NASLOVNA » ISLAM » Muslimanska emigracija kao izazov hrišćanskom svetu – Sveštenik Georgije Maksimov

Muslimanska emigracija kao izazov hrišćanskom svetu – Sveštenik Georgije Maksimov

Jedna od ruskih priča počinje ovako: lisica je pokucala zecu na vrata jazbine: „zeko, smrzavam se, da li mogu makar rep kod tebe da zagrejem’“ Zeka se sažalio i dozvolio. Lija je gurnula rep u jazbinu i govori: „Zeko, smrzle su mi se šape, pusti me molim te da se makar malo zagrejem u senu ispred vrata“. Zeka je pustio liju u seno. Lija ulazi i govori: „Zeko, gladna sam, pusti me za sto“. Zeka je pustio i za sto i nahranio. Tek gošća govori: „Izlazi odavde, ja živim ovde“.

 Ove priče se sada u Rusiji prisećaju mnogi kada se povede razgovor o muslimanskoj imigraciji. Različite faze ove priče vidimo i sada u civilizovanom svetu. U Evropi je ušla u odlučujuću u fazu prošle jeseni kada su gomile Arapa urlale na ulicama Danske i Francuske: „Marš odavde, ovo je naša zemlja!“ Što se Rusije tiče, kod nas je još uvek faza prelaska od sena do stola. Nedavni skandalozni zahtevi muslimana da potpredsednik bude musliman i da se iz nacionalnog simbola – grba Rusije – ukloni krst predstavljaju provokacije koje imaju cilj da se proveri koliko su ruska vlast i društvo spremni da odu daleko u popuštanju.

Razume se, ni ruski grb niko neće promeniti, niti će zakon na zahtev muslimana biti promenjen. U krajnjoj meri, bar za sada. Događaji koji su se dogodili u Francuskoj, za sada nisu verovatni u Rusiji. Međutim, u Evropi koja je ugušena političkom korektnošću situacija će se samo pogoršavati. Moj prijatelj iz Francuske mi je pisao da je njihova vlast nakon nedavnih pogroma tamo odlučila da finansijski pomogne Arapima i Alžircmia smatrajući da su njihovi protesti izazvani siromaštvom.

U Francuskoj postoje Alžirci hrišćani, postoje i pravoslavni Arapi. Međutim, ono što je zanimljivo, ni jedni ni drugi nisu učestvovali u pogromima. To je potpuno proverena informacija. Svi demonstranti su bili muslimani koji su govorili da spaljuju automobile nevernih, a automobile sa muslimanskom simbolikom ne diraju. Postoji još jedna zanimljiva činjenica – u evropskim zemljama postoji mnoštvo imigranata: Filipinaca, Kineza, Slovena. Zašto se ne može čuti za slovenske ili kineske nerede? Jer i oni isto imaju problema sa siromaštvom.

Čak se i francuski nacionalisti boje da priznaju da problem uopšte nije u emigraciji, već upravo u muslimanskoj emigraciji i da je uzrok upravo u religioznoj ideologiji. Sloven ili Kinez dolazi u Evropu da bi pošteno radio i prehranio porodicu. Muslimani dolaze da bi širili vladavinu islama na ceo svet. U samoj ideologiji islama postavljena je podela sveta na „dar al islam“ – zemlju islama gde deluju zakoni šerijata, a „dar al harb“ – zemlju rata koja čini celokupnu ostalu teritoriju koju je neophodno potčiniti muslimanskoj vlasti. Alžirci koji osakaćuju francuske policajce, Turci koji ubijaju nemačke žene, Marokanci koji kolju holandske režisere, Arapi koji vrše bombaške napade u engleskim metroima – svi oni ispunjavaju kategorički imperativ nasilnog širenja islama, postavljen u samim izvorima ove religije – Koranu i u Suni.

Da ne bi sve ostalo samo na rečima, navedimo hadis iz Sune koji svedoči da je Muhamed rekao: „Zapoveđeno mi je da ratujem sa ljudima dok oni ne posvedoče da nema Boga osim Alaha i da je Muhamed Njegov prorok i Njegov poslanik, dok se ne okrenu u smeru naše kible (smera za molitvu) i ne budu se molili kao i mi. Kada počnu tako da čine, nećemo imati pravo da im oduzmemo živote i imovinu, osim onoga što se od njih traži“.

To jest, ovde postoji direktna potvrda neophodnosti ratovanja protiv svih ne-muslimana. Takođe, i u Koranu piše: „I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet. A onoga ko se bori na Allahovu putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi“ (Koran, 4,74)

Samom Muhamedu je bilo zapoveđeno: „O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu!“ (Koran, 8,65). Ovo je činjenica od koje se ne može pobeći. Mogu se zatvarati oči kao što to i rade mnogi u Evropi, Americi, Rusiji, međutim, takav prilaz uopšte ne pomaže rešavanju realnog problema islamskog pritiska. To je činjenica koja objašnjava zašto svuda gde dolaze muslimani počinju sukobi između njih i starosedelaca. Nebitno je da li je u pitanju Afrika, Indija, Kina, Evropa, Amerika, Australija…

Problem je u tome što pritisak politčike korektnosti koji su sebi nametnule zemlje Zapada sprečava da se vidi suština fenomena i kada se vidi da se ima hrabrosti da se stvari nazovu svojim imenima, prizna da je uzrok neophodno tražiti u ideologiji a ne u nacionalnosti, socijalnim ili istorijskim faktorima. U islamu postoji niz drevnih postavki koje sprečavaju pouzdano uspostavljanje stabilnih odnosa muslimana sa inovernima. To je zapovest obaveznog širenja islama na ceo ljudski rod, između ostalog i nasilnim metodama. Tu je i uznošenje „džihada“ – rata sa nevernima sa ciljem širenja islama na „dar al harb“. Tu je i zabrana napuštanja islama za šta po zakonu šerijata sledi smrtna kazna – što je bez sumnje – totalitarni element. Razume se, ne ostvaruju svi muslimani ove zapovesti u životu, mnogi ih tumače na drugi način – duhovno, ili ih prosto ignorišu. Ali, uvek je bilo i biće muslimana koji ovo primaju bukvalno i ispunjavaju gorepomenute zapovesti koje je ostavio Muhamed u Koranu i Suni, i imaju agresivna dejstva protiv ne-muslimana, između ostalih i hrišćana. U islamu nema jedinstvenog autoritetnog centra koji bi mogao ovo da zabrani. To je na žalost nemoguće. Iza muftije ili šeika koji osuđuje islamski terorizam, uvek će se naći isto tako autoritetni muftija ili šeik koji blagosilja „džihad protiv nevernih“. Zato će napetost uvek biti prisutna. I što bude više rastao uticaj muslimana u društvu to će manje biti stabilnosti.

Kada bi Evropa videla i priznala koren problema i još imala i volju da reši problem, za mesec dana bi mogli da se reše problemi sa muslimanima. Dovoljno je samo da se izda ukaz po kome bi svi muslimani (upravo po religioznom, a ne po nacionalnom priznaku) bili deportovani u zemlje islamskog sveta. I to je sve. A ozloglašeni nedostatak radnih ruku će se lako popuniti emigrantima iz onih zemalja i kultura koje ne govore o neophodnosti osvajanja duhovne i političke vlasti u celom svetu.

Međutim, ovo nije moguće zbog totalitarne diktature političke korektnosti u zapadnom društvu koja, na žalost, sada proniče i u zemlje bivšeg socijalističkog bloka. Svuda se danas nameće politička korektnost – ta velika tragedija našeg vremena. Ona lišava stvari svog imena i dezorijentiše čoveka, utapajući ga u svet prizraka i jednostavno – laži.

Sećam se jednog slučaja iz rada sa sektama. Sajentologe na određenom stadijumu uče da „upravljaju realnošću“. To jest, tobož, kako zamisliš, onako će i biti. I eto, jedna Amerikanka iz ove sekte je u crvenoj haljini rešila da pređe preko ranča gde je na paši bio veliki bik. Dama je, razume se, odmah zamislila da je pred njom ne razbešnjena životinja, već „mila kravica“ i umesto da se spašava, obrnuto, rešila da pomiluje životinju… Imala je sreću da ostane među živima. Pola godine je, ležeći na bolničkoj postelji i čekajući da joj ponovo srastu kosti i zatvore se rane, žena mnogo razmišljala i shvatila nešto važno. Izašavši iz bolnice rešila je da prekine sa sajentologijom. Da li treba objasniti zašto?

Tako i politička korektnost pokušava da stvori istu takvu iluzorni virtuelni svet u glavama ljudi koji u nju veruju, zabranjujući reči „crno“ i „belo“, primoravajući da neprijatelja nazivaš prijateljem, primoravajući da na prazan želudac beskonačno ponavljaš „hvala, hvala“ iako ti, kako kaže istočna priča, od toga neće biti lakše. Pritom se nameće predstava da između pojmova „pažljivost“ i „politička korektnost“ treba staviti znak jednakosti. To nije tačno. To su različiti pojmovi. Pažljivost je postojala mnogo pre političke korektnosti.

Politička korektnost predstavlja čitav kompleks specifičnih postavki u pogledu na svet koji se formirao u drugoj polovini dvadesetog veka. Ljudi različitih rasa, nacionalnosti i religija živeli su zajedno i pre političke korektnosti. I era političke korektnosti de facto nije donela na zemaljskoj kugli ni mira, ni spokoja. Naprotiv. Pokrenula je čitav niz konflikata, pokrenutih od jednih ili drugih manjina. Kada su homoseksualci nedavno na stepenicama Notr-Dama prebili rimokatoličkog sveštenika jer se pobunio protiv njihovih bogohulnih postupaka koji su bili parodija na venčanje – eto poroda političke korektnosti. Kada u mnogim gradovima Francuske postoji čitavi kvartovi gde se policija i druge službe boje da uđu i koji se upravljaju „šerijatskim sudijama“ po šerijatskim zakonima – to je takođe porod političke korektnosti. Kada u Engleskoj pitomci kampova za pripremu boraca „Al kaide“ prave bombaške napade – eto još jednog poroda političke korektnosti. U politički nekorektnom svetu nisu postojale čak ni pretpostavke da bi slična izopačenja mogla da se jave. Politička korektnost ne obezbeđuje ni mir, ni sveopštu ljubav, ona samo objavljuje prioritet manjine nad vrednostima većine. Odatle i odgovarajući porod. I novi sukobi.

A ni Evropljani danas nisu ono što su bili pre hiljadu godina. Karl Martel, kralj Franaka koji je zaustavio invaziju Arapa na Evropu bi se jako iznenadio načinom života i razmišljanja svojih potomaka. Španski kralj Pedro I u čiju čast blistave pobede su se na grbu Aragona pojavile odsečene glave Mavra teško da bi razumeo svoje potomke koji su promenili svoj grb da bi „uspostavili klimu poverenja između muslimana i hrišćana“. Evropljani Srednjeg veka i sadašnji Evropljani su potpuno različiti ljudi.

Na um dolazi monstruozni slučaj od pre dve godine kada je devojka – Francuskinja bila silovana od strane Alžirca i pritom nije pokušala ni da se protivi, ni da pobegne pošto je bila uverena da ne bi bilo politički korektno da odbije čoveka druge boje kože. Tačniji opis od onoga što se sada događa u Evropi ne možeš da nađeš.

* * * * *

Međutim, hajde da se sada odvojimo od politike i pogledamo na pitanje šta situacija sa muslimanskom emigracijom može da znači za nas kao hrišćane. Možda će zvučiti paradoksalno, ali je jedan od savremenih ruskih sveštenika – misionara (sveštenomučenik Danil Sisojev – prim.prev.) nazvao ovaj položaj jedinstvenom misionarskom šansom. Najefikasnije nepolitičko sredstvo za rešavanje problema sa islamom je – hrišćanska misija.

Malo se zna za činjenicu da je pravoslavna misija među muslimanima oduvek postojala. Tako je, na primer, jedan od najranijih podvižnika samog Muhameda, Ubaidalah ibn Džahiz poverovao u Hrista i krstio se. On je bio prvi i nikako ne i poslednji musliman koji se obratio svetlosti Istine. Iz istorije misije Konstantinopoljske Crkve možemo se setiti kako je nakon povratka Antiohije u sastav Vizantijskog carstva u desetom veku praktično svo starosedelačko arapsko-muslimansko stanovništvo dobrovoljno prešlo u Pravoslavlje.

935. godine je celo arapsko beduinsko pleme banu Habib u broju od oko 50 hiljada ljudi prešlo Grcima, primilo hrišćanstvo i počelo da se bori protiv svojih pređašnjih jednoveraca. Za Rusku Crkvu misija među muslimanima je tradicionalna. Već je sveti Mihail Kijevski u desetom veku slao monaha Marka da propoveda Hrista Bugarima-muslimanima što je kao posledicu imalo primanje krštenja od strane četiri bugarska kneza. Sveti Petar Moskovski je stupao u javne polemike sa muslimanskim propovednicima i pobeđivao u njima. Sveti Makarije Moskovski je krstio poslednjeg kazanskog hana – Edigera Muhameda i brinuo se o propovedi Pravoslavlja među Tatarima. Kao rezultat misije Ruske Pravoslavne Crkve koja je trajala više od četiri stotine godina među Tatarima se formirala nova etno-konfesionalna grupa – Krjašeni, koja se sastoji od pravoslavnih Tatara. Sada ih na teritoriji Rusije živi oko 320 hiljada. U narode obraćene iz islama ubrajaju se i Gagauzi i veliki deo Osetina, pa čak i deo mozdokskih Kabardinaca.

Neki muslimani koji su se obratili u hrišćanstvo prineli su tako veliki plod da su kasnije bili proslavljeni od strane Crkve u horu Svetih. Na primer, među Arapima je to prepodobnomučenik Hristofor Savait i mučenici Abu Tbiliski, Antonije Ravah i Varvar. Od Bugara – sveti Avramije Bugarski. Od Turaka – mučenici Omir, Ahmed Pisac i Konstantin Agarjanin. Od Albanaca – mučenik Jovan Albanski. Od Tatara – mučenici Petar i Stefan Kazanski i prepodobni Serapion Kožejezerski koji je osnovao Kožejezerski Bogojavljenski manastir na severu Rusije i koji je vaspitao sedam Svetitelja za Rusku Crkvu.

U pitanju nije samo istorija. I u naše dane misija se odvija među muslimanima. Uzmimo Indoneziju. Pre 20 godina u Pravoslavlje se obratio prvi Indonezijac. Pre 15 godina je primio monaštvo i svešteničku hirotoniju, vratio se u otadžbinu, počeo da propoveda i za ove godine obratio 2 500 ljudi, stvorio nekoliko parohija, izgradio hramove, pripremio druge Indonezijce za rukopoloženje – u muslimanskoj zemlji se javila Pravooslavna Crkva. Drugi primer: 90-ih godina u Gruziji je kao rezultat misionarske delatnosti većina gruzijskih muslimana prešlo u Pravoslavlje tako da se čak u jednom danu krstilo 5 000 muslimana.

Ovo je važno iskustvo koje treba da uzmu sve pravoslavne zajednice koje se nalaze u susedstvu sa muslimanima. Autoru ovog teksta poznato je da se nešto u ovom pravcu čini u islamiziranim regionima Bugarske, kao i Albanije. Nešto se čini i u Rusiji. Na primer, evo već nekoliko godina u Moskvi sa blagoslovom Episkopata deluje pravoslavna tatarska zajednica, služe se molebani na tatarskom jeziku. Naša Crkva aktivno prevodi Bibliju na kazahstanski jezik, jezike Dagestana – u pitanju su muslimanski narodi. Sprovodi se i misija jačanja Pravoslavlja među osetinskim narodom. Sedam godina postoji sajt „Pravoslavlje i islam“. Objavljuju se pravoslavne polemičke i apologetske knjige o islamu. A sasvim nedavno, prvi put nakon revolucije, održale su se dve javne religiozne polemike između pravoslavnog sveštenika Danila Sisojeva sa ruskim muslimanom Polosinom.

Na žalost, koliko mi je poznato, u zemljama bivše Jugoslavije, kao i u većini bivših „muslimanskih“ republika SSSR-a hrišćanska propoved inovernima prktično da ne postoji. Iako samo misija, uz pomoć Božiju, može protivnike da učini našom braćom u Hristu. I to će biti istinska pobeda bez krvi. Religija ima kolosalni uticaj na svest čoveka i ako je uverenje iskreno, čovek se zaista ponovo rađa. Tako da upravo od naših misionarskih napora zavisi da li ćemo uskoro živeti među agresivnim tuđincima ili među braćom u Hristu.

http://www.pravoslavie.ru/polemika/5756.htm