NASLOVNA » NEW AGE » Ćutanje – Sveti Nikolaj Žički

Ćutanje – Sveti Nikolaj Žički

U glasu je sila, Teodule. Ali je sila i u ćutanju.
Nije podjednaka sila ni u glasu ni u ćutanju. Zavisi ko govori i o čem govori, i ko ćuti i zašto ćuti. Glas zlotvora i glas sveca Božjega nemaju jednaku silu. I ću tanje razbojnika koji zlo smišlja nije ravno ćutanju dobrotvora koji o dobru misli.
Kad je Bog Otac odgovorio Isusu: i proslavio sam i opet ću proslaviti, uplašeni narod povika: grom zagrmi. A kad je proroku Iliji govorio Bog na Horivu, govorio je tihim i tankim glasom.
Kakav li je bio glas Isusov? Ponekad tih, ponekad jak, ponekad strašan no uvek pronicljiv do srži u kosti ma i čaroban. Od takvog glasa suše se besplodne smokve; od takvog glasa raste cveće u sred đubreta i trnja. Glas Sina Božjeg kao i glas Oca.
Ćutanje Isusovo najduže je poglavlje Njegovog života na zemlji. Trideset punih godina ispunio je On ćutanjem.
On je hteo ispuniti svaku zakonsku pravdu, kao što je rekao Jovanu na Jordanu Ostavi sad, jer treba nam ispuniti SVAKU pravdu. Na Istoku je zakon bio, da se niko ne javlja kao učitelj naroda pre navršetka trideset godina. I ovu „pravdu“ hteo je Isus ispuniti i zato je ćutao do svoje tridesete godine.
Evo govorljivom Zapadu pouke, kao hleb potrebne. Jer na Zapadu nema toga ograničenja, nego i dečaci i pre navršenih 20 godina nameću se za učitelje, sudije i književnike. A kada nenaučeni i neiskusni počnu učiti na rod, teško se može očekivati dobro. Na Istoku se ljudi brže razvijaju nego na Zapadu, i skorije dostižu zrelost, telesnu i duhovnu. Poznato je, da se u Arabiji i Indiji brak sklapa u 12 godina starosti. I mesto da se i na Zapadu zadržala u sili ova istočnjačka norma, da niko ne može učiti narod pre svoje tridesete godine, ili čak da se srazmerno povisila, ona je sasvim ukinuta. I tako se ostvarila na Zapadu reč biblijska: I djeca će vam biti sudije.
Samo jednom u toku svojih 30 godina Gospod Isus prekinuo je ćutanje. Kad mu je bilo dvanaest godina, o prazniku pashe u Jerusalimu, On se našao u hramu među učiteljima i starcima, slušajući ove i postavljajući im pitanja. I cvu koji ga slušahu divljahu se Njegovom razumu i odgovorima. Tri dana tražila ga je majka Njegova presveta Deva Marija sa Josifom, dok ga najzad nisu našli u hramu. Zašto ste me tražili, reče im On? Zar ne znate da meni treba u onom biti što je Oca mojega? A oni to ne razumeše. I siđe s njima i dođe u Nazaret, i bijaše im poslušan, i napredovaše u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi.
Našto ovaj prekid ćutanja Isusova u 12. godini, Teodule? I našto ova blistava scena u hramu, pred učiteljima zakona i starcima jevrejskim, kad ona nije imala nikakve vidne veze sa Njegovom docnijom učiteljskom misijom? I zašto je to evangelist Luka zapisao?
Tako je hteo Bog Otac, koji je promišljao o Sinu Svom Isusu i gledao daleko u budućnost. Provideo je Otac nebesni, da će večni gonitelji i klevetnici Sina Njegovog raširiti laži o Isusu, da je mladost proveo u Indiji i da se tamo od joga i fakira naučio mudrosti kao i veštini da čini čudesa. Ili zar nisi, Teodule, vi deo u ogromnoj klevetničkoj literaturi protiv Isusa knjige sa naslovom: „Isus u Indiji“, ili „Isus među joga ma indijskim“, ili „Isus u Tibetu“ i tako redom? Cilj nevernika i klevetnika, Judinoga kova, sasvim je jasan: dokazati da Isus Hristos niti je što novo rekao niti je što originalno učinio, što pre Njega nije rečeno i učinjeno u Indiji. Prema tome On nije ni Mesija, ni Spasitelj sveta, ni ovaploćeni Bog, no učenik Indije i jedan od bezbrojnih indijskih filosofa i joga.
Da bi se to unapred obesnažilo, i da se hrišćani ne bi zbunili pred ovakvim izmišljotinama i klevetama, po Božjem Promislu, javio se dvanaestogodišnji Isus u hramu jerusalimskom pred jevrejskim učiteljima i starcima da ih sve zadivi svojom mudrošću. I, opet po Božjem Promislu, tu scenu zapisao je sveti Luka, u svom evangeliju. Znači, da je Isus u svojoj dvanaestoj godini bio u Nazaretu, u rodu svome i kod kuće svoje, i da je još tada bio mudar premudar, ne potrebujući nikakvu Indiju da ga uči mudrosti. Da li nije bio u Indiji pre toga? To je nemislivo. Jer šta bi dete ispod 12 godina činilo u Indiji gde se u manastire nisu primala deca? Uz to još je jasno iz opisa Lukinog, da je Isus i pre svoje 12 godine išao u Jerusalim svake godine sa roditeljima o prazniku pashe.
A da Isus nije ni docnije, između 12. i 30. godine, ni gde putovao u tuđe zemlje, vidi se opet iz evangelskih reči. Vidi se prvo, da su Marija i Josif mnogo brinuli o Njemu, i da nisu mogli lako podneti rastanak sa Njim ni za dva ili tri dana. I reče mu mati: Sine, što učini nama tako“? To jest, što se odvoji od nas za nekoliko dana. Evo otac tvoj i ja sa strahom tražismo te.
Brižna i nežna Majka!
Zar bi tako brižni roditelji dozvolili, da Isus ode u Indiju a da i oni sa Njim ne pođu – ako se već moralo ići? Oni su sa Njim i u Egipat bežali ispred krvavog Iroda, i sa Njim u Egiptu živeli.
I drugo, bogonadahnuti evangelist piše, da posle one pojave Isusove u Jerusalimu, On siđe s njima i pođe u Nazaret, i bijaše im poslušan, i napredovaše u mudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi.
Ostao je dakle u Nazaretu do 30. godine svoje, poslušan materi svojoj i starcu Josifu, trudeći se kao zanatlija na poslu drvodeljskom i – ćuteći.
Zaista, nije On imao šta učiti u Indiji, ni u Egiptu, ni u Jeladi, niti u ma kojoj zemlji, pa čak ni u Palestini, svojoj zemnoj domovini. Nego se učio u zemlji Ćutanja, u duši svojoj, u kojoj je stalno vejao Duh Božji. Onaj is ti Duh Božji, pomoću koga je On začet telesno u telu svete Matere svoje, nije ostavljao ni za trenut dušu Njegovu. Tako je On rastao u premudrosti od Duha Svetoga i ne trebaše niko da ga uči,. Naučen od Duha Svetoga On znađaše šta je u svakom čoveku, i zaista ne trebaše niko od ljudi da ga uči.
I šta bi se On mogao naučiti u Indiji? Gle mnogi od nas znaju danas ono što zna Indija, i s tugom osećaju da je to nedovoljno.
Indijani govore: vaploćenje Boga i javljanje kao čoveka nama nije nepoznato. Bog Krišna mnogo se puta vaploćivao i hodio među ljudima i učio ljude. Avaj, čemu ih je naučio? I od čega ih je spasao, kad i dan danas Indija, zemlja krišnina grca u jadu i očajanju, uzdišući na ovaj život i čeznući za Nirvanom, za neživotom i nebićem? Kakav je to Bog, koji se tako često vaplotio i po zemlji hodio, kad nije mogao sudbu čovečanstva na bolje izmeniti?
Pa, kažu, i bog Šiva se mnogo puta vaplotio i meću ljudima živeo, i ljude učio! Čemu ih je učio? Ničemu, sem očajnom uverenju, da ovaj svet, beskonačan u vremenu i u prostranstvu, jeste i ostaje lavirint bez vrata i bez prozora. I da su svi bogovi onako isto bespomoćna i očajna bića kao i ljudi. To je potvrdio i Gautama Buda, kad je rekao, da je on došao da spasava i ljude i bogove i demone (sa Marom arhidemonom) od Samsare bitisanja i življenja.
Aj, Teodule, naša majka Indija nema nas čemu naučiti. Ona mora odbaciti sve basne o bogovima, koji ne mogu da spasu ni sebe ni ljude. Svi bogovi njeni jesu demoni, koji drže ljude u mreži svojih obmana i u okovima svoje ne milosrdne vlasti.
Naša majka Indija mora prihvatiti onoga Boga, koji je toliko moćan, svemoćan, da mu je dovoljno da se samo jednom javi u telu kao čovek meću ljudima pa da izvrši spasenje roda ljudskog. Jer nije pravi Bog kao čovek guverner jedne oblasti koji mora mnogo puta posetiti jedan grad da bi popravio ćupriju u tom gradu, pa da ćuprija ipak ostane nepopravljena. Nego Bog je Bog, jedan i jedinstven, svemoćan , svemudar, svepravedan, svemilostiv, večan, neodoljiv, strašan, prečist, čovekoljubiv.
Vaploćenje takvoga Boga u svetu jeste datum koji se ne ponavlja u istoriji čovečanstva, ne, ni u istoriji vasione.
Takav Bog, kome je sve moguće što namisli i što reče, javio se u svetu pre blizu 2000 godina. Kao Sin Boga Svevišnjega, i kao Bog od Boga, on se vaplotio od Duha Svetog i Deve Marije, i rodio u pešteri Vitlejemskoj. Trideset godina proveo je u ćutanju, u besprekidnom unutarnjem opštenju sa Svojim Ocem i Duhom Svetim dok se u određeno vreme nije javio na svoju misiju u svetu.
To je jedini i pravi Mesija i Spasitelj sveta. Niti je drugi došao niti se bolji može očekivati.

 

Knjiga ‘Teodul’, glava ‘Ćutanje’
Sveti Nikolaj Žički