NASLOVNA » MODERNIZAM » „Blagodat ne čini pravoslavnim samo um, već i čovekovo srce“ (intervju za Pravoslavie.ru) – Arhimandrit Rafail Karelin

„Blagodat ne čini pravoslavnim samo um, već i čovekovo srce“ (intervju za Pravoslavie.ru) – Arhimandrit Rafail Karelin

– Oče Rafaile, proživeli ste dugo, bili ste svedoci različitih političkih epoha. Svaku od njih karakterišu posebne duhovne nemoći. Šta je glavna duhovna nemoć našeg vremena?
– Za glavnu duhovnu nemoć našeg vremena smatram laž i dvoličnost koji postaju životni stil savremenog čoveka. Religija već prestaje da bude dominanta u životu čoveka i glavni imperativ njegovog ponašanja, ona više služi zadovoljavanju određenih duševnih potreba, slično estetskom zadovoljstvu koje pruža umetnost.
Religija zapravo u mnogome predstavlja delo volje. Unutrašnji život hrišćanina predstavlja neprestanu borbu sa sopstvenim strastima i grehovnim navikama, otpor svetu koji, po Hristovim rečima, „leži u zlu“. Ova borba je mučna za mnoge savremene hrišćane i zato njihova religioznost poprima spoljašnje forme i u njima obamire.
Drugu nemoć našeg vremena predstavlja izolovanost ljudi i njihova emocionalna hladnoća. U veku tehnologije čoveku je sve manje potrebna pomoć drugog čoveka, a manje mu je i stalo do nje – mašina zamenjuje čoveka. Sredstva masovnih komunikacija doprinose standardizaciji mišljenja. Televizor, kompjuter i druga tehnička dostignuća sve više zamenjuju živi kontakt: čovek odlazi u virtuelni svet koji postaje njegova druga stvarnost. U tom svetu on nema odgovornost, oseća sebe slobodnim od obaveza i briga – iluzorni svet ništa ne traži od njega.
Duhovna otuđenost često prelazi u autizam. Čovek oseća sopstvenu usamljenost, ali i u tom slučaju televizor i kompjuter nude mu opštenje na daljinu, virtuelne veze bez ljubavi, nekakvo mrtvo opštenje nalik na opštenje senki. Tehnika smanjuje fizičko rastojanje među ljudima, ali ih u isto vreme međusobno distancira na emocionalnom planu. Čovek prestaje da voli drugog; bližnji postaje dalek. Osoba gubi želju da se vidi sa prijateljima, udobnije mu je da sedi pred kompjuterom. Ovde prividna udobnost svodi ljudsko opštenje na nivo pragmatičnog. Emocionalna hladnoća i otuđenost prerastaju u moralnu krizu koja je mnogo opasnija od ekonomske. Ovaj proces se u različitim oblicima pojavljuje svuda, pri čemu je u tehnički razvijenim zemljama on snažniji i razorniji.

Stvara se utisak da su kod savremenih hrišćana pitanja dogmatike stavljena u drugi plan; ako se o nečemu i govori, onda je to jedino o socijalnom služenju i sličnom. Uopšte nije prihvaćeno da se govori o razlikama u veri. Da li je tako?
– Dogmatsko mišljenje je neraskidivo povezano sa duhovnim stanjem čoveka, posebno sa njegovim mističkim intuicijama. Pri osiromašenju molitve i liberalizaciji morala čovek prestaje da oseća delovanje blagodati u sopstvenoj duši, gubi pravoslavni način mišljenja i unutrašnju potvrdu i svedočanstvo istine.
Karakteristično je da za Svetitelje dogmat nije predstavljao nekakav apstraktni pojam, već živu istinu; udaljavanje od dogmata su uvek doživljavali i osećali kao gubitak blagodati. Kod savremenih ljudi je to unutrašnje svedočanstvo oslabilo, otupelo. Oni doživljavaju dogmate kao filosofske postulate i teze, razmatraju ih na nivou racionalističkog mišljenja i zato se kod njih briše granica između dogmatske istine i duhovne laži.
Teološki maksimalizam pređašnjih vremena sve više biva istisnut humanističkim antropologizmom; pritom se orijentiri istine gube, duhovni centri postojanja i skala moralnih vrednosti se pomeraju i uklanjaju sa svojih mesta. Dogmatska ravnodušnost predstavlja slepilo ljudi kod kojih su otupele ili atrofirane religiozne intuicije. Intelektualno svaštojedstvo se doživljava kao širina mišljenja, pa čak i svedočanstvo ljubavi. Ovo pitanje je vrlo važno i zato ću ponoviti svoju misao.
Mističke intuicije čine dogmat realnom, opipljivom istinom, dok savremeni čovek sa svojim otupelim duhovnim intuicijama doživljava dogmat kao produkt određenog vremena i epohe, razmatra ga poput filosofske apstrakcije, svesno ili nesvesno unosi u Crkvu i Otkrivenje princip evolucije i na taj način čini dogmat relativističkim i pluralističkim pojmom. Po tom mišljenju, dogmati se privremeno mogu uvažavati kao što se uvažavaju stari ljudi, ali se takođe bez problema mogu izmeniti ili prosto ignorisati. Praktičnu projavu takvog racionalizma u religiji predstavlja ekumenizam, unijatstvo i mnogoglava hidra modernizma.

U čemu se sastoji glavna dogmatska povreda umova savremenih pravoslavnih hrišćana?
– Glavnu dogmatsku povredu umova savremenih hrišćana predstavlja gubitak svetootačkog shvatanja Crkve kao čuvara istine, Svetog Predanja i Svetog Pisma. Savremena predstava o Crkvi u liberalnim krugovima se sve više približava protestantskom pogledu na Crkvu kao na ljudsku zajednicu sjedinjenu saglasnošću u učenju vere i ritualima, zajednicu jednomišljenika. Pritom se ono što je najvažnije – božanska strana Crkve kao čuvarke blagodati, nosioca tavorske svetlosti i neprestane Pedesetnice – briše, Crkvu doživljavaju kao ljudsku instituciju.
Smelim modernistima Crkva predstavlja dom bez gospodara koji oni prisvajaju i uređuju po svojim željama.
Otkrivenje ima dve forme: Pismo i Predanje. Sveto Predanje, izraženo u simvoličkim knjigama (veroučiteljnim knjigama koje su prihvaćene od celokupne Crkve), dogmatskim i kanonskim odlukama Vaseljenskih Sabora, bogoslužbenim tekstovima i agiografskim dokumentima sve više gubi vrednost u očima liberalnog društva. Što se modernista tiče, za njih Sveto Predanje u značajnoj meri predstavlja mitologiju, nedostojnu pažnje savremenog „obrazovanog“ čoveka. Što se tiče dogmatike i kanonike potvrđene na Saborima, poznati modernista Nikolaj Zernov je otvoreno izjavio da je „sva tragedija Crkve počela sa Vaseljenskim Saborima“.
Modernisti se trude da diskredituju veroučiteljne izvore, ukinu i razore, ponekada i ismeju bogoslovsku tradiciju i prejemstvo prethodnih vekova, stvore novo, amorfno hrišćanstvo koje bi odgovaralo pojmovima, ukusima i potrebama, jednostavnije rečeno, strastima savremenog društva koje se nalazi pod uticajem modernizma i humanizma. Modernisti streme ne da svet prosvete svetlošću Crkve i priopšte ga večnoj istini hrišćanstva, već da Crkvu prilagode svetu i samim tim je podvrgnu neprestanoj sekularizaciji.
Drugo dogmatsko izopačenje vidim u stremljenju modernista da prerade, u suštini, da ukinu pravoslavnu soteriologiju (nauku o spasenju), da iz nje izuzmu dogmat o iskupljenju i stvore novu soteriologiju pod nazivom „moralna teorija spasenja“.
Dogmat o iskupljenju predstavlja srž hrišćanstva. Spasenje ljudskog roda od strane Hrista ostvarilo se u tome što je Raspeti Mesija primio na Sebe, kroz Svoja stradanja i mučenja, kaznu koja je po pravednosti Božijoj večno trebala da pritiska rod ljudski. Gospod nas je zamenio Sobom i time sjedinio pravednost sa ljubavlju, a ljubav sa pravosuđem – u tome je smisao Golgotske žrtve.
U godinama pre revolucije prethodnog buntovnog veka počeo je pokret obnovljenstva. Obnovljenci su govorili da savremenog čoveka više ne može da nadahne učenje o iskupljenju, da su neophodne nove ideje. Humanizam kao kult čoveka nije želeo i nije dopuštao iskupljenje, u tome je video unižavanje dostojanstva ljudske ličnosti; njega je više zadovoljavalo drugo učenje – kako čovek spasava samoga sebe kroz ispunjenje jevanđelskih zapovesti i podražavanje Isusa Hrista kao moralnog obrasca za ljude. Pritom je deo modernista dopuštao da je Hristos idealni čovek, dok su drugi smatrali da je On grešnik Koji se putem borbe sa grehom i strastima koje su živele u Njemu postepeno usavršavao i konačno pobedio greh za vreme krsnih stradanja. Ovo lažno učenje predstavljalo je Hrista ne kao Iskupitelja, već kao pedagoga i otvaralo put za hristijanizovanu teosofiju i gnosticizam. Važno je zapamtiti da su drevni gnostici – doketi odbacivali dogmat iskupljenja, smatrajući raspeće i Hristova stradanja prividnim. Apostol Jovan Bogoslov je zabranjivao hrišćanima da imaju bilo kakav kontakt sa gnosticima. Istorija se ponavlja, i u prošlosti možemo naći sličnosti sa današnjicom.

U različita vremena su Pravoslavlje u većoj ili manjoj meri mučile različite jeresi. Poslednjih vekova se naročito povećao pritisak rimokatolicizma i protestantizma. Koja od ovih jeresi je po svom uticaju strašnija za pravoslavne? Za koju je stvoren savršeniji protivotrov?
– Od vremena otpadanja Rima od vaseljenskog Pravoslavlja kod nas se nakupila obimna apologetska literatura gde su detaljno razmotrene i ispitane razlike između rimokatolicizma i Pravoslavlja. Treba reći da se sa svakim vekom koji protekne formirani rascep sve više širi i produbljuje kao posledica činjenice da je Rim prihvatao nove dogmate i kanone koji su nespojivi sa učenjem drevne Crkve. Veliki uticaj jezuitskog reda na Zapadu uneo je u svest latinskih teologa snažnu struju liberalizma i humanizma (treba reći da je sama reč „jezuitstvo“ postala sinonim za pragmatizam i za nebiranje sredstava za dostizanje postavljenog cilja). Između Pravoslavlja i rimokatolicizma postavljene su jasne granice koje ne mogu da izmene ili unište ni ekumenizam, niti talasi narastajuće sekularizacije.
Sa protestantizmom je situacija složenija. Za razliku od rimokatolicizma, protestantizam predstavlja konglomerat konfesija, denominacija, sekti i teoloških škola, što za posledicu ima činjenicu da ne poseduje jedinstvenu bogoslovsku koncepciju. Ono što je zajedničko i karakteristično za protestantizam, njegov „simvol vere“ jeste odbacivanje i razaranje Predanja i njegovu zamenu ličnim mišljenjima i subjektivnim tumačenjima Svetog Pisma. Upravo zahvaljujući amorfnosti i mnogolikosti protestantizam je lakše prerušiti u Pravoslavlje. Zbog toga on ima svoje jednomišljenike i saveznike – „pravoslavne“ teologe-moderniste koji pokušavaju da diskredituju Sveto Predanje i unutar Crkve razore samo Pravoslavlje. Zato danas protestantizam smatram maskiranijim i opasnijim protivnikom od rimokatolicizma.
Što se tiče protivotrova za lažna učenja i jeresi – glavnim protivotrovom smatram sticanje blagodati Duha Svetoga. Blagodat čini pravoslavnim ne samo um, već i čovekovo srce; čovek neposredno oseća i poznaje duhovnim intuicijama da je spasenje moguće jedino u Crkvi, u njenom Predanju, dogmatici i liturgici, da je Crkva – Kovčeg van koga je nemoguće spasiti se od potopa zla i greha. Međutim, ako nastavimo sa tom analogijom, znamo da su se u spasavajućem kovčegu našli i Ham i Hanaan. Neophodan uslov za spasenje predstavlja prebivanje u Crkvi. Međutim, spasenje se ne odvija mehanički već zavisi, osim blagodati, od volje i života svakog čoveka.
Čini mi se besmislenim govoriti o tome ko je bliže spasenju: rimokatolici, protestanti ili drugi jeretici. Za vreme Potopa jedni su ginuli u ravnicama, drugi su bežali u planine, penjali se na same vrhove ali su ih tamo stizali talasi i svi zajedno su našli zajedničku grobnicu u bezdanu okeana. Isto je – potonuti blizu obale ili daleko od nje.

Šta možete reći povodom stavova nekih bogoslova o „latinskom ropstvu“ u kojem se, po njihovom mišljenju, naša Crkva nalazila skoro nekoliko vekova?
– Što se tiče optužbi da je Pravoslavna Crkva boravila u „latinskom ropstvu“, u pitanju je modernistička provokacija velikih razmera čiji je cilj da pronađu prikladan izgovor za sprovođenje svojih razarajućih zamisli i reformi u samoj Pravoslavnoj Crkvi.
Modernisti glasno viču da je neophodno da Pravoslavlje „očisti“ od latinskog uticaja, a zapravo su oni izmislili ovu strategiju da bi očistili Pravoslavlje od samog Pravoslavlja – diskreditovali pravoslavno Predanje koje se nalazi u crkvenoj himnografiji, sabornim odlukama, Žitijama Svetih i ustavu Crkve. Modernisti se čak ne snebivaju da veliki deo Predanja ubrajaju u mitologiju.
Treba reći da rimokatolicizam u svojoj osnovi ima drevno hrišćanstvo koje je kasnije bilo izvitopereno i unakaženo ljudskim izmišljotinama i strastima, kao što su slivanje sa politikom (što se projavilo u cezaropapizmu), korišćenje sile protiv inoslavnih, razaranje sabornih načela, kult Prvosveštenika, stremljenje ka uniji ne samo sa drugim konfesijama već i sa poluneznabožačkim duhom sveta (putem neprestane sekularizacije).
Međutim, sve ove negativnosti ne daje za pravo da se rimokatolicizam smatra antihrišćanskom pojavom kako je to Luter želeo da predstavi. Do tragičnog otpadanja od Vaseljenskog Pravoslavlja Rim je pripadao jednoj Crkvi i nakon otpadanja je sačuvao deo onoga što je njoj pripadalo. Zato odbacujući zablude rimokatolicizma, mi smo dužni da zapazimo da su se pored nanesenih slojeva ljudskim izmišljotina u njemu sačuvali ostaci drevnog učenja. Rimokatolicizam je zaprljao drevno Predanje, ali ga nije u potpunosti uništio. Protestantizam je pak svojim gvozdenim čekićem razbio ostatke zidova već razrušenog oltara.
Sledeća tehnika modernista predstavlja optuživanje pravoslavnog bogoslovlja za uvođenje zapadne sholastike kao jedan od dokaza „latinskog ropstva“. Treba reći da sholastika uopšte ne predstavlja besplodnu sofistiku, već stremljenje da se bogoslovska znanja privedu u određeni sistem korišćenjem principa analize i sinteze, metoda dedukcije i indukcije. Zapazimo da je u Starozavetnoj Crkvi prvo postojalo usmeno Sveto Predanje, ali je zatim, zbog snižavanja duhovnog nivoa ljudi, bila potrebna i njegova fiksacija u formi Svetog Pisma da ne bi bilo potpuno izgubljeno.
Nešto slično možemo videti i u prelasku patristike ka sholastičkom bogoslovlju – kada je bilo neophodno kroz bogoslovski sistem sačuvati hrišćanske duhovnim vidom sagledane istine. U pitanju je takođe bio zahtev vremena zbog narastajućeg duha sekularizacije. Pritom, u pravoslavnom bogoslovlju sholastika nije odbacivala patristiku, već se oslanjala na nju. Na žalost, na Zapadu je zajedno sa sholastikom u teologiju počeo da prodire i racionalizam, upravo stremljenje ne da se pruži opšta slika dogmatika i ona pojasni, već da se sama dogmatika proveri ljudskim razumom. Upravo je ova zloupotreba diskreditovala sholastiku i nezasluženo joj pridala negativni karakter. Međutim, sama po sebi sholastika je bila i jeste neophodna etapa u istoriji dogmatike; bez nje bi se savremeno bogoslovlje pretvorilo u haos pojedinačnih, ličnih mišljenja. Na pravoslavnom Istoku sholastika se u velikoj meri upotrebljavala kao metod učenja u školi.
Sholastika se na Zapadu pojavila nekoliko vekova ranije u odnosu na Istok i zato nije čudno da su pravoslavni bogoslovi kao radni materijal mogli da koriste neke rimokatoličke tekstove, uklonivši iz njih greške i nepravilnosti, očistivši od kasnijih zabluda i teoloških izvitoperenja. Ovaj rad podseća na rad koji su izvršili Oci Crkve, koristeći u svojim delima jezik i terminologiju antičke filosofije. Pritom su oni preosmišljavali takve pozajmice i starim formama davali novi sadržaj, a u nekim slučajevima razvijali su i precizirali tu terminologiju, prilagođavajući je hrišćanskom učenju.
Do XX veka niko nije prekorevao Crkvu da se nalazi „latinskom ropstvu“ i da odstupa od pravoslavnog veroučenja. Tek na početku revolucionarnog XX veka čuli su se glasovi koji su zahtevali reformu Pravoslavlja. Na žalost, neki od tih glasova čuli su se i u duhovnim školama. U to vreme, rečju „sloboda“ bio je opijen jedan deo predavača, čak i sveštenika; dolazilo je do situacija da su se u zdanjima Duhovnih akademija demonstrativno služili parastosi pokretačima revolucije (na primer, poručniku Šmitu), izgovarale i štampale propovedi gde se sa gnevom izobličavalo gušenje bunta 1905. godine (koji je Lenjin nazvao „generalnom probom za oktobarsku revoluciju“), učestvovalo u štrajkovima, itd. uopšte, izražavala se solidarnost sa svojim budućim grobarima. U takvoj sredini se i ponikla parola „obnovljeno Pravoslavlje“ i pojavio se takav reski izraz – „latinsko ropstvo Crkve“. Jedan od istaknutih teologa tog vremena je pisao: „Učenje o iskupljenju više ne zadovoljava naše savremenike – njima su potrebne nove ideje“. Ove reči su označavale odricanje od večnih istina hrišćanstva zarad pragmatike.
„Latinskog ropstva“ nikada nije bilo niti je moglo biti u Crkvi, inače bi ona izgubila svoju bogonadahnutost, prestala da bude „stub i tvrđava istine“, čuvarka ognja Pedesetnice i neporočna Hristova Nevesta.

Kakvi su međusobni kontakt i opštenje mogući sa rimokatolicima i protestantima među kojima ima, i to je očigledna činjenica, mnogo dobrih ljudi?
– Ovo pitanje predstavlja jedan od kamena spoticanja za deo savremenih pravoslavnih hrišćana. Zato ćemo o njemu govoriti podrobnije.
Mentalitet savremenih hrišćana se, pod uticajem izmenjenih životnih uslova i spoljašnje informacije, podvrgava razarajućem reaktivnom zračenju i već je izmenjen u odnosu na pređašnje vekove.
Teocentrizam karakterističan za prethodna stoleća (Bog kao najviša vrednost, cilj i sadržaj života) zamenjuje se humanizmom gde čovek (pritom empirijski čovek sa povređenom prirodom) a ne Božanstvo, zauzima najviši stepen duhovnih i duševnih vrednosti. „Sve prirodno je predivno“, objavljuju humanisti. Duhovnu obnovu i osvećenje ne odbacuju, ali je prihvataju kao samousavršavanje.
Humanizam uči da čoveku nije potrebno iskupljenje, nisu potrebne tajne vere i blagodati Duha Svetoga, već da se spasava sopstvenim vrlinama. Za hrišćane-humaniste Hristos nije Iskupitelj, već savršeni obrazac čoveka tako da se spasenje ostvaruje u podražavanju Hristu. Sam pojam praroditeljskog greha koji prelazi iz pokoljenja u pokoljenje, humanistima izgleda kao nepravda.
Jedan od poznatih humanista je otvoreno izjavio: „Adam je sagrešio i šta ću tu ja?“, to jest, on sebe smatra od rođenja čistim od greha.
U realnosti ljudski rod predstavlja genetsko jedinstvo gde se greh Adama prenosi od roditelja potomcima. Sveti Jovan Zlatoust izražava sledeću misao: ako ne želiš da odgovaraš za grehe praotaca, onda se odrekni i od obećanja i blagoslova koji su im dani, ali ćeš se u tom slučaju odreći i Mesije – Hrista Spasitelja.
Mistički doživljaj ljudskog roda kao mnoštva u jedinstvu i jedinstva u mnoštvu biva zamenjen od strane humanista principom spoljašnjeg kolektivizma, a u delima vere – subjektivnim pojmovima o spasenju. Savremeni humanisti, lišeni osećanja blagodati kao svedočanstva istine, smatraju da vera u Crkvu kao u jedinstveni put spasenja predstavlja duhovnu gordost, pomanjkanje ljubavi i uskošću mišljenja.
Sada se humanizmu sve više dodaje liberalizam, u kome greh gubi svoju demonsku prirodu, a ljubav Božija se doživljava kao tolerancija prema grehu koja prelazi u solidarnost. Jedan od istaknutih hrišćanskih humanista je izjavio: „Hristos je u svemu solidaran sa čovekom“. Zašto je onda bilo potrebno Raspeće?
Princip apokatastazisa, tog obaveznog i neizbežnog povratka u prvobitno stanje, rodio je rehabilitaciju origenizma, koji smatra da greh predstavlja samo zadržavanje na putu ka Bogu i odlaganje vremena u zemlji izgnanstva, a zatim će se sva bića, između ostalog i satana i pali anđeli, vratiti u božansku pliromu (punotu). Ovo učenje, koje protivreči Jevanđelju, odbačeno i prokleto od strane Crkve, počelo je sve otvorenije da se pojavljuje u delima savremenih modernista.
Sada bih se dotakao pitanja o Crkvi. Crkva ne predstavlja savez, već jedinstvo: ne može postojati savez crkava zasnovan na dogovorima i deklaracijama, već postoji samo jedinstvo u Istini.
Dogmati, molitve i Svete tajne Pravoslavne Crkve, sjedinjene sa učenjima i obredima inoslavnih konfesija, predstavljaju sjedinjenje istine i laži, to jest, laž.
Međutim, Pravoslavlje ne zahteva samoizolaciju u oblasti ljudskih odnosa. Mi možemo imati sa inoslavnim i inovernim ljudima potpuno normalne odnose i prijateljsko opštenje, ali je sakralno jedinstvo sa njima za nas nemoguće, inače ćemo stupiti u oblast humanističkih iluzija i odstupiti od sopstvene vere, ne donoseći korist ljudima drugih konfesija i religija. Crkva predstavlja duhovno jedinstvo i zato bi zajednička molitva sa nepravoslavnima za nas bila protivrečna tom mističkom jedinstvu i predstavljala ne samo narušavanje crkvenih kanona, već i greh protiv samih inoslavnih koje bismo, i sami to ne želeći, obmanjivali lažnom nadom jedinstva i spasenja van Pravoslavlja.
Što se tiče vrlinskih inovernih ljudi, po pravdi Božijoj će za svoje dobro dobiti određenu nagradu i utehu, ali su lišeni najvažnijeg: Bog nije unutrašnji faktor njihovog postojanja.

Kako uopšte privesti Hristu „dobrog čoveka“?
– Za tako nešto je neophodno i sam postati „dobar čovek“, ucrkveniti se, potruditi se na sticanju blagodati Božije i sopstvenim životom pokazati primer vere i vrline. Tada će biti očigledno kako delovati na duše drugih ljudi, kako naći ključ za njihovo srce. Opšteg recepta ovde nema, treba pak zapamtiti da je samo kroz dejstvo blagodati moguće privesti dušu Hristu. Hristovi učenici se nisu isticali oratorskom krasnorečivošću ili znanjem filosofije. Međutim, svojom jednostavnom rečju ispunjenom blagodaću, činili su moralna čuda: obraćali su stotine i hiljade ljudi Hristu.
Ljudi, opšteći sa njima i slušajući ih, kao da su ulazili u svetlonosno polje blagodati, osećali njeno dejstvo u sopstvenim srcima koja im je otkrivala nepoznati duhovni svet. Ako se čovek ne trudi da očisti sopstveno srce od strasti, da prebiva u molitvi, ispunjava volju Božiju, pokazaće se iznutra prazan i tu hladnu prazninu će osetiti oni kojima se obraća sa učenjem o hrišćanskoj veri. Ako čovek ne stiče blagodat, ni krasnorečivost, ni poznavanje svetovnih nauka, pa čak ni poznavanje tekstova Svetog Pisma mu neće pomoći da oživi ljudska srca i samim tim opitno posvedoči istinitost hrišćanske vere.

Koga je jednostavnije privesti: čoveka koji stoji daleko od istina vere (kao na primer, muslimane ili neznabošce) ili onoga koji već veruje u Hrista ali ima lažne dogmatske stavove (kao na primer, rimokatolike i protestante)?
– Obično ljude koji veruju u Hrista nazivamo hrišćanima kojoj god konfesiji oni pripadali i kojih god bi se dogmata pridržavali. Međutim, ako na ovo pitanje pogledamo dublje, videćemo da se Hristos može poznati samo kroz blagodat Duha Svetoga čiji nosilac je Crkva. Svetlost blagodati deluje na čovekov duh i osvećuje njegovu dušu. Osim iskupljenja za spasenje je bio neophodan i silazak Duha Svetoga i nastavak Pedesetnice u Crkvi.
Tragizam konfesija koje su otpale od Pravoslavlja sastoji se u tome da se tamo događa poznanje Hrista van Duha Svetoga, kroz duševne sile samog čoveka; kao rezultat stvara se lažna slika Hrista, koja nije u stanju da obnovi i spase čovekovu dušu. Zato su kanoni Crkve tako kategorični u razdvajanju duhovne istine od zabluda, Pravoslavlja od nepravoslavlja, i strogo čuvaju pravoslavnu veru od bilo kakvih veštačkih sjedinjavanja s inoslavnim učenjima.
Ne može se reći ko je bliže ili dalje od Pravoslavlja – u pitanju bi bila samo spoljašnja merila. Oni koji su se našli van kovčega za vreme svetskog Potopa poginuli su nezavisno od toga gde su se nalazili – daleko ili blizu njega. Savremeni modernistički stavovi o delimičnoj blagodati koja se tobož nalazi u drugim konfesijama ne predstavljaju učenje Crkve. Nije moguće biti delimično spasen ili delimično osvećen; ovde postoje dve mogućnosti: biti ili sa Istinskim Hristom Koji se otkriva u Duhu Svetom ili sa lažnim Hristom čiju sliku su stvorili ljudski razum i emocije.
Pri prelasku iz inoverja ili inoslavlja u Pravoslavlje, čovek po crkvenom činu treba da se pred krstom i Jevanđeljem odrekne od zabluda svoje prethodne religije. A lakše neznabošcu da uvidi ove zablude nego rimokatoliku ili protestantu. Savremeni humanizam uči da su spasonosne sve konfesije, pa čak i sva veroispovedanja. Primer takve moralne i veroispovedne ravnodušnosti jeste modernizam sa njegovim učenjem o spasenju. Zato se, ako danas govorite o jedinstvenoj mogućnosti spasenja u Pravoslavnoj Crkvi, to smatra nepristojnim, fanatizmom i poniženjem čoveka druge vere.
Čini mi se da je lakše obratiti inovernog u Pravoslavlje nego inoslavnog, teže od svega – pravoslavne fariseje, kao i moderniste, koji neprestano traže kompromise između Hristovog učenja i duha bogobornog i razvraćenog sveta.