NASLOVNA » RIMOKATOLICIZAM » Dijalog sa ateistom – Arhimandrit Epifanije Teodoropulos

Dijalog sa ateistom – Arhimandrit Epifanije Teodoropulos

Jednom prilikom je arhimandrit Epifanije razgovarao sa tri gosta u svom domu. Jedan od njih je bio ateista – komunista. U to vreme je došao još jedan posetilac koji je rekao da je cela Atina izlepljena fotografijama Mao Ce Tunga sa natpisom: ‘Slava velikom Mao!. U pitanju je bio dan kada je kineski diktator umro.

Arhimandrit Epifanije je rekao u tom trenutku: Eto kakva je situacija čeda. Ateisti ne postoje, postoje samo idolopoklonici koji udaljuju sa prestola svog srca Hrista i na Njegovo mesto postavljaju svoje idole. Oni govore: ‘Slava velikom Mao!’Biraj koga više voliš.

Ateista: Vi starče takođe birate svoj narkotik. Jedina razlika je to što ga vi nazivate Hristom, a drugi ga zovu Alahom, Budom i tako dalje.

o. Epifanije: Čedo moje, Hristos nije narkotik. Hristos je Tvorac univerzuma. On jedini premudro upravlja svime – od mnoštva bezbrojnih galaksija do najmanjih delova mikrosveta. On je dao život svima nama. On je Onaj Ko je doveo tebe u svet i poklonio ti toliko mnogo slobode da možeš da sumnjaš u Njega, čak i da Ga odbacuješ.

Ateista: Starče, vaše pravo je da verujete u sve te stvari. Međutim, one zbog toga ne postaju istina. Da li vi imate neke dokaze?

o. Epifanije: Ti misliš da je to sve bajka, tako?

Ateista: Naravno.

o. Epifanije: A ti imaš dokaze da je to sve bajka? Možeš li ti da dokažeš da je to u šta ja verujem – laž?

Pošto je ateista ćutao i nije znao šta da govori, otac Epifanije je nastavio: Ništa mi nisi odgovorio jer nemaš nikakve dokazr. To znači da ti veruješ u to da su to samo bajke. Ja sam ti govorio kao verujući čovek, kada sam se pozivao na Boga; ti, iako odbacuješ moju veru, u suštini veruješ u svoje bezverje što je očigledno nakon što nisi mogao da mi navedeš dokaze. Međutim, dužan sam da ti kažem da moja vera nije nešto spontano; postoje određeni natprirodni događaji na kojima je ona zasnovana.

Ateista: Sačekajte! Ako smo već počeli da govorimo o veri, šta biste vi rekli, na primer, muslimanima ili budistima? Jer i oni takođe govore o veri. I oni imaju visoke moralne norme. Zašto je vaša vera bolja od njihove?

o. Epifanije: Šta misliš, da li će kriterijum istinitosti biti dovoljan za rasuđivanje po tom pitanju? Jer istina je, naravno, jedna: ne može postojati mnogo istina. I radi se o tome ko poseduje istinu. Eto u čemu je najvažnije pitanje. Suština nije u tome čija je vera bolja ili gora, već koja je jedino istinita.

Slažem se da i druge vere takođe imaju moralna učenja. Normalno je da je moralnost hrišćanstva nepouredivo viša. Međutim, mi verujemo u Hrista ne zbog Njegovog moralnog učenja, ne zbog Njegove zapovesti „ljubite jedni druge“, ne zbog Njegove propovedi mira i pravednosti, slobode i jednakosti. Mi verujemo u Hrista zato što je Njegov boravak na zemlji bio praćen natprirodnim događajima koji su ukazivali na to da je On – Bog.

Ateista: Slušajte, ja takođe smatram da je Hristos bio uvaženi filosof i veliki revolucionar, ali hajde da sada ne pravimo Boga iz Njega.

o. Epifanije: Čedo moje! Svi veliki nevernici u istoriji su se spoticali upravo na tome. Kost u grlu im postaje upravo činjenica da je Hristos Bog. mnogi od njih su bili spremni da kažu Bogu: ‘Nemoj govoriti da si ti ovaploćeni Bog, samo reci da si Ti običan čovek i mi ćemo potpuno spremno da te obogotvorimo. Zašto Ti želiš da budeš ovaploćeni Bog, a ne oboženi čovek? Mi smo spremni da Te proslavljamo, objavimo za najvećeg od svih ljudi, najsvetijeg, najmoralnijeg, najplemenitijeg, jedinstvenog i neponovljivog. Zar Ti to nije dovoljno?’

Ernest Renan ovaj dirigent hora odstupnika se obraćao Hristu sledećim rečima: ‘Desetinama hiljada godina svet je bio uzvišen Tobom’; ‘Ti su kamen temeljac ljudskog roda, ako bi neko udaljio Tvoje ime iz ovog sveta, on bi poljuljao temelje sveta’ i ‘za mnoge vekove među sinovima ljudskim nije se rodio nijedan ko bi mogao da Te prevaziđe’. Međutim, upravo se Renan i njegovi sledbenici pvde zaustavljaju. Njihova sledeća rečenica je: ‘Ali, Ti nisi Bog!’

I oni nesrećnici ne mogu ni da zamisle da sve to predstavlja zapravo neopisivu tragediju! Pred njima stoji najozbiljnija dilema: ili je Hristos ovaploćeni Bog i samo onda je On, zaista, najmoralnija, najsvetija i najplemenitija figura roda ljudskog; ili On nije ovaploćeni Bog i u tom slučaju On ne može biti ništa od gore navedenog. U suštini, ako Hristos nije Bog, onda mi govorimo o najstrašnijem, najsurovijem i najodvratnijem biću u istoriji ljudskog roda.

Ateista: Šta vi govorite?!

o. Epifanije: Upravo ono što si čuo! To može da ti se učini kao surova tvrdnja, ali je apsolutno istinita. I reći ću ti zašto, dozvoli mi da t epitam: a šta svi zaista veliki ljudi govore o sebi, kakvo mišljenje o sebi oni imaju? ‘Najmudriji od ljudi’Sokrat je govorio: ‘Znam samo to da ništa ne znam’. Svi značajni ljudi Starog i Novog Zaveta, od Avraama i Mojseja do Jovana Krstitelja i Apostola Pavla opisivali su sebe kao ‘zemlju i pepeo’, ‘nepotrebne’, ‘grešne’, itd. Međutim, koliko god to čudno bilo, kod Isusa mi vidimo potpuno suprotno! Ja govorim ‘koliko god čudno’ zašto što bi prirodno i logično za Njega bilo da ima slično mišljenje o Sebi. Jer budući uzvišeniji i bolji od svih ostalih, On bi trebalo da ima još smirenije i skromnije mišljenje o Sebi. Kao moralno savršeniji. On bi u samobičevanju i smirenju trebalo da prevaziđe sve koji su živeli od postanja sveta pa do kraja vremena.

Ali mi vidimo upravo suprotno!

Pre svega, On govori da je bezgrešan. „Koji me od vas kori za grijeh?“ (Jn. 8:46), „dolazi knez ovoga svijeta, i u Meni nema ništa“ (Jn. 14:30). Zatim On iznosi vrlo visoke ideje o Sebi: „Ja sam svjetlost svijetu“ (Jn. 8:12), „Ja sam put i istina i život“ (Jn. 14:6). Međutim, pored toga, On takođe zahteva apsolutnu predanost Sebi, dotičući čak i najsvetije ljudske odnose, govoreći: „Koji ljubi oca ili mater većma nego Mene, nije Mene dostojan; i koji ljubi sina ili kćer većma nego Mene, nije Mene dostojan“ (Mt. 10:37). On čak zahteva mučeništo od Svojih učenika za Njegovo učenje: „A čuvajte se od ljudi: jer će vas predati sudovima, i po sinagogama svojim tući će vas. I pred starješine i careve izvodiće vas MeneA predaće brat brata na smrt i otac sina; i ustaće djeca na roditelje i pobiće ih. I svi će vas mrziti zbog imena Moga; ali koji pretrpi do kraja taj će se spasti... I ne bojte se onih koji ubijaju tijeloA ko se odrekne mene pred ljudima, odreći ću se i Ja njega... Koji čuva život svoj, izgubiće ga, a koji izgubi život svoj mene radi, naći će ga“ (Mt. 10: 17-18, 21-22, 28, 33, 39).

I sada te ja pitam: zar se neko još usudio da zahteva prema Sebi ljubav sve do odricanja od sopstvenog života? Zar je neko sebe objavljivao za apsolutno bezgrešnog? Zar se još neko usudio da izgovori reči. „Ja sam istina“! Niko i nigde! Jedino Bog ima pravo to da učini. Da li ti možeš da zamisliš da bi Marks mogao da izgovori slične stvari? Njega bi smatrali za poludelog i niko ne bi hteo da ga sledi!

A sada razmisli koliko je ljudi žrtvovalo sve radi Hrista, čak i sam život poverovavši u reči koje je On izgovorio! Ako Njegove izjave o Sebi ne bi odgovarale realnosti, onda bi Isus bio najprezrenija ličnost u istoriji koja je dovela toliko mnogo ljudi do tako velikih žrtava! Zar običan čovek – nije važno koliko on bio veliki, značajan i mudar, zaslužuje takve neverovatne žrtve? Nijedan! Ni na koji drugi način, jedino u slučaju ako bi On bio Bog!

Drugim rečima, bilo koji običan običan čovek koji bi počeo da od svojih sledbenika zahteva takvu žrtvu predstavljao bi najomraženiju figuru u istoriji. Hristos je međutim i zahtevao i dobijao. I bez obzira na ‘postignuće’ On je bio definisan od strane onih koji odriču Njegovo božanstvo kao najplemenitija i najsvetija figura u istoriji. Tako da ovi ljudi postupaju neklogično: odnoseći se racionalno prema postojanju Hristovih zahteva i Njegove svetosti, oni bi mogli da govore o Njegovom istaknutom mestu u istoriji jedino priznajući da je On Bog! U protivnom, kao što smo već rekli, On bi bio ne najsvetija, već najodvratnija figura u istoriji, predstavljajući uzrok ogromnih žrtava koje su prinesene u ime laži. Na taj način, božanstvo Hrista se dokazuje od strane onih koji Ga odriču – i to na osnovu njihovih sopstvenih opisa Njegove ličnosti!

Ateista: To što ste sada rekli, ostavlja veliki utisak, ali su u pitanju samo pretpostavke. Da li vi imate neke istorijske činjenice koje potvrđuju Njegovo Božanstvo?

o. Epifanije: Još na početku sam govorio da kao dokazi Njegovog Božanstva služe natprirodni događaji koji su se dogodili u vreme dok je On bio ovde na zemlji. Hristos se nije zaustavljao samo na objavljivanju gorepomenutih istina, On je potvrđivao Svoje tvrdnje čudima. On je činio da slepi progledaju, paralizovani hodaju, nahranio je pet hiljada muškaraca i mnoštvo žena i dece; On je zapovedao prirodnim stihijama i one su se potčinjavale; On je vaskrsavao mrtve među kojima je bio Lazar koji je oživljen četiri dana nakon smrti. Međutim, najporažavajuće Njegovo čudo je bilo Njegovo sopstveno vaskrsenje. Celokupno zdanje hrišćanstve se zasniva na činjenici vaskrsenja. I ovo nije moja pretpostavka. Apostol Pavle je rekao: „A ako Hristos nije ustao, uzalud vjera naša“ (1 Kor. 15:17), Ako Hristos nije vaskrsao, onda se sve ruši. Međutim, Hristos je vaskrsao i to znači da je On Gospodar života i smrti, to jest, Bog.

Ateista: Vi ste to videli? Kako možete da verujete?

o. Epifanije: Ne, ja nisam video, ali su videli drugi – Apostoli. Oni su sa svoje strane učinili to poznatim trećim licima i ‘potpisali’ svoje pokazivanje sopstvenom krvlju. A kao što je opšte poznato – svedočanstvo života je najuzvišenija forma svedočenja. Zašto ti ne bi priveo meni nekoga ko bi mi rekao da je Marks umro i vaskrsao i da je on spreman da žrtvuje svoji život da bi to posvedočio? Ja ću mu kao pošten čovek poverovati.

Ateista: Na to mogu da vam odgovorim da su hiljade komunista ubijeni i umrli za svoju ideologiju. Zašto vi ne biste prihvatili i komunizam na taj način?

o. Epifanije: Ti si sam odgovorio. Komunisti su umrli za svoju ideologiju. Oni nisu umrli za realne događaje. Laži jako lako mogu da proniknu u ideologiju, a ljudskoj duši je svojstveno da se žrtvuje za ideale u koje veruje; eto zašto je tako mnogo komunista koji su umrli za svoju ideologiju. Međutim, to nas neće primoratida prihvatimo tu ideologiju kao nešto istinito. Jedna stvar je umreti za ideju, druga – za događaje. Apostoli nisu umrli za neku ideju. Čak ne ni za !ljubite jedni druge“ ili bilo koje drugo moralno učenje hrišćanstva. Apostoli su umrli za njihovo svedočanstvo o naprirodnim događajima. I kada kažemo ‘događaj’ mi podrazumevamo ono što je fiksirano našim fizičkim osećanjima i primljeno kroz njih. Apostoli su mučenički postradali za ono „što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše“ (vidi 1 Jn. 1:1). I tu smo naravno, kako je primetio Paskal, prinuđeni da priznamo ili da su apostoli bili uvedeni u zabludu, ili da su nas obmanuli, ili da su nam rekli istinu.

Razmotrimo prvi slučaj. Apostoli nisu mogli da budu obmanuti jer sve što su rekli nisu saznali od drugih ljudi. Oni su svedočili o onome što su videli svojim očima i čuli svojim ušima. Sem toga, niko od njih nije bio upečatljiva figura i nije imao psihološke sklonosti da prihvati događaj Vaskrsenja. Upravo obrnuto, oni su bili straljšno nepoverljivi. Jevanđelje potpuno otkriva njihovo duhovno raspoloženje, ukazujući da oni nisu verovali izjavama ljudi koji su već videli Hrista vaskrslim.

I još nešto. Ko su bili Apostoli pre nego što ih je Hristos prizvao? Možda su bili ambiciozni političari ili tvorci filosofskih i socijalnih sistema koji su želeli da osvoje rod ljudski i na taj način zadovolje svoje fantazije? Uopšte ne. Oni su bili nepismeni ribari. Jedino što ih je zanimalo je da uhvate nekoliko riba da bi prehranili svoje porodice. Zato su se čak nakon raspeća Gospodnjeg, bez obzira na sve što su videli i čuli, vratili svojim ribarskim čamcima i mrežama. Drugim rečima, u ovim ljudima nije bilo čak ni senke sklonosti za ono što je zatim usledilo. I tek nakon dana Pedesetnice, kada su dobili silu sviše, oni su postali učitelji vaseljene.

Razmotrimo drugi slučaj: oni nas obmanjuju. Ali zašto bi nas oni uvodili u zabludu? Šta bi dobili takvom laži? Novac? Položaj? Slavu? Onaj ko laže treba da kroz to pretpostavlja za sebe neki dobitak. Međutim, Apostoli su propovedajući Hrista – raspetog i vaskrslog – sebi obezbedili glad, žeđ, nagotu, napade razbojnika, prebijanja, zatvaranja, na kraju, smrt. I sve to da bi nas slagali? Složiti se sa tim da bi bilo nesumnjiva glupost. Sledi da Apostoli nisu bili obmanuti i nisu nas obmanuli. To nas dovodi do treće tvrdnje: da su oni govorili istinu.

Hteo bih da naglasim: jevanđelisti su samo zapisali autentične jevanđelske događaje. Oni opisuju događaje i samo događaje. Oni ne dopuštaju neka lična rasuđivanja, nikoga ne hvale niti kritikuju, oni dozvoljavaju događajima da govore za same sebe.

Ateista: A zašto vi isključujete mogućnost da se u slučaju Hrista radilo samo i primeru kliničke smrti? Ovih dana novine su pisale kako su u Indiji zakopali nekoga i nakon tri dana ga iskopali, a on je bio živ.

o. Epifanije: O, nesrećno moje dete! Sećam se reči blaženog Avgustina: „O neverujući, vi zapravo niste toliko nepoverljivi – pa vi ste poverljiviji od svih. Vi prihvatate najneverovatnije stvari, najiracionalnije, najprotivrečnije – samo da biste odbacili čudo!“ Ne, čedo. To nije bio slučaj kliničke smrti. Pre svega, mi imamo svedočenje rimskog kapetana koji je uverio Pilata da je Hristova smrt bila potpuno očigledna. Zatim, naše Jevanđelje saopštava da je u danu Svog Vaskrsenja Gospod bio primećen da razgovara sa dva Svoja učenika išavši u pravcu Emausa, koji se nalazio na udaljenosti na više od 10 kilometara od Jerusalima. Da li možeš da zamisliš nekoga ko bi mogao da izdrži sva mučenja kojima je bio podvrgnut Hristos, i da se nakon tri dana nakon ‘kliničke smrti’ ponovo javi? U svakom slučaju morali bi da ga 40 dana napajaju pilećom supom da bi makar otvorio oči, da ne govorimo o tome da hoda i razgovara kao da se ništa nije dogodilo!

Što se tog Indusa tiče… Dovedi ga ovde da bismo ga podvrgli bičevanju flagrumom. Znaš šta je flagrum? To je bič sa mnogo uzica na čijim krajevima se nalazi deo kosti. Dovedi ga ovde da bismo mogli da ga bičujemo, a zatim da mu stavimo trnovi venac na glavu, raspnemo ga, damo da pije žuč i sirće, probodemo rebra kopljem i stavimo u grob. I eto, ako se nakon toga vrati iz mrtvih, tada možemo da razgovaramo.

Ateista: Neka je i tako, ali sva svedočanstva na koja se vi pozivate pripadaju Hristovim učenicima. A da li postoje neka svedočanstva koja potiču van kruga Njegovih učenika? Na primer, neki istoričari koji bi mogli da potvrde Hristovo vaskrsenje? Ako možete da mi ih navedete ja ću poverovati onome što govorite.

o. Epifanije: Nesrećno moje dete! Ti sam ne shvataš šta govoriš. Ako bi postojali neki istoričari koji bi bili svedoci Hrista vaskrsloga, oni bi bili prinuđeni da poveruju u Njegovo vaskrsenje i našli bi se u broju vernih i ti bi onda morao da skloniš njihove tvrdnje isto kao što si to uradio sa svedočanstvom Petra, Jovana i drugih. Kako je moguće: biti svedok Hristovog vaskrsenja i ipak ne biti hrišćanin? Ti tražiš pticu ispečenu na ražnju od voska, pa još i da peva pritom. To prosto nije moguće uraditi!

Između ostalog, podsećam te – pošto pitaš za istoričare – to što si govorio ranije: jedinstveni autentični istoričari su apostoli. Ipak, mi imamo i dokaze koje ti tražiš – nekoga ko nije iz kruga Njegovih učenika: Pavla. On nije bio Hristov učenik; štaviše, neumorno je gonio Hristovu Crkvu.

Ateista: Govore da je Pavle imao sunčanicu što je i bilo uzrok halucinacija.

o. Epifanije: Dete, da je Pavle imao halucinacije onda bi za vreme njih na površinu isplivalo ono što je bilo u njegovoj podsvesti. A tamo su na prvom mestu stajali patrijarsi i proroci. I tokom halucinacija bi on video Avraama, Jakova ili Mojseja, i nikako ne Isusa Koga je on smatrao lažovom i demagogom! Da li možeš da zamisliš da bi verujuća pravoslavna starica u snu ili u buncanju videla Budu ili Jupitera? Ona bi najverovatnije videla Svetog Nikolaja ili Svetu Varvaru pošto veruje u njih.

I još nešto. U slučaju Pavla, kako govori Papini, mi imamo sledeći zadivljujući fenomen. Kao prvo, iznenadnost njegovog obraćenja – odmah, od bezverja ka veri, bez prelaznih stadijuma. Kao drugo, čvrstina njegove vere: ni kolebanja, niti sumnje. I kao treće, činjenica da se njegova vera očuvala tokom celog života. Ti veruješ da sve to može da se dogodi nakon sunčanice? To ni na koji način ne može da se odnosi na takve slučajeve. A ako ne možeš, onda si dužan da priznaš čudo. I ti sigurno moraš da znaš da je za ljude njegovog vremena, Pavle bio retko obrazovan čovek. On nije bio prosečni žitelj, potpuna neznalica.

Dodao bih još nešto. Danas, čedo, mi živimo u izuzetno vreme. Mi preživljavamo čudo Hristove Crkve. Kada je Hristos rekao za Svoju Crkvu da je „vrata ada neće nadvladati“ (Mt. 16:18), Njegovih sledbenika je bilo sasvim malo. Skoro 2000 godina je prošlo od tog dana. Nestajala su carstva, zaboravljani su filosofski sistemi, rušile svetske teorije, a Hristova Crkva ostaje nerazoriva, bez obzira na neprestane i surove progone koje je ona trpela. Zar to nije čudo?

I poslednje. U Jevanđelju po Luci je napisano da kada je Bogorodica posetila Jelisavetu nakon Blagovesti, ona je pozdravila Bogorodicu rečima: „Blagoslovena si Ti među ženama“ (Lk. 1:42)! I Božija Majka joj je odgovorila: „Veliča duša Moja Gospoda… od sada će me zvati blaženom svi naraštaji“ (Lk. 1:46, 48). Ko je bila Bogorodica u to vreme? samo nepoznata kći Nazareta. Da li su mnogi znali za Nju? Tokom vremena proteklog od tog dana, koliko je carica bilo zaboravljeno, koliko je izbrisano imena istaknutih žena, koliko majki i žena su nestali u zaboravu? Ko se seća Napoleonove majke ili majke Aleksandra Velikog? Skoro niko. Međutim, milioni usta po celom svetu i kroz sve vekova su poštovali tu skromnu kći Nazareta „Časnijom od heruvima i neuporedivo slavnijom od serafima“. Zar mi ljudi 20. veka živeći u ove nade i u ovoj epohi, ne potvrđujemo istinitost ovih reči Majke Božije?

To isto se odnosi i na jedno od ‘drugostepenih’ proroštava Hristovih: kada se On zaustavio u domu Simona gubavog, došla je žena i izlila na Njegovu glavu dragoceni miris. I Hristos je rekao: „Gdje se god uspropovijeda ovo jevanđelje po svemu svijetu, kazaće se za spomen njen i ovo što ona učini“ (Mt. 26:13). Porazmislimo sada da li je krug Njegovih učenika u to vreme bio dovoljno veliki da bi neko mogao da kaže da su oni sami, sopstvenim naporima, obezbedili ispunjenje tog proroštva? Posebno takvog proroštva koje po standardima savremenog sveta nema značaj za većinu ljudi.

To su čuda ili nisu. Ako možeš, objasni ih. A ako ne možeš, onda ih priznaj za takve.

Ateista: Moram da priznam da su vaši argumenti prilično snažni. Međutim, želeo sam da pitam još za jedno: zar vam se ne čini da je Hristos ostavio Svoje delo nezavršenim? Mislim, samim tim što nas je On ostavio. Ne mogu da zamislim Boga Koji bio ostao ravnodušan na stradanja roda ljudskog. Mi ovde dole, iznemogavamo, a On tamo, gore, ostaje ravnodušan.

o. Epifanije: Ne, dete moje, nisi u pravu. Hristos nije ostavio Svoje delo nezavršenim. Naprotiv, to je jedinstveni slučaj u istoriji kada bilo ko može da bude siguran da je Njegova misija ispunjena toliko da već ne može ništa da se kaže i učini. Čak je najveći među filosofima, Sokrat, koji je diskutovao o učio tokom celog svog života na kraju sastavio čuveni ‘Apologiju’, imao je još šta da kaže da je samo živeo duže. Jedino Hristos – za samo tri godine propovedi – naučio je svemu čemu je trebalo da nauči i učinio sve što je trebalo da učini i na kraju rekao (na Krstu): „Svrši se.“ To je još jedan primer Njegovog božanskog savršenstva i vlasti.

Što se tiče ostavljenosti koju si pomenuo, mogu da razumem tvoju uznemirenost. Bez Hrista, sve bi predstavljao teatar bezumlja. Bez Hrista ljudi ne bi bili u stanju ništa da objasne: zašto postoji žalost, zašto nepravde, zašto neuspesi, zašto bolesti, zašto, zašto, zašto… Hiljade suštinskih ‘zašto’. Potrudi se da shvatiš! Čovek nije u stanju da reči sva ta ‘zašto’ svojom ograničenom logikom. I jedino kroz Hrista sve može biti objašnjeno. Sva ova iskušenja predstavljaju samo našu pripremu za večnost. Možda ćemo se tada udostojiti da dobijemo odgovor od Gospoda na neka od tih ‘zašto’.

Čedo, Hristos nas nikada nije ostavljao. On je uvek sa nama kao Pomoćnik i Zaštitnik, do kraja vremena. Ali ti ćeš to shvatiti tek onda kada postaneš iskren član Njegove Crkve i udostojiš se Njenih Tajni.

http://www.pravoslavie.ru/41658.html