NASLOVNA » MORMONI » Lažno učenje mormona („crkve svetaca Isusa Hrista poslednjih dana“) – Episkop Aleksandar Mileant

Lažno učenje mormona („crkve svetaca Isusa Hrista poslednjih dana“) – Episkop Aleksandar Mileant

 


Uvod

Prilikom pominjanja mormona ljudima obično na um dođe snažni i skladni hor, ili mladi i okretni misionar na motoru, ili čovek besprekorne reputacije, uspešan i radan, koji ne puši i ne pije, koji je veran suprug i otac za primer. Ne negirajući te privlačne spoljašnje strane mormona, treba reći da njihova religija predstavlja najopasniju jeres koja se bori sa hrišćanstvom.

Mormonsko učenje se javilo u prvoj polovini 19. veka u SAD i uskoro podelilo na mnoštvo grupa. Međutim, u naše vreme se to učenje usredsredilo u dve grane: „crkva svetaca Isusa Hrista poslednjih dana“ (sa centrom u Solt Lejk Sitiju, u državi Juta, SAD) i „Reorganizovana crkva poslednjih dana (sa centrom u gradu Indipendensu, država Misuri, SAD).

Mormoni su postali jedna od vodećih religioznih organizacija u SAD i imaju oko 6 miliona sledbenika i milijarde dolara godišnjeg prihoda. Obaveza da svaki mormon žrtvuje deseti deo svojih prihoda obezbeđuje finansijsko blagostanje ove organizacije. Mormoni vode organizovanu, aktivnu propovedničku delatnost po celom svetu, imajući u različitim zemljama sveta oko 30 hiljada misionara. I to nije za čuđenje, jer kod njih svaki mladić ili devojka kada napuni određeni broj godina u obavezi je da dve godine svog života posveti misionarskom radu.

Mormoni veliku pažnju posvećuju čuvanju tela u zdravom i snažnom stanju. Njihova religija zabranjuje pušenje i alkohol, čaj i kafu – i uopšte sve ono što nije korisno zdravlju. Veliku pažnju obraćaju na brak i rađanje dece, jer u stvaranju novih „božanstava“ oni vide cilj svog postojanja.

Iako se mormoni smatraju hrišćanima često sa ushićenjem govore o Hristu i široko se koriste hrišćanskom terminologijom, njihovo učenje je tako daleko otišlo od apostolske vere, da njihovo učenje treba smatrati potpuno novom religijom. U suštini – to je polupagansko učenje u hrišćanskom omotu. Mormoni priznaju Bibliju, ali kao glavni izvor svoje vere smatraju „Knjigu Mormona“ koju je napisao Džozef Smit tridesetih godina 19. veka.

U ovoj brošuri ćemo upoznati čitaoca sa istorijskim poreklom mormonskog učenja, sa ličnosti osnivača Džozefa Smita i sa besmislicama u „Knjizi Mormona“, a takođe i pokazati antihrišćanske strane mormonskog učenja.

Istorija mormonskog učenja

Mormoni o pojavi svoje religije govore ovako: Džozef Smit je dugo molio Boga kojoj religiji da se prikloni. I eto, 1823. godine, po ukazanju „nebeskog poslanika“ on je u okolini jednog brežuljka u državi Njujork pronašao zlatne ploče koje su sadržale svetovnu i duhovnu istoriju drevnih civilizacija Američkog kontinenta. Nakon četiri godine on je objavio da je dobio dozvolu da prevede zlatne ploče koje je pronašao sa „novoegipatskog“ na engleski jezik, koristeći se čudesnim instrumentima koje je dobio – „Urimom i Tummimom“. Smit je nazvao svoj prevod imenom jednog od ličnosti iz knjige i objavio pod imenom „Knjige Mormona“, odakle je njihova religija i dobila naziv.

Džozef Smit je dobio sledbenike, među kojima je bio i njegov prijatelj Oliver Kuderi. Smit i Kuderi su izjavili da im se javio Jovan Krstitelj, koji im je zapovedio da krste jedan drugog. Malo kasnije su drugovi sebe posvetili u sveštenstvo, smatrajući da su time oni „uspostavili“ na zemlji crkvu. Članove svoje crkve su oni počeli da zovu „crkvom poslednjih dana“.

Sa grupom novoposvećenih Smit se preselio iz države Njujork u državu Ohajo i po različitim zemljama poslao misionare nove vere. Zatim se cela „crkva“ premestila u državu Misuri, a dalje u – državu Ilinois. Mestašce Komers su preuredili i pretvorili u razvijeni grad Novu sa originalnim po arhitekturi hramom. Lokalno stanovništvo, u većini protestanti-tradicionalisti, počelo je da mrzi „svete“ i stupilo sa njima u borbu. U toj borbi je poginuo osnivač sekte Džozef Smit i njegov brat Hairum. Na mesto „proroka“ je stao Brajam Jang (Brigham Young) i poveo sektu kroz planine ka Slanom jezeru, gde su mormoni osnovali državu Juta sa prestonicom u Solt Lejk Sitiju. Ovaj grad je i postao centar mormona.

Ovakva je ukratko istorija javljanja mormona. Sada bismo upoznali čitaoca sa nizom činjenica koje mormoni prećutkuju, ali koje bacaju svetlost na ličnost osnivača i na izvore učenja koje je izmislio.

Oko 1812. godine američki pisac, bivši baptistički propovednik, Solomon Spolding (Solomon Spaulding) napisao je fantastični roman „Pronađeni rukopis“. Roman govori o putovanju izgubljenog izrailjskog plemena koje je, tobož, stiglo u Ameriku i koje se naselilo tu. Vremenom je to pleme počelo da opada, a zatim se obnovilo u vidu sadašnjih indijanaca sa američkog kontinenta. Iako Spolding svoj roman nije izdao, ipak su ga njegovi rođaci i prijatelji čitali. Jedan od primeraka romana došao je u ruke baptističkom propovedniku Sidneju Rigdonu, a iz njegovih ruku u ruke Džozefu Smitu, koji je živeo u državi Ohajo. Džozef Smit je 1830. godine objavio taj roman u prerađenom obliku pod nazivom „Knjiga Mormona“ i objavio ga za sveto pismo drevnih Amerikanaca. Drugovi S. Spoldinga, koji su bili upoznati sa originalom, optužili su Smita za plagijat. Tada su Smitovi sledbenici ukrali original rukopisa i uništili ga.

Koristeći se tim ukradenim romanom kao „svetim pismom“, Smit je počeo da ga popunjava novim „otkrovenjima“ od duhova koje je nazvao „nebeskim poslanicima“. Smatrajući da je prvobitna Crkva odavno nestala i ne postoji, Smit je sebe objavio za proroka crkve koju je on uspostavio, a od svojih sledbenika je stvorio jerarhiju „apostola“, dok je svoju „Knjigu Mormona“ objavio za božansko otkrovenje.

Ličnost Džozefa Smita

Svog osnivača, Džozefa Smita, mormoni smatraju za proroka i svetitelja – mučenika. Međutim, detaljno i objektivno upoznavanje sa njegovim životom, karakterom, postupcima otkriva mnogo od onoga što mormoni ne bi želeli da se zna.

Već od mladosti se pokazao kao sujeverni mladić, koji je neprestano tražio skriveno blago uz pomoć magijskih kristala. Interes za okultizam je preuzeo od svoje sujeverne majke.[1] 1826. godine u Bejridžu, (država Njujork) bio je uhapšen, optužen je i osuđen za gatanje.[2] Za pronalaženje blaga i za poznanje tajni postojanja Smit se koristio magijskim kristalima, među kojima je posebno poverenje ukazivao „talismanu Jupitera“.

„Bavljenje okultizmom je povredilo njegovu psihičku ravnotežu, tako da su slike iz podsvesti poremetili kritičko mišljenje u njemu. Abnormalne crte njegove ličnosti pokazale su se u sposobnosti za vidovitost, koja je, razvijajući se sve više i više, potiskivala njegov razum na periferiju, gubeći jasnost svesti i granica između realnog i uobraženog sveta se skoro u potpunosti izgubila“.[3] Ne našavši nikakvo skriveno blago, želeo je da popravi svoje finansijsko stanje štampanjem lažnog novca, u čemu ga je vlast otkrila, ali je uspeo da se izbavi od kazne.[4],[5]

Smit u svojoj knjizi „Dragoceni biser“ (The Pearl of Great Price) govori da su mu se u prvom viđenju 1820. godine javila dva vesnika („Bog Otac i Bog Sin“) i da su mu objasnili da su sve postojeće crkve u zabludi i da ne treba da stupi ni u jednu od njih i da će mu „u budućnosti biti otkrivena punoća jevanđelskog učenja“.

Nakon četiri godine Smita je posetilo „nebesko biće“ koje se nazvalo Moroni, koje mu je reklo za zlatne poluge skrivene ispod obližnjeg brežuljka, u kojima će i naći „punoću večnog jevanđelja“. Ono je, tobož, zapisano na drevnom jeziku i Smitu se ostavila „najveća čast da prevede tablice i postane oruđe u rukama Gospoda za obnavljanje Jevanđelja i obnovu Crkve“. Moroni je takođe upozorio da će ispod tablica pronaći „dva kristala u srebrnom okovu na naprsniku“: to su Urim i Tummim drevnog jevrejskog prvosveštenika koji će mu poput magijskih naočara omogućiti da prevede tekst tablica“.[6]

1830. godine Smit je objavio svoj prvi prevod pod nazivom „Knjiga Mormona“ i objavio sebe „prorokom poslednjih dana“. Oko njega su počeli da se okupljaju sledbenici. Nakon knjige, kako to opisuju mormoni, anđeli su se mnogo puta javljali Smitu. Tako su mu, na primer, samo u periodu između 1831. i 1844. godine anđeli dolazili 135 puta (!) da bi predali poslanicu od „Boga“, zatim od „Isusa Hrista“, od apostola Petra i Jakova, od Jovana Krstitelja i drugih. Pri čemu sam Džozef Smit postaje svestan da je viđenja bilo toliko da je on sa teškoćom mogao da razlikuje koja su viđenja bila „od Boga“ a koja od zlih duhova. Ova viđenja i „otkrovenja“ su sastavili drugu knjigu mormona „Učenje i zaveti“ (Doctrine and Covenants) koja sadrži osnove mormonske religije.

Uzimajući u obzir da je Smit veliki deo svog života posvetio iskopavanju i potrazi za skrivenim blagom, nije teško razumeti da su „zlatne ploče“ koje je izmislio imale za cilj da ga nagrade i opravdaju njegove uzaludne napore iz prošlosti.

1842. godine, Smit je sa velikom grupom svojih sledbenika (preko dve stotine ljudi) stupio u masoneriju. Od tada su mnogi čisto masonski rituali i ritualni predmeti ušli u mormonsko „bogosluženje“, koje se vrši u njihovim hramovima, skriveni od tuđinaca.[7]

Po meri kako je mormonsko učenje jačalo i širilo se, u Novi je jačalo i neprijateljstvo prema Smitu – zbog agresivnih metoda širenja sekte i pre svega, zbog nasađivanja mnogoženstva (poligamije). Posebno se pojačala mržnja prema Smitu nakon što je jedan od njegovih pomoćnika, Džen Benet, u lokalnim novinama smelo izobličio njegov razvrat i lažljivost. Kao znak odmazde, Smitovi sledbenici su zapalili štampariju koja je odštampala Benetov tekst. Tada su se umešale vlasti Ilinoisa i Smit je zajedno sa svojim bratom bio uhapšen u Kartageni. Ipak, strasti nisu utihnule i u junu 1844. razjarena gomila provalila je u zatvor i ubila Smita zajedno sa njegovim bratom.

Takav je bio život osnivača mormonizma, ispunjen avanturističkim potragama za skrivenim blagom, okultnim viđenjima, falsifikatima, samohvalisanjem i lažnim svedočenjem, poligamijom i dopuštanjem divljanja i razbojništva. Treba primetiti da među mnoštvom sačuvanih dokumenata u vezi sa ličnošću Džozefa Smita potpisanih od ljudi koji su ga lično znali, nema ni jednog pohvalnog ili pozitivnog – naprotiv, svi ga izobličavaju. Uzimajući sve to u obzir, možemo se setiti reči Spasitelja povodom takvih lažnih proroka: „po plodovima njihovim poznaćete ih“ (Mt. 7:16). Naslednici Džozefa Smita su morali mnogo da se potrude da se bi „očistili“ njegovu biografiju i stvorili mu oreol pravednosti.

Smita je kao „proroka i lidera“ zamenio Brajam Jang koji je vodio odlazak sekte sa lošom reputacijom ka velikom Slanom jezeru u državi Juta. Jang, kao i njegovi naslednici nastavili su da dobijaju „otkrovenja“ od duhova koja su popunila i „obogatila“ mormonsko učenje.[8] Jang je imao oko trideset žena i upravljao sektom kao diktator. 1857. godine, želeći da se izbavi od nepoželjnih ljudi koji su se selili sa njima, zapovedio je Džonu Liju da uništi tu grupu. Ovaj užasan zločin u kome je ubijeno 137 ljudi, ušao je u istoriju kao „masakr u gornjoj šumi“. Izvršilac tog istrebljenja nevinih ljudi, Džon Li osuđen i kažnjen 1877. godine, a Jang, koji je umro te iste godine, izbegao je kaznu.

Ocena „Knjige Mormona“

Molim vas pak, braćo,

da pazite na one koji čine razdore

i sablazni protiv nauke

koju vi naučiste,

i klonite ih se

(Rim. 16:17)

Već smo pomenuli da je za osnovu istorijskog dela „Knjige Mormona“ poslužio fantastični roman Solomona Spoldinga koja je bila uništena od strane Smitovih sledbenika.

Uvod u „Knjizi Mormona“ o javljanjima Smitu „Boga Oca“ i „Isusa Hrista“ ima nekoliko varijanti u izlaganju samog Džozefa. Jedna od varijanti koju je on nazvao „zvaničnom“ objavio je u „Vremenima i razdobljima“ 1842. godine – dve decenije nakon samog događaja. Ovoj zvaničnoj verziji prethode u krajnjoj meri pet nedoteranih verzija, od kojih je najranija iz 1832. godine. Zanimljivo je da se sve verzije u važnim detaljima razlikuju od zvanične varijante – na primer, po broju lica koja su se javila Smitu. Evo šta po tom pitanju pišu vodeći stručnjaci za mormonsko učenje, Džerald i Sandra Taner:

„Analizirali smo tri rukopisne verzije prvog viđenja. Sve one pripadaju peru Džozefa Smita, ali se svaki od rukopisa međusobno razlikuju. U prvoj varijanti se govori o javljanju jednog lica Smitu. U drugoj varijanti se govori o mnoštvu, a u trećoj – o dve ličnosti… Kako god bilo… jako je teško poverovati da li je uopšte bilo ikakvog viđenja Džozefu Smitu“.[9] Ispostavlja se da mormoni koji veruju u jednu od verzija „viđenja“ odbacuju druge varijante tog istog autora.

Javljanje i sadržaj „Knjige Mormona“ izaziva veliku nedoumicu. Kao prvo, sam original knjige, koji je napisan na zlatnim pločama niko nije video i on, očigledno, nikada nije postojao (troje ljudi koji su potpisali izjavu o viđenju tih ploča je kasnije priznalo da su lagali).

Kao drugo, po tvrdnji Džozefa Smita ploče su bile ispisane „reformisanim“ egipatskim jezikom koji nije poznat nauci. Kao treće, „prevod“ sa knjige se događao na jako sumnjiv način: DŽ. Smit je stavljao „magijski kamen“ u svoj šešir, prekrivao njime lice i zatim „čitao“ original. Jedna od Smitovih žena, Ema Hejl, na sledeći način govori o tome: „Ja sam pisala dan za danom… On je sedeo, gurnuvši lice u šešir gde je ležao kamen i diktirao mi sat za satom.“[10]

Profesor univerziteta Kolumbija, Čarls Anton prenosi sledeći detalj u vezi sa „zlatnim pločama“. 1834. godine, drug Džozefa Smita, Martin Haris, je pokazao profesoru Antonu ispisani list papira koji je, tobož, prepisan sa jedne od zlatnih ploča sa „reformisanim egipatskim hijeroglifima“ i molio da se on protumači. Profesor je, pogledavši list, mislio da se neko ismejava sa njim jer je na listu bilo ispisano mnoštvo različitih slova – iz grčkog, jevrejskog, arapskog, latinskog i drugih azbuka – besmisleno pozajmljenih iz nekih enciklopedija i rečnika. Profesor je rekao Harisu da je ovo žalosni falsifikat i zahtevao da mu se pokaže original. Haris je odbio to da uradi. Međutim, kasnije se Džozef Smit pozivao na profesora Antona, kao da je on, tobož, odobrio njegov prevod.[11]

Po stilu „Knjiga Mormona“ je jako bliska Bibliji u engleskom prevodu kralja Džejmsa (početak 17 veka); postoje čitavi prekopirani odeljci odatle. U njoj se izlaže fantastična priča o proroku Liju koji je živeo u vreme cara Sedekije (2 Dn. 36:10). On je, tobož, sledeći glas Božiji izveo grupu Jevreja iz Jerusalima, doplovio do Centralne ili Južne Amerike i tamo osnovao grandioznu civilizaciju. Gospod je izabrao Nefija, mlađeg Lijevog sina za vođu naroda. Nefi je zahtevao da se čuva Mojsejev zakon i proricao Hristov dolazak. Međutim, stariji Lijev sin, Laman je odbio da se potčini bratu; dogodio se raskol. Nakon Nefija su se javljale druge pravedne vođe, čije su se pouke i proročanstva zapisivali na metalnim tablicama koje su nekada donesene iz Jerusalima, kao dodatak zakonu Mojsejevom i drugim drevnim delima. Hristos se, tobož, nakon Svog Vaznesenja javio u Novom Svetu: „Ovde je On takođe Sebi postavio učenike i dao im vlast da vrše Njegovo delo“. Javljanje Hrista je postavilo početak za dvestagodišnji mir između plemena Nefija i Lamana, ali se zatim neprijateljstvo razgorelo sa novom snagom. Poslednjeg proroka iz linije Nefija su zvali Mormon; videvši nezaustavljivu propast svog naroda on je sabrao sve drevne zapise i preneo najvažnije na zlatne ploče. Mormon je bio ubijen u borbi; od celog naroda među živima je ostao samo njegov sin Moroni. On je dodao završne stihove i zakopao ploče, „da bi ih sačuvao do poslednjih dana, kada Gospodu bude ugodno da ih otkrije.“

Dok se pravilnost prevoda Biblije potvrđuje od strane čitave armije lingvista i biblista, pravilnost „Knjiga Mormone“ koju je Džozef Smit predstavio kao bogootkrivenu je nemoguće ustanoviti. Ne postoje ni originalne zlatne ploče, ni tragovi postojanja bilo kakvog „reformisanog egipatskog jezika“. Zato se javlja pitanje: ako „Knjiga Mormona“ ima istoriju od dve hiljade godina, kako su mogle u nju da uđu bogoslovske, socijalne i političke teme, karakteristične upravo za američku zajednicu početkom 19 veka? Sem toga, u „Knjizi Mormona“ ima 27 hiljada reči i bukvalnih pasusa iz engleskog prevoda Biblije kralja Džejmsa. Pritom, ona sadrži čak neke netačnosti tog prevoda. I opet, kako su mogli da u njega uđu mnogobrojni odeljci iz relativno nedavnog engleskog prevoda?

Međutim, najveći problem mormona koji pokušavaju da obiđu je arheologija i genetika. Svi pomenuti u „Knjizi Mormona“ gradovi, ličnosti, životinje, tkanine, metali, ratovi, carevi, mesta – nemaju arheološku potvrdu. Savremena nauka nema nikakve podatke o tobožnjoj migraciji drevnih Jevreja u Ameriku ili o tome da je lokalno stanovništvo bilo upoznato sa hrišćanstvom i Biblijom do dolaska na taj kontinent Kristofera Kolumba. Sem toga, američki Indijanci pripadaju mongoloidnoj rasi i nemaju ništa zajedničko sa semitskom rasom kojoj pripadaju Jevreji. Na početku je sama „Knjiga Mormona“ stradala od niza očiglednih besmislica i protivrečnost koje su „očišćene“ u narednim izdanjima.

Rečju, ne postoje ni gradovi, ni ljudi, ni narodi pomenuti u „Knjizi Mormona“, nema ni zlatnih ploča, ni tragova originalnog jezika „Knjige Mormona“; uopšte ne postoji ni arheološki, ni biološki podaci koji makar malo potvrđuju istinitost događaja koji su opisani u toj knjizi. Sa druge strane je ustanovljena činjenica okultnog metoda „prevoda“ i toga da je mnogo toga u njoj, kao i u drugim delima mormonskog „proroka“ bilo diktirano od strane „duhova“. Još je apostol Jovan Bogoslov upozoravao verujuće: „Ljubljeni, ne vjerujte svakome duhu, nego ispitujte duhove jesu li od Boga“ (1 Jn. 4:1). Da bi ustanovili ličnost duha, treba ga pitati da li on priznaje da je Isus Hristos istiniti Sin Božiji i Tvorac sveta, ravan Bogu Ocu, Koji je postao čovek da bi spasio svet od vlasti đavola. Pali duhovi nikada neće priznati to. I zaista, duhovi koji su se javili Džozefu Smitu govorili su mu da je Isus Hristos jedno od božanstava, tj. stvorenje a ne Tvorac. Sem toga duh koji je od Gospoda nikada ne bi počeo da predlaže da se postojeća Hristova Crkva zameni novom, mormonskom – Crkva o kojoj je Sam Gospod rekao: „sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati“ i koja je „stub i tvrđava istine“ (Mt. 16:18; 1 Tim 3:15).

Dakle, „Knjiga Mormona“ predstavlja žalosnu parodiju Pisma i mormoni su u velikoj zabludi, primajući je za bogonadahnutu i poredeći je sa autoritetom Biblije.

Lažno učenje mormona

U svojim knjigama Džozef Smit i njegovi naslednici se koriste hrišćanskim pojmovima i biblijskom terminologijom, ali u njih umeću drugi smisao stvarajući time novo, nehrišćansko učenje. Nažalost, mnogi ljudi koji su poverljivi a malo znaju ne shvataju da termini „Sin Božiji“, „spasenje“, „iskupljenje“, „osvećenje“, „Trojica“ i drugi imaju kod mormona sasvim drugi, nehrišćanski sadržaj i zato upadaju u mreže mormona. Evo u nastavku nekih od najočiglednijih izopačenosti hrišćanstva.

O Bogu

U prvom članu mormonskog „simvola vere“ čitamo: „Mi verujemo u Večnog Boga Oca, u Sina Njegovog Isusa Hrista i u Svetoga Duha“ – ovo zvuči pravilno. Međutim, pri pažljivijem izučavanju izvora njihovog učenja ispostavlja se da reč „Bog Otac“ oni razumeju bukvalno, biološki. Tako je, na primer, njihov „bog svedržitelj“ tobož imao ženu (!) od koje su se rađala „deca“. Ime „žene“ se nigde ne spominje, jer je to tajna; deca su – Isus Hristos, Lucifer (!) i svi mi zajedno. „Otac“, kako smatraju mormoni, živi u centru sveta na zvezdi Kolob, ima fizičko telo i izgleda kao čovek. „Deca“ su na početku imala samo nevidljiva, duhovna tela (vidljiva fizička tela su dobila kasnije). Sve to se kod mormona naziva „našim predzemaljskim životom“. Ispostavlja se da umesto jedinog Gospoda, Tvorca neba i zemlje, postoji neodređeni broj svakojakih bogova i boginja. Istina, neki mormoni će biti uporni u tvrdi da priznaju samo jednog Boga, ali to nije ono što tvrde tvorci mormonskog učenja.

Presveta Trojica u našem hrišćanskom shvatanju kod mormona ne postoji. Reč „Bog“ se doživljava sa njihove strane kao jedno od vrhovnih bića. Oni veruju u parove usavršenih ljudi koji rađaju decu, koji imaju početak u vremenu i stvaraju fizička tela, „ovaploćuju duhove“. Mormonsko mnoštvo predvodi „Elohim“ koji se pominje u starozavetnom Pismu i koji je, saglasno mormonima, „bog Zemlje“, koji ima telo nalik našem. Osnivač mormonstva, Džozef Smit je tvrdio: „Ja želim direktno da vam kažem, da uvek i na svim sabranjima, gde sam propovedao u prirodi Božanstva, da je to uvek bila propoved o mnoštvu bogova“.[12] Milton Hanter, Član Prvog saveta sedamdeset staraca je učio: „Sam Bog, naš zajednički Otac… bio je nekada čovek, kao svi mi, a zatim je postao Bog… On se usavršio i razvio dok nije dostigao stanje božanstva… I svi vi ste dužni da se učite kako da postanete Bogovi“.[13] U knjizi „Doktrina Mormona“, njihov vodeći „bogoslov“ Brus Mek Konki piše: „Postoje tri Boga – Otac, Sin i Sveti Duh… Toj trojici Bogova se klanjamo. Ali, sem Njih, postoji i beskonačni broj drugih svetih ličnosti, koji su došli iz bezbrojnih drugih svetova, koji su dostigli proslavljenje i zato takođe postali Bogovi… To učenje o mnoštvu Bogova je tako sveobimno i slavno, da ono pleni svaku maštu… I svi koji dostignu proslavljenje, postaće Bogovi“[14]. Treba reći da su slične ideje o božanstvima, koja upravljaju različitim svetovima karakteristične za okultna učenja.

Ne treba govoriti da je mormonsko učenje o bogovima koji se razvijaju i usavršavaju, koji su zadobili tela potpuno tuđe hrišćanstvu, vređa zdravi razum i bogohulno je. Hrišćanstvo je uvek strogo razlikovalo večnu, beskonačnu, svesavršenu i nedostupnu shvatanju Božiju prirodu od stvorene i ograničene prirode drugih bića – anđela, ljudi, životinja, itd. Ne sme se mešati Tvorac sa stvorenjima!

Postoje mišljenja koja nisu bez osnove da je samo učenje o božanstvima koja rađaju decu bilo izmišljeno samo radi opravdanja mnogoženstva „proroka“ i „svetih“ mormonske religije.[15]

Hristos

Mormoni tvrde da veruju u istinitog, biblijskog Isusa Hrista. Jedna od njihovih brošura se zove: „Hristos je naš iskupitelj i naš Spasitelj. Bez Njega ne bi bilo ni spasenja, ni iskupljenja“. Slične tvrdnje zbunjuju mnoge prostodušne verujuće ljude koji misle da mormoni propovedaju hrišćansko učenje. Realno, njihovo učenje o Hristu je proniknuto okultnim učenjima o bićima iz drugih svetova.

Za hrišćane je Isus Hristos – Drugo Lice Presvete Trojice, istiniti Bog, savečan i jednosuštan Bogu Ocu, rođeni, nestvoreni, beskonačno iznad svih drugih stvorenja. Za mormone Isus Hristos nije jedinstven: On je samo jedan od mnoštva božanstava (i to pritom ne mnogo značajan), koji je svojim ličnim zaslugama dostigao božansku pravednost. Saglasno jednom od ideologa mormonstva: „Hristos je spaseno stvorenje“.[16],[17] Hristos je, tobož, rođeni brat Lucifera (Satane). Ovaj poslednji je bio neposlušni sin tog istog „Elohima“ koji je rodio i Isusa. Isus je prvi među beskonačnim mnoštvo drugih duhova. On je, tobož, rođen kroz telesni odnos „Oca“ (Adama – Elohima) sa Marijom.[18],[19]

U drugim verzijama mormonskog učenja Hristos se naziva stvorenim u vremenu. Pritom, jeretičkom shvatanje biblijskih događaja dovodi do apsurdnih tvrdnji, da je Djeva Marija, sem fizičke blizine sa „Elohimom“ živela i sa svojim mužem Josifom i da nije bila Djeva. Neki mormoni se čak usuđuju da Hrista zovu svojim „starijim bratom“.

Pokušavajući da opravdaju mnogoženstvo, mormoni uče da je Isus Hristos bio oženjen u Kani Galilejskoj i da je imao mnoštvo drugih žena, između ostalih i Martu i Mariju (Lazarove sestre) koje su rodile i decu. Naravno, ništa takvo se ne može pronaći u Svetom Pismu. Ovo celokupno bogohulno učenje je bilo izmišljeno od strane „proroka“ mormona. Ako se sakupi u jedno sve ono što mormonski „bogoslovi“ govore o Hristu, videćemo da Ga oni ponižavaju još gore od arijanaca, osuđenih od strane Prvog Vaseljenskog Sabora koji se održao u Nikeji 325. godine.

Međutim, misionareći među hrišćanima, oni na početku izbegavaju da otkriju te specifične tačke svog učenja i govore o Hristu sa izraženim ushićenjem i poštovanjem. Moguće je takođe da mnogi mormoni čak i loše znaju podrobnosti svog učenja i prosto ponavljaju opšteprihvaćene hrišćanske istine od kojih su odstupili osnivači njihove religije. Zaista, čak i mormonski „episkopi“ ne prolaze formalno bogoslovsko obrazovanje i postavljaju se na te dužnosti zbog svojih komercijalnih i organizatorskih sposobnosti.

Duhovi i ljudi, prvorodni greh i spasenje

Mormoni veruju u predpostojanje ljudskih duša. Oni uče da su do svog fizičkog rođenja u ovom svetu, ljudske duše postojale u duhovnom svetu. I eto, „Otac – Elohim“ i sam posedujući fizičko telo, zamislio je za svoju decu-duhove „čudesni plan“, da bi i oni postali bogovi, jer svi očevi žele da deca budu nalik na njih. Zbog toga je „Otac“ odlučio da usreći ljude fizičkim telima (tj. da materijalizuje duhove) i poručuje to delo „bogu Isusu“. Međutim, Lucifer (Satana) se pokazao kao loš Isusov brat, i iz zavisti je počeo da mu smeta da duhove učini bogovima.

Po učenju Biblije, greh neposlušnosti Adama u raju predstavlja užasnu tragediju ljudskog roda, zato što je greh moralno povredio našu prirodu. Zbog prvorodnog greha svi ljudi se rađaju sa sklonošću da greše. U prvorodnom grehu je uzrok svih nesreća i prestupa ljudskog društva. Za mormone je grehovni pad – dobro jer je on bio neophodan korak u životnom planu i predstavlja veliki blagoslov za ljudski rod. Zbog toga smo se usrećili fizičkim telima i možemo rađati decu – nove bogove.[20] Saglasno Brajamu Jangu, Adam i Bog su jedno te isto. Jang je pisao: „Adam je naš otac i Bog. On je jedini Bog sa kojim mi opštimo“.[21]

Mormoni priznaju neophodnost krštenja, ali realnim krštenjem smatraju samo svoje. Međutim, upravo njihovo krštenje i jeste bezblagodatno i nerealno, jer oni odriču Presvetu Trojicu, u Čiju čast treba da se izvrši krštenje. Sem toga, u svom učenju o krštenju mormoni dopuštaju čudovišni obred krštenja mrtvih – to jest, živi mormon može nekoliko puta da se krsti u čast svojih umrlih predaka. Mormoni to opravdavaju time da je, tobož, tokom čitavog vremenskog perioda od apostola do Džozefa Smita svet ležao u tami i niko nije imao mogućnosti da se spasi. Zato, da bi spasili umrle, mormoni krštavaju na taj način. Upravo iz tog razloga mormoni imaju toliko razvijen interes za genealogiju: pokušavaju da „spasu“ po mogućnosti sve svoje pretke. Zbog toga su oni u Solt Lejk Sitiju izgradili petospratno izdanje Biblioteke sa porodičnom istorijom svojih predaka, a pored toga i više od 1200 odeljenja te biblioteke u 44 zemlje sveta.

Cilj svog života mormoni vide u tome da postanu bogovi. Brajam Jang je pisao u svom „Dnevniku pouka“: „Bogovi postoje i svako treba da se priprema da bi postao jedan od njih“. Sličnu misao izrekao je i predsednik crkve mormona, Lorenco Snou: „Nekada je Bog bio sličan čoveku u svemu; i u budućnosti čovek može u svemu postati podoban Bogu“.

Učenje mormona o predpostojanju ljudskih duša i o njihovom beskonačnom razvoju i pretvaranju u bogove koji imaju fizička tela – potpuno je tuđe hrišćanskom učenju.

Odnos prema Pismu

Za nas, pravoslavne hrišćane, Sveto Pismo je Božije Otkrovenje. Ono je celina u smislu da nikakva nova otkrovenja i „viđenja“ ne smeju da budu dodata njemu. Za mormone je naša Biblija – ne potpuno završen i ubedljiv izvor vere. Oni dopuštaju čitanje Jevanđelja radi upoznavanja sa životom i učenjem Isusa Hrista. Međutim, za dublje poznanje vere oni daju prednost svojim „svetim pismima“: „Knjizi Mormona“, „Dragocenom biseru“, „Učenju i zavetima“ i drugim. Sem toga, oni nastavljaju da dopunjavaju svoje učenje novim i novim „otkrovenjima“. B. Jang je, na primer, tvrdio da je „mogao da prorokuje brzinom lovačkog psa“.

Problem mnogoženstva (poligamije)

Od same pojave sekta mormona je unela veliku sablazan u društvo time što je otvoreno podsticala mnogoženstvo. Po Smitovoj izjavi, isti „duh“ koji mu je uručio zlatne ploče, zapovedio mu je i da ima nekoliko žena. Pritom je Smit objasnio da ako ne bi uzeo „mnoštvo supruga“ pretio bi mu gubitak apostolskog zvanja i večna propast. Trudeći se da posluša „duha“ Smit je stekao više od dvadeset žena. „Sveti“ sledbenici Smita su se trudili da ne zaostaju za svojim „prorokom“ i uzimali su za žene neudate devojke i udovice, ali su kidisali takođe i na čast udatih žena. Nekoliko razgnevljenih muževa izdalo je list koji je izobličavao Smita i razvrat „svetih“. Tako je, na primer, Brajam Jang ima oko trideset žena.

Od samog početka pojave mormonstva pobuna protiv njihovog mnogoženstva nije prestajala, sve dok se vlasti SAD 1870. godine nisu ozbiljno pozabavile tim problemom. Naslednik Janga, „prorok“ Džon Tejlor je uporno insistirao na pravu mormona da imaju po nekoliko žena i stupio u otvoreni sukob sa vlastima. Tada je kongres SAD značajno pojačao kazne, tako da je Tejlorov naslednik, Vilfred Vulf, na kraju, odustao od mnogoženstva. Međutim, nisu se svi mormoni potčinili njegovoj odluci, i dogodio se raskol. Najuporniji mnogoženci koji se mogu nazvati „staromormonima“ emigrirali su u Meksiko. Ostali mormoni, koji se mogu nazvati „novomormonima“ su se potčinili vlastima. Naredni rukovodioci mormona su brižljivo očistili istoriju svoje sekte, izbelili mračna mesta u njoj i objavili nekadašnju privrženost poligamiji za grešku.

Odbacivši mnogoženstvo, savremeni mormoni su sav akcenat preneli na brak i rađanje dece, što direktno ističe iz njihovog učenja o materijalizaciji duhova. Po njihovom mišljenju, duhovi kojih ima jako mnogo su „deca božija“ koja se još uvek nisu usrećila fizičkim telima. Oni koji su dobili fizička tela na zemlji u obavezi sa da stvaraju što je moguće više novih tela za ostale duhove. Zato se mormoni trude da imaju mnogo dece. Oni se boje da ako čovek umre bez dece, nakon smrti će biti samo „anđeo“, bez vaskrsnutog tela i punom smislu reči će postati samo sluga kod bogova. Na taj način, mormoni veruju da se posredstvom braka i rađanja dece otvara pristup ka najvišem stepenu slave.

Naravno, ništa slično ne postoji u Svetom Pismu koje dobrovoljnu devstvenost stavlja iznad bračnog života. Saglasno apostolu Pavlu: „A ko je oženjen brine se za ovosvjetsko, kako će ugoditi ženi… ko je neoženjen brine se za Gospodnje“ (1 Kor. 7:32-35). O prednosti devstvenosti se može još pročitati u besedi Spasitelja u Jevanđelju od Mateja 19:12 i u knjizi Otkrovenja 14:3-5. Sam Gospod Isus Hristos, Njegova Prečista Majka Djeva Marija, prorok Jovan Krstitelj, apostol Jovan Bogoslov, apostol Pavle i mnogi drugi najveći pravednici su bili devstvenici.

Sem učenja o mnogoženstvu, mormoni su morali da podvrgnu reviziji i svoje rasno učenje. Na početku su tvrdili da su crnci Kainovi potomci, da nisu dostojni jednakosti sa belima i sveštenog čina. Međutim, po meri rasta pokreta za građanska prava crnaca, taj stav se pretvorio u teško breme i 1978. godine, predsednik mormonske religije, Spenser Kimbal objavio je da je na osnovu otkrovenja koje je imao moguće crnce posvećivati za sveštenike jednako kao i belce.

Mormonska „crkva“

Za mormone je karakteristično potpuno neprihvatanje istorijskog hrišćanstva i Pravoslavne Crkve sa njenom, dve hiljade godina dugom, istorijom. Polazeći iz prvog otkrovenja Džozefu Smitu o tome da su „sve religije u zabludi“ mormoni smatraju da se odstupanje od vere dogodilo ubrzo nakon smrti apostola i da je Crkva (ako se ne uzima u obzir njena američka grana među Indijancima koja je trajala još 300 godina) nestala sa lica zemlje sve do njenog obnavljanja od strane Smita u devetnaestom veku. Džozef Smit je tvrdio da su „svi hrišćanski pastiri deca đavola… da i oni i njihovi sledbenici dobijaju udeo sa đavolom i njegovim demonom… I svi će zajedno poginuti.“ Njegov naslednik B.Jang je govorio, da su svi hrišćani – nevernici.

Sledeći primer svojih osnivača, mormoni verujuće hrišćane nazivaju „decom đavola“ a našu veru „neznabožačkim zloverjem“. Uopšte, jako je karakteristično za mormone krajnje zlobni odnos prema tradicionalnom hrišćanstvu. Jedino sebe oni smatraju istinski verujućim ljudima, spasenim i svetim.

Mormoni se upravljaju savetom od tri „prvosveštenika“ (First Presidency), kome pomaže savet dvanaest „apostola“ i savet „sedamdesetorice“. Pomoćne i drugostepene dužnosti se dele između „patrijarha“ i „episkopa“. Celokupna struktura mormonske organizacije se zasniva na ideji „sveštenstva“. Svaki mormon muškog pola iznad 12 godina pribraja se „Aronovom sveštenstvu“, od koga se vremenom može podići do „Melhisedekovog sveštenstva.“ Naravno, ovi nazivi nemaju ništa zajedničko sa njihovim biblijskim značenjem. Bogosluženja u starozavetnom hramu vršili su Aronovi potomci iz Levijevog kolena. Sa razaranjem Jerusalima 70 godine i rasejanjem Jevreja po celom svetu, svešteničko prejemstvo po Aronovom činu se prekinuo i ne može biti ustanovljeno, jer je Bog ukinuo to sveštenstvo zajedno sa njegovim žrtvoprinošenjima i obredima. Sveštenikom „po činu Melhisedeka“ može da se nazove samo Gospod Isus Hristos, kao večni Car sveta Koji je Sebe prineo na žrtvu za iskupljenje ljudi. Zato niko od smrtnih ne sme da se naziva tim zvanjem. Od ukidanja Aronovog sveštenstva i o večnom Hristovom sveštenstvu po činu Melhisedeka podrobno piše apostol Pavle u svojoj poslanici Jevrejima 6:17-10:23. Za vršenje Pričešća i drugih Tajni u Crkvi apostoli su rukopolagali episkope, koji su sa svoje strane rukopolagali sebi za pomoćnike prezvitere (sveštenike) i đakone (vidi poslanice Titu i Timoteju). Ova blagodat sveštenstva se od apostolskih vremena predaje u Crkvi neprekidnim nizom od episkopa ka episkopu i naziva se apostolskim prejemstvom. U religioznim grupama gde se apostolsko prejemstvo iz bilo kog razloga prekine, prekida se i blagodat sveštenstva. Pošto mormoni nemaju apostolsko prejemstvo, onda i nemaju nikakvu blagodat sveštenstva. Njihovi „prvosveštenici“, „patrijarsi“ i „sveštenici“, kao i njihovi „apostoli“ i „proroci“ – sve to je prazno ime.

Poštujući Džozefa Smita za obnovitelja crkve, mormoni ga izjednačavaju sa autoritetom Isusa Hrista. U svom hramu u Solt Lejk Sitiju, na primer, na najistaknutijem mestu se pored slike Isusa Hrista nalazi i slika Džozefa Smita. Naravno, to predstavlja neoprostivu drskost! Jer, Isus Hristos je istiniti Sin Božiji, Tvorac sveta i Spasitelj ljudskog roda, a Džozef Smit – lažov, maštar koji traga za skrivenim blagom, okultista, obmanjivač i razvratnik. Kada se poredi sa Spasiteljem on izgleda smešniji nego kada se uporedi mešetar sa velikim vojskovođom ili genijalnim naučnikom.

Zaključak

Dakle, učenje mormona ima okultno poreklo i protivreči glavnim dogmatima hrišćanstva. Ipak, mormonski misionari izdaju svoje učenje za hrišćansko i vode agresivnu propoved, odlazeći od doma do doma, od vrata do vrata loveći prostodušne u mreže svog kulta. Svoju propoved koncentrišu na socijalnom, „porodičnom“ obliku mormonstva, predlažući psihološku stabilnost i materijalno blagostanje.

Njihova sekta je izgrađena na surovoj jerarhiji i rukovodi se od strane „proroka“ i „apostola“. Surova autoritarnost i gušenje ličnosti i drugačijeg mišljenja, krugovi mnogobrojnih posvećenja, psihološko obrađivanje. Obični mormoni ni ne sumnjaju za postojanje do dan danas „anđela smrti“ koji ispunjavaju smrtne presude nad ljudima koji nisu ugodni njihovoj sekti. Novoobraćenom se stavlja u obavezu da se nalazi u neprestanom kontaktu sa misionarima, odlazi na njihove skupove i „bogosluženja“. Rugajući se Pravoslavnoj Crkvi, njenom učenju, hramovima i bogosluženju, Svetim Ocima i sveštenstvu, mormoni pokušavaju da opravdaju sopstveno odsustvo duhovnosti.

Koristeći naivnost ljudi koji su odrasli u uslovima militantnog ateizma, mormoni su počeli da šalju svoje misionare u zemlje Istočne Evrope i Rusije, i nedavno su u Moskvi podigli svoj propagandni centar. Pokušavaju da izgrade hram i u Poljskoj. Preveli su na ruski (i srpski – prim. urednika) jezik „knjigu Mormona“ i drugu mormonsku literaturu.

Da bi zaštitio sebe i svoju porodicu od juriša mormona i drugih sektaša, pravoslavnom čoveku je potrebno da dobro izuči svoju Pravoslavnu veru, Sveto Pismo, a takođe i da oseti tu veliku duhovnu silu, koja dolazi iz Tajni Crkve, Svetog Pričešća i bogosluženja Pravoslavne Crkve.

 


[1] Boa Kennet, Cults, World Religion and You, Vitton 1977

[2] Jerald and Sandra Tanner, The Changing World of Mormonism, Moody Press 1981

[3] Algermissen Konrad, Chiristian sects.

[4] Walter Martin, The Maze of Mormonism, Santa Ana, CA 1978

[5] The Kingom of the Cults, Bethany House Publishers, Minnesota 1985.

[6] Algermissen Konrad, Chiristian sects.

[7] George A. Mather, Dictionary of Cults, Sects, Religions and the Occult, Zander Publishing House, Michigan 1993.

[8] John Ankerberg and John Weldon, The Mormon Church, Harvest House Publishers, Oregon 1991. i Tanner, The Changing World of Mormonism, Chicago, IL, Moody Press, 1981.

[9] Jerald and Sandra Tanner, The Changing World of Mormonism, Moody Press 1981

[10] The Saints Herald, maj 1988 str. 310.

[11] The Kingdom of the Cults, str. 181, Bethany House Publishers, Minnesota 1985.

[12] Joseph Fielding Smith, comp. Teachings of the Prophet, p. 370.

[13] The Gospel through the Ages, Salt Lake City 1958.

[14] Bruce R. McConkie, Mormon Doctrine, str. 317.

[15] Journal of Discourses, vol. 13, p. 308; Pratt, The Seer, Nov. 1853 vol. 1 no. 11 p. 172.

[16] The Gospel through the Ages, Salt Lake City 1958.

[17] Journal of Discourses, vol. 13, p. 308; Pratt, The Seer, Nov. 1853 vol. 1 no. 11 p. 172.

[18] Doctrine of Covenants 93:21-23.

[19] James Talmadge, A Study of Articles of Faith, 1974 p 471.

[20] Bruce R. McConkie, Doctrinal New Testament Commentary, Salt Lake City 1977.

[21] Joseph Fielding Smith, „Doctrines of Salvation“ compiled by Bruse R. McConkie, Bookcraft, Salt Lake City, Utah, 1954.