ruskog grada Ljubeč’. Ovo je samo jedan od primera drske laži koje oni iznose u tonama bez da makar i pocrvene. Majku kneza Vladimira su zvali Maluša, u pitanju je slovensko ime. U ovom obliku se ono pojavljuje u svim drevnim letopisima: Lavrentijevom, Ipatijevom, Radzivilovskom i Novgorodskom I.

U obliku ‘Malka’ pojavljuje se prvi put u Nikonovskom letopisu, koji je sastavljen u 16. veku i očigledno predstavlja grešku prepisivača koji je pomešao njeno ime sa imenom oca. Saglasno sa rečnikom Dalja, reč ‘maluša’ potiče od reči ‘mali’, u pitanju je ženski oblik imena ‘Mal’. Slična imena su bila česta u neznabožačkoj Rusiji. Ovo ime je moglo da označava da je Maluša bila najmlađa ćerka u porodici ili da je bila malog rasta. Ona je bila robinja kneginje Olge, ali je zatim stupilia u nezakonitu vezu sa sinom Olge, Svjatoslvaom. Kneginja Olga je prognevivši se prognala u selo Budutino, gde je ova i rodila Vladimira.

Otac Maluše i njenog brata, vojvode Dobrinje (takođe slovensko ime) zvao se Malk Ljubečanin. Svi naučnici se slažu da je u pitanju bio Sloven, ali postoje različite verzije o tome kom konkretnom plemenu je pripadao. Neki su smatrali da je on bio Drevljanin (Prozorovski i Členov), neki da je bio iz zapadnih Slovena (Tatišev, Berštam), ali se svi slažu za njegovo slovensko poreklo što se vidi i iz imena njegove dece i iz njegovog sopstvenog.

Celokupna verzija Emelijanova se gradi na pretpostavci da ime Malk potiče od jevrejske reči מלך ‘meleh’ (car). Sam Emelijanov ga iz nekog razloga navodi na arapski način ‘malik’, a na jevrejskom se ova reč čita ‘meleh’. U realnosti, ime ‘Malk’ predstavlja drevno slovensko ime. Zahvaljujući naučnim otkrićima M. Gedeonova i truda sakupljača drevnih ruskih imena M. Tupikova, mi sada imamo čitav spisak ličnih imena drevne i srednjevekovne Rusije. Tupikov je napravio rečnih ruskih ličnih imena u kome je sakupio, uradio veliki posao, sakupio sva drevne ruska imena koja se pominju. Što se tiče imena ‘Malk’ u pitanju je jedno od uobičajenih drevnih ruskih imena. Tupikov navodi deset varijanti ovog imena i pet prezimena koja potiču iz njega. Većina imena se odnosi na 16. i 17. vek i pripada hrišćanskom stanovništvu. Razume se da u 16. veku među seljačkim slojem u Rusiji nije bilo nikakvih rabina ili Jevreja nije bilo i nije ni moglo da bude. Iz svega ovoga zaključujemo o slovenskom poreklu ovog imena, koje je u drevnosti bilo vrlo često, ali je postepeno bilo istisnuto običajem da se deca nazivaju hrišćanskim imenima.

Priču sa ‘ravinom’ je Emelijanov uopšte uzeo ko zna odakle. U ‘Povesti o prošlim godinama’ piše da je knjeginja Rogneda odbila da se uda za Vladimira, rekavši da ne želi ‘da skida obuću robinjiča’ (sina robinje). Emelijanov objavljuje da to tobož označava ‘rabinjiča’ odakle se i izvodi zaključak da je njegov deda Malk bio rabin. Naravno, oni ni jedan primer upotrebe reči ‘rabinjič’ u smislu ‘unuk rabina’ oni ne mogu da privedu, ali, kao što znamo, takve ‘sitnice’ njih nikada ne mogu da uznemire. Kao i to da sam kontekst fraze od strane Rognede ukazuje upravo na značenje ‘rob’. Ona kao pismena žena nije želela da služi u braku nekome ko je po svom poreklu bio sinom robinje.

Neopagani još ukazuju na to da se u nekim drevnim tekstovima knez Vladimir imenuje titulom ‘hagan’. Kao da tobož to dokazuje da on bio Jevrejin. Zapravo, to još jednom pokazuje njihovo neznanje, pošto ništa ‘čisto jevrejsko’ u ovom terminu ne postoji. Sama ova reč je tjurkskog, a ne jevrejskog porekla. Hagan predstavlja najvišu titulu suverena u srednjevekovnoj nomadskoj hijerarhiji. Han hanova. U istoriji je poznato tri haganata – avarski, tjurkski i hazarski. Kijevski knez Svjatoslav koji je uništio poslednji, saglasno drevnim predstavama, dobio je kao trofej i titulu ‘han’ za sebe i svoje potomke. Zato se u drevnoj izvorima titula ‘han’ ne dodaje samo knezu Vladimiru, već i knezu Olegu Svjatoslaviču i Jaroslavu Mudrom. Isto kao što su i nakon prisajedinjenja Finske Rusiji, ruski carevi dobili dopunsku titilu ‘Veliki knez finski’, međutim, to ne znači da su oni bili Finci.

Još jednom: da je knez Vladimir bio Jevrejin, njegov ujak i najbliži saradnik vojvoda Dobrinja bio ‘sin ravina’, zašto oni ne bi prihvatili judaizam kao religiju za Rusiju? Takvi presedani su već postojali – Himjar i Hazarija. Neopagani uveravaju da je on novu veru nametnuo nasilno, zar onda nije svejedno šta se nameće? Ako su se neznabošci jedna protivili i hrišćanstvu i judaizmu, zašto ne izabrati judaizam? Ako su Vladimir i Dobrinja tobož bili tajni judeji, zašto bi sa rizikom po svoj život nametali hrišćanstvo u Rusiji – religiju koja je vodila mnogovekovnu polemiku sa judaizmom? Kakva je logika u tome?

Evo kako ‘Povest o prošlim vremenima’ govori: ‘Došli su hazarski Jevreji i rekli: ‘Slušali smo da su dolazili Bugari (muslimani) i hrišćani, učeći te svaki svojoj veri. Hrišćani veruju u Onoga Koga smo mi raspeli, a mi verujemo u Jedinog Boga Avraamova, Isaakova i Jakovljeva’. Vladimir ih je pitao: ‘Kakav je vaš zakon?’ Oni su odgovorili: ‘Obrezati se, ne jesti svinjetinu i zečetinu, držati subotu’. On ih je pitao: ‘A gde je zemlja vaša?’ Oni su rekli: ‘U Jerusalimu’. Vladimir ih je pitao: ‘Da li je stvarno tamo?’ Odgovorili su: ‘Razgnevio se Bog na oce naše i rasejao nas po različitim zemljama za grehe naše, a našu zemlju dao hrišćanima’.  Na to je Vladimir rekao: ‘Kako vi druge učite, a sami ste odbačeni od Boga i rasejani? Ako bi Bog ljubio vas i zakon vaš, onda ne biste bili rasejani po tuđim zemljama. Ili i nama to isto želite?’

Recite pošteno: da li bi tako postupao tajni judejac koji je želeo da potčini Rusiju Jevrejima. A iz izvora mi znamo da knez Vladimir nije prosto odbio da sluša judejske misionare, već se prema njima odnosio najhladnije. Ako je hrišćanima i muslimanima dao ‘drugu šansu’, poslavši njima svoje poslanike, Judejima nije hteo da pošalje nikoga, odbacivši odmah takvu varijantu. Da nije to previše surovo za ‘unuka ravina’?

Naravno, nikakve jevrejske korenove knez Vladimir nije imao, a da postane unuk ravina imao je još manje šanse nego neopagani koji ga optužuju za to. Upravo sva ta grčevita potraga za ‘neruskom krvi’ kod velikog kneza je izazvana time što neopagani ni na koji drugi način ne mogu da objasne kako je kod kneza neznabošca Svjatoslava koga oni uzdižu skoro u vidu nekog ideala, rođeni sin, telo od tela, iznenada odlučuje da završi sa neznaboštvom uopšte. Oni ne mogu da priznaju da je Vladimir, sam ‘preboleći’ zanos neznaboštvom video da je u pitanju ćorsokak za Rusiju.

Već tada je video ono što je za sada očigledno, kada gledamo šta je ostalo sa narodima koji su ostali u svom tradicionalnom neznaboštvu. Narodi krajnjeg severa Rusije, plemena Amazona, aboridžini Australije, stanovnici ‘crne’ Afrike, nemaju ni sopstvenu pismenost, ni kulturu, niti istinsku državnost, niti civilizaciju. Eto rezultata takozvanog ‘rodnoverja’, evo rezultata sledovanja lokalnim neznabožačkim kultovima. Knez Vladimir nije želeo takvu budućnost za Ruse. Zato je on shvatio da pri izboru vere treba birati bilo šta sem neznaboštva. I primetite kako je mudro on izabrao. Na početku je izučio sam. Zatim je poslao poslanike da izuče veru. Zatim se posavetovao sa starešinama i kada su se poslanici vratili ‘sazvao je knez svoje velikaše i starce i rekao Vladimir: ‘Evo prišli su ljudi koje smo poslali, poslušajmo sve šta je bilo sa njima’. I tek kada se podudarilo mišljenje i njega samog i poslanika i starešina, on se krstio sam i pozvao stanovnike Kijeva da slede njegov primer. Mnogi su ga sledili a onima koji nisu, dozvolili su da ostanu u pređašnjoj veri i propoved među njima se nastavila i u decenijama koje su usledile, čak i nakon smrti Vladimira.

Neopaganima je kao vazduh neophodna izmišljotina o ‘nasilnom krštenju Rusije’, jer ako se ispostavi da je u ptianju bio dobrovoljni izvor naših predaka, sva besmislenost njihovog zanosa o ‘povratku ka veri predaka’ postaje isuviše očigledan.

Svedočanstvo arheologije kao odgovor na tvrdnje neopagana. Falsifikat ‘Jakimovskog letopisa’. Svedočanstvo brestovih gramata. Zašto su Sloveni tako lako prihvatili hrišćanstvo?

Ali evo u čemu je problem – arheologija ne potvrđuje nasilno krštenje Rusije, iako je sakrivanje miliona ubijenih nemoguće. U Engleskoj su nedavno otkrili nekoliko desetina sahranjenih obezglavljenih vikinga, u Rimu u drevnim slojevima otkrili hiljade skeleta ubijene dece od kojih su se, po neznabožačkom običaju, odrekli njihovi roditelji i predali ih smrti – slične iskopine se stalno susreću, čas na jednom mestu, čas na drugom. Da je bilo nasilnog krštenja Rusije sa genocidom onih koji se nisu slagali, naša zemlja bi bila prepuna takvim svedočanstvima. Međutim, koliko god iskopavali drevne ruske gradove, takvih iskopina nema, iako bi u komunističko vreme to bilo vrlo prigodno za borbu sa Crkvom. Čak je i drevnih slovenskih idolišta iskopano više od 80. Neka od njih na sebi nose znake da su bila uništavana. Reklo bi se, kada može da dođe do sukoba, ako ne prilikom uništava idolišta. Da su zaista našim precima Slovenima tako draga bila ta idolišta, kada da se bore za njih ako ne prilikom njihovog uništavanja. Međutim, nigde, ni jednom, u svih osamdeset slučajeva nisu pronađeni pored idolišta sahranjeni neznabošci koji bi se protivili tome i zbog toga bili ubijeni. Čak i toga nema. Osim arheologije i pisani izvori ćute o nasilnom krštenju Rusije. Iako u to vreme nije bilo nikakvih zahteva na toleranciju i hrišćanski letopisci nisu imali potrebu da skrivaju pobede hrišćanske vojske nad neznabošcima koji su se protivili – da je tako nešto zaista i postojalo.

Postoji još jedno svedočanstvo koje navodi istoričar 18. veka, V. Tatišev, pozivajući se na neki ‘Joakimovski letopis’ o tome da je tobož iz Kijeva u Novgorod poslati vojvoda naišao na odsustvo želje dela Novgorodaca da prime krštenja i očiglednu pobunu protiv kneževe vlasti. I nakon što su Novgorodci spalili žive njegovu ženu i decu, ovaj vojvoda je razgnevivši se, pobedio i prinudio ih silom na Krštenje.

Ovde treba razumeti dve stvari. Kao prvo, niz stručnjaka smatra celokupan taj fragment falsifikatom kao i celu priču o ‘Jakimovskom letopisu’ koji niko, uključujući i Tatiševa nije video, dok oni koji ga smatraju autentičnim smatraju da je tekst bio sastavljen ne pre 17. veka. Kao što vidimo, tekst sastavljen u 17. veku, a događaj je bio u 10. veku.

Kao drugo, čak ako i poverujemo svedočanstvu tog ‘Jakimovskog letopisa’, zapravo ono i svedoči protiv izmišljotine o nasilnom krštenju Rusije. Jer se ovaj fragment iz ‘letopisa’ završava rečima: ‘Zato se ljudi i rugaju Novgorodcima: Putjata ih krstio mačem, a Dobrinja – ognjem’. Kako bi mogli da ih prekorevajupomoć ove izreke stanovnici drugih drevnih ruskih gradova, ako bi cela Rusija bila krštena nasilno? Tada niko ne bi mogao Novgorodce da prekori time da su se protivili krštenju njihovog grada. Ovaj fragment i ova izreka upravo i svedoče da je u celini krštenje Rusije prolazilo mirno i dobrovoljno, a primer Novgoroda je izuzetak. Neopagani i ateisti koji, naprotiv, navode ovaj događaj kao tobožnji karakteristični primer onoga što se odvijalo svuda po Rusiji, samim tim svesno krive tekst, dajući ovom svedočanstvu direktno suprotan smisao od onog koji je u njega postavljen.

Međutim, postoji još i ubedljivije svedočanstvo protiv verzije o protivljenju naših predaka hrišćanstvu kojima je tobož neznaboštvo bilo toliko drago da je jedino smrtna pretnja mogla da ih prinudi da se krste. Tako nešto bi se moglo izjavljivati pre 60 godina, kada je iz domongolske Rusije nauka posedovala samo tri teksta i svi su sastavljeni u zvaničnim krugovima koje je bilo lako optužiti za predrasude. Međutim, u drugoj polovini 20. veka dogodilo se otkriće brestovih gramata drevne Rusije. Najviše su ih našli u Novgorodu, ali takođe i u mnogim drugim gradovima. Od preko hiljadu njih, 450 je napisano u premongolsko vreme – počevši sa prvom polovinom 11. veka (to jest, za života očevidaca Krštenja Rusije) i završavajući sa prvom polovinom 13. veka. Ove gramate, za razliku od letopisa, napisali su najobičniji ljudi, u pitanju su njihovi svakodnevni zapisi, obična i lična prepiska, itd. Svi ovi zapisi koje nijedna cenzura nije mogla da proveri i koji u većoj meri nisu ni planirani da se čuvaju dugo, odražavaju realno raspoloženje umova i života naših dalekih predaka. Oni su izloženi javno, svako ko želi može da ode na njihov sajt i pročita – www.gramoty.ru

I šta je zanimljivo – među gramatama ima dosta tekstova na hrišćanske teme. Međutim, uopšte nema ničeg neznabožačkog. Iako su u pitanju obični ljudi sa običnom prepiskom. Niko ne piše: ‘Danas su oborili idol Svetovita, baš mi je žao’, ili ‘Neka ti Perun i Veles pomognu’ ili obrnuto ‘neka te kazne’, itd. Upravo ove gramate koje su pronašli komunistički arheolozi-ateisti, neoborivo dokazuju dobrovoljno prihvatanje hrišćanstva na Rusiji. Naravno, pojedine stare navike poput obreda povezanih sa sahranom nisu odmah odlazili, ali upravo ‘stare bogove’ su naši preci odbacili nepovratno i čak ih se nisu ni sećali. Među brestovim gramatama postoji nekoliko kletvi, ali čak i one upućuju upravo na hrišćansku realnost.

Rusija je prihvatila hrišćanstvo tako lako upravo zato što je u pitanju bio dobrovoljni izbor ljudi koji su se već dobro upoznali sa njim pre 120 godina i povezivali ga sa autoritetom Olge. Za vreme saveta koji je organizovao Vladimir po pitanju izbora vere, plemići su rekli: ‘Da je loš grčki zakon ne bi primila tvoja baka Olga krštenje, a ona je bila najmudrija od svih ljudi’.

Kada sve to vidimo, shvatamo da je izbor hrišćanstva nio dobrovoljni izbor slobodnih ljudi. Upravo zato je tako mirno i nepovratno iz života našeg naroda otišla neznabožačka epoha sa njenim izmišljotinama i upravo zato od nje ništa nije ni ostalo osim nekih pominjanja imena bogova u drevnoj ruskoj hrišćanskoj literaturi.

Treba reći i o još jednoj važnoj temi, koliko uopšte pretenzije neopagana da oni uče drevnom slovenskom paganizmu odgovaraju realnosti. Oni, kao što znamo, tvrde: ‘Treba da se vratimo religiji predaka! Treba da poštujemo pretke i njihove običaje!’, itd. Pritom, predlažu nam da 40 pokoljenja naših hrišćanskih predaka za vreme kojih je Rusija postala nadmoćna država odbacimo, da ih ne poštujemo, da ih vređamo. Nas žele da ubede da jedini preci koji zaslužuju poštovanje su oni koji su živeli pre više od hiljadu godina, koji su klecali pod avarskim ropstvom, plaćali danak Hazarima, nisu bili u stanju da izaberu vladara među sobom, zbog čega su zvali strance da vladaju njima.

Da li savremeni paganizam (neopaganizam, rodnoverje) zaista ‘veruje u isto što i drevno slovensko neznaboštvo? Primer: odnos prema idolu, prinošenju žrtava, odnosu prema ženi nakon smrti muža. Pitanja za neopagane u vezi sa njihovim učenjem o božanstvu. Od kada potiče savremeni panteon slovenskih bogova? Simbol neopagana – kolovrat: poreklo, autor, vreme nastanka. Odnos neopagana prema grehu.

Recimo da se neko slaže sa tim. Međutim, pitanje koje treba da postavi ovim propagandistima: a da li zaista vi propovedate to u šta su verovali naši dohrišćanski preci? Hajde da razmotrimo na nekoliko primera.

Počnimo sa idolima. Na mnogim demotivatorima (slikama po internetu) neopagani pitaju: zašto hrišćani svoje slike na daskama (to jest, ikone) smatraju svetinjom, a slike ‘naših bogova’ izrezane u vidu idola preziru kao besmislicu? Najčešće čak i ne pitaju, već prosto izjavljuju kao datost i kao povod da se ismeje glupost i nedoslednost hrišćana. Međutim, glupost ovde nikako ne pokazuju hrišćani. Kao diplomirani stručnjak za učenje religija želim da obratim pažnju dragim neopaganima na nešto što im nije poznato. U realno, tradicionalnom neznaboštvu idol se ne smatra slikom boga, nalik na ikonu u hrišćanstvu. Idol se smatrao i smatra se samim bogom, njegovom materijalnom projavom u našem svetu ili njegovim smestilištem, telom. Sačuvala su se istorijska svedočanstva da su tako smatrali drevni Sloveni, možemo se setiti onih poštovala Peruna koji su, kako opisuje ‘Povest o prošlim vremenima’ trčali obalom i vikali idolu koji je bio baćen u vodu: ‘Isplivaj, bože, isplivaj!’ Oni nisu vikali, gledajući na nebo: ‘Perune, izvuci svoje izobraženje!’ Oni su se obraćali samom idolu i njemu predlagali da izađe.

Drugi primer – na teritoriji Danske se sačuvao drevni idol iz Svendborga za koga se zna da su Sloveni neznabošci nekoliko puta preduzimali vojne poduhvate da bi ga osvojili. A idol nikako nije delo umetnosti, predstavlja prosto istesano brvno. Postavlja se pitanje: zašto ratovati, rizikovati život svojih ljudi, ako je u pitanju prosto izobraženje, kip? Uzmi sekiru, sastruži isti takav (kao što i rade neopagani). Međutim, za Slovene neznabošce to nije bio prosto kip, to je bio sam ‘bog’, koga su oni želeli da otmu od neprijatelja i prebace kod sebe da bi, ‘hraneći ga’ žrtvama, stekli njegovu podršku.

Sam obred prinošenja žrtvi neposredno pred idolom potiče iz predstave da je konkretni idol – projava ili smestište tog konkretnog boga. Mi hrišćani znamo da ikonama ne prinosimo jelo, zato što znamo da one neće jesti. Za nas su to prosto izobraženja. A za sve prave, a ne lažne neznabošce, idol je mnogo više od prostog izobraženja.

Među neopaganima se iz nekog razloga ne nalaze ljudi koji se na taj način odnose prema idolima. Sećam se kako je za vreme rasprave među pravoslavnima i rodnoverima koji se održao 23. septembra 2009. godine, predstavnik rodnovera govorio: ‘Samo nemojte misliti da se mi klanjamo brvnima, ne, mi smatramo da je Bog jedan, On je večan, svevišnji, nematerijalni, itd.’ Sve ovo pokazuje, kao prvo, da je savremene neopagane sramota da veruju onako kako su zaista verovali drevni Sloveni. Kao drugo, neopagani se, bez obzira na gromke reči o neophodnosti ‘savlađivanja hrišćanske kuge’, i sami nalaze pod uticajem hrišćanskih pojmova, posebno kada osmišljavaju idolopoklonstvo kroz prizmu hrišćanskog dogmata o ikonopoštovanju i gnušajući se tradicionalnim neznabožačkim shvatanjem.

Za vreme ove polemike, rodnover se žalio da hrišćani seku Perune koje oni postave. U njima niko ne živi, govorio je visokopostavljeni neopaganin, zašto se njihovi spomenici ruše? Molim lepo, nijedan kritičar rodnoverja ne bi mogao tako da ponizi njegovu veru kao što je on to uradio ovim rečima. Spomenike stavljaju onome ko je umro, koga više nema sa nama i o kome uz pomoć te materijalne skulpture treba sačuvati sećanje da ga ne zaborave. Ako rodnoveri imaju takav odnos prema svojim bogovima, znači da oni zapravo u realnosti u njih i ne veruju. Uopšte ne veruju.

Ako smo već počeli da govorimo o žrtvama – to je još jedna tačka u kome svi neopagani idu uprkos onome što su verovali drevni Sloveni. Oni prinose isključivo beskrvne žrtve i čak naglašavaju to. Međutim, pouzdano je ustanovljeno da su drevni Sloveni, između ostalog i naši preci, u neznabožačkom periodu prinosili krvave žrtve. Ljudskih žrtvoprinošenja je bilo, naravno, ne toliko mnogo kao kod Asteka, ali prinošenja životinja na žrtvu bio je uobičajeni ritual svih Slovena. To je poznato ne samo po pismenim svedočanstvim, već i po arheološkim podacima. Već sam pominjao, postoje iskopine, više od 80 idolišta, najuobičajeniji nalaz tamo su kosti žrtvenih životinja.

I evo pitanja za neopagane: a po čemu ste vi iznenada odlučili da su Perun, Svarog, Dažbog i njihovi drugari postali vegetarijanci? Ko vam je dao pravo da krivite tradiciju predaka? Neopagani, ne obični, već njihovi ideolozi znaju da su se prinosile krvave žrtve, ali ukidaju taj najvažniji deo i u kultu koji su izmislili rade sve drugačije.

Postoji još jedan snažan primer odstupanja od tradicije. Već sam pominjao da se kod Slovena smatralo da nakon smrti muža, žena treba da sledi za njim – kao po pravilo, nakon samoubistva vešanjem, iako su onima koji nisu bili spremni, mogli i da ‘pomognu’. Ovaj običaj je pouzdano potvrđen i drevnim pisanim izvorima i arheologijom. Međutim, neopagani iz nekog razloga ne objavljaju ovaj običaj. Shvataju da će u društvu koje se formiralo pod uticajem hrišćanstva takvi običaji biti, najblaže govoreći, vrlo nepopularni. Ali, ako već deklarišu povratak ‘rodnoj veri predaka’, onda je potrebno da se vrate svemu i da obnove sve. Ako kod njih samih izaziva odvratnost perspektiva ‘klanjanja brvnima’, ubijanja životinja radi idola, i podsticanja žena umrlih jednomišljenika na samoubistvo – onda neka prestanu da lažu, govoreći da ratuju za povratak ‘običajima predaka’.

U tome je licemerje slovenskog neopaganizma. Pri svoj spoljašnjoj antihrišćanskoj retorici ono se oslanja upravo na ono što se u našoj kulturi pojavilo zahvaljujući hrišćanstvu. Upravo zahvaljujući hrišćanstvu u Rusiji su prestali da prinose krvave žrtve i primoravaju žene da se ubiju nakon smrti muža. Neopagani to uključuju u svoj sistem i lažu poverljivu publiiku pričicama o ‘mirnom i ekološkom’ paganizmu, skrivajući pritom kakva je zaista bila vera naših prehrišćanskih predaka.

Uticaj hrišćanstva na neopaganizam pokazuje se i u tome što tek mali deo neopagana ispoveda politeizam i veruje u mnoge bogove. A značajni deo njih uči o jednom Božanstvu čije su tobož projave slovenski bogovi. Pritom nema slaganja da li smatrati to jedno Božanstvo za ličnost ili bezličnu silu, ali se mnogi priklanjaju drugoj varijanti.

Sa filosofske tačke gledišta, spajanje u okviru jednog pokreta toliko suštinski različitih pozicija, činilo bi se po najvažnijem pitanju – u koga se upravo veruje? – izgleda vrlo čudno. Međutim, to će nestati kada se shvati da je za neopagana sadržaj njegovih verovanja stvar od krajnje male važnosti, pošto neopaganizam u principu nije vera, već društvena poza, koja se maskira paganskom, tačnije neopaganskom odećom.

Ali hajde da porazgovaramo još o tim verovanjima. Ako postoji samo jedno bezlično božanstvo, javlja se pitanje: a zašto onda prinositi žrtve ovoj bezličnoj sili? Žrtva je dar. Poklone dajemo samo ličnosti, pošto jedino ličnost može da oceni te poklone. Niko ne daje poklone električnoj struji, niko ne prinosi žrtve sili gravitacije. Ovo je još jedan primer koji pokazuje da neopaganizam nije nikakva ‘tradicija’, već veštačka konstrukcija, sabrana iz različitih delova bez ikakve brige da li se oni međusobno slažu.

Ako pređemo posebno na panteon ‘slovenskih bogova’ koje nas neopagani prizivaju da poštujemo, tu ćemo videti još zanimljivija otkrića. Radi se o tome da još od 19. veka i malo ranije, neki istraživači su pokušavali da rekonstruišu slovenski paganizam i pošto im to nije polazilo za rukom, oni su izmišljali slovenske bogove koji realno nisu nikada ni postojali, a u koje na danas predlažu da verujemo neopagani. Kao potvrdu ovoga, da ne bi ostalo samo na mojim rečima i par citata. Citat iz ‘Enciklopedijskog rečnika slovenske mitologije’, str. 512: ‘Jedinstvena praslovenska ‘najviša’ mitologija, to jest, panteon neznabožačkih bogova, ne polazi za rukom da se rekonstruiše… narodna tradicija Slovena nije sačuvala praktično nikakve tragove vrhovnih božanstava… Stremljenje da se podigne slovenska mitologija do nivoa klasičnih mitologija drevnog mira pobudilo je romantično raspoložene istraživače da izmisle slovenske neznabožaćke bogove, izvlačeći njihova imena iz folklornih tekstova, pripeva pesama ili prosto izmišljajući ih (Kupala, Koljada, Kostroma, Lada, Lelj, itd.’

‘Kabinetska mitologija paralelno sa pouzdano utvrđenim bogovima slovenskog neznaboštva pominje i takođe izmišljene ličnosti koje su teško bili božanstva, a u nekim slučajevima su uopšte i bili nepoznati neznabošcima kao na primer, Belobog, Vesna, Lada, Maslenica, Čur, Jarilo’. Ovo je citat iz ‘Rukopisi kojih nije bilo. Falsifikati u oblasti slovenskog folklora, zbornik. str. 311-351’. Ovoj kompaniji treba dodati i bogove koji su se pojavili tek u ‘Sloveno-arijskim vedama’ Hineviča: Višenj, Krišenj, Baba Joga, Udrzec, itd.

O ovim gorepomenutim na neopaganskim sajtovima, fb grupama, postoje i njihova imena i neke izmišljene priče o njima, neke njihove crteže koje su crtali, njihovi idoli kojima prinose žrtve.

Dakle, neopagani, ako vi veujete u nekoga od gorepomenutih, imajte u vidu da verujete u izmišljene bogove koje uopšte niko nikada nije poštovao, da naši preci za njih nisu znali, nisu ni čuli. U pitanju su prosto plodovi kabinetskih fantazija.

Isto to vidimo ako pređemo od ideja na simbole. Najrasprostranjeniji simbol neopagana danas je takozvani kolovrat. On predstavlja dve svastike koje su postavljene jedna preko druge, pri čemu je druga postavljena na prvu pod uglom od 45 stepeni. I svih osam krajeva su zaobljeni. Neopagani uveravaju da je u pitanju drevni simbol ‘rodne vere’ naših predaka.

Pritom je zanimljivo da ne postoji nijedno svedočanstvo da su u Rusiji svastiku, makar i duplu, makar i jednu – rečju ‘kolovrat’. Kao drugo, konkretno ovaj simbol koji sada forsiraju neopagani naši preci uopšte nisu ni znali.

Obična svastika se naravno susreće na predmetima koje su otkrili arheolozi, kao i u drugim kulturama, pošto je svastika pored zvezde, kruga i trougla predstavljala jedan od jednostavnih elemenata za kreiranje nakita i ornamenata od najdrevnijih vremena. Pritom nema nikakvih osnova za stav da je svastika za naše pretke bila važnija od bilo kog drugog elementa ukrašavanja.

Međutim, obična, ‘klasična’ svastika je ponavljam, makar bila poznata. A ‘kolovrat’ koji predstavlja glavni simbol savremenih neopagana, uopšte nema nikakvu potvrdu u arheologiji. Jednom sam imao priliku da pročitam komentar jednog rodnovera. On je pričao da je želeo za sebe da napravi tačnu kopiju kolovrata koji je pronađen u iskopinama, da bi sve bilo ‘isto kao i kod predaka’. Kakvo je njegovo razočarenje bilo kada je otkrio da takvih prosto nema, a ono što predstavljaju kao takvo, uz najbliže razmatranje se pokazalo kao lako izmenjena varijanta hrišćanskog Andrejevskog krsta. Meni je postalo zanimljivo i rešio sam da i sam proverim da li neopagani imaju potvrdu da se njihov simbol zaista upotrebljavao od strane naših prehrišćanskih predaka kao osnovni izraz njihovih religioznih ubeđenja. Naravno, znao sam da obično neopagani i ne mašu potvrdama onoga što tvrde, ali ko zna.

Ispostavilo se i direktno da nikakvih arheoloških potvrda postojanja znaka kolovrata u Rusiji nema. Na jednom mestu sam naišao na pokušaj da se u vidu ‘drevnog kolovrata’ predstave amajlije u obliku zmija, koje se susreću u iskopinama. To je očigledno urađeno za ljude koji ne umeju da broje, jer amajlija u obliku zmije za razliku od kolovrata nema osam, već sedam linija i na njihovim krajevima nisu zaobljeni lukovi, već zadebljanja – ‘zmijske glave’. Takva amajlija uopšte nije simbol hrišćanskog porekla. To je simbol meduze Gorgone i došao je do naših predaka sa strane Grka kod kojih se upotrebljavao od najdrevnijih vremena. I to uopšte nije svastika, već sedam zmija koje izlaze iz jednog centra.

A gde su kolovrati?

Ukazuju da je 1923. godine, poljski autor Stanislav Jakubovski objavio crtež drevnog nadgrobnog spomenika sa slikom kolovrata. Jakubovski ga, istina, naziva ‘slonečko’ (słoneczko) i uverava da su u pitanju ‘simboli vere naših predaka’, koje su drevni umetnici tobož ‘stavljali na drvene stubove koje su postavljali na grobove umrlih’.

Ove reči ničim osim crtežima on ne potvrđuje. Upravo Jakubovski i nije bio naučnik, on je bio umetnik koji se veoma zanosio temom slovenskog paganizma. I crtao je crteže na temu ‘kako bi ono moglo da izgleda u drevnosti’. Na primer, kako bi mogao da izgleda hram Svaroga ili kako bi mogao da izgleda ‘simbol vere naših predaka’. Pritom se on ni na šta osim sopstvene mašte nije oslanjao. On je imao četiri varijante svojih crteža, četiri različita simbola. Jakubovski je prosto izmišljao vidljive obraze slovenskog paganizma, isto kao što su i drugi njegovi savremenici, tvorci kabinetske mitologije izmišljali nepostojeće slovenske bogove. Ako pogledate komentare koje je on pisao uz slike, postaje razumljivo da sam Jakubovski i nije posebno krio tu činjenicu. Jer pozivajući se na ‘drvene stubove’ on je odlično shvatao da nijedno takvo izobraženje do naših dana nije moglo da se sačuva. I naravno, njega je varalo njegovo loše znanje realnog slovenskog paganizma. Radi se o tome da naši neznabožački preci nikako nisu mogli da crtaju kolovrate na grobovima svojih rođaka iz prostog razloga što su naši preci spaljivali umrle. Svuda rasprostranjeno sahranjivanje u zemlju predstavlja posledicu hristijanizacije Slovena. U prehrišćanska vremena se ona susreće kod Slovena vrlo retko.

Eto upravo tako, nađeni su autor ‘kolovrata’, mesto i vreme pojave ovog simbola. Zatim je neko, bliži našem vremenu razmtrao crteže, od tih četiri izabrao jedan, taj koji je danas i najpoznatiji među neopaganima. I sam naziv ‘slonečko’ se nije pokazao dovoljno surov, brutalan zato su ga zamenili rečju ‘kolovrat’ koja nema nikakve veze sa svastikom i pustili ga među ljude.

Ako izvučemo zaključke iz svega ovoga, videćemo da neopagani poštuju izmišljene bogove koje drevni Sloveni nisu znali. Neopagani se ne odnose prema idolima kao što su se prema njima odnosili drevni Sloveni, oni ne prinose bogovima krvave žrtve kao što su to radili drevni Sloveni. Neopagani ne slede običaje koji su bili jako važni za drevne Slovene, uvode simbole koji nisu bili poznati drevnim Slovenima. To jest, imamo posla sa novim religioznim pokretom koji nikakve veze nema sa drevnim slovenskim neznaboštvom i to je činjenica. Zato bih želeo neopaganima da kažem da ako želite u sve to da verujete, naravno to je vaše pravo, samo nemojte da govorite da je tobož u pitanju vera naših predaka.

Sve to je novotarija, pseudslovensko pseudoneznaboštvo.

I ne samo ovo ukazano, već i drugi momenti takođe predstavljaju čistu izmišljotinu  u odnosu na ono što realno znamo iz istorije. Za neopagane je jako važna ideja svedozvoljenosti. Oni prizivaju na svojim sajtovima sledeće, citiram: ‘Izbacite iz svojih glava lažljive ideje hrišćanskih grehova!’ i govore da saglasno veri naših predaka tobož nema apsolutnog dobra i zla, treba se rukovoditi prirodom, to jest, nema nikakvih zabrana i ograničenja, radi šta želiš. Upravo time se i trude da privuku i namame ljude.

Međutim, realno naši preci nisu bili takvi. Čak najzaostaliji narodi na planeti imaju svoj kodeks pravila, imaju tabu koji niko nema prava da naruši. Govoriti da naši preci nikakva ograničenja za sebe nisu postavljali i da su se rukovodili samo svojim ‘ja hoću’ znači ponižavati ih, smatrajući ih primitivnijim na moralnom planu od najzaostalijih divljih plemena. Sve ovo nam pokazuje lažljivost tvrdnje savremenih neopagana o tome da oni tobož imaju neku vezu sa verom drevnih Slovena. To nije tako.

Hvala vam svima za pažnju, želim vam pomoć Božiju!

* * *

Ljudi se u odnosu prema Istini dele na dve grupe. Pouzdan način za izučavanje nekog religioznog sistema. Zbog čega je neopaganizam privlačan savremenim ljudima? Problemi u pokušaju rekonstrukcije slovenskog neznaboštva.

Voditelj: Sa nama je u studiju danas o. Georgije Maksimov, kandidat bogoslovlja, rukovodilac sektora apologetske misije Sinodalnog misionarskog odeljenja. Nedavno se ispunilo 40 dana od tragičnog događaja na Sahalinu, gde su u hramu ubijeni parohijani. Ispostavilo se da je čovek koji je to uradio bio neopaganin. Danas želimo da porazgovaramo o toj temi. Kakvo je Vaše mišljenje, šta je bilo uzrok za pojavu takvih ljudi u našoj zemlji?

o. Georgije Maksimov: Kod savremenog čoveka postoji određena potražnja na religiju koju bi želeo za sebe. Recimo na sledeći način, ljudi se dele na dva dela: u prvom delu su ljudi kojima je zanimljiva istina kakva ona zaista i jeste, oni su spremni da je slede čak i bez obzira na neophodnost da se sa nečim bore u sebi, nešto menjaju u sebi, rizikovati, žrtvuju nešto.

A postoji i druga kategorija ljudi, koje istina kao najviša kategorija ne zanima. Oni smatraju za istinu ono što im je udobno, to je za njih istina. Među takvim ljudima, postoji grupa ljudi kojima neopaganizam odgovara više od svega.

Postoji tradicionalni paganizam, i kod nas u Rusiji postoje mali narodi na severu koji čuvaju tradicionalni šamanski paganizam, postoje i u drugim oblastima sveta, Africi, nekim zemljama Azije, neka plemena koja čuvaju paganizam tradicionalno, tamo postoji neprekinuta tradicija. Reklo bi se, ako si iznenada poželeo da postaneš neznabožac, idi u ta plemena, postani njihov poslušnik i učenik, možda će te kasnije prihvatiti u krug posvećenih, gledaće te kao na prirodni deo svoje zajednice.

Uzgred rečeno, svetovni naučnici koji izučavaju religiju su tako ponekada i postupali. Oni sami ni u šta ne veruju, međutim, da bi saznali verovanja jednog ili drugog naroda oni su se pravili da veruju kao i ti narodi, provodili nekoliko godina svog života među tim ljudima da bi opisali njihova verovanja iznutra. Oni su prolazili inicijacije, to jest, postajali su svoji za te neznabošce. Međutim, naši neopagani, kao i zapadni, uopšte, u pitanju je fenomen koji je došao sa Zapada, a počeo kod nas 50-ih godina prošlog veka – njih sve to ne interesuje. Njih ne interesuje da postanu deo realno postojeće tradicije, oni pokušavaju da rekonstruišu neke drevne paganske religije koje su nekada postojale, a zatim nestale. Kod nas u zemlji je to recimo slovenski paganizam, u zapadnoj Evropi je to germanski paganizam, keltsko, skandinavsko neznaboštvo, neki sinkretistički kultovi. Međutim, nije ostalo nijednog druida koji bi mogao da kaže u šta treba da veruje sledbenik kulta, nije ostao nijedan slovenski mag koji bi mogao da prenese u šta su oni ranije zaista verovali. Sve to je pokriveno prašinom vekova i sve je nestalo.

Čime je neopaganizam privlačan savremenim ljudima? Time što je moguće da radiš sve šta hoćeš, u svim neopaganskim kultovima je to obavezan preduslov – da nikakvih moralnih ograničenja nema, ‘šta hoćeš, to i čini’, nema nikakvog autoriteta koji stoji iznad tvoje duše i govori ti – to je greh, to treba da prestaneš da radiš, za to da se pokaješ. ‘Ne, ne, slobodan si, slobodan od svih moralnih ograničenja, možeš da radiš šta hoćeš’. Razume se, ubistvo je loše, to svi shvataju, ali razvrat, posebno u oblasti pola predstavlja glavni podstrek za ljude. Ljudi žele da žive po svojim grehovnim strastima, ali da se pritom ne osećaju kao grešnici kakvim bi bili u hrišćanskom kontekstu, već da se osećaju kao deo potpuno zakonite, drevne, čak drevnije od hrišćanske, religiozne tradicije. Osećati se posebnim, a ne pritisnuti onim što se u hrišćanstvu naziva grehom i na čije odricanje hrišćanstvo i priziva. Zato je neopaganizam tako i tražen.

Svaki osnivač novog pravca samo to izmišlja. Naravno, svaki od njih govori da je u pitanju nešto što je došlo do njih iz dubine vekova, da su se eto neki neznabošci skrivali svih ovih vekova hrišćanstva i predavali to tajno znanje. Razume se da je u pitanju mitologija, realno sami ljudi izmišljaju, smišljaju dogmate, izmišljaju obrede jer ne postoji niko ko bi mogao da im ispriča kako Sloveni treba da veruju, kako treba da ispune jedne ili druge zahteve, ostali su samo neki kratki i vrlo siromašni ukazi iz drevnih neznabožačkih izvora. Religija slovenskog neznaboštva kao celina – ne postoji. Ona uopšte nije poznata.

Za njih je naravno vrlo važno da pokažu da su oni glavni, drevni, da upravo oni ispovedaju ‘rodnu veru’ zato mnogi sebe nazivaju ‘rodnoverima’ iako su u pitanju kultovi koji su se bukvalno razvili krajem osamdesetih, početkom devedesetih godina prošlog veka. Za mnoge neopagane je karakteristična antihrišćanska pozadina, između ostalog bilo je i slučajeva religioznog esktremizma sa strane neopagana. Slučaj na Sahalinsku je prvi sa ljudskim žrtva, međutim, napadi na hramove, paljenje hramova od strane neopagana dešavali su se i ranije.

Principijelna razlika između hrišćanstva i neopaganizma. O iskustvu molitve slovenskim bogovima. Zašto neopagani ne vole hrišćanstvo? Značaj hrišćanstva na formiranje kulture naroda.

Voditelj: Kakvo je Vaše mišljenje, koja je principijelna razlika između neopaganizma i hrišćanstva?

o. Georgije Maksimov: U hrišćanstvu mi znamo da je Bog jedan, mi verujemo da je u pitanju Bog Ličnost, da u pitanju nije prosto apstraktna ideja Boga, u pitanju je živi Bog Koji je došao na zemlju, ovaplotio se, postradao, umro i vaskrsao da bi nam darovao spasenje od greha i slobodu od greha. U paganizmu, kako u tradicionalnom, tako i u neopaganizmu ništa od toga ne postoji. Tradicionalni neznabošci žive u svetu duhova, oni osećaju jako veliku zavisnost i strah od ovih duhova ili božanstava. Vrhunac paganizma je ‘hrišćani sebe nazivaju slugama Božijim, a mene moj bog tako ne zove’. Međutim, svi neznabožački bogovi svoje sledbenike i pristalice, saglasno tim istim religijama upravo i nazivaju ‘slugama’, niko ih ne naziva ‘sinovima’. Ako ih čak i nazivaju, nazivaju ih u prenosnom značenju, više kao izuzetak.

Tradicionalni neznabošci zaista zavise od tih duhova, čitav njihov život je izgrađen na tome da sa njima treba uspostaviti odnose, oraspoložiti ih, prinositi im različita umilostivljenja – da bi bio dobar lov, da bi imali uspeh u životu, da bi izbegli nesreću, ozdravili, itd. Ceo život je okovan strahom i pokušajima dogovora sa tim duhovima među kojima živi tradicionalni neznabožac.

Što se neopagana tiče, oni postavljaju idole, govore o Perunu, Dažbogu, Velesu ali zapravo oni u njih ne veruju. Za njih oni više predstavljaju određene ideje, a ne realne ličnosti. Oni ne pokušavaju i ne smatraju da je sa njima potrebno imati neki kontakt, da oni zaista postoje, zato što je neopaganizam više poza koju čovek zauzima u odnosu na hrišćanstvo nego što je u pitanju vera.

Čitao sam ispovest jednog bivšeg neopagana koji se sa pokajanjem vratio u Crkvi. Govorio je kako je išao neopaganskim putem, u njegovom životu su se dogodile teške životne okolnosti, on se našao u zatvoru, a tamo već i u samici. Budući u takvom stanju, kada mu je već bilo sasvim loše, odlučio je: ‘Pomoliću se Perunu da mi pomogne. Prinosio sam mu žrtve, ispunjavao obrede pre zatvora, dužan je da mi makar sada pomogne’.

Ovaj čovek je priznao da kada je pokušao da se pomoli ovim slovenskim bogovima, zapravo je osetio da njih u realnosti nema, niko ga ne sluša, da ne govorimo već o odgovaranju na njegove molitve. Bog hrišćanski je Bog Koji sluša, Koji odgovara, Bog Koji prilazi i čini čoveka drugačijim. Jer šta vidimo na Sahalinsku? Neznabožac je ušao u hram iz svih drugih razloga osim da pokaže hrabrost hrišćana i vrlinu hrišćana. A zaista, sa čime se susreo? Sa time da su se najobičniji ljudi, obična crkvena baka, prosjak u priprati hrama pokazali kao heroji koji se nisu uplašili smrti i koji su pokazali herojsku neustrašivost pred licem realne smrtne pretnje.

Postoje različiti pravci u neopaganizmu, svaki od njih predlaže svoje tumačenje neopaganizma. Međutim, neprijateljstvo prema hrišćanstvu ujedinjuje sve ove pravce.

Voditelj: Kakva je najvažnija primedba na račun hrišćanstva? Šta im se najmanje dopada?

o. Georgije Maksimov: Njima se ne dopada sama ideja da postoji Bog Koji govori šta je dobro, a šta loše, Bog Koji govori da je greh – greh, da za greh postoji kazna. Ova misao je savremenom čoveku vrlo neprijatna, neopaganima takođe. Istorijska pretenzija je u navodnom nasilnom krštenju Rusije, što uopšte ne odgovara istorijskim činjenicama, međutim, u to neopagani jako veruju i tom verom, uzgred rečeno, zaražavaju jako mnogo mladih, čak i one koji sebe ne smatraju neopaganima.

Voditelj: Imamo i telefonsko uključenje.

Pitanje: Dobro veče. Razgovarao sam sa jednim neopaganinom i shvatio sam da je njihova osnovna pretenzija da ni hrišćanstvo nije vera u Jednog Boga, već u to da je jevrejski dečak postao Bog. Oni ne žele judejske, jevrejske elemente u ruskoj kulturi.

o. Georgije Maksimov: Kod nacionalističkih neopagana primedba za hrišćanstvo je da je u pitanju jevrejska vera, tuđa Rusima, itd. Međutim, sam pojam ruske kulture je formiran od strane hrišćanstva. Ako pitate nekoga, bilo kod neopaganina i zamolite ga da imenuje deset velikih ličnosti ruskog naroda (srpskog takođe – prim. urednika) tokom cele istorije, on neće biti u stanju da imenuje deset pagana ili deset neopagana. Svih deset će biti hrišćani, cela ruska istorija, kultura je hrišćanska. I onda na kojoj osnovi je onda ideja da je hrišćanstvo tobož nešto jevrejsko, strano ruskom narodu? U pitanju je apsurd, hrišćanstvo je nešto što je formiralo Rusiju, neraskidivo je povezano sa njom.

Pitajte neopaganina: ‘Ko su bili tvoji preci?’ Najbliži preci, majka, otac, deda, baba su možda i bili ateisti, a dalje? Možda neopagani? Ne, svi znaju ko je formirao tvoju porodicu, ti sam si plod toga što se u hrišćanskoj zemlji sklopio brak tvojih predaka. U hrišćanskoj zemlji su se sreli tvoji preci, venčali po hrišćanskom zakonu, po hrišćanskom zakonu stvorili tvoj rod čiji si i ti plod’.

Zato sve te stvari o jevrejskom dečaku predstavljaju samo izgovor, nije to suština.

Voditelj: Imamo još jedno telefonsko uključenje. Izvolite.

Pitanje: Dobro veče. oče Georgije, nije mi jasno, na koji način oni objašnjavaju da je hrišćanstvo judejska vera? Da je ona judejska, Judeji Ga ne bi raspeli. U pitanju je vera za sve ljude, na celoj planeti. Sećate se da nam je On rekao da će se raširiti Jevanđelje po celoj zemlji i da će On zatim doći.

o. Georgije Maksimov: Da, potpuno ispravo, vrlo umesan dodatak od strane slušaoca i mislim da se takav argument potpuno može koristiti u dijalogu.

Voditelj: Ne razumem uopšte, šta je tu loše što je naš Spasitelj po telu bio iz jevrejskog naroda? Kao da je u pitanju neki užasni, odvratni narod?

o. Georgije Maksimov: Za nacionalističku struju u neopaganizmu svojstvena je predstava da su oni najgori narod na zemlji, da je kod njih sve loše. Nije za iznenađenje da mnoge neopaganske organizacije na ovaj ili onaj način koriste svastiku, zamaskiranu možda pod nekim simbolom. U suštini fašistička ideologija im je takođe bliska. Uopšte, čudno je da pri takvom naglašavanju svoje pripadnosti ruskom narodu, jer Ruse niko više nije ubijao od fašista tokom cele istorije postojanja našeg naroda, 27 miliona žrtvi. A oni, smatrajući sebe Rusima, nacionalistima, biraju i amblem i ideologiju onih koji su bili najveće ubice ruskog naroda.

Ako smo čvrsti u našoj vezi sa Bogom, tada nam nikakvi ni masoni, ni satanisti, ni neopagani, ni niko drugi neće biti strašan jer je Bog snažniji od svih. Ko može i šta da učini protiv nas, čak ako nas i ubiju? To upravo slučaj na Sahalinsku i pokazuje.

Da, on ih je ubio. Ali ko je izašao kao pobednik? Pobednici su bili upravo oni, i ne samo sa hrišćanske tačke gledišta. Monahinja Ljudmila i Vladimir Zaporožec koji su žrtvovali sebe radi Hrista, postali su heroji. Čak i sa nehrišćanske tačke gledišta su upravo oni pobednici, a ne onaj ko je došao pijan da puca po drugim ljudima.